Bicikl

Marijana Bevanda

Na pročelju ciglene prizemnice, tik do ulaznih vrata čiju je barem trećinu preuzeo bršljan, naslonjen je blijedo zeleni ženski bicikl mjestimično poprskan bojom. Svakog petnaestog srpnja redovito su ga viđali svi stariji seljani, a u posljednje vrijeme znalo se dogoditi da mu svjedoče i neki od mlađih. Drugim bi danima ulaz na tom kućerku samo zjapio, crn poput tog crnog dana koji je svima osvanuo u ruhu obične nedjelje, sunčane i već od jutra nesnosno sparne. Danas je četrnaesti srpnja i mnogi su se već uznemirili. Činilo se da i zrak strepi, kao da bi najradije pobjegao odavde. Milena i Sofija osmi dan zaredom idu na zornice koje su same uvele, što je prakaratora Januša nagnalo da razmišlja ostaviti se tog ćoravog posla, osobito sad, kad je Kata ovako loše. Nije dobro da ostaje sama kući. Ali, nema koga zamoliti da umjesto njega otključava crkvu koja je već mjesecima bez svećenika. Taman kad nekog dodijele, on se razboli ili umre na putu ovamo. Časna je još duže na bolovanju. Drugu ne šalju, kažu, fali ih. Osim zornice, dolaze i na mise koje bi trebale biti u jedanaest i u osamnaest sati. Svaki se dan lijepo urede i drugačije obuku, kao da idu u grad na misu.

Pridruži im se tu i tamo i Martin, ponekad Melkior, pa na smjenu čitaju iz velike knjige na oltaru i izmole krunicu. Uvijek se još malo zadrže, razgovarajući o svemu pomalo, a ponajviše o nadolazećem danu, koji su po dogovoru spominjali samo ovdje, utječući se zaštiti posvećenih zidova. Martin svima priča kako mu je doktor rekao da treba više hodati pa svaki dan napravi nekoliko kilometara, i svi su mu kimali glavom: „Da, da, pametno, dobro ti je to. Ma to ti je dobro i za srce i za kondiciju i za svašta“, znali su mu reći, ali svi su bili uvjereni da laže jer su ga vidjeli kako hoda tek posljednjih dva-tri dana, a svaka je njegova ruta vodila prema njivama i dobrano zaobilazila kuću, samo kako bi sutra mogao svima reći da, eto, slučajno nije tuda prolazio. Melkior je kao i svake godine ponavljao:

„Ama, ljudi, što vam je?! Pa nije to. To vi vidite sjene, ima onaj orah s desne strane pa kad mjesec bude na određenom dijelu, svjetlost prolazi kroz grane i odbija se tako…“

Ne daju mu dovršiti rečenicu. Čuli su prvi put i znaju da nema smisla, kao što znaju i da će se svaki put uključiti u razgovor kad netko opisuje što je točno vidio. Kad je prošle godine Sofija ispričala za boju na guvernalu, on se nadovezao da nije na guvernalu, nego na katadiopteru pokraj pedale. Znale su Milena i Sofija kako on misli da će ih prestrašiti riječju katadiopter jer je dugačka i strana pa one, valjda, eto, ne znaju sigurno ni što je bicikl. Znaju one što je guvernal, i sjedalo, i pedale i gume, baš ih briga za katadioptere.

„I ti, Melkiore, kako ti znaš gdje je bila krv?“

„Boja!“, ispravili bi je Milena i Martin, „ako je to sve Mjesečeva igra.

„Pa, meni kad se to bilo učinilo, učinilo mi se kod katadioptera! Eto, to.“

Tako bi se svaki put raspravljali satima, odugovlačeći odlazak kućama čija će ih zanijemjelost dočekati već na pragu. Večeras je u crkvu odmah za Janušom došao Martin, malo poslije i ostali, a oko osam, kad je bila sigurna da je krunica već izmoljena, pridružila im se i Magdalena, umirovljena seoska učiteljica, prekidajući nešto što je zvučalo kao žustri razgovor između Martina i Melkiora. Teška vrata od punog drva glasno su zaškripala kad ih je otvorila pa su se svi okrenuli prema njoj. Vani je još bilo svijetlo, ali se ovamo kroz vitraje probijala samo pokoja zraka pa je Januš upalio svijeće na nekoliko mjesta, većinom na oltaru.

„Dobar dan!“, odjeknulo je više no što je htjela.

„Uvijek Isus hvaljen bio“, dočekala ju je Sofija.

Magdalena nije ustuknula. Nasmiješila se i prešla pogledom preko svih prisutnih, a zatim ga usmjerila na Januša:

„Kako je Kata? Je li joj pomogao onaj čaj?“

„A, ne pitaj. Na noge ne može i gotovo. Ali manje kašlje. Poručila je da ti zahvalim i kaže ti da svratiš kad mogneš. Lakše joj bude kad se malo s nekim porazgovori. Na TV-u nema nikad ništa pametno. Sve one sapunice i dnevnici. Ne voli ona to. I neku knjigu kaže da poneseš. Da proba i to.

„Hoću, hoću, evo, čim ovo prođe“, rekla je i odmah se pokajala što je tako brzo skliznula u neizbježno.

Nastali muk odlučio je prekinuti Martin:

„Čekamo još da Zoran dođe“, rekao je odrješito, kao da se podrazumijeva, pokušavajući tako unaprijed spriječiti halabuku za koju je znao da će nastati.

„Što Zoran, kakav Zoran, ma što si Zorana zvao!“, počela je graja sa svih strana pa je samo podignuo ruku i prepriječio otvoreni dlan između sebe i navirućeg gnjeva.

„Zvao sam Zorana jer je i on prošle godine vidio!“

„Ama, što je on vidio!“

„Jest, i Zoran i Španovići i mali Jure Radimirov.“

„Ma, mali Jure, on da je vidio?! Laže!“, povika Milena, „To je malo govno k'o i ćaća mu! Bož' me oprosti u crkvi!“

„Dobro, dobro, nećemo sad o tome, nisam malog Juru ni zvao, ali Zorana jesam. A što njemu fali? Ajd, recite? Dobro dijete, vratio se tu iz grada, održava njivu bolje od dida. Nema što mali nije gore posadio i sve mu uspjelo i povazdan ga vidiš da nešto radi. I vama svima napravi što god treba.“

„Pametno si napravio“, ubaci se Melkior, „mora se ovo riješiti. Možda mali pomogne kakogod. Mislim, vama da pomogne, da shvatite…“

„Ajde, prestani više“, Januš je palio još jednu svijeću kod klupa da se bolje vidi prolaziti. Nego, reci ti meni, Martine, što mali zna. I što je on rekao da je vidio?“

„To je bilo prošle godine, malo nakon što je došao. Prošlo je bilo par dana od petnaestog, kadli, naišao on po neku pilu kod mene. Tako mi malo o ovom-o onom, i taman da će krenuti, okrenu se k'o da se nečeg sjetio i veli: Martine, čiji je ono bicikl jučer bio kod Veljkove kuće? Tu me je presjeklo. Ma, kakav bicikl, kažem ja njemu, a da vam pravo kažem, mislio sam čak da je neki drugi bicikl možda bio tamo. Blijedo zeleni, kaže. Ženski. Krv kapala s njega pa je utrčao u kuću da vidi ima li koga, da nije tko povrijeđen i tako. Nigdje nikoga, kaže. A unutra kad se našao, tek se onda uplašio. Strop da će pasti svake sekunde, paučine, miševa posvuda pa je brže-bolje izletio van. Htio je, kaže, nekoga pitati, ogledao se po selu, ali nigdje nikoga pa je čekao malo da vidi hoće li tkogod doći po bicikl. Veli on da je sjeo na Markov panj nasuprot kuće da malo odmori i vidi, popio malo vode i kad je ponovno podignuo pogled – nigdje bicikla! – a nije muha mogla proći pokraj njega. Pa se jadan unezgodio, svašta mu na pamet padalo, ali nikako tko je i kako mogao doći po bicikl. I tako ga je to mučilo pa odlučio i mene priupitati.“

„Pa što si mu ti rekao?“, zajapurila se Milena, kojoj ovo nije bilo nimalo drago, osobito što je spominjao krv, za koju bi ona ruku dala da je bila tek obična boja. Ista boja auta kojim se Veljko bahatio po selu, a potajno ga krpio i farbao kako je stigao.

„Pa ništa, rekao sam mu da mu se učinilo i tako, ali nije mi povjerovao. Pogotovo što je pričao i s malim Jurom i tako. Jebiga. I pitao me još nekoliko puta. Zato sam mu rekao da dođe danas. Vrijeme je, brate, mlad je, možda on može nešto smisliti, išao je u škole i…“

Prekinula ga je glasna škripa s ulaza. Ponovno se svi okrenuše, a Sofiji je od naglog trzaja pao crveni šeširić, iz Ankone, kako se hvalisala. Melkior se požurio podignuti ga dok su ostali gledali u Zorana koji je razvučena osmijeha zatvarao vrata i, zastavši samo da svetom vodicom napravi znak križa na čelu, uputio se prema njima korakom čovjeka koji je dočekao kraj iščekivanju. Obučen u crnu trenirku, izgledom je odskakao od ostalih, koji su besprijekorno uređeni zauzeli prve klupe s obiju strana. Samo je Januš bio u neizglačanim zelenim hlačama koje su svoje dobre dane morale doživjeti još dok je radio u tvornici. Zoran nije bio siguran treba li nešto priupitati ili pričekati. Sjeo je pokraj svoje bivše učiteljice Magdalene koja mu je djelovala krhko kao da će se svaki čas raspasti.

„Dakle, Zorane, pozvali smo te ovamo…“, počeo je Martin.

„Nismo mi, ti si!“, umiješaše se.

„Dobro, ja sam te pozvao ovamo“, naglasi Martin, „jer moramo s tobom porazgovarati o onom biciklu za koji si me pitao.“

„Aha“, tiho će Zoran, ne želeći ničim narušiti ovaj neobični trenutak i prvi otkako se vratio u selo koji je, osim žetve i Ljiljanine trudnoće, bio čudan i uzbudljiv.

„Eh, daj nam sad fino ispričaj što si ti vidio?“, upitala je Milena.

„Ma dobro, nećemo sad sve ponavljati“, nadovezao se Martin, „ja sam vam sve ispričao.  Sve sam im ispričao“, objasnio je Zoranu, „nego, reci ti nama, što ti misliš o svemu?“

„Pa“, razvukao je, „nisam baš siguran, kruže svakakve priče, ali zato sam i došao, volio bih da mi vi kažete. Ne volim bapske priče, jedan jedno, drugi drugo. Vi ste svi ovdje ozbiljni ljudi, i znate bolje od mene o čemu je riječ pa da čujem.“

„Tko će pričati?“, osvrnu se Martin.

Melkior nije ničim pokazivao da je duhom tu prisutan, čime je dao do znanja da mu ne pada na pamet pridonijeti ovom razgovoru. Sofija je zaglađivala suknju i ispravljala nepostojeće nabore te ponovno zakopčavala već zakopčani gumb na zelenoj vesti.

„Ja ću“, javi se Milena.

Martinu to baš i nije bilo drago, jer je smatrao da je Milena previše gorljiva i uzbuđena i za sve ove godine nije uvažila ničije mišljenje ni o najmanjoj sitnici. Ali odlučio je pustiti je pa će on već popravljati gdje bude prilike.

„Dakle, svake godine na ovaj dan, svi mi vidimo taj bicikl.“

„Čiji je, je li netko tu dolazi?“, upita Zoran.

„Ma ne, ne…To je bio bicikl Veljkove Snježane. Veljko, to znaš, naš susjed, došljak. Bio je valjda neki vojni pilot, što li. Žena mu umrla već prije, boktepitaj što je bilo.“

„Nije boktepitaj, nego imala rak i umrla, što pričaš bezveze, upoznao sam mu ja ženu. Sad ti tu pričaš priče gdje ih nije bilo“, smrknuto će Januš.

„Dobro, eto, nek bude, umrla mu žena od raka“, Milena razmijeni podrugljiv pogled s Martinom pa nastavi, „i on je tu došao s malom kćeri. Mala je imala tad desetak godina. Vazda po selu landarala s tim biciklom. Bila je slatka mala, plavušica s pjegicama. Ali ništa se on o tom djetetu nije brinuo. Blatnjava, poderanih hlača, u nekakvim majicama umazanim. Ma, katastrofa. I ne bi malo, a ta mala sve češće s nekakvim modricama počela dolaziti. Po licu, po rukama. Jednom je danima šepala. Pitala sam je ja.“

„I ja sam!“, nadoveza se Martin.

„Da, da“, potvrdi Milena, „svi smo je manje-više pitali je li sve u redu. Što je bilo. Ali ona uvijek odgovara da je pala. Pala ovamo, pala tamo.“

„Pa tako je sigurno i bilo“, glasno će Melkior. „Djeca stalo padaju, još s tim biciklom, nije imao kočnicu, nije radila. Rekao sam ja Veljku da popravi djetetu kočnicu, ali ništa on. Hoće. Sutra. I nisam vidio da je ikad.“

„Ma vraga je tako bilo. Kako je mi nismo nikad vidjeli da padne negdje? I još tako, svaki dan. Pa se mala i povukla u sebe. Prije, kad me vidi, sve fino pozdravi, upita me kako sam. Poslije samo jedva - Dobar dan. Tiho, sebi u bradu i pobježe na biciklu. Gore, u šumu. Što će dijete raditi svaki dan u šumi?! Evo, Sofija mi je svjedok da smo čuli krike iz kuće. Viku, udarce.“

„A što će dijete raditi u šumi?! I ja sam bio povazdan u šumi, brao kestenje, jagode, lovio ptičice. Ima dijete što raditi u šumi. A, kad smo kod toga, što niste ništa napravile?“, zajedljivo će Martin.

„Joj, sto puta isto, što smo trebale. Nismo znale. Moglo je biti i s TV-a. A jesi ti isto rekao da si vidio kad je maloj zub izbio. Što ti nisi ništa napravio? A znaš druge prozivat'!“

„Nisam to rekao, nisam vidio, on je nešto mahao, ja bih rekao da je nešto istresao.“

„Svakako, svakako, istresao“

„Vi ste bile u prvim kućama do njega. A Melkior je išao tamo svaki drugi dan. Ma što sam ja, ljudi moji, trebao. Pa ne mogu se ja miješati, uostalom, imala je mala tetku u Gorancima, što je nije tetka uzela.“

„Čuj, tetka će je uzeti, pored živog ćaće“, opet će Januš, „i vama svašta pada na pamet. Uostalom, možda nije ni znala, nisam je nikad ni vidio da je došla tu.“

„Jedne noći“, nastavlja Milena, „čula sam vriskove i udarce, onako, tupo nešto. I onda taj jedan jaki udarac i poslije toga muk. Evo, nek' kaže Sofija da je tako bilo. A bila noć, kiša padala, ne mogu izaći na blato. Zatim, nakon sat-dva, zaspala sam ja nekako, probudi me – ti znaš, Zorane, da je moja kuća odmah pokraj – opet neki udarac, malo drugačiji.“

„To je bio gepek“, ubaci se Sofija.

„Pa, ne znam je li bio gepek, ali je onako, jako i glasno udarilo. I čujem, pali se auto. Ja mislila, možda je netko došao. Sutra, nema auta, nema male, nema Veljka. Samo taj bicikl ostao naslonjen. Na njemu nešto crveno. Boja, ja mislim da je boja, sigurno Veljko poprskao dok je farbao auto. Dok smo mi to provjerili, prošlo je i par dana. Nismo mi znali da se oni neće vratiti. A danima je kiša padala, Martin nije razmišljao pa sve obrisao.“

„Nije, nego je krv“, opet će Sofija, „krv je to bila. Ne može me nitko razuvjeriti.“

„Pa, dobro, jeste li zvali policiju?“, upita Zoran.

„Kakvu policiju, zašto da zovemo policiju. Otišao čovjek, odveo kćer, tko zna gdje su otišli. Ne možemo zvati policiju. Što da kažemo? Ej, hvatajte čovjeka, zaboravio je bicikl.“

„A jeste li vi, Melkiore i vi Martine, Januše, jeste li vi te noći išta čuli?“

„Pa“, Januš je malo zastao, kao da se pokušava prisjetiti, premda su o ovome svemu već toliko puta raspravili, „meni je TV bio glasno pojačan.“

„Ja sam spavao“, odgovori Martin.

„Je, da“, ubaci se Milena, „nikad ne ide prije jedan, ali eto, baš tu noć je spavao ranije.“

„Jesam“, povika Martin, „dosta te je više! Što ti meni uopće predbacuješ? Spavao sam i gotovo.“

„Ja se ne sjećam“, prekinuo ga je Melkior dok se nije zanio kao prošli put.

„A da, ovaj je najbolji“, sarkastično će Magdalena, „on se ne sjeća ničega. Melkior se čak nije ni branio. Samo je gledao prema oltaru.“

„A vi, gospođo Magdalena“, zamuckujući joj se obrati Zoran, koji ju je navikao zvati učiteljicom.

„Magdalena je tu noć tuda prolazila, vraćala se iz grada“, objasni Milena.

„Da“, potvrdi Magdalena, „prolazila sam i čula sam ja neku vrisku, ali pomislim, pa tu su Milena i Sofija, da je nešto, one bi sigurno nešto napravile. Nije na meni da tamo zalazim i…“, slegnula je ramenima.

„Eto, da, krive su Milena i Sofija“, obrecnula se na nju Milena. „Pokušali smo mi saznati gdje su, što su, ali nitko ništa ne zna. Nikad više ništa čuli nismo.“

„A bicikl, što je bilo s biciklom?“, upita Zoran.

„Pa“, preuze Melkior, „poštar Mile je prelazio svaki dan kilometre. Pa smo ga pitali da ga on uzme. Da ne stoji tamo bezveze. Ali nije htio, kaže, ženski je, izgledat će k'o peder. To je on rekao. Pa smo…“, napravio je malu pauzu ne bi li se netko drugi ubacio, ali svi su šutjeli. „Ja sam gume trebao za ogradu, a Martin je uzeo pedale za unukov bicikl. Guvernal smo dali Sofiji, za vrt. Ne znam kod koga su kotači.“

„Kod mene! A katadiopteri kod Melkiora“, podrugljivo će Milena.

„Tako je! Kod Milene su kotači.“

„Kakvi sad kolači?“, Januš se rashlađivao odižući košulju od prsa i teško otpuhivao.

„Ama, kotači!“, povika Melkior.

Januš je polako kimao, nemalo razočaran što se u cijeloj ovoj priči nisu odnekud pojavili neki kolači, možda s kokosom i čokoladom, kao što je Kata nekada pravila.

„Joj, jesi li ti kroz njih provukla one crvene ruže penjačice što si dobila od Luce? A što su ti lijepe!“, Sofija je potapšala Milenu po koljenu.

„Jesam, jesam“, zadovoljno će Milena, “rastu kao…“

„Khm, khm“, glasno je pročistio grlo Martin kako bi ih prekinuo, „ja sam uzeo zvono“, namršteno će. „Za kapiju. Daleko je ispod kuće pa da čujem kad tko dolazi. I još drugu sitničariju, svjetla i tako.“

Nakratko su svi utihnuli. Januš je ponovno palio svijeću na oltaru koja je bila utrnula i duboko udisao pokušavajući prizvati miris kolača s kokosom pa se sjetio da danas još ništa nije pojeo. Martin se pokušavao sjetiti koliko puta mu je netko pozvonio na kapiji i je li ikad, a Milena je promatrala Melkiora koji je opet netremice gledao u Sofiju misleći da nitko ne primijeti. Sofija se ukipila osjećajući Melkiorov pogled na sebi. Baš dobro što sam stavila ovaj šeširić, pomisli. Melkior je razmišljao o staroj izreci kako je svako zlo za neko dobro i kako, da nije ovog bicikla, ne bi mogao ovako često viđati Sofiju. Morao bi iznalaziti raznorazna opravdanja da je posjeti ili prođe pokraj njezine kuće. Magdalena je iskoristila trenutak predaha da pomno promotri vitraje i ostale ukrase po crkvi, a da joj Sofija grubo ne razgoliti znatiželju kao prošli put.

„Znači, vi ste bicikl demontirali i međusobno razdijelili“, zaključi Zoran želeći još jednom potvrditi stanje i okončati tišinu, „možda je u tome problem.“ Uslijedilo je gdjekoje kimanje i poneko slijeganje ramenima, ali nitko se nije oglašavao. „U redu, jedino što mi pada na pamet, a ako se ne slažete - recite, znate kako u horor filmovima, kad je netko ubijen pa se njegov duh pojavljuje dok ne pronađu tijelo i zakopaju kako spada?“

Budibogsnama, kakav duh, tijelo, gdje je to bilo?“, prenula se Sofija.

„Ma nije bilo, to je film!“

„A, film! Kakve veze sad ima film?“, nastavila je.

„Nema veze, nego, možda trebamo tako ponovno sastaviti bicikl. Pa da se više ne pojavljuje. To sam mislio. Ništa drugo mi ne pada na pamet.“

„Aha. Pa“, počeo je pa zastao Martin prešavši pogledom preko svih, “možda to i nije loša ideja. Nešto moramo napraviti. Što vi mislite?“, ponovno ih je naizmjence gledao, „ima li netko bolju?“

             Svi su i dalje šutjeli i zurili pred sebe.

„Dogovoreno“, brže-bolje ispali Januš, „sutra se nađemo odmah ujutro, nek svak' donese svoj dio pa možemo sad ići kući, pojesti nešto.

Odmah je prionuo na gašenje svijeća ne bi li obeshrabrio neku nedajbože želju za nastavkom rasprave. Šutke su izašli u mrak. Čuo se samo naizmjeničan lavež pasa koji su, sudeći po žustrini, razmjenjivali neka važna saznanja. Januš je pohitao prije svih, uskoro za njim i Zoran, a ostali su, zatečeni težinom zraka koji kao da se stopio s tamom pa više nisi znao udišeš li zrak ili tamu, odlučili malo produljiti druženje uz pokoju rakijicu kod Milene. Pustili su da ih tamo zatekne zora, opijene domaćom šljivom i pričama o vilama i avetima, od kojih su poneku doživjeli, poneku čuli od starijih, a o kojima više ne pričaju pred mladima, koji nekako sve znaju, a ništa ne vjeruju. A opet, složili su se, svašta vjeruju, a ništa ne znaju. Kako se to jedno s drugim slaže, nisu mogli dokučiti, a rakija im u tome nije pomogla. Ali jest pomogla Sofiji da se odvaži nježno skinuti bijeli končić s Melkiorovog crnog sakoa, na čemu se on ukočeno zahvalio.

Tek su oko podneva svi izmigoljili van. Baš po najgorem suncu, k'o na onu stvar, pomislio je Martin dok se približavao ostalima koji su se okupili oko Markovog panja. Pogledao je prema kući, bicikl je stajao tamo, tako jasan, pomisli, da ni Melkior ne može sad srat' da ga ne vidi. U vrećici je nosio pedale koje je skinuo s prašnjavog unukovog bicikla i ostale dijelove koje je cijelo jutro tražio po garaži.

„Ma, kome pade na um da se nađemo u ovo doba?“, upitao je umjesto pozdrava i dlanom obrisao znoj s čela.

„Ajde, ajde, ionako ti je doktor rekao da moraš hodati!“, bocnula ga je Milena.

Vidio je da su svi već bili tu i da su, barem kako mu se činilo, svi dijelovi bicikla rasprostrti na cestu ispred panja.

„Što kažeš, Melkiore, vidiš li ga sad?“, podignuo je bradu prema kući.

„Ah, eto“, tiho će Melkior, „danas vidim.“

„Eto ti ga na“, uključi se Januš, „ali mislim da je dosta priče.“

„Slažem se“, dodao je Zoran, „idemo ga pokušati sastaviti čim prije pa da barem znamo na čemu smo.“

Muški su predano prionuli, svaki s alatom koji je donio od kuće pa ubrzo zaključiše da tako baš i ne ide te da sad imaju sto različitih ideja, pet imbus ključeva od kojih odgovara tek jedan, sedam viličastih ključeva i jedna kliješta. Nitko nije donio gedoru. Složiše se da ipak Martin najviše zna pa neka on govori što će i kako će, a Zoran će otrčati po sve što fali.

Milena i Sofija sjele su na panj, uhvatile se za ruke i počele moliti, izbjegavajući gledati u bicikl. Magdalena pomisli da može biti korisnija pa ustade doliti vodu u čaše na drugoj strani panja.

„Uzmite malo uštipaka“, skinula je krpu s crvene plastične posude.

„Uf, mog'o sam malo“, priskočio je Januš i odgrizao poveliki komad. „Eno Zorana, vraća se“, promrmlja mljackajući.

Počeli su sastavljati okvir. Martin je svako malo zahtijevao da mu se doda ovo ili ono, dok je Melkior pažljivo čistio ostatke ruža penjačica s kotača. Sunce je nepopustljivo stiskalo, ali svi su se držali kao da to i ne primijete.

„Nestaje!“, povika Sofija usred molitve. „Nestaje! Eno, pogledajte!“

Na mjestu okvira provirivale su cigle i bršljan. Dijelovi koje još nisu bili sastavili izgledali su kao da lebde u zraku. Nakon kratkog muka nastade sveopće oduševljenje koje stiže sve do pasa koji ga spremno dočekaše i nastaviše pronositi po selu. Sad su radili još žustrije, osvrćući se svakih nekoliko minuta ne bi li vidjeli kako bicikl na zidu polako iščezava. Sofija i Milena zagrliše se pa privukoše sebi i Magdalenu, što se posebno dojmilo Januša koji odluči sam sebe počastiti još jednim ovećim uštipkom, smatrajući da je svoj dio posla svakako završio.

„ Drage moje“, opet promrmlja punih usta, „ovo ćemo večeras morati zaliti.“

„Nego kako!“, prihvati Magdalena. „Idemo svi poslije kod mene!“

„Evo ga, gotovo!“, povika Martin i osloni sastavljeni bicikl na nožicu.

Svi pogledaše prema kući. Osim ciglenog zida pokraj vrata, ništa nije bilo za vidjeti. Polako počeše jedno po jedno prilaziti bliže, prvo do ruba ceste pa sve do mjesta od kojeg im je već dugo bilo mučno. Rukama su prelazili po zraku i zidu. Zbilja tu više nije bilo ničega. Milena zaplaka, a oči su zasuzile i Martinu, koji je to odmah skrio otišavši do panja po čašu vode.

„A što ćemo sad s biciklom?“, upita Zoran.

„Ja mislim da je najbolje da ga ostavimo upravo ovdje“, reče Sofija, koja se tim pitanjem bavila cijelo prijepodne i već je to bila predložila Mileni, koja doduše nije ništa rekla, ali je potvrdila kimanjem.

„Da, to nije loša zamisao“, odgovori Melkior i pogleda prema Janušu i Zoranu koji se složiše.

„A…što ćemo s malom?, oprezno će Zoran.

Sofija se prekriži i ode prema panju.

„Tu se više ništa ne može napraviti“, potapša ga Januš, „sve smo pokušali još davno, a više nema ni jedne žive osobe koja nas povezuje s njima. Ni rodbinu njegove žene nismo uspjeli pronaći. Pitam se, da ti pravo kažem, jesu li im to bila prava imena. Nema smisla, moramo to pustiti.“

Dovezli su bicikl i naslonili ga na zid. Na okviru nije bilo nikakvih kapljica, ali je Magdalena ipak sve detaljno pregledala. Okupili su se još jednom u polukrug oko bicikla i, osvijestivši da im je odjeća pripijena od znoja, dogovoriše se otići doma, odmoriti i presvući, a poslije će se okupiti na večeri kod Magdalene. Razdvojiše se, zaboravivši uštipke i vodu na Markovom panju, ali ne i alat koji su muškarci pokupili brzo i bez pritužbi, premda se već bio užario na suncu. Utihnulo je sve osim cvrčaka, čak i psi koji su se vjerojatno povukli svaki u svoj spasonosni kutak hladovine. Činilo se da je i zrak pronašao svoj smiraj, dovoljno da se oraspoloži i uresi mirisom lavande s okolnih polja. Tek je kasno poslijepodne donijelo novu živost, lupanje čekića, brundanje kosilice, glasan smijeh nekih žena blizu Martinove njive. U Magdaleninoj je kući pribor za jelo rezao žamor glasova koji je jačao kako su tekli noć i Zoranovo crno vino. Ohrabren Sofijinim pogledima i pokojom čašom omiljene mu kapljice, Melkior je odlučio otići kući po svoju violinu, želeći joj napokon pokazati svoje umijeće. Izašavši, osvrnuo se i pogledao ih kroz prozor. Magdalena je mahala rukama objašnjavajući nešto, što su Milena i Sofija popratile glasnim smijehom, Martin je drijemao na stolici pod treperavom žaruljom koju je obećao sutra doći zamijeniti, a Januš je ponovno grabio slaninu i sir s pladnja i pomno birao komad kruha dok mu je Zoran nadolijevao vino. Još jednom je pogledao Sofiju prije nego što je krenuo. Prsa su mu se nadimala. Noge gotovo nije osjećao, kao da ih netko drugi odiže od tla i upravo kad je zamislio kako mu Sofija stavlja vruć kruh na stol i nježno mu dodiruje ruku, dovele su ga pred Veljkovu kuću. Još je udisao miris tek ispečenog tijesta kad je malo podalje vidio snop svjetlosti kako krivudajući obasjava put i odmiče prema šumi. Upalio je bateriju koju je ponio za nedajbože i osvijetlio omraženi zid. Bicikl više nije bio tu. Ponovo je pogledao prema svjetlu koje se udaljavalo i dobro naškiljio oči. Čas je vidio kako vijori djevojačka plava kosa, čas je to bila duga sijeda, kakvu ima poštar Mile. „Hej! Oj!“, povikao je, ali je čuo samo odjek svoga glasa i hitar odgovor nekog psa čiji je mir poremetio. Svjetlo je i dalje krivudalo i postajalo sve sitnije i bljeđe dok napokon nije zamaknulo za drveće. Dugo je gledao za njim, ni sam ne znajući čemu se nada.

Moise Levi (Pinterest)

Previous
Previous

Sjećanje kuće

Next
Next

Solo