Andrijana Nemet Kosijer

Povremeno, da ne poludi, podučavala je djecu novopečenih bogataša koji su odnedavno otkrili cijenu domoljublja, a svoje najmilije voljeli tako što su plaćali drugima da provode vrijeme s njima. Učila ih je pisati priče, tražiti ono neistraženo u njima, vjerovala je da ih želi izazvati da napišu svoju istinu, no svima bi zadala istu prvu rečenicu u nadi da će pronaći njezinu.

Marijana Bevanda

Svi pogledaše prema kući. Osim ciglenog zida pokraj vrata, ništa nije bilo za vidjeti. Polako počeše jedno po jedno prilaziti bliže, prvo do ruba ceste pa sve do mjesta od kojeg im je već dugo bilo mučno. Rukama su prelazili po zraku i zidu. Zbilja tu više nije bilo ničega. Milena zaplaka, a oči su zasuzile i Martinu, koji je to odmah skrio otišavši do panja po čašu vode.

Tajana Vuković

Izrezao je komad mesa i stavio ga u usta ne dižući laktove sa stola. Ponovio je istu kretnju s krumpirom, a dopola napunjenu čašu crnog vina popio naiskap. Osvrnuo se pogledavši djecu oko sebe kao da provjerava jesu li dovoljno jela. Razočarano gleda u njihove pune tanjure. Nitko od roditelja ne prilazi stolu. Obuzet nekakvom novootkrivenom brigom, čovjek koji nikada nije imao djece, najmlađima od njih usitni hranu u tanjuru i kaže: „No, no, jedite, moći ćete duže ostati na svadbi.“ Neki od njih poslušaju, pa uzmu zalogaj ili dva, mada ni njemu nije jasno zašto bi bilo kome od te djece bilo važno što on govori. U jednom ga trenutku dječak s njegove desne strane, star kojih pet godina, uhvati za ruku i vilicom okrenutom prema tanjuru napravi kružni pokret kao da mu pokazuje da je sve pojeo. On se nasmiješi i pogladi ga po zlatno-smeđoj kosi.

Gordana Samardžija

Nisam pobjegao niti nazvao policiju. Sjedio sam barem sat vremena promatrajući je. Izderane traperice iz kojih su provirivala mršava koljena. Crnu majicu s printom lika prerezanog vrata. Njen je bio samo slomljen, bez krvi. Nokte izgrižene do granice boli i rascvjetanu, inficiranu kožu oko njih. Zamišljao sam kako bi joj kosa vijorila na vjetru da je živa i k tome prirodna plavuša, kako bi samo poskakivali svi njeni tek propupali dijelovi, kako bi se smijala tim mekim usnama. Nisam je doticao, samo sam sjedio i vraćao se u vrijeme kad sam, u njenim godinama, zapeo na platonskim ljubavima od kojih se nisam uspio odmaknuti.

Estela Ivanović

Isti dan je sve ispričao u birtiji, gnjevan radi klevete, što je sudski gonjivo, i od tad su krenule puno gore slike od mirne, mrtve cure na zelenom biciklu. Tata je očito ustupio ideju svakom idiotu željnom uzbuđenja. Na grobu smo nalazili ploče s abecedom, razbacane opuške i hrpe praznih boca. Bicikl je poprskan crvenom farbom da izgleda zabavnije jer podsjeća na krv. Djeca su ga gladno vrebala s puteljka, ne bi li uhvatili usamljene ručke i podigli njegovu vlasnicu iz groba. Veronika, odvest ću se, glasio je zov i onda ti se, kao, ukaže Veronika koja silno želi svoj bicikl natrag. Tema je uzbudila sjedače pred trgovinom…

Andrijana Nemet-Kosijer

Sloboda mi je nalegla na pluća i teško hvatam dah. Znoj zamjenjuje vlažnu izmaglicu i natapa mi odjeću, vidim obrise, osjećam pokrete, a sam se ne mogu pomaknuti. Nerazumljivi glas preko razglasa najavljuje putnicima dolaske i odlaske. Vratna žila mi pulsira, polažem ruku na nju i čujem tuđi glas koji mi govori da se smirim. Upravljam svojim disanjem, nije mi prvi put. Točnije, pet puta u posljednjih mjesec dana. Otresam nelagodu sa sebe, dobacujem mrve golubovima i zakoračim na peron.

Nikolina Nikolić

Danas će na pregled doći gospon Babić, baš dobro, pa će ga pitati kako bi se mogla riješiti šteta na biciklu. Uvijek razgovaraju o praktičnim stvarima jer se Ive u sve razumije. Poznaje ga Roland još odmalena kad je Ive znao dolaziti u istu ovu kuću popraviti vodokotlić ili odčepiti odvodnu cijev, ili zalijepiti pokoju otpalu bijelu pločicu u kuhinji. Volio je slušati njegove šaljive doskočice dok bi baka na stol stavljala ukrasnu bocu s likerom i dvije kristalne čašice na stalak. No, tada bi Rolanda upozoravala da ne smije smetati majstoru i neka se ide igrati van, u dvorište. Roland je na dekici pod orahom ofucanom medvjediću mjerio temperaturu i davao injekcije iz kutije „Mali doktor“ koju je dobio od Djeda Mraza u majčinoj firmi.

Sanja Miloloža

Kad je pričao o svome životu, bilo kad je iznosio okolnosti u kojima je izgubio lijevo oko, bilo kad je gradio svoju karijeru arheologa i sveučilišnoga profesora, bilo kad je otvoreno govorio o svom novcu i nedostatku obitelji, sve to vrijeme slušala sam ga kao da slušam radijsku emisiju o nekom slavnom čovjeku koji nešto znači za hrvatsku kulturno-povijesnu arheološku scenu, ali nisam to povezivala s njim, sa svojim susjedom Dubravkom Dovićem s kojim planinarim i svaki dan pijem kavu. Bolje je da nisam vidjela svoj pokušaj osmijeha, ali ne možeš pobjeći od čistih prozora. Kao da me netko našopao paprenjacima, koje ne podnosim. Pozadina je uvijek dublja kad je u pitanju žena.

Maja Mimica

Naučili su ga da čovjekov unutarnji mir proizlazi iz odgovornosti. Naučili su ga da su jedine ispravne odluke moralne odluke. Naučili su ga da je sretan čovjek koji zna prihvatiti posljedice svojih postupaka. A ipak, posljedice njegovog prihvaćanja odgovornosti za to malo stvorenje, neprimjetno začeto u Marininoj utrobi deset dana prije nego su se prijateljski rastali nakon kratkog eksperimenta i trinaest dana prije nego je upoznao Niu, nisu bile ni mir, ni užitak ispravnosti, ni sreća.

Gordana Samardžija

Nedjeljni ručkovi, bez mogućnosti izbjegavanja, nastavljaju svoju tradiciju i nakon mog povratka. Tanjuri i čaše s istim sadržajem, zdjele sve teže i punije od rasprava o pravednoj podjeli kuće nakon njihove smrti. A ja mislim, dat ću vam sve što nemam, samo me više ne zatvarajte u kartonske kutije i ne obljepljujte ih neraskidivim trakama. Umrijet ću vam tu usred njih.

Jasna Perković

Teško smo se opirali zaboravu, srednjoškolske dane punila su uzbuđenja i strepnje, važna zaljubljivanja. A tebe uvijek nije bilo. Kad bi konačno stigao, bilo je kasno, zrak već nabijen, pregust da bi kroz njega mogao neopazice kliznuti. Kvaku bi spuštao polako, kao tat, zacviljela bi tako da sam je čula kao bol, uvijek na istom mjestu – iznad pupka. Zvuk bi nagovijestio lice i oči što se cakle i smijulje bez razloga. Krak košulje izvučen iz hlača, bijeli otužni stijeg, znak predaje pred obgrljenim koljenima sedamnaestogodišnjakinje. Sjena se gegala i zurila u nešto neodređeno na tlu. Čvrste drvene grede sručile su se sa stropa i zatrpale te u dane i godine što će doći.

DRUGA NAGRADA NA NATJEČAJU ZA KRATKU PRIČU - KREATIVNO PISANJE ZIMA 2023.

Marijana Bevanda

Počeo je prebirati po vrećici, ali je zaboravio što točno traži pa ju je opet spustio. Pregledao je i ostale, obične svijeće. Sve su izgorjele. Izvadio ih je iz okvira i spustio pokraj istrošenog umetka. Ima jednu novu. Žutu. Zapalio ju je upaljačem koji je kupio posebno za groblje, i spustio je u okvir. Još jednom je pogledao spomenik. Bio je prašnjav.

PRVA NAGRADA NA NATJEČAJU ZA KRATKU PRIČU - KREATIVNO PISANJE ZIMA 2023.

Mirela Zobić

Tijekom večere, koju je pohvalio, razmijenili smo nekoliko rečenica o poskupljenju plina i struje te činjenici da će to otežati život mnogima i o groznoj organizaciji prometa zbog radova na glavnoj ulici, a zbog čega, evo već drugi tjedan, njegov put od posla do doma traje dvostruko duže. Nakon što je primijetio kako bi se vrijeme moglo promijeniti sljedećih dana, smjestio se u naslonjač s knjigom u ruci. Pomislila sam kako će kiša vjerojatno pokvariti proslavu krštenja mesarove unuke…

Nikolina Nikolić

Ne podnosi Adamsa jer uvijek sve ismijava, a posebno ga pogađa kad se javno ruga njegovim sonetima koje je, koliko zna, samo jednom čitao našavši bilježnicu na stolu njegova ureda i otvorivši je bez pitanja. Naziva njegove pjesme toliko dekadentnima da bi se mogle pripisati nekom Shakespearovom uzoru. Ipak, Henry se sada u sebi  nasmijao Adamsovoj zajedljivosti i pomislio kako uvijek nađe povoda da je tako sočno istrese.

DRUGA NAGRADA NA NATJEČAJU “MIRKO JIRSAK” SLATINSKOG OGRANKA MATICE HRVATSKE

Gordana Samardžija

Pustinjski pijesak obično izbije iz žena sve njegove zametke. Uživala bih u svakoj sablazni sela, s vratima obojanim nepoćudnom bojom, da ona čije mi je tetošenje obećano ne sklanja pogled od mene. Nju ne plaše moje urokljive oči. Pljuje mi na svaki korak, urla dok češljam kosu, zgađeno razbacuje moje rublje. Prepriječi se na kuhinjskim vratima onako široka i tamna, ne mogu očima odijeliti krajeve fertuna od nje same govoreći da neće ona jesti moje splačine. Bogatstvo ovog jezika me zadivljuje.

Alisa Čatić

Oči su joj pobjegle i ostavile me samu. Nije me čula kada sam joj rekla da ne  mogu da uzmem daha, nije me čula, uvijek je tako bilo. Moja mama je uvijek imala tužne oči. Nisam je htjela nervirati. Zato sam ćutala. Onda sam vidjela tatu kako davi mamu i kako se dere na nju. Okretao se prema meni i ponavljao da se ne moram ništa brinuti jer dobro se dobrim vraća. U snu ga često čujem kako mi to govori. Dobro se dobrim vraća. Ne razumijem.

Katarina Pučar

Dva su dana izdržali u gradu pod opsadom. Dvije noći nisu spavali u strahu od granata, od smrti, dok je on već ušao u organizaciju i stao u obranu tih mekanih, izgubljenih ljudi. Našao se s njima predvečer, kada je nastalo blago zatišje, u podzemnom skloništu u kojem su se skrivali. Došao je u žurbi, došao je jer su ga zvali, došao je noseći pušku koju je zadužio.

Psa su iz nekog razloga poveli sa sobom u sklonište pod zgradom. Bila je to greška. Cvilio je od straha, lajao na druge pse, srušio neku staricu kada je pojurio za zalutalom mačkom, namočio poplun na kojem su sjedili. Nije to bilo mjesto za psa. Kada je ogladnio, postao je nemoguć. Ne možeš ti psu objasniti što je rat.

Marijana Bevanda

Zec je položen ispod bora, pod Sanjinom palicom održali smo govor u kojem smo naglasili kako je zec bio lijep, sladak i dobar i kako je nezasluženo otišao. Bilo je tu i ružnih riječi upućenih mačkama, ali nismo poštedjele ni sebe ni nepotrebnu igru žmurke. Pogreb je okončala kiša koja je počela silovito padati. Pomiješala se s pokojom suzom i još više psovki, neumoljivo ispirući boju s kamenja na naše sveopće iznenađenje i zaprepaštenost. Nisu nam rekli da se boja tako lako ispire.

Natalija Demirović

Trudi se govoriti suosjećajno dok jednu ruku spušta na moje koljeno, a s drugom diže čašu vina u zrak. Utroba mi se prevrće. Ruke ispod stola podrhtavaju i pokušavaju ga odgurnuti. Odvjetnik ubrzo odustaje, miče ruku i ispija svoju čašu do dna. Moja ostaje puna. Ne osjećam žeđ, a ni glad. Ništa ne osjećam osim teškog kamenja u trbuhu. Ponekad sjedim na rubu kade i iglom za šivanje se bodem po bedrima. Gledam kako krv sporo otječe prema slivniku.

Nikolina Nikolić

- Milo, stani u rep – rekla je baka s taman toliko prijekora i opomene da prigovor nije dolazio u obzir. Samo sam cmoknula, okrenula očima i nevoljko se pomaknula na svoje mjesto u koloni. Kolona ili red doista podsjeća na debeli rep koji se vijugavo razvukao sve do ceste. Svejedno, ne podnosim što ga baka, i to tako glasno, da svi čuju, naziva repom. Zna se što je rep, a ovo je valjda red! Uvijek izvrće riječi, mandarinu u mandalinku, sendvič u semič, operirati u operisati…