The way you hug me

Tajana Vuković

Teško je, ako ne i nemoguće, odjednom ponijeti sav teret. Morat će se vratiti po ostatak, sada je najbitnije riješiti se tijela. Nakon par minuta prvotnog šoka, u meni napokon ima mjesta za zaprepaštenost njegovim djelom. Provjerio je, sami smo. Ruke mu drhte, lice mu je iskrivljeno, crvene mu mrlje probijaju kroz blijedu put. Diše plitko, isprekidano. Oči su mu širom otvorene, a glas mu zastaje u grlu dok izbezumljeno, ali tiho ponavlja: „Što si to učinio? Što si učinio? U zatvor ćeš! U pakao ćeš!“

Osvrće se više puta, kao da mu se čini da nešto čuje. Odlazi do vrata, oko priljubljuje uz metalni okvir špijunke. Vraća se i čvrsto hvata tijelo prstima utisnutim u beživotne udove. Naginje se unazad, vuče me koristeći snagu leđa i ramena. Ili nju, više nismo isto. Približavam mu se. Dah mu je ubrzan, čujem kako mu srce udara u grudima, vjerojatno od adrenalina koji pumpa kroz vene. On moje ne čuje. Tragovi su neizbježni, nema mjesta za grešku.

Nikad ne bih rekla da je u stanju ubiti. Nijedna mu osobina nije nagoviještala tamu, niti mu je pokret odavao nasilje, ali dakako, to je bila samo jedna od pretpostavki naizgled privlačnih mom umu.

Vidljiv kontrast između njegove korpulentne visoke figure i mog beživotnog, jedva pedeset i pet kilograma teškog tijela, nije dao naslutiti da će mu pomicanje izazvati toliko muke. Mišići mu se napinju pod težinom mrtve mase, svaki korak stvara zvukove. Mukli udarci glave, struganje potpetica o parket, šuškanje nove crne haljine od šantung svile, savijanje zglobova pod neprirodnim kutovima ostavljali su dojam kao da se tijelo opire, iako za otpor nema snage. Put mi polako poprima mrtvački ton. Njegovi pokreti su užurbani, isprekidani i nervozni, a ruke mu se trzaju kao da ne znaju kamo bi. Odjednom se pribrao, usporio. Oko minutu sjedi na stolici pokušavajući se valjda suočiti s nastalim stanjem. Zarije glavu u dlanove, prste stegne oko sljepoočnica, slijeva mu se niz obraze.

Nije on tako loš, pomislim i prislonim mu ruku na glavu tek nešto iznad čela. Da smo se dogovorili negdje vani, u restoranu, kafiću ili otišli u kino, možda do ovog ne bi došlo. Bolje bi me upoznao i sigurna sam da bi me poštedio. A što ako je cijeli scenarij bio unaprijed isplaniran i ja sam samo jedna u nizu njegovih žrtava? Pretpostavljam da bih čula za sumnjiva ubojstva, pričali bi na televiziji o tome, upozorili bi na serijskog ubojicu koji vreba same ranjive žene. Čini mi se da to ovdje nije slučaj. Takvo nešto ne dođe tek tako, moralo je biti nekih predznaka.

Dan ranije napravila sam plan od kojeg nisam odstupila niti kada sam to jutro otkrila kako mi je pukla cijev u kupaonici. Zatvorila sam glavni ventil, bez trzaja nelagode, i pozvala majstora kao da je curenje vode samo još jedna stavka na popisu stvari koje treba obaviti. Već sam oko devet bila u centru u enoteci. Kupila sam bocu južnoafričkog Muscadela, najdražeg mi bijelog vina, i otišla na dogovoreni termin za depilaciju. U mojim godinama nisam isključivala seksualni odnos već na prvom sastanku. Podsvjesno sam mu se i nadala kada je predložio večeru u svom stanu. Nisam odmah pristala kako ne bih ispala očajna, ali već poprilično dugo nisam bila s muškarcem, savršenu priliku upropastiti usiljenim odbijanjem kako ne bih ispala laka, nije mi imalo smisla. Pustila sam da razgovor ode u nekom drugom smjeru, pa je kratko osvrnuvši se na vrijeme i strašnu nesreću koja se prethodne noći dogodila na A1, ponovio poziv. Pristala sam dodavši kako se zbog popodnevnog poslovnog sastanka ionako ne bih imala vremena urediti za nekakav izlazak u grad. Naravno, pritom nisam spomenula kako će za dolazak k njemu pripreme trajati kudikamo duže.

Nikad nisam stajala čvrsto na zemlji. Sigurno je i to razlog zašto sam s trideset i pet još bila sama. Beskrajno romantična vjerovala sam da je sve već odavno zapisano negdje, u kartama ili na starim srednjovjekovnim pergamentima, i da će pravi čovjek za mene doći onda kada za to bude vrijeme. Možda je to baš sada, zaključila sam ne sluteći kako je tom mišlju udaren kamen temeljac mom ubojstvu. Pretpostavljam da svatko od nas ima bar jedan presudan trenutak u životu u kojem je donio odluku koja je bitno utjecala na njegov tijek. Da sam kojim slučajem prije mjesec dana procijenila da ne mogu ići na seminar potpuno bolesna, s temperaturom koja bi me u vrijeme epidemije covida sasvim sigurno stavila pod ključ i na popis nepoželjnih polaznika, ne bih ga ni upoznala. Da nismo oboje kasnili, ne bismo bili zajedno u grupi pri izvođenju vježbi, a onda ni on ne bi bio u prilici ljubazno mi donositi tople čajeve iz hotelskog bara i ispod stola dodavati maramice. Činilo mi se da je za trajanja trodnevnog simpozija, unatoč očitim simpatijama, odustao od toga da me na bilo koji način dodirne. Međutim, već smo prvog dana razmijenili brojeve. Online je bio znatno opušteniji. Nakon što smo se rastali, uslijedio je mjesec intenzivnog dopisivanja i kasnovečernjih razgovora. Pričali smo o svemu - djetinjstvu, roditeljima, bivšim vezama, politici, vjeri i potpuno trivijalnim svakodnevnim temama. Nakon problematičnih frajera s kojima sam u prošlosti izlazila i koji su uvijek koketirali s amoralnošću, izgledalo je kao da me Bog napokon pogledao i poslao mi jednoga kojem je vrhunac svih problema bio nekakav lik s harmonikom koji mu je po cijele dane cvilio pod prozorom. Način na koji se ljutio, a nije poduzimao ništa, bio mi je simpatičan. Na njegov spomen pomalo je komično gubio kontrolu i izazivao kod mene podsmijeh. Naravno, skriven iza ekrana.

Nisam se mogla oteti dojmu kako ga poznajem bolje nego većinu ljudi. On je dijelio isto mišljenje. Svaka poruka donosila je novu dozu dopamina. Osjećaj bliskosti galopirao je prema zaljubljenosti i ozbiljnoj vezi. Odsustvo govora tijela, tona glasa i sitnih nesavršenosti ostavljale su ga pomalo misterioznim, dok je mozak nesvjesno popunjavao praznine. Jedino što je nedostajalo bio je ponovni susret u kojem će se svi naši novootkriveni osjećaji sjediniti u fizički i emocionalni pakt.

To sam se jutro osjećala čudno. Otprilike isto kao vozač Formule 1 kada sjedne za upravljač bolida, pa istovremeno osjeti uzbuđenje i blizinu smrti. Naravno, u tom trenutku nije mi padala na pamet prava, već ona koju šapatom nazivamo la petite mort. Na licu mi se pojavio samozadovoljni smiješak.

Nedavno sam pročitala da nakon smrti, mozak čovjeka živi još sedam minuta kako bi se prisjetio najljepših uspomena. Pamtim kako sam tada optimistično pomislila da ja svoje najljepše tek počinjem stvarati, ni ne sluteći da ću vrlo brzo biti u prilici navedenu teoriju potvrditi ili odbaciti.

Zrak koji mu puni pluća vraća se u sobu u obliku neljudskih hroptaja, nalik na lavež. Pitam se izgleda li tako slom živaca. Prilazim mu i stavljam ruku na njegovo rame, dodirujem mu kosu. Čeljust mu se pomiče, nejasno govori kao da broji ili moli, ali ton mu nije smiren i ponizan, već drhtav i nervozan. Možda plače. Promatra truplo minutu ili dvije, uzima mobitel, odlaže ga. Voljela bih da može osjetiti moje ruke koje ga grle i čuti moj glas koji ga tješi. Šok koji sam osjetila shvativši da je jednim nasilnim pokretom u trenutku zaustavio moj život, polako je jenjavao. Zamijenila ga je nevjerica kojom sam osvijestila svoju neprekinutu prisutnost u sobi.

Kada sam stigla, bio je dobro raspoložen. Poljubio me nježno prislonivši usne na moj obraz i rekao da lijepo mirišem. Prihvatio mi je kaput i uredno ga objesio na vješalicu. Taman je dovršavao večeru u malenoj kuhinji pod žutim svjetlima viseće nape. Mirisalo je na kozice ili škampe, pa na tren pomislim kako je dobro što je već na ulazu primijetio omamljujući parfem koji sam jutros kupila u centru. Okrugli stol svečano namješten za dvoje, knjige i stručni časopisi u dnevnom boravku, masivni udobni kauč. Iznad njega zidna galerija litografija i grafika koje je, kaže, donio s putovanja, diskretno osvijetljenih parom reflektora. Ovdje bih mogla živjeti, prvo je što sam pomislila, nema ničeg previše, ni premalo. Stan izgleda čist i sve u njemu je promišljeno, ali ne ostavlja dojam kao da je urednost produkt nečije kompulzije. Osjetim ugodu i spokoj tako intenzivan da bih mogla zaplakati.

Dok smo jeli, pričali smo o poslu, pitao me je za savjet, slušao dok sam mu pripovijedala o problemu koji imam s kolegicom. Poslije toga glazba, piće i puno samo naizgled slučajnih dodira. Iz Marshallovog zvučnika u kutu sobe dopiru zvuci At last, Ette James. Teški kliše, sviđa mi se.

Sjedili smo zavaljeni u udobni kauč, okrenuti bočno, koljena savijenih prema onom drugom, jednom nogom uzemljeni u pod. Crno vino nije bio moj izbor. Voljela bih da je otvorio ono bijelo koje sam donijela, ali nisam mu htjela proturječiti. I dalje mi je pričao o sitnicama iz svog života, uglavnom vezanih za posao ili kakvo kratko druženje te dodao kako mu je sve teže pronalaziti užitak u nečemu. Jednostavno nije imao volje sklapati nova poznanstva ili održavati neka prošla iz kojekakve besciljne kurtoazije. Izgledalo je da time želi samo dodati vrijednost sadašnjem i reći mi kako da je ovo među nama za njega posebno. U trenutku kada mi se učinilo da riječi, rečenice, dodiri i smijeh dolaze spontano i bez utjecaja stvarne nam volje, znala sam da je u pravu. Nikakvi problemi i nesuglasice iz života kojeg sam ostavila izvan ovog stana, nisu me više opterećivali.

Prvi taktovi If I can't have you krenuli su točno u vrijeme kada je otvarao drugu bocu. Usne mu se naglo razvuku u osmijeh. Odloži vino i vadičep pa mi pruži desnu ruku, a lijevom zaokruži zrakom po sredini sobe. Pružim svoju u njegov dlan i prihvatim poziv za ples. Njišući se u ritmu bluesa, tiho mi na uho pjevuši stihove: 

„I don't want nobody
If I can't have you
Oh I can't love nobody
Unless I'm loving you

The way you hug me
The way you squeeze me...”

U tom trenutku, njegovom i Ettinom duetu pridruži se raštimani zvuk harmonike i glas čovjeka koji skladbu Thompsona pjeva potpuno van tonaliteta. Taj auditivni uljez, poput silovite eksplozivne naprave, raznio je dosad prisutnu harmoniju. Neskladno razvučen i neprecizan, neizbježno je premjestio fokus i unio nemir.

„Aha, je li to onaj tvoj harmonikaš?“, uskliknula sam više retorički, uz smiješak, mada sam ipak očekivala nekakvu reakciju. On nije kazao ništa.

Nekoliko minuta trajala je borba između melankoličnog zvuka Riley Hampton orkestra i stihova hrvatske suvremene budnice. Iako je muzika u sobi bila glasnija, s ulice se dobro razaznavao tekst:

„Moj Ivane, pobratime mio,
jesi l' skoro na Kupresu bio,
je l' kupreško polje uzorano,
je l' na njemu žito posijano…“

Pod rukom koju sam držala na njegovom ramenu, osjetim kako su mu se mišići napeli. Disanje mu je postalo čujno i plitko, a dlan mu se znojio. Lagano se odmaknuvši, podigla sam lice prema njemu i osmjehnula se. Njegovo je ostalo ozbiljno, vrat se izdužio, a čeljust ukočila. Pogled mu je bio fiksiran na uređaj i činilo se da očekuje kako će nekim čudom njegov zvuk poništiti onaj deformirani koji dolazi izvana. Izgledao je iscrpljeno. Podočnjaci su mu potamnjeli, ten mu je bio gotovo siv, a oči malo crvene u kutovima, kao da nije spavao tjedan dana. Odmiče tijelo, pušta me te kreće prema kutu sobe.

Okrenut je leđima, ali čujem kako srdito mrmlja: „Jebo te Thompson!“

Shvatim da ide pojačati glazbu i uputim se prema njemu. Dok je okretao dugme na zvučniku, prišla sam mu i obgrlila ga rukama oko struka. Dlanove sam zatim u ritmu raširila i skupila kao da sviram harmoniku, pa zapjevušila uz tiho hihotanje:

            „Moj Ivane, pobratime mio..!“

Iznenadio me njegov nagli poriv za kretanje, trznuo se pa umirio, sve u istoj sekundi. Izgledalo je da mu se mozak bori između pokušaja ignoriranja i želje da zaustavi reakciju. Bezuspješno. Leđa su mu se napuhala kao da mu je u pluća odjednom ubrizgano sto litara zraka, pa me je njihova silina odbacila od njega. Iz vrtložnog hvata u kojem je palcem i kažiprstom vrtio dugme za glasnoću, pružio je dlan, obujmio rubove zvučnika i podigao ga jednim pokretom. Trup i ramena zarotirao je unatrag dok mu je ruka s teretom još uvijek bila iza tijela. Brzo se okreće prenoseći težinu sa stražnje na prednju nogu pa eksplozivno zamahuje. Naglim trzajem zgloba i prstiju snažno me Marshallom udara u glavu.

Mozak kao da mi je nakratko zastao. Potpuno dezorijentirana osjetim oštru i snažnu bol. Gubim ravnotežu. Pogled mi je zamućen, vidim dvostruko. Potom se javlja potreba za povraćanjem. Glasno mi zuji u ušima. Niz sljepoočnicu i lice mi curi topla tekućina, miriše na metal. Pokušam obrisati slinu koja mi kaplje iz nosa prema kutovima usana. Ne mogu pomaknuti ruku, osjećam slabost, nesvjesticu, zatim ništa. Moje tijelo pada na pod dok mu silu gravitacije ometaju njegove ruke u nespretnim pokušajima da me održi na nogama. Užas na njegovu licu je zadnje što vidim prije sklapanja kapaka.

Ležim na podu nepomično, slušam i posljednji slabašni otkucaj. Mozak čovjeka živi još sedam minuta kako bi se prisjetio, ponavljam u sebi, ali ne dohvatam ništa od tih uspomena. Čujem jauke, hroptanje, plač, njegov razgovor sa samim sobom i vlastite misli. Gledam to. Tijelo i ja više nismo jedno.

Trebala sam biti mudrija.

U stanu je tišina. Ni vani se više ništa ne čuje. Snažnu utjehu pronalazim u njegovoj blizini.  

Elegant vintage portrait (stockcake)