…samoubojstvo Vladimira Barovića nije potaknulo Ljubišu Bearu na imalo dublje razmišljanje o smislu odluke koju je već bio donio u vezi sa svojim životom. Prezaposlenom i već predanom Mladićevoj militantnoj, nacionalistički slijepoj i, u osnovi, siledžijskoj prirodi, kapetanu bojnog broda Beari bilo je lakše smatrati Barovićev slučaj kukavičlukom ili moralno-psihičkom krhkošću, nego herojstvom jednog čovjeka, za kojeg je znao da je častan i hrabar. Lakše je bilo tako nego doživjeti taj pucanj kao zadnju opomenu, kao signal za prekid nove opijenosti

Ona je rasplela svu onu vunu. Ruke su joj tople, stavila mi ih je na obraze, a ja sam u tom trenutku osjetio veliki umor, neko starenje, kao da se kroz mene runi onaj pijesak iz okrenute klepsidre, stakleni se balon nezadrživo prazni.

Ali nisam osjećao ništa čvrsto, nikakav talog tog pijeska, nikakvo znanje o tom osjećaju.

Lutka je njena najbolja prijateljica. Djevojčica joj povjerava tajne koje nikome drugome ne smije reći. Mamine tajne. Kaže joj: Eto vidiš, rekla sam ti jutros da će mama danas vidjeti tatu. Ali baka to ne smije saznati. Lutka kima glavom. Djevojčica zna da će šutjeti. Svaka bi curica iz susjedstva takvo što odmah izbrbljala. One ne znaju da su tajne odraslih drugačije od dječjih i da se nikada, baš nikada, ne smiju odavati, čak ni kad te zatvore u mračnu smočnicu ili u podrum. Ili kad te istuku remenom.

Još malo pjeva lutki i njiše je pa odlazi u sobu.

Sad je najvažnije ne probuditi životinje. One obično spavaju u zimskoj štali, ali u vrijeme jake zime Murtaza traži da se mlađi i perad unose u kuću. Guske se ne miču, a ždrijebe je udarilo kopitašcem, zatreslo glavom, probudilo se, vrag jedan. Bit će dobar konj, osjetljiv. Ona pruža ruku kroz zavjesu, dodiruje baršunastu njušku: smiri se, svoji smo. Ždrijebe zahvalno ispušta zrak kroz nozdrve u dlan, prepoznalo ju je. Zulejha briše mokre prste o potkošulju i meko gura vrata ramenom. Ukočena, obložena pustom zbog hladnoće, nerado se predaju, kroz pukotinu ulijeće oštar oblačić mraza.

Eliot eksplicitno to kaže i u svom eseju Tradicija i individualni talenat: “Razvoj jednog umjetnika trajno je žrtvovanje sebe, trajno zatomljavanje personalnosti (…) U toj depersonalizaciji može se reći da se umjetnost približava uvjetima znanosti. Ja vas, stoga, pozivam da uzmete u obzir, kao sugestivnu analogiju, akciju koja se zbiva kad se komadić lijepo obrađene platine unese u komoru koja sadrži vodik i sumpor”.

Sve su duše naše skupocjene urne
bola, jada i pepela pune.
U nama duboka tajna crna trune.
U nervima nam glazbe luduju
i poju nervi ko napete strune:
pjesme mesa, pjesme pijane i burne.
U tkivu zavjese putuju zvijezde tiho cijelu božju noć!

No budući da nije tako, već ulijeće neka lijepa dama, sva bijela i crvena, između zavjesa što ih ponosno livrirane sluge pred njom širom otvaraju; direktor, predano hvatajući njen pogled, držeći se životinjski ponizno, dašće njoj u susret, oprezno je diže na zelenka, kao da je ona njegova nadasve ljubljena unuka koja polazi na opasan put; ne može se odlučiti da joj švigarom biča otfijuče znak, najposlije ga, samoprijegorno ipak otfijukne; otvorenih usta trči pored konja; skokove jahačice prati oštrim okom, njenu vještinu jedva može shvatiti; uzvikuje nešto na engleskom jeziku…

Moje pravo ime čeka da umrem

Ptico iza sunca usred rečenice

Kojom nasilnički ljubimo budućnost

Sve izgore; to je praznik

Poslušni pepeo

Sad se vraćam kao pobjednik, lelek odjekuje krajem kud gazi moje kopito, proklet i blagoslovljen jašem među svojim velmožama, sad se vraćam bolestan – od zadnjeg znanja da su bitke bez ishoda

Dugo si bojažljivo gacao držeći se daske uz obalu, 

sada hoću da postaneš hrabar plivač,

da skočiš u sredinu mora, da opet izroniš, da mi kimneš,

da povičeš i da sa smijehom streseš vodu iz svoje kose.

A i kad bi već počelo da se smrkava, oni bi sjedili tako mirni i nepomični; ona udišući znan miris, a on osjećajući na golim grudima njeno uho, maleno i s nevidljivim maškom. Ne bi se micali, i malo bi govorili. Tek ako bi se on osmjehnuo i zaprijetio joj, kad bi počela da gricka porub njegove košulje. Iznad njene oborene glave on je ispijao čašice mastike, jednu za drugom, ili odbijao kolutove bjeličasta dima s nargile, u kojoj su, u nemirnoj vodi, poigravale crvene trešnje.

Zamijenio si oregonske jele

što su pružale grane

ko ruke mehaničara pod mojim prozorima

trudeć se da shvate staklo

igličastim krznom priljubljenih noseva.

Izmišljao je igre ne bi li se razonodio. Jednog je dana objavio smrt svim pridjevima i prilozima, i u svim je pismima koja su mu prošla kroz ruke izbacio svaki pridjev i svaki prilog. Sutradan je navijestio rat članovima. Mnogo je viši stupanj stvaralaštva dosegao idućeg dana, kad je u pismima precrtao sve osim članova. Držao je da je tako izazvao dinamičnije intralinearne napetosti i da su gotovo sve poruke postale kudikamo univerzalnije. Ubrzo je počeo izbacivati pozdrave i potpise, a u tekst nije dirao. U jednom je pismu precrtao sve osim naslova »Draga Mary«, a na dnu je pripisao: »Tragično čeznem za tobom. A. T. Tappman, kapelan Armije Sjedinjenih Država.«

Od čistog osjeta do intuicije ljepote, od užitka i boli do ljubavi i mistične ekstaze i smrti - sve stvari koje su temeljne, sve stvari koje su, za ljudski duh, najdubljeg značenja, mogu se samo iskusiti, ali ne i izraziti. Ostalo je uvijek i posvuda tišina.

Biti bezimen u bezimenoj gomili, ne odavati ni spol ni vezu pa ni izraz lica - jer krinka toga suludoga redovničkog kostima otkriva tek dva oka što se krijese kao oči muslimanke, ili medvjeda, Nema drugih znakova prepoznavanja; bogati nabori crnine skrivaju i same obrise tijela. Ostajemo bez kukova, bez grudi, bez lica, A ispod pokladne halje skriva se (nalik na zločinačku želju u srcu, na kušnju kojoj se ne možemo oduprijeti ili na korak što nam se čini suđenim) zametak nečega: slobode o kakvoj se rijetko kada usuđujemo i sanjati.

Konačno,  početkom kolovoza 1966. godine, Mercedes i ja otišli smo u poštanski ured u Ciudadu de Méxicu kako bismo u Buenos Aires poslali završenu verziju Sto godina samoće, paket od 590 kartica napisanih na stroju za pisanje, s dvostrukim razmakom i na običnom papiru, adresiran na Francisca Porrúu, književnog urednika izdavačke kuće Sudamericana.

…

stavljam oko nas četiri krupna lopoča, da te
zavedem
brzo neka mjesečina okreči grane borova, da
te  zavedem
htio bih svojim kostima dati tvoje meso.

Oni što čekaju mir, ne čekaju ništa. Sve je manje i manje razloga što nema vijesti. Mir je već na vidiku. To je kao dolazak duboke noći, i kao početak zaborava. Dokaz za to je već tu: Pariz je noću osvijetljen. Trg Sen Žermen ď Pre kao da je reflektorima rasvijetljen. Kafana De Mago je krcata, Još je prohladno za terasu. Ali i manji restorani su prepuni. Izašla sam, mir, činilo mi se, samo što nije stigao. Brzo sam se vratila kući, sa mirom za petama. Nazrela sam moguću budućnost koja će kao strana zemlja isplivati iz ovog haosa, što niko ne bi očekivao. Ovdje mi nigdje nije mjesto, nisam ovdje, već tamo, sa njim, u zoni neprikučivoj za druge, nepoznatoj drugima, tamo gdje još gori i gdje se ubija. Visim o koncu, na posljednjoj mogućnosti za koju neće biti mjesta u novinama. Osvijetljeni grad je za mene izgubio bilo koje drugo značenje osim ovog: on je znamenje smrti, znak sutrašnjice bez njih. Za nas koji čekamo ništa više nema u ovom gradu značajnog. On je, za nas, grad koji oni neće vidjeti.

Jer mi ne bljesne mjesec, da sna ne donese
O lijepoj Annabel Lee;
Kada zvijezde se stvore, vidim kako gore
Tek oči Annabel Lee.
Tako ležim pored svoje drage do zore
Svoje drage, -drage, - života i mlade,
U njezinoj grobnici uz more
U njenom grobu uz sumorno more.

Ovdje su nam sada bliže od umora, šutnje, prolaznosti i nečujne krvi. Topli je vjetar glasnik naših iz undergrounda, rijetkog i uvijek osobnog prevrata koji je moguće promašio sve osim sjećanja i uspomena, kako bi sada i one same postale doživljaj i bliski temelj za dalje. Jer, mir ispod smokve udara poput mora. Otvara vidike koji su nekada bili, na koje smo u međuvremenu zaboravili. Oni sada koriste ljeto kako bi nas podsjetili na ono što smo voljeli i zapažali, bez čega se, ustvari, nije moglo. A može li sada?