Prije svega, dijalog u književnom tekstu ne trpi konvencionalni govor. Ta vrsta stvaranja konteksta također je neprirodna, ali i dosadna. Nakon što napišemo: „Vraćajući se s tržnice, srela sam Ivu“, nije potrebno dijalog nastaviti rečenicom: „Gdje si bila?“, jer informaciju prenosimo čitatelju, a on ju je već dobio.

Valjalo bi stoga pošteno pripovijedati, tako da se u čitateljevu umu pokrene osjet cjeline, sposobnost povezivanja fragmenata u jedan uzorak, otkrivanja u sitnicama događaja cijelih konstelacija. Ispredati priču da bude jasno kako su svi i sve uronjeni u jednu zajedničku sliku koju sa svakim okretajem planeta brižno proizvodimo u svojim umovima.

Književnost posjeduje takvu snagu. Morali bismo odbaciti te nekomplicirane kategorije visoke i niske literature, popularne književnosti i književnosti niša, zažmiriti na žanrovsku podjelu. Odustati od određenja "nacionalne književnosti", znajući dobro da svemir književnosti nije drugo do ideja unus mundus, zajedničke psihičke stvarnosti u kojoj se sjedinjuje naše ljudsko iskustvo, dok Autor i Čitatelj imaju jednako važnu ulogu, prvi time što stvara, drugi pak zahvaljujući tome što neprestano interpretira.

UPISI U PROLJETNI CIKLUS RADIONICA

Biti spisateljica bez vremena za pisanje znači živjeti u neprekidnom osjećaju osujećenosti.

Priča o prvom zimskom Intenzivu, ali i priča o polaznicama i njihovim pričama. Lijepo je.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah

u noćima oštrih mrazova.

Neka te miluje dječak kojega zaštitih

od uhoda na pustom drumu.

Neka ti miriše cvijeće koje ja zalijevah

svojim suzama.

Znamo da je upozorenje primljeno, ali reakcija je izostala – knjižara se nije javno ispričala osobama s invaliditetom, a mogla je, trebala, iako nije morala. Ne znam je li zbirka povučena iz prodaje i je li o svemu obaviješten Pravobranitelj, ali na internet stranici knjižare na više mjesta stoji najava spomenutog događaja, a na Facebook stranici je vidljiva velika galerija s predstavljanja kao i popratni tekst.

Čitalo se u parkovima, na plaži, u autobusima, čekaonicama, vlakovima, u krevetima prije spavanja, pod pokrivačem uz baterijsku svjetiljku, skrivečki za vrijeme nastave.

Čitali su i oni koji nisu odrasli među knjigama, jer je to bilo zabavno i moderno..

Oni koji možda nisu čitali knjige, čitali su ljubavne, kriminalističke i kaubojske roto-romane (Vikend, Laso, Trag), a neki su uz nabrojano čitali i knjige.

Meni su radionice bile velik poticaj. Sigurna sam da bez njih i bez Natašine pomoći, kritike i pohvala ne bih napisala ništa. Od iznimne je važnosti i podrška ostalih polaznika, njihovi komentari, sugestije i ideje. Npr. Marinela je budila u meni iznimnu lirsku inspiraciju, divila sam se njezinim paučinastim rečenicama pa su nastajale iznenada i u mojoj glavi. Natalija me pak osvojila uvjerljivošću i u bizarnim situacijama, a zna u nekoj običnoj iznenada skrenuti tako da postane sve samo ne obična. Sanja odvažno piše o važnim temama, iako su sve važne, ali u to unosi svoj čvrsti stav tako da me time zadivila. S polaznicima početne radionice izuzetno sam se zabavila, bili su dragi i odlično su pisali. Sve ove ljude na neki način smatram prijateljima i to mi je jedan od glavnih benefita ovih radionica. Nataša je sjajna osoba, zna s ljudima i nesebično prenosi ideje i dijeli svoje znanje. Otkako sam pročitala njezin roman, a ima tome već dosta vremena, često mi je u mislima. Doista, bez pretjerivanja. Zaslužila je da bude uz bok "popularnim", cijenjenim hrvatskim piscima. "Kreativno pisanje" otvorilo je prostor novoj i važnoj svrsi u mom životu.

Nikolina Nikolić

Petak je. Na njega, eto, za tebe govorim. Jer ovo je doba petka. I od sada svaki dan će biti taj petak. I ponekad, samo ponekad, teško ih je progutati, svaki od njih zapne u grlu, ali nagnem glavu u stranu i progutam svaki, najmanji trag svoje sebičnosti. Moje je da djelujem, na meni je da spajam, onako kako ti to činiš, kako smo svi mi činili prateći te u tvojoj radnoj bazi u kojoj si nas okupljala. I ne pitaj me za petak, on je od mene. I ne broji dane, niti ja ih više ne brojim, sada samo još putujemo.

Prije nekoliko sam dana na dar dobila knjigu koja mi je promaknula, kao što tako najčešće biva kod uistinu dobrih djela u ovoj našoj maloj zemlji, i po obimu i po kvaliteti, sićušne književnosti. Veseli me što vam mogu prenijeti vijest, a vjerujem da su rijetki od vas to znali, da i mi imamo svoju aleksandrijsku priču i naš Zagreb kao lik.

Kada pokušate opisati kuhinju vaše bake standardnim jezikom, ona će nestati, više neće biti bakina sa svim tim posudama, hladnjacima, perilicama. Opišite bakinu kuhinju na način bake i dobit ćete mirisne rečenice.

Pjesma Zvončići, ili Jingle Bells, nije božićna pjesma, barem kao takva nije nastala. James Pierpont (1822-1893) napisao ju je 1850. godine u taverni Simpson, u gradiću Medford, američka država Massachusetts, nadahnut tradicionalnom utrkom konjskih zaprega.

Osim obavezne lektire i prijedloga za čitanje nevezanih za lekcije na radionicama, polaznicima preporučujem i filmove. Zašto filmovi? Zato što u njima za manje od dva sata možete vidjeti kako širenje granica kreira umjetnost. Ima mnogo odličnih knjiga i filmova, zanatski vrhunski odrađenih, ali umjetničkim djelima se mogu smatrati samo ona koja pomiču granice svijesti, obogaćuju, čine nas boljim ljudima.

Iako su podaci skromni, moguće je mnogo doznati o tom nježnom prijateljstvu temeljenom na istoj strasti i prožetom međusobnim uvažavanjem i podrškom. Boissard je bio posvećen i drugim autoricama, ali Philippa mu je bila i prijateljica. Kako je dočekao vijest o njenoj smrti, gdje je bio kad je od kuge bježala iz Padove, je li već osjećala bolest kad je iz Venecije krenula za Trst, je li bila sama? Možemo zamišljati, ali zasad ne i znati što se točno dogodilo.

… Pokreni me, sa mnom pleši

Tuge, tuge me riješi

Daj da budem onaj koji tješi

Svakom onom koji zna da griješi ….

Pišite o modelu, a ne o osobama oko vas čak i kad pišete o njima. Cilj je čitatelju dati štivo iz kojega će učiti i rečenice u kojima će uživati, a ne opanjkavati rodbinu, susjede i prijatelje ili provoditi psihoterapiju nad sobom samim, jer to s književnošću nema i ne smije imati veze, ma kako bila pisana.

Otvoren je II. natječaj Kreativnog pisanja za kratku priču, a sudjelovati mogu svi koji su završili, upisali ili će tijekom trajanja natječaja upisati neku od radionica. Prošle su godine nagrađene četiri priče koje možete pročitati u rubrici Tekstovi polaznika. Propozicije su u galeriji koja slijedi. Sretno!

Večer je bila rezervirana za šetnju, pečenje kiflica, igranje Catana. Spavali smo dobro, temperatura je sve vrijeme bila za barem tri stupnja niža nego u Zagrebu, a pred jutro se katkad trebalo pokriti i dekicom. Jeli smo puno i dobro, slatko i slano, gotovo sasvim zdravo. Ništa nam nije nedostajalo. Srnu s kojom smo se družili prošle godine sam samo ja jednom vidjela, možda zato što je brinula o tri netom rođene bebe.

Pitala sam nedavno prijatelja je li plakao kada je umro Prtenjačin Viskonti (roman Brdo), a on mi je rekao da je posljednji put plakao kada je Forrestu Gumpu umrla žena i da ga Viskontijeva smrt nije toliko potresla. Kod mene je bilo obrnuto, ali svejedno, sve su to dobre suze jer nas podsjećaju da još uvijek imamo sebe, da se još ne branimo sasvim od svijeta, da si dozvoljavamo krhkost.