Narančasta stolica
Iva Hlavač
Utorak je ujutro, rano proljeće, vani je još svježe, tek će se kasnije ulice ugrijati kada se sunce još malo podigne. Tada će prolaznici skidati jakne i izvlačiti sunčane naočale. Čekaonica u kliničkom bolničkom centru na odjelu ginekologije puna je žena u visokom stupnju trudnoće, žena kojima su popucali šavovi, koje u maternici nose tumore i onih koje u trbusima nose mrtve bebe. Žena mršavih i debelih, onih s urednim, počešljanim kosama i neurednih frizura zapetljanih u čvorove i labave punđe, žena glatkih lica, dubokih bora, malih i velikih grudi. Jedno im je zajedničko - niti jedna ne želi biti ovdje. Prostor koji dijele dugačak je uzak hodnik s plastičnim narančastim i crvenim stolicama postavljenim uz jedan kraj zida. Stolice gledaju na vrata, njih osam u nizu. Unutra su doktorice i doktori koji će im reći ono što one žele čuti ili ono što ne žele. Strepe i nadaju se da će ipak biti ono prvo. Zrak je unutra, za razliku od vanjskog, zagušljiv i gust. Miješaju se mirisi sapuna, znoja, mentol bombona, banana koje žene vade iz torbi jer nisu stigle jesti i iščekivanja koji ima vonj kasne jeseni.
Podjela na dvoje (Žana)
Na jednoj od narančastih stolica sjedi Žana, skupila je koljena i na njima drži papire licem okrenute prema dolje, a pored sebe je stavila mali sivi ruksak koji je jednom prilikom dobila na poklon od sestre - Za putovanja. Nije znala da će ga jednom koristiti za ovakvo nešto.
Žana je navila sat za pet, tako da se stigne pripremiti. Rekli su joj da zahvate obavljaju utorkom i četvrtkom od osam. U danu ih stave pet, nekada šest, ali ne više od toga. Ordinaciju je zamišljala kao jako svijetlu prostoriju bijelih pločica s ležajem na sredini prekrivenim svjetlo zelenim platnom i malim pokretnim stolićem s instrumentima. Htjela je sve to obaviti što prije, pa zbog blagdana koji su prethodili nije stigla na pregled kod anesteziologa. Zbog toga će dobiti lokalnu anesteziju i to ju je najviše plašilo, svjesno stanje u kojem će biti. Netko bi rekao da to i zaslužuje.
Ne voli tuširanje u rano jutro, ali sada sapunom, tvrdim i ružičastim, onim koji ima najljepši miris, trlja kožu sve dok ju ne zaboli. Kada izađe iz tuša oblači čiste gaćice i grudnjak, navlači tajice i kratku majicu, kosu veže u rep, ali se ne šminka. Smatra kako nije primjereno, a isto tako misli kako ne zaslužuje šminku ni parfem, samo tvrdi teški sapun.
Ljudi u tramvaju zaokupljeni su vlastitim brigama ili umorom, nitko od njih ne zna zašto je ona ovdje, to joj daje mali odmak od stvarnosti i ona na nekoliko sekundi zaboravlja kuda ide.
Bolnica je velika smeđa zgrada, teških hladnih zidova i malih prozora. Malo dalje od glavnog ulaza stoje tri žene i dva muškarca ispred malog štanda na kojem su poslagani šareni letci i zalijepljeni posteri s porukama kao što su: Pobačaj je legalan jer bebe ne mogu glasati, Izaberi život, a onda i broj telefona pored kojeg piše Nazovi za pomoć. Pita se što govore s druge strane telefona i koliko žena nazove taj broj. Ponude li financijsku pomoć, hranu, odjeću ili samo riječi od kojih na kraju nemaš ništa. Gledaju je kao da znaju, a ona ubrza korak.
Dok sjedi na stolici s brojem sobe na bijelom listiću razmišlja o svim drugim mjestima gdje bi mogla biti. Dečko nije mogao ići s njom jer danas ima ispit na fakultetu, a poslije toga ide u kafić na posao koji je dobio preko studentskog ugovora. Ona je također trebala imati ispit no morat će ići na drugi rok. Ona mora biti tu, nju će ispitivati o razlozima, po njoj će prčkati rukama u gumenim rukavicama, njoj će te scene ostati u glavi, njezina će krv teći među nogama. Da je odlučila zadržati dijete, bilo bi isto, i dalje bi u njoj bile ruke u gumenim rukavicama, sluzavi gel na velikom trbuhu i stotinu briga i pitanja. Njezin dečko ne bi bio tamo. Većina je žena i djevojaka u čekaonici sāmo, tek pokoji muškarac stoji, pogrbljen, drži papire ili ruke u džepu, dijeleći brige i radosti koje je lakše podijeliti na dvoje. Ona svoje brige ne dijeli, jedino što je prepolovila s dečkom jest trošak za pobačaj koji se plaća i kada se izvodi u bolnici. Nije to znala, mislila je da je besplatan. Na svu sreću, imala je neku ušteđevinu za put koji je planirala s njim. Puta sada više neće biti, a vjerojatno niti njih dvoje. Ne želi nikome objašnjavati razloge kojih je, čini joj se, beskonačno - ona je još dijete sa svojih dvadeset godina, nema stan, nema posao, nema primanja, nije živjela, nije putovala niti napravila pola od onoga što želi. On nije stavio kondom i ona ga nije podsjetila, nije rekla niti riječ. Osjeća se krivom, a misli da ne bi trebala. Trebala je biti pametnija, ona uvijek treba biti pametnija, korak ispred njega, ispred svih kako joj ne bi brojali pogreške na prste i zavlačili ih u njezinu vaginu i glavu i usta. Ona treba biti pametnija.
Soba je bijelo smeđa i potpuno je sama u njoj.
Privatnici (Mirta)
Kad Žana ustane, na narančastu stolicu sjeda Mirta. Nije došla pred dobra vrata, no ispred njezinih više nema mjesta. Drži se za trbuh i razmišlja o tome kako su joj noge velike i natekle, kao dva debela stupa. Čeka red za CTG. Samo su dva aparata u jednoj prostoriji i tako već desetljećima. Zato se i stvara red, nemaju dovoljno uređaja, stolica niti osoblja. Ustala je rano ujutro i dovezla se autom. Kažu joj da u trideset i sedmom tjednu možda ne bi trebala voziti. Isto tako joj govore da treba hodati, odmarati se, da ne smije nositi teške vrećice iz trgovine, da bi trebala početi pripremati stvari, kupovati robicu i zašto još nije spremila torbu za bolnicu. Kao roj dosadnih komaraca sve te riječi i rečenice obilaze oko nje, a ona se osjeća tako umorno i usamljeno u svemu tome. Voljela bi nekome reći da nije spremna za ništa od onoga što dolazi, da se boji svega - od neispavanosti do mijenjanja pelena, bolesti koje će dolaziti, samoće i buke, a najviše od svega boji se da će se dogoditi nešto loše, tako loše da će joj nepovratno promijeniti život - urođena mana, invaliditet, smrt.
Narančasta stolica škripi pod njom kao da će svaki tren puknuti. Neke od njih su pokidane no nitko ih se nije sjetio promijeniti. Oni koji bi trebali ulagati u opremu bolnice i njezino osoblje odlaze kod privatnika kod kojih su stolice udobne, čitave i meke pod stražnjicom. Tamo nema dvosatnog ili trosatnog čekanja, ne osjećaš se kao da si na traci, sobe su svijetle i prozračne. Novac ti donosi dostojanstvo i lijepo ophođenje, donosi ti sigurnost i malo manje briga. Kad prozovu njezino ime poskoči, a sa stolice ispadne jedan mali vijak koji nitko ne primijeti.
Odjeća (Rita)
Ritine su ruke sklopljene. Stolica je topla, žena prije nje ju je ugrijala, a vijak leži pored njezine noge. Ne vidi ga, ne vidi ništa. Nema više pokreta u njezinu trbuhu, nema udaraca, meškoljenja i ona pomisli na svu tu odjeću koja stoji u ormaru, složena i mirisna. Što će učiniti s njom? Prije nego što su joj rekli, a za pet minuta će potvrditi, ona zna. Morat će roditi mrtvu bebu u trideset i prvom tjednu, među svim onim rodiljama i trudnicama. Dat će joj tabletu i rodit će u toaletu, sama. To se nije još dogodilo, ali ona zna, znala je i prije nego je došla ovdje. Spremila je torbu s dokumentima, spavaćicu, uloške i vodu, a onda odvela sina u vrtić. Nije zvala muža, sama je sjela u auto i dovezla se. Muž je bio na službenom putovanju i nije ga htjela ometati. Nije htjela govoriti nikome dok joj ne potvrde, kako ne bi bilo stvarno. Poslije će joj reći da se te stvari događaju, da se ženama prije to stalno događalo, pa što onda, idu dalje. Teško je to, ali danas su žene preosjetljive za sve. To će čuti od drugih žena koje su normalno rodile, koje nisu imale problema, koje su imale lijep tretman.
Ona sve to zna i prije nego se dogodi, zna čak i što će joj netko reći, ali sada, na stolici, razmišlja o svoj toj odjeći, ružičastim bodijima i ljubičastim kapicama, bijelim čarapicama i žutim dudama, kako stoje u zatvorenom ormaru, a ona bi samo htjela ustati i otići tamo, otvoriti ormar i sve ih izvaditi, poslagati na pod i leći. Kada ju prozovu ona napokon otvori oči.
Okus juhe (Filipa)
Sve su joj izvadili. Netko je rekao da se neke od njih više ne osjećaju kao žene, no Filipa to nije tako doživjela. Nikada neće moći imati djecu, no nikada nije ni htjela. Govorili su da će joj biti žao kao da su znali što je dobro za nju, a sada joj više ne mogu reći ništa, spasila se svih tih dobronamjernih savjeta. Kada su joj dijagnosticirali rak maternice, većina tih ljudi, poznanika i prijatelja pa čak i dio obitelji, nisu znali što bi rekli, pa su šutjeli. Nisu se javljali, na ulici su joj, kada je ne bi mogli izbjeći, nudili sažaljive poglede i zamuckivanje. Nije im zamjerala, nisu se znali snaći, no nikada se nisu ni potrudili. Ljudi su takvi, većina njih barem. Njezin se muž nije znao nositi s time, pa je izbivao iz kuće sve češće čekajući da prođe, ali nikako da sve to završi. Pregledi, operacija, kontrole pa onda i kemoterapija, sve se razvuklo unedogled, a on se samo jedan dan spakirao i otišao. Nije ih vezalo ništa, stan u kojem su živjeli unajmili su, nisu imali djece, a on se vratio svojim roditeljima i ubrzo našao neku novu. Moguće nekoga koga je viđao još dok je živio s njom. Rekli su joj kako se muškarci ne znaju nositi s time, nisu naučili. Govorili su da su ga vidjeli, da je i njemu teško i žao, ali on jednostavno nema snage.
Pored nje u čekaonici stoji njezin otac. Njegove su tenisice na nekim mjestima prljave, ona se koncentrira na te mrlje i razmišlja kako će ih možda danas popodne ili sutra ujutro oprati vlažnom žutom krpicom koja stoji na kadi. Razmišlja o njegovim pokretima, sporim, ali odlučnim, neće odustati dok ih ne opere makar mu trebalo sat vremena. Misli o njegovim pognutim leđima iznad kade i tim svijetlim tenisicama s kojih se cijedi blato i obuzme je tuga, kao da u tome svemu zaboravlja svoju bolest, ona sada, u ovome trenutku, nije bitna.
Otac je bio taj koji je doselio k njoj kada je muž otišao, on je prao njezinu povraćotinu, nosio je iz kupaonice kada nije mogla hodati i kuhao joj juhu, onako kako ga je žena, njezina mama naučila prije nego je umrla. Iako napravljena točno po receptu ta juha nikada neće imati okus po majčinoj, no Filipa mu to nikada nije rekla, on je to znao i sam. Njezin je otac odrastao u strogom patrijarhatu i mogao je reći kako se ne zna nositi sa svim tim, mogao je platiti neku ženu da kuha i sprema umjesto njega i nitko, baš nitko mu ne bi zamjerio.
Kada prozovu njezino ime, otac joj stisne ruku, a onda se nasmije i kaže kako zna i sama da će sve biti u redu. Dok ulazi u sobu broj pet, narančasta stolica ostaje prazna, a muškarac sa svijetlim patikama čeka i nada se najboljem.
Utorak je popodne, sunce se popelo visoko i nagnalo prolaznike da skinu jakne i stave sunčane naočale. Svijet izvan bolnice nije stao, ubrzao se i neće čekati nikoga, za razliku od narančaste stolice koja će biti tu još dugo, sve dok joj i zadnji vijak ne otpadne.
