Meropa

Andrijana Nemet Kosijer

MEROPA

 Meropa -  žena korintskoga kralja Poliba s kojim je prigrlila napuštenoga Edipa, kasnijega tebanskoga kralja koji je, ne znajući, ubio vlastita oca i oženio svoju majku.

„Otjeraj to. Jalova je“, rekla je i ne pogledavši je.

Dan je položio ruke na njezine obraze, svoje velike šake stavio joj na ušne školjke kao da će je time zaštititi od majčinih riječi. Usne mu se ne miču, na obrazima osjeća bilo s njegovih zapešća. U njemu je oluja, oko njega muk. I da je imala riječi u tome trenutku, ne bi znala kamo s njima.

Oduvijek je bio moj. Nevažna je ona koja ga je rodila. Majke su one koje te ljubavlju hrane, koje podmeću leđa pod tvoje klimave noge, majke te vode kad ne vidiš kamo ideš. Zaklanjala sam njegovo lice od vjetra, brisala divljinu iz nemirnih očiju najfinijim rupcima na koje sam izvezla njegovo ime. 

Do nje su dopirali pomiješani zvukovi i nije razaznavala riječi. Slike na televiziji, poput stroboskopske lampe, izazivale su mučninu i vrtoglavicu. Bljeskanje rotacije, zrak poput melase jedva ulazi u njezina pluća. Njegov auto, registracija se ne vidi, ali prepoznaje boje, njegova leđa tako neslična njezinima. Kažu da ga je ubio, da je prebrzo vozio, nije se zaustavio. Nije vjerovala u njegovu krivicu. To je takva narav, donesena tko zna otkuda. On je kao val, ne možeš ga zaustaviti, ode pa ti se vrati. I zato čeka, kao i svaki put, i ne zna više koliko je vremena prošlo, sat ili mjesec, ali zna da će doći i reći će: „Nisam kriv. Pojavio se niotkud.“

Prvih zajedničkih godina posjedala bih ga u krilo želeći mu pričati priče, ali Val je više volio glumiti ratnika, mahao je štapom na nevidljive sile, borio se protiv prijatelja i neprijatelja. Nosila ga je neka silna energija, otimala ga iz moga stiska u kojem je uvijek bio kao gost. Bio je brzina, bio je munja, bio je uragan.

Svako jutro iznova skuplja krhotine tijela, namješta dostojanstvo ispred ogledala i izlazi među poglede koji se usijecaju u njezinu kožu, a ona se svija poput vrbe pa se iznova  uspravlja izbjegavajući njihove oštrice. Ljudi na ulici postaju mrlje kroz koje se probija, korača odlučno da ne vide drhtaje u njezinim koljenima svaki put kada nagazi pločnik. Još pedeset, trideset sedam, devetnaest… Znala je točno koliko joj treba do trgovine, ambulante, ljekarne. I onda još jednom u suprotnom smjeru među zidove koji se stežu oko nje. Uzalud otvara prozore – ustajalost se zavukla i postala njezina stalnost, udiše je kao što je nekad udisala miris dječje kože.

Govorili su mi da sam luda, ne znam čiju uzavrelu krv podgrijavam. Tko zna čiji je, pljuvali su mi riječi u lice. Kvarna je to loza, ne uzimaj ono što je druga odbacila. Šapćem, ali me ne čuju. To je moje dijete, cijelim bićem, od prvoga udaha. Nije to krv, ljubav je to. Dan mi ga je predao u ruke, učinio me majkom i nije mogao znati da nas je u tome trenutku rastavio zauvijek. Briga za dijete učinila me više majkom, a manje ženom. Nije podnosio njegovo divljanje, razbijanje naših života na nepodnošljive djeliće očaja, a ja sam ga branila cijelim svojim postojanjem.

Groblje je bilo neprohodno. Sunce je nemilosrdno pržilo pognute glave, zrak je titrao iznad njih. Poput uklesanih kipova stajali su preblizu jedni drugima čvrsto priljubljenih dlanova u kojima su stiskali usahlo cvijeće. Jedni su, poluživi, još uvijek ne prihvaćajući smrt, oplakivali izgubljeni život, drugi su došli vidjeti tuđu bol i zahvaliti Bogu što nisu među njima, a ona se skrila iza breze želeći da je omota svojim lelujavim granama i splete u sebe. I ona je izgubila dijete, ali ju nitko ne žali. Lijepe na njezino lice psovke, nanose debele slojeve mržnje na onu koja je odgojila ubojicu. Gleda u ženu koja polaže ruke na lijes i miluje drvo. Svoje je lice jače prislonila uz hrapavu koru stabla koje joj je služilo kao štit.

Bilo mu je nepunih pet kada je prvi put zamahnuo stisnutom šakom, tako još malenom i nedoraslom, prema mome licu. Izmaknula sam se, više iznenađena, a manje od straha da će me udariti. U očaju, udarao je oko sebe, plakao glasno bez suza dok nije poplavio, malaksao i zaspao mi u rukama.

„Možda bi trebalo...“, započeo je Dan.

„Ne!“, rekla sam i iznijela usnulo dijete iz prostorije.

Tupo je gledala u ekran. Uvaženi gosti, stručnjaci, bivši prijatelji, svi su imali nešto za reći. Kao da su se natjecali tko će prosuti više zlobe i raniti je na više mjesta. Čini se da su sve znali o njezinu sinu. Bio je nasilan, kažu, već u školi. Taj pogled, govorili su upadajući jedni drugima u riječ, pa i vlastita je oca otjerao, usudili su se lagati. Nestabilna obitelj, dvaput napušten, odbačen, okrutan, neprilagođen, bahat i mahnit, neobziran i otuđen... i nitko ne kaže da je bio voljen. A bio je voljen, silno kao nevrijeme koje ga je donijelo.

Možeš sakriti suze, tugu možeš progutati između dva ukočena osmijeha, ali krivnja se ureže u tvoje lice poput ožiljka. Pregazio je tuđe dijete koje se zgurilo na cesti poput mrtvog mačića. Njegova me majka kune nesvjesna da smo sjedinjene u prokletstvu. Ne-majke, ne-žene, nesretne i nevoljene.

Zatvori su puni tužnih lica. Ne podiže oči, ali osjeća rezove tuđih pogleda na svojim leđima. Kao bez gola sjedi bez svijesti o tome koliko je nesreće oko nje. Lomi prste, pucketavi zvuk razbija krhku tišinu oko onih koji čekaju. Dolazi svaki dan. Sat otkucava sve glasnije, nestaje zraka u prostoriji i netko joj donosi čašu vode. Polako ispija, dio prosipa u krilo. Gleda vodenu mrlju kako se širi po tamnoj tkanini. Otvaraju se vrata.

„Žao mi je, gospođo, ne želi. Pokušajte, možda neki drugi dan.“

Zvuk stolice ogrebe pod. Ustaje i odlazi. Doći će sutra.

Majka, Elizabeth Nourse (1859.-1938.) (wikimedia)