Tri putopisa Irme Vrbnjak

MEDVEDNICA

Zidine Medvedgrada su smrznute. Hodam oko njih kružnom stazom koju su utabali planinari. Uska, grbava, improvizirana, na pojedinim mjestima sasvim uza zid. Rukom dodirujem uredno posložene kamene blokove, tu i tamo izbile su biljčice na kojima se zaledio otopljeni snijeg i visi u malim prozirnim sigama. Osjećam se kao Tatar izvidnik koji traži grešku kroz koju bi se vojska mogla probiti u osvajačkom pohodu. Greške nije bilo pa se nađem na mjestu otkud sam krenula. 

Medvednica je gora ispod kojeg se smjestio Zagreb, s istoka na zapad ima dužinu od 42 kilometra. Isprepletena je s preko 70 planinarskih staza i omiljeno je izletište Zagrepčana. Gusta šuma bila je utočište medvjedima kojih više nema, posljednji je ubijen u srednjem vijeku, a od njih je ostalo samo ime. Bilo je  i vukova i risova, danas su preostali veprovi, srne, razne ptice, zmije i krpelji kojih se najviše bojimo. Ni šuma više nije gusta, Hrvatske šume su je nemilosrdno prorijedile.

Barem jednom mjesečno hodam ovim dijelom bez obzira na godišnje doba. Više je razloga, mirnije je, nije kao u vršnom dijelu gdje se stisnuo veći broj planinarskih domova i restorana, a zbog njih ima ljudi kao u trgovačkom centru. U jednom trenutku života prepustila sam se stresu i natukla kilograme. Osim previše hrane bilo je premalo kretanja. Jednoga dana sebi sam rekla - dosta, reorganizirala prehranu, a od sporta odlučila se za povratak planinarenju koje sam zapustila. Bila je to mučna faza, naporna i za psihu i za tijelo. Odlučnost je prevagnula nad trenucima malodušja. Staza kojom sam krenula bila je upravo ova i u prvim pokušajima nisam je mogla prohodati u cijelosti. Zapravo, trebali su mi mjeseci. U početku sam u toj borbi išla do niže točke i onda s vremenom pomicala mjesto odustajanja, a sada s lakoćom prolazim cijelom dužinom staze. Postoji i treći razlog - privlači me legenda o Crnoj kraljici. Priču sam čula kao dijete, o okrutnoj, osvetoljubivoj i nemilosrdnoj kraljici odjevenoj u crno koja je stolovala ovim krajevima nezainteresirana za siromaštvo svojih pučana. Nikada se na mene nije primila ta verzija. Meni je uvijek bila mistična, zanimljiva i neodoljivo privlačna. Ona je stvarna povijesna ličnost, Barbara Celjska, lijepa žena koju su s 13 godina udali za hrvatsko-ugarskog kralja Žigmunda kojem je to bio drugi brak. Barbara je bila školovana, govorila nekoliko jezika, iako mlada ubrzo se počela baviti državnim poslovima, rješavala politička pitanja kada bi joj suprug bio odsutan. Pred kraj života bavila se alkemijom pokušavajući dobiti zlato i srebro od bakra. Bila je vrsna jahačica i obilazila je na konju Samobor, Kalnik, Đakovo, Plitvička jezera, Medvedgrad. Tadašnji europski politički vrh bojao se ove izuzetne žene naprednih ideja, spletkarili su protiv nje i izmišljali da je čarobnica. Vjerojatno pod utjecajem takvog ozračja, Barbara je u kolektivnoj svijesti puka ostala zapamćena kao zla Crna kraljica. 

Snijeg je nedavno pao, sada je zrak čist i hladan, osvježava pluća svakim udisajem. Prekrio je staze, malo se otopio, zamrznuo preko noći i pretvorio u ledene grbe preko kojih se mora pažljivo hodati. Stabla su crna, vitko se izvijaju u bjelini, vlada tišina u kojoj se čuje poneki krik ptice i grane koje škripe na zimskom vjetru. Stojim ispred dvorca Medvedgrad u predprostoru opasanom zidinama sada pretvorenom u parkiralište. Razmišljam o njoj, sigurna da je i ona ovuda prošla. Pitam se živi li Barbara u ovom trenutku u mom vremenu ili ja živim u njezinom. Miješaju mi se slike, u glavi stvaram prošlost, čujem kopita po snijegu i dahtanje konja dok se penje, vidim je kako prolazi, dojahala je sa svojom pratnjom i dolazi na ovo mjesto na kojem sam sada. Pretpostavljam da su tu bile štale za konje, oružarnice, spremišta, prostorije za sluge nižeg razreda. Barbara ostavlja svog konja i uputi se na glavni ulaz, u mislima sam krenula s njom. Kroz vrata dvorca prolaze ona, dvorske dame i vitezovi. Ostajem ispred, zatvoren je za građane. Crnu kraljicu i mene dijeli vremenska četvrta dimenzija. Ipak, osjećam snažnu povezanost s njom koju ne mogu protumačiti. Meditacija u hodanju pomaže mi izbaciti ono svakodnevno ružno što se događa, težina uspona pročišćava mi tijelo zagađeno od stresa. Neodoljiva mi je ova šuma, škripavi koraci, hladnoća na licu. I kad se mozak opusti i zapluta, ona se pojavi u glavi, čini mi se da mi govori glasno, a ja ne razumijem riječi. 

U svojim kasnim pedesetim Barbara je ovdje živjela dvije godine, onda je odjahala u Češku gdje je umrla od kuge. Nakon Barbarinog odlaska dvorac je nastavio svojim životom sve do 1590. kada ga je oštetio potres i vlasnici ga zauvijek napustili. Legenda kaže da ispod Zagreba spava zmaj. Kada se probudi zamahne repom i u gradu je potres. Kojom jačinom je to zamahnuo da su se srušile ove zidine? Misao mi nije ugodna i aktivira strah nastao snažnim potresom 2020. koji je ozbiljno oštetio Zagreb. Od Medvedgrada su ostale ruševine koje su poneki avanturisti obilazili tražeći podzemne tunele i legendarno skriveno blago. Devedesetih je dijelom obnovljen, a kasnije uz pomoć sredstava EU rekonstruiran u moderni posjetiteljski centar s raznim sadržajima – multimedijalnim prostorom, muzejom u obrambenoj kuli, restoranom i kapelicom. Crna kraljica opet ovdje živi kroz kostimirane predstave i ovo mjesto čini neodoljivo mističnim. Pomislim kako je vladarica pronašla način da pučani obnove njezin dvorac, a gozbe i ples vratile su se među ove zidine.

Okrenem se od ulaza, izađem iz okrilja utvrde i krenem nizbrdo cestom napravljenom od grubih kocaka neudobnih za hodanje. Mogu i po šumskoj stazi, ali kad je ovako zaleđeno i sklisko biram ipak sigurniju varijantu, cesta ima serpentinaste zavoje koji ublažuju strminu. Odzvanja lupa mojih štapova po kamenu, zvuk se daleko čuje kroz hladni zrak. Prvo se trebam spustiti s medvedgradskog brijega i onda uzbrdo stazom prema Grafičaru. Crna kraljica optužena je za okrutnost, ali ne uvijek. Prema legendi zavladala je velika suša, ona je čula za nevolje naroda i svojom magijom dozvala kišu. Iz izvora Crne i Bijele rijeke potekla je voda i stvorile su se današnje Plitvice. Ove dvije različite priče toliko su me zbunile da sam neko vrijeme mislila da se radi o dvije kraljice. Istina je skrivena u prošlosti, nezabilježena u knjigama, isprevrtana u usmenim predajama. Možda je upravo to ono što me privlači, taj kontrast u razumijevanju tuđih odluka kada nemam cijelu sliku. Živim i ja u svom malom svemiru, osuđujem ili hvalim iz svoje pozicije, a već sto puta sam sama sebi rekla da trebam ostati neutralna. Preko radnog tjedna pregazi me život u gradu, napravi crne rupe koje gutaju svu pozitivnost i dobru volju. Smirenost šume vraća mi ravnotežu, a koraci po nepravilnostima staza od zemlje i kamena traže koncentraciju i isperu sve loše misli. Zovem Ria koji jurca po šumi. Kada sam se u skloništu za životinje odlučila za crnog, kržljavog  psa rekli su da se zove Rio. Rijeka. Pomislila sam na Crnu rijeku i dodala Negro. Tako je dobio ime Rio Negro, ili moj stalni podsjetnik da sve može biti drugačije, ovisno o kutu gledanja.

Evo me na stazi prema planinarskom domu Grafičar. Susrećem ljude, penju se i spuštaju, ima puno pasa koje istrčavaju vlasnici, planinski trkači uspuhano trče u zavidnom tempu. Nisam sigurna da je tuda jahala Barbara, prije da su njezini lovci tražili divljač, lovili veprove i jelene za potrebe dvorca. Staza koja je povezivala Medvedgrad i današnji Grafičar postojala je u to davno vrijeme, ne znam točno gdje, ali moguće je da je baš ova. Utabali su je lovci i rudari. Prilazim domu, zadnja strmina mi je teška, uvijek tu uzdišem, ali volim taj napor koji prolazi kroz cijelo tijelo. Osjećam kako sam živa, srce ubrza, disanje je duboko, cijelo tijelo se ugrijava, uživam u svojoj snazi, u tome što s lakoćom mogu. Slijeva je ulaz u Rudnik Zrinski iz 16. stoljeća, otvoren s vjerom u profit, zatvoren zbog neisplativosti. Sada je uređen za posjetitelje, ali zimi je zatvoren. Dolazim do ulaza. Drveni most vodi do kamenog tunela u stijeni, prekriven je ugaženim snijegom, vidljivi su otisci gojzerica znatiželjnika. Na kraju mosta rešetkasta metalna vrata s lokotom. Dalje se ne može, ali vidim iskopani hodnik koji vodi u utrobu Medvednice. Obuzima me jeza. Ne, nije me strah da će iskočiti vukodlak ili zločesti gnom, nego mi je nezamisliv život u ovim uvjetima. Uz rudnike bila su i naselja za obitelji rudara, pitam se gdje su bile njihove kuće i kako su živjeli u dubokoj šumi. Jesu li imali vrtove ili su se hranili onim što daje šuma? Jesu li im medvjedi krali ono malo ulovljene divljači kao što danas obilaze sela, prilaze kućama i pretražuju smeće u potrazi za hranom? Napuštam ulaz i nastavljam se penjati prema planinarskom domu udaljenom još kakvih 100 metara. Dom je smješten na platou, možda je baš tu bilo rudarsko naselje. Nisam uspjela pronaći podatke gdje su bile njihove kuće od drva, pruća i blata. Samo opise kako su rudari kopali 10-12 sati primitivnim alatom uz slabo svjetlo luči, a sa sobom nosili hranu i vodu u jamu. Sada je hladno, na sebi imam čvrste zimske nepropusne cipele, hlače i jaknu. Dobrog sam zdravlja i hrana mi je lako dostupna. Oni to nisu imali. Potresno mi je prolaziti pored rudnika, osjećam beznađe, težinu, umor, besmislenost, glad i siromaštvo. Osjećaji sasvim drugačiji od onih na ulazu u Medvedgrad.

S tim mislima dolazim do Grafičara. Ispred mene drvena katnica napravljena od tamno smeđih balvana sa zeleno i crveno ofarbanim prozorima. Sada okružena snijegom, ljeti ukrašena raznobojnim cvijećem pred ulazom. Meni jedna od najljepših sljemenskih kuća. Pogled na nju odnosi me daleko u Alpe. Rio ostaje vani i laje, cvili, zove me. Unutra žamor, pjesmuljak s radija koji ne razaznajem osim što znam da je to neka muzika. Zrak je vlažan od isparavanja znoja s planinarskih majica i mastan od kuhinje iz koje se širi para i teški mirisi kobasica, restanog krumpira, kuhanog graha. Stanem uz krušnu peć, odložim ruksak na klupicu, čovjek koji je došao prije mene upravo vješa majicu iznad peći. Pažljivo dodirnem peć promrzlom rukom i shvatim da je hladna. Na prvu me zbuni, pomislim da od hladnoće nemam osjećaj u ruci, dodirnem još jednom, ruku pritisnem jače i duže, ne, hladna je. Sušenje je besmisleno. Ne komentiram ništa, izvučem suhu majicu iz ruksaka i odem se u toalet presvući. Krenem prema redu za hranu, nije velik ali sporo to ide. Bacim pogled na cjenik i prevrnem očima. Cijene su mi previsoke, nisam baš ni gladna, više sam htjela kupiti nešto iz solidarnosti. Odustanem od te ideje, izvadim iz ruksaka kriške jabuke i naranče, bit će dovoljno. Rudarske obitelji to sigurno nisu imale u zimskom periodu. Naranču vjerojatno nikada nisu ni vidjeli. Dok žvačem spremam ruksak, odjenem se što toplije jer silazak je lakši, tijelo mi se ne zagrije kao pri usponu. Čujem planinare za stolom u blizini. Hvale ukusnu hranu, ogovaraju drugi dom u kojem su bili jer nema plaćanja karticom. Zadivila me njihova ozbiljnost oko nevažnog problema. Čujem Ria kako i dalje urla vani. Sve skupa tu sam četiri minute, a on radi predstavu. Izlazim, odvezujem ga i kažem mu: „Dobio si ime po čudu Crne kraljice, ponašaj se dostojanstveno“. On ne mari, čim je shvatio da smo opet skupa i da je slobodan odjurio je na snijeg među drveće.

Spuštam se prema Kraljičinom zdencu. Kad je staza ovako zaleđena teže je ići dolje nego gore. Planinarski štapovi pomažu mi u balansiranju, a vibram đon da ne otkližem, krećem se dosta brzo i prilično spretno. Bar si tako mislim, a možda izgledam smiješno dok se svako malo sa štapovima spašavam od pada. Čini mi se da je veća gužva nego inače, pretpostavljam da je to jer smo svi željni doživljaja prave zime. Susrećem planinarku kako pika nogama po ledu, pokušava cipelom pronaći sigurni oslonac. 

„Bilo bi lakše da imate štapove“, kažem. 

„Uh, ostavila sam ih doma, nisam mislila da ima toliko snijega“, odgovara. 

Dam joj jedan štap i nastavljamo zajedno dolje, priča mi kako nije baš često na Medvednici, na Samoborskom nije nikada bila, jednom je s grupom posjetila Velebit koji ju je osvojio svojom ljepotom. Dolazimo do dijela staze s koje se vidi obnovljeni Medvedgrad. Iako u daljini, dvorac je velik i moćan, šumski vladar snažnih zidina na vrhu obronka Medvednice. Ne mogu odvojiti pogled.

„Znate li da je tamo živjela Crna kraljica?“, pitam suputnicu. 

„Ne, nisam znala“,  kaže ona.

Nastavim o Crnoj kraljici. Imala je gavrana koji je uvijek bio s njom, ako bi ju netko naljutio naredila bi mu da napadne nesretnika. Bavila se okultnim i vladala životinjama. Ljubavnike je bacala s kule u smrt. Nije jasno s koje kule. Kažem da su to zagrebačke priče, žena je zapravo bila obrazovana i pametna, politički sposobna, vrlo lijepa, odlična jahačica, sve ono što izaziva zavist, ljubomoru. Njezin brat ljubovao je s Veronikom Desinićkom, zbog njihove zabranjene ljubavi Veronika je zazidana u zidine Velikog Tabora, dvorca u Hrvatskom Zagorju. Život i sudbina Barbare Celjske isprepleten je s našim podnebljem, kulturom, književnosti, ima posebnu snagu i energiju i živi sve do danas. Prilazimo Kraljičinom zdencu. Ugledavši ga suputnica uplašeno kaže da je zalutala, slušala je moje priče i zaboravila skrenuti. Ne zna gdje je. 

„A gdje ste parkirali“, pitam. 

„Kod Medvedgrada“, odgovara. 

„Nije to daleko, pokazat ću vam put, ima još nekih 800 metara do tamo.“ 

Stale smo kod Kraljičinog zdenca, iz metalne cijevi zabijene u kamen pršti hladna bistra voda, ispod cijevi na ploči prekrivenoj smeđom mahovinom može se pročitati: Kraljičino vrelo 1406 – 1896, godine za koje ne znam što znače. Jednom mi je netko rekao, ali sam zaboravila, a sveznajući Google zbunjeno izbacuje beskorisne poveznice. Prema legendi zavladala je velika suša, svi potoci i vrela su presušili osim onog u Medvedgradu. Ljudi su molili vodu, ali Crna kraljica nije im htjela dati i puštala ih izbezumljene od žeđi da lutaju po šumi gdje bi ih rastrgali medvjedi. Ipak, neki su uspjeli pronaći baš ovo mjesto, napili se vode i u istom trenu ono vrelo u Medvedgradu je presušilo. Prema drugoj priči Crna kraljica bi dojahala s Medvedgrada i pila vodu samo ovdje jer se bojala da će je dvorjani otrovati. Ima nešto s tom sušom, vodom i Crnom kraljicom, neka nezabilježena istina koju ne mogu dohvatiti. Danas se tu slijeva sljemenski potok Kraljevec i čini malo, blatno, plitko jezero. Ljeti plivaju patke, sada je pod tankim slojem leda. Iza jezerca je planinarski dom Kraljičin zdenac koji je već godinama zatvoren zbog neriješenih imovinsko pravnih odnosa. 

Nastavljamo zajedno po popularnoj poučnoj stazi Miroslavec  koju je krajem 19. stoljeća izgradio grof Miroslav Kulmer za šetnje svoje supruge Elvire. Staza je i danas omiljeno šetalište s nizom drvenih mostića na rubu klanca po čijoj sredini teče Kraljevec. Vapi za obnovom, mostovi su pohabani, ponegdje nedostaje letva, u nižem dijelu su stepenice koje su propale u zemlju i nejednake su veličine. Ipak, zbog svoje proljetne ljepote dobila je nadimak 50 nijansi zelene. Hodamo do raskršća, prelazimo potok preko drvenog mosta i nađemo se na asfaltnoj cesti u dijelu gdje sam parkirala. Ženi pokažem kamo treba ići i ona nastavlja sama.

U tišini koja je nastala još se malo osvrnem oko sebe prije nego uđem u auto. Medvednica ima svoj život i ne priča o prošlosti. Daje mi neke tragove, otiske, znakove, a sve ostalo prepušta mojoj mašti. 

SJEVERNI VELEBIT

Da ne buljim stalno u ekran računala uhvatim neki broj Meridijana, ne znam ni od kuda sad tu, listam - razne teme, putovanja, doživljaji, listam i dalje, i zapnem na članku o Premužićevoj stazi. Fotografije prizovu sjećanja na bijelu kamenu stazu, na tišinu, na nebo i oblake, smreke koje strše iz brda, na vlagu. Sjedim, a u nogama osjetim korake, tup zvuk kamena o kamen, u leđima pritisak ruksaka i čujem tišinu. Proletjela sam letimično kroz podatke u članku, eto, gradila se od 1930. do 1933. tehnikom suhozida kako bi se uklopila u prirodni okoliš Velebita. Njezin planer i graditelj, Ante Premužić, pazio je da nema velikih uspona, pa je ugodna za šetnju. Dugačka je 57 kilometara i zapravo nije završena do kraja jer Anti nisu odobrena financijska sredstva. Danas je većim dijelom sačuvana, ali ima manje prekide kao što je dio podno Zavižana, pa je potrebno prehodati šumskom cestom do njezina najatraktivnijeg dijela - od Zavižana preko Rosijeve kolibe do Alana. Ti su mi podaci bili i dosadni i uzbudljivi jer mi se probudilo sjećanje na vrijeme koje mi je Velebit dao, a išla sam često i onda prestala bez puno objašnjenja. I sad dok tako sjedim i listam, pomislim -  idem opet, od Zavižana do Rosijeve i nazad. 

Nekad je bilo teže doći do Velebita, vlakom, pa busom, trajalo je cijeli dan. Dobro, bili smo i mlađi, bez auta, a Hrvatska i bez dobrih cesta. Danas je jednostavno - autocestom do Otočca, lokalnom do Krasnog i onda do ulaza u Nacionalni park, a tu razrovanom cestom do parkinga ispod Zavižana. Razmišljam da li da zovem nekoga sa sobom. Imam takvu silnu potrebu ponovno se s Velebitom sresti sama. Razgovor s ljudima uvijek donosi neke teme koje me odvuku u ekonomiju, politiku ili trač. Zaboravim osjetiti. I želim planirati put, stazu, opremu, vodu, hranu. Želim to raditi u svojoj tišini, skroz posvećeno i fokusirano. Neka me nitko ne ometa svojim mislima. Idemo Rio i ja. Dlakavac nije zahtjevan, svemu se veseli i ide tamo gdje ja hoću. 

Netko je rekao da Velebit ne voli ljude, sve ih je raselio, pritisnuo ih svojom ćudi i natjerao da odu. Domaći su otišli, ali došli su neki drugi, oni koji kratko traju - planinari, turisti, posjetioci Nacionalnog parka.

Parking pod planinarskim domom Zavižan je bio pun. Jedva pronalazim mjesto, ima i nekoliko autobusa. Proljeće je i svi su pohrlili van, u prirodu. Iako je svibanj jutra su ovdje hladna. Izađem iz auta i odmah obučem jaknu i navučem kapu. Izvadim ruksak, promijenim vozačke tenisice u gojzerice, provjerim vodu, ubacim nešto hrane u kljun, većinu u ruksak, i krenemo Rio i ja. Opet ono klasično razmišljanje da li da uzmem štapove ili ne. Sjetim se da je Ante vodio računa da trasira što ravniju stazu, odlučim da štapovi neće biti potrebni. Tanke rukavice uguram u džep jakne jer s Velebitom se nikad ne zna. Oko mene ljudi, djeca, psi, poneko rendžersko vozilo u prolazu. Nekako je gužva. Uvijek mi prigovaraju zašto hodam sama jer nije sigurno, što ako se nešto dogodi i sve neke tako crne ideje, ali tko traži samoću, ovdje je neće naći. Koračam makadamskom cestom, okružena je drvećem, ponekad zađe među livade, ponegdje se vide ostaci suhozida. Mala polja koja su davala tek toliko da se preživi, ponekad ni toliko. Vidim grupu biciklista, nešto su se uzmuvali. O, da, medvjed je prošao i ostavio oveću kakicu. Medvjedi su česti ovdje, ali u svim tim godinama srela sam ih samo jednom i to medvjedicu. Sjedila je kao mačka u šumi, čupava, bujnog krzna, s onim okruglim ušima koji izgledaju kao polovica čokoladnog išlera. Oko nje su skakutala dva mladunca u bezbrižnoj igri. Onda se Ursa digla i smireno krenula negdje, a ova dva mala blesavca za njom međusobno se gurajući. Bilo je to prije podosta godina. Odonda medvjede nisam vidjela, tu i tamo koji trag šape u blatu ili, kao sada, kakicu na putu. Rio se tu malo uzbudio, nanjušio trag, počeo bezglavo trčati, ubrzo shvatio da je to besmisleno, odustao i krenuo za mnom.

Nastavljam laganim korakom šumskom cestom pokraj botaničkog vrta. Eh, taj velebitski botanički vrt, svi ga spominju. Osnovan je 1967. godine, ima preko 300 biljaka, što samoniklih, što donesenih. Ima i šetnicu u dužini 600 metara, ali ja nisam ljubitelj biljaka, obuzme me neizmjerna dosada kad mi netko priča o tim travama, osjećam se kao u željezari  na odjelu s čavlima, gubim se u detaljima i ne mogu se koncentrirati dok mi misli bježe nekud daleko. Dovoljno mi je da razlikujem kelj od kupusa i vrste salata. Mami me misao na šetnicu, proći ću je jednom, a ovoga puta, kao mnogo puta prije, produžim do odvojka za Premužićevu stazu. Kroz glavu mi prolazi da sam Premužićeva staza, Premužić, Premužićevom izgovorila u životu valjda više puta nego svoje ime. Pitam se je li Ante kada ju je gradio mislio koliko će biti značajna u budućnosti. Njenom je izgradnjom želio približiti ljepotu planine ljudima, ali je li pomislio da će nas toliko tuda koračati oduševljeni prizorima oko nas, sretni što možemo sudjelovati u ovoj ljepoti. Udišem zrak, svjež je i lagan, miris bilja, mahovine, šumske vlage, smreke ispunjava svaki dio mog tijela, ulazi u krvotok i širi se do svake stanice. Osjetim se snažno. U mislima pitam Antu: „Jesi li to zamišljao ovako? Jesi li iznenađen što ljudi hodaju tvojom stazom? Što je ovako popularna?“ Nema glasnog odgovora, ali osjetim da mu je drago.

Hodam stazom. Nije baš ravna kako najavljuju u opisima, ima tu blagih uspona i silazaka, onako, valovita je. Ima oštrih zavoja, a nakon svakog neko čudo. Ponekad se nađem okružena stijenama, onda malo hodam ivicom duboke provalije, ali staza je dovoljno široka da ne osjećam strah. Čvrsta je i mogu stajati na rubu i gledati dolje u bijelu, kamenu strminu. Strše zdrava zimzelena stabla. Stara posušena debla leže u svim pravcima i podsjećaju na velebitske vjetrove, dubok snijeg i snažne mećave. Treba imati cipele tvrdog džona jer kamenje je oštro. Volim taj zvuk cipele po kamenu ili kad kamen zastruže o drugi kamen, nekako je tup, smirujuć i ugodan. Dolazim do mjesta gdje se sa staze vide Rožanski kukovi. Stojim i gledam. Profil planine usjekao se u nebo, siva stijena u blijedo plavom prostranstvu, jasno vidim crtu gdje prestaje jedno, a počinje drugo. Kameni ponor ispod mene, a onda strmi usponi s druge strane, kiša je stvorila usjeke u stijeni, izgledaju kao kameni slapovi. Kišne bujice napravile su i druge oblike kao brojne utvrde u kojima žive velebitske vile i vodenjaci. Odjednom se sjetim kako me boli lijevi kuk i desno koljeno. To me prene iz sanjarenja. Eh, stara sam.

Hodam dalje. Na što miriše Premužićeva staza? Pitam Antu: „Na što je mirisala u tvoje vrijeme? Ono tridesetih kad si je gradio? Na kožne opanke, vunu, lan, na znoj radnika, na ovčji sir, domaći kruh i vino. Na jabuke.“ A danas? Danas miriše na vibram, gore tex, dry fit majice, dezodorans, energetske pločice i napitke. Na banane.    

I eto Rossijeve kolibe. Kamena kućica strmog krova smjestila se na platou ispod stijene. Čini je samo jedna prostorija. I peć. Drveni stol, klupe i drveni ležaj. Planinski stan. To malo, čvrsto utočište koje putniku daje točno ono što treba, mjesto za odmor zaštićeno od nevremena i zvijeri. Vraćam se praiskonskom u sebi jer ovdje je ono bitno - stan, hrana, toplina koja vraća energiju. Sva anksioznost nekamo nestaje. Izlazim na malu prirodnu terasu pred kućom, pogled je prema moru. Sve je nekako isprepleteno i spontano. Savršeno se slaže. Vrhunci u stijeni i šumi, visoke jele presijecaju monotoniju, žućkaste livade guste žilave trave podsjećaju na stoku i stočare kojih već odavno nema, plavo nebo i još plavlje more s bijelo zelenim otokom u daljini. Sve je to ovdje, priča neku svoju priču i smiruje. Grupa mladih žena, raskomotile se oko jedinog stola, živahno čavrljaju, a na stolu su svakakve dobrote u plastičnim kutijama. Posložile su hranu, stisnule se na klupicama i sada se smiju, pričaju i časte. Zovu me pa sjedam k njima. Izvadim voće, seitan i tofu. Osjetim kako se Ante okreće u grobu. „Nisam zato gradio stazu“, kaže. Sve do sada Ante prihvaća moderna vremena, ali ovo mu je previše. Blago mu se nasmiješim, a on napusti moje misli i na tren ode u svoju beskonačnost.

Dok uživam u pogledu i žvačem seitan i rajčicu, narezane jabuke, a cure jedu šunku, domaće kobasice i sir, evo rakije. Okus koji peče iz smiješne boce s napola oguljenom etiketom. Uvijek je isto s planinarskom rakijom. Ne postoji restoranski slijed kod planinara, daj što daš i što ima. Sad je na redu banana. Je l' bilo banana u Antino vrijeme? Možda samo kao neko egzotično voće za posebne prilike. Danas je sve tako jednostavno i drugačije od vremena kad je Ante planirao i gradio stazu. Pomislim kako je to nevjerojatno i hrabro djelo. Imam pravu sreću što živim u vremenu kada mogu ovako bezbrižno i lako uživati u ovoj divljoj ljepoti. Ante šuti, još ga tofu ljuti. Nije me briga, znam da neće izdržati i da će doći.

Krećem nazad. Ista staza, ali je sada drugačije jer idem iz drugog smjera. Ma kako to nisam vidjela? Ponovno se čudim oblicima, stijenama, dvorcima, slapovima ali sada iz drugog kuta. Vidim malo polje na rubu provalije okruženo suhozidom i stijenama. Zaraslo je mladim vitkim stablima, između je zelena trava koja raste iz još uvijek plodne zemlje. Pomislim kako baš tu stoluju velebitske vile planinke, okupljaju se, plešu kola i raspravljaju o njima bitnim stvarima. Vile pomažu putnicima i ljudima u nevolji, čula sam da one posebno vole junake i bratime se s njima. Pretpostavljam da to rade uz rakiju, moglo je onda biti da onako opijene rade nepodopštine i okreću putokaze. Legenda kaže da su se rađale iz cvijeća na dan kada sja sunce i pada kiša, a nebom vlada duga. Obdarene su ljepotom i dugovječnosti, vole konje, pletu im grive u posebne čvorove, a ponekad noću jašu. Na Zavižanu, prema Rajincu, kreće se krdo slobodnih konja, imala sam sreće i vidjela ih, ali nije mi bilo ugodno proći kraj njih. Rio se jako uznemirio i zalajao, a konji, iako poludivlji, navikli su da od planinara dobiju poslastice i znatiželjno su mi se približili. Dobro poznajem narav konja i znam kako brzo od guranja nastane ritanje, udaranje kopitima. U strahu i oprezno sam se tada provukla kroz krdo jer baš je planinarska staza prolazila kroz njihovu ispašu. Na ovom dijelu Premužićeve staze nema konja, ali mogu zamisliti kako noću vile pronalaze njihova krda po Velebitu. Nažalost, kako su se ljudi počeli mijenjati, udaljavati od jednostavnog života usklađenog s prirodom, vile su počele nestajati. Ipak, promatrajući ovo mjesto i koliko sam ljudi srela u potrazi za osobnim mirom osjećam da se vile vraćaju. Pitam ih što rade sada? Prate li svakog putnika ili samo one njima simpatične. Sjednem za odmor. Riu dam vode. Tako sjedim malo na kamenu. Tišina oko mene. Ustajem spremna za pokret. Ne mogu pronaći Riovu zdjelicu. Ah tu je, malo je čudno pala iza kamena. Vilinska posla.

Susrećem planinare. Sa svakim riječ-dvije, jer takav je planinarski bonton. Neki idu dalje do Alana, neki obilaze vrhove, neki samo do Rossijeve kao ja. Neki nude rakiju. Srela sam i grupu muškaraca koji su rekli da idu do Paklenice. Zapravo to je plan, a do kuda će doći to će još vidjeti. Sviđa mi se njihova sposobnost prilagodbe. Izgledaju iskusno. Nije im ovo prvi puta, pokušali su i prije, ali ih je omela kiša. Poželim im dobro vrijeme jer to je ono što ti na Velebitu najviše treba.

U mislima ponovno započnem razgovor s Antom: „Znaš li ti Ante što je to mindfulness? To ti je kad svjesno doživljavaš okolinu i misli. Hodajuća meditacija, ona neka želja za mirom kroz kontakt s prirodom. Nisam sigurna da se to baš tako zvalo u tvoje vrijeme, ali izgleda mi da si poznavao taj koncept jer ova tvoja staza baš potiče mindfulness.“ 

Polako dolazim do šumske ceste. Osjećam da je Ante ostao na svojoj stazi. Hodam prema Zavižanu. Cesta je uska, sjetim se one iz zakonika Poljičke republike: „Cesta jema bit široka da dva vola u jarmu mogu proć.“ Hm. Valjda je to ta širina. Ne znam koliko su široka ta dva vola. Široki kao ova cesta? 

Penjem se prema domu i naručujem pivo. Kaže gorštak da imaju svjetlo, tamno, rezano i nefiltrirano. Kaj? Ponovno pitam koje vrste piva imaju. Odgovor je isti, ali ovoga puta usporen i glasan, gorštak sumnja da sam osoba sa smanjenim intelektualnim sposobnostima. Uzela sam nefiltrirano uz komentar da hoću hladno. „Nema struje, to je iz podruma“, kaže on i malo zastane, pa onako upitno trzne glavom - hoću li ili neću. Ispijam Velebitsko nefiltrirano pivo. Nije bilo ledeno, nego onako taman hladno i pitko. Izađem na terasu pred domom. Ispred mene isprepleteni travnati vrhovi, preko puta je Kosa, vrh blizanac Zavižanu. Na Kosi uvijek puše, drveća skoro da i nema, prekrivena je baršunastim zelenim travnjakom. Vidim točkice koje se kreću, grupica planinara po stazi prkosi vjetru i penje se na vrh. 

Gledam fotografije koje sam snimila. Hm, nekako mi nisu onako jake kao one slike u mojoj glavi. Dobre su, ali doživljaj u meni je jači. Možda je tako jedino ispravno. Ostaje mi da se još spustim do auta i krenem za Zagreb.

 GOSTINJAC SVETI BERNARD

 Nisam se mogla odvojiti od vatre. Gorjela je u kaminu na otvorenom. Ložište je bilo uredno počišćeno metlicom, ni traga pepelu ili izgorjelim ostacima. Cjepanice poslagane u piramidu iz koje je grijala vatra. Nekoliko njih je stajalo uz rub, pripremljene kako bi se mogle ubaciti čim ove dogore. Vatra je plesala, plamičci su se uvijali svaki u svom ritmu, zajedno su činili živahni koncert šireći toplinu. Stajala sam tako i buljila. Pružila sam ruke da mi se ugriju. Morala sam se malo i okretati jer vatra grije onu stranu koja joj je izložena. Ognjište je na jednom kraju drvene sjenice pravokutnog oblika, kao tunel s klupama za odmor, na drugom kraju je ulaz. Cijeli prostor namijenjen je putnicima, hodačima i hodočasnicima ili romarima, kako ih je moja baka zvala. Iznenadilo me ovo mjesto. 

Veljača je. Vjerojatno je to mjesec  koji najmanje volim. Siječanj je možda dugačak i ponekad mi se čini da traje 100 dana, ali u siječnju očekujem zimu i hladnoću, a sada je tako, ni-sim-ni-tam. Pusto, hladno, maglovito, sivo i prljavo smeđe. Dani su kratki, stabla gola, trava polegnuta i umorna. Jedino veselje čine jaglaci, visibabe i kukurijeci kad se onako oklijevajući pojave, tamo pred kraj veljače. 

Već nekoliko puta na stazi od Šoićeve kuće prema domu Žitnica i vrhu Japetić vidjela sam putokaz za Gostinjac Sveti Bernard. Japetić je najviši vrh Samoborskog gorja i povezuje se sa Žumberačkim gorjem, a ovo opet s Gorskim Kotarom. Uglavnom, mogu se uputiti ovim masivom od Zagreba preko Samobora do Rijeke, putovanje bi moglo biti zanimljivo i pustolovno jer sigurno ima medvjeda i drugih zvijeri. Nisam otišla tako daleko, odlučila sam skrenuti puno prije i provjeriti kamo me to putokaz vodi. Osim klasičnih planinarskih crveno bijelih oznaka pojavile su se i žute, znači da je to put hodočašća ili camino, kako ga u zadnje vrijeme vole zvati. Tih staza ima sve više, one ne osvajaju vrhove nego vode do nekog svetišta, crkve, samostana, konačišta ili do kuće s imenom nekog od svetaca kao što je ova. U zadnje vrijeme privlači me čisto hodanje prirodom, a osvajanje vrhova postaje nezanimljivo. Sve više sam kao Paolo Cognetti u knjizi “A nikad na vrhu”: kretanje bez zadanog cilja, doline umjesto vrhova i kruženje umjesto osvajanja. Različito je jedino što se krećem s ciljem, volim doći do skloništa ili kuće pa onda nazad. Može kružnom stazom, a može i istom u oba smjera. 

Čim sam skrenula s planinarske na camino stazu osjetila sam razliku u strukturi. Strmina je naglo prestala, put je postao širi, kretao se po šumskoj cesti uz potok. Blagi usponi, pa silasci, pa opet usponi, nekako se krećem prema gore povremeno se spuštajući. Ranojutarnji sam tip, probudim se oko pet bez obzira je li radni dan, vikend ili praznik. Zato sam često sama na stazi jer drugi se tek bude dok već hodam po šumi. I sada je staza bila pusta. Iz iskustva znam da ću pri povratku sresti hodače. Nastavljam samotno, uz mene je moj pas Rio koji jurca po šumi, pronalazi tragove i nos mu je stalno u pogonu. 

Staza je u šumskom dijelu dobro markirana. Dolazim do raskršća i tu su se nekako oznake izgubile, ne znam kuda bih. Stablo s oznakom šumari su oborili ili je samo palo. Zamijetim žutu oznaku i krenem u tom pravcu, uskoro su se pojavile crvene planinarske. Odahnem. Dobro poznate markacije daju mi sigurnost. Uskoro izbijam na livadu, staza vodi uz rub šume. Prepoznajem formu pašnjaka. U nekom drugom vremenu tu bi bile krave i ovce, svinje i konji. Možda se vrate, zemlja se vrti ukrug, čini mi se da se i naša civilizacija tako vrti, u jednom trenutku nečeg ima pa nestane i opet se pojavi iz nekog drugog razloga.

Staza opet ima oznake, pažljivo ih pratim. Opet onaj osjećaj da je ovo drugačije od planinarenja, nema žurbe, ni vrha, samo hodanje. Izbijem iz šume na asfaltiranu cestu. Markacije nigdje. Kamo sada, lijevo ili desno? Gledam u aplikaciju na mobitelu, prikaz je mali, nema označene objekte i ništa ne kužim. Sjetim se da sam jutros u ruksak gurnula planinarsku kartu. Vadim je. Nedavno sam pronašla knjigu “Vojna topografija”, htjela sam je prolistati i produbiti znanje, ali sam je ostavila na polici za neki drugi put. Još uvijek dovoljno znam da se mogu orijentirati i nekako volim koristiti karte usprkos svoj tehnologiji koja mi je dostupna. Isto kao što volim čitati knjige, dodirnuti korice, pregledati sadržaj, stavljati ih u torbu i nositi po ulici, proučavati na policama knjižnice i ulaziti u knjižare koje se u tom trenu pretvore u čudesnu Narniju punu knjiga. Internet i mobitel ubrzavaju život, čine razmišljanje površnim, dok knjige i karte usporavaju ritam, traže ritual otvaranja, proučavanja i zatvaranja, zahtijevaju smirenu pažnju. I kad tako poslušam njihove prohtjeve, zbrka u glavi se smiri i posloži, onda nadođu misli koje prate slova, slike, boje i pokaže mi se novi svijet po kojem se s lakoćom krećem. 

Tražim, ubrzo na papiru lociram gdje sam. Prepoznajem oblike, šumu, livade, ucrtani oštar zavoj ceste. Aha, treba lijevo. Uskoro opet pronalazim markacije. Iza jednog skretanja asfalt prelazi u makadam. Ugodna cesta kroz šumu zavija među visokim stablima, ništa spektakularno ali u ovo doba godine ni ne može biti. U proljeće je ovdje sigurno ljepše. Nakon zavoja spazim žućkastu kuću u daljini, Gostinjac, znači imam još malo. 

Evo me pred župnim uredom u šumi, bar je tako zgrada izgledala. Na internetu sam pronašla informaciju da “Gostinjac Sv. Bernard” vodi Planinarska bratovština svetog Bernarda iz Samobora. Nekada je to bila lugarnica, ali je napuštena 1968. godine. Bratovština je preuzela trošni objekt od Hrvatskih šuma i u potpunosti ga preuredila tijekom 1995. i 1996. godine. Preda mnom je zidana žuta katnica sa zeleno obojenim prozorima i vratima, novi crijep i solarni paneli na krovu. Ispred kuće travnata terasa s drvenim klupicama, a nasuprot sjenica s ognjištem. Prilazim sjenici, domaćin baš donosi još cjepanica i onda žaračem preslaguje vatru. Pozdravljam, dobijem šturi odzdrav. I to je to. Skidam ruksak i odmah vadim stvari. Rio je žedan i požudno pije iz svoje zdjelice. Uzimam novčanik, ruksak ostavim na klupici i krenem prema ulazu. Uvijek osjetim obavezu kupiti nešto, onako čisto radi ekonomije. Koristim prostor koji oni uređuju i održavaju i zato je u redu i potrošiti, obično za štrudl od jabuke. Kuću čuva starinski kip svetog Bernarda s bernardincem kraj sebe. Smješten je u improviziranoj drvenoj kapelici koja je postavljena visoko na drvenom stupu. Stakla su sa svake strane kako bi i svetac i pas bili vidljivi. Piše “Sveti Bernard moli za nas”. Lijepo. Osjetim se svečano i zaštićeno. Još par koraka do ulaza u kuću. Na vratima je znak da je psima ulaz zabranjen. Rio, to ti je pseća sudbina, dobri za spašavanje, ali nedovoljno dobri za toplinu doma. Ulazim sama, Rio čeka vani, ionako neću dugo. Oveća prostorija sa stolovima i klupama, mračno je, svjetlost ulazi kroz prozore. Tri muškarca sjede, svaki u svom kutu. Unutra je tišina, nema žamora planinarskih domova. 

Veselo pozdravim i zbunjeno kažem:

„Tu je tako tiho?“

„A zar bi trebali pjevati?“, odgovori jedan s osmijehom. „Vi ste prvi danas“, odmah se nadoveže.

To me ne čudi, pomislim, malo je onih koji kreću u planinu rano kao ja.

„Ima li štrudli?“, pitam. 

„Nema“, odmahuju sva trojica. 

„A onda ništa“, pozdravim i izađem van na tamnu svjetlost veljače.

Rio pije iz zdjelice ispod kipa svetog Bernarda. Sada tek vidim da ih ima nekoliko i sve su pune vode. Zahvalnost i briga za pse je prisutna.

Vraćam se sjenici. Uvijek nosim hranu sa sobom za sebe i Ria. Oboje krenemo s okrijepom. Nije put bio naporan, ali nekako je gušt sjediti ovdje, grickati obrok i grijati se uz kamin. Nisi planinar ako vatru ne iskoristiš kako treba, odmah sam stavila šalicu s čajem iz termosice da se još malo zagrije, neka bude vruć u ovaj hladni dan. I rukavice da se osuše, malo su se ovlažile iznutra od znoja. Vatra. Zimi pri ulasku u planinarski dom prvo gledam gdje je peć, odmah se krenem grijati, sušiti vlažnu odjeću, rukavice, cipele. Tek u planini razumijem važnost vatre. Znalo mi se dogoditi da u planinarskom skloništu provedem dio dana tražeći oborena stabla, odlomljene debele grane i vučem pod krov skloništa. Neka se suše za druge, a koristila bi ona koja je netko prije isto tako pripremio. 

Promatram cjepanice, osjetim zahvalnost drvu za poklon topline. Rio se smirio i sjeo kraj mene. Trebala bih krenuti nazad, ali ne mogu se odvojiti od vatre. Na trenutak stojim i gledam u plamičke, a mozak se odmara. Odjednom dolaze njih trojica, iz nekog razloga misle da radim ovdje i traže me pivu. Uputim ih ljubazno na kuću i kažem da ne znam imaju li piće, ali da znam da hrane nemaju. Dečki se vraćaju s Velebitskim u rukama. Meni je prerano za alkohol, ali u glavi zabilježim informaciju da ima piva jer dolazit ću opet. Stigla je grupa planinara, glasno komentiraju političku scenu. Nisam upalila televizor nekoliko dana, ne znam o čemu pričaju i zašto se tako nerviraju. Odlaze, a ja se i dalje ne mogu odlijepiti s ovog mjesta.

Znam da ne mogu ovdje ostati, a i vatra će u nekom trenutku utihnuti. Pakiram stvari i krećem nazad. Odlučim ići istim putem. Kružnu stazu potražit ću kod kuće i isplanirati put, sada ne želim zalutati. Dan je kratak, bolje mi je ići na sigurno. U silasku srećem grupe planinara. Jedna je grupa zapela na istom mjestu gdje i ja. Kažem im kamo trebaju ići, lijevo po cesti. Hodam. Prepoznajem livadu, put kroz šumu. Ugledam stabla s narančastim točkama. Označena su za sječu. Osjećam duboku povezanost sa šumom i stablima. Znam da sam se grijala na vatri još prije sat vremena, ali teško mi je bilo vidjeti ova stabla osuđena na smrt. Visoka, zdrava, snažna, moćna - zar stvarno moraju umrijeti? Sječa šuma je toliko velika da je mjestimično nepodnošljiva. Vidjela sam čitave padine samo s panjevima. I drugi planinari govore o takvim situacijama. Postoje udruge koje upozoravaju na pretjerano iskorištavanje šume jer to više nije svrsishodno već čisti profit. U Gorskom Kotaru sam morala proći pored pilane, bila sam u takvom stresu kao da prolazim pored klaonice. Pretjerana eksploatacija štetna je za sve, za ljude i za prirodu. I životinje pate. Jedna fotografija s fejsa prikazivala je medvjeda kako zbunjeno stoji usred isječene šume okružen panjevima. U Mediteranu orke kitovi ubojice počeli su napadati manje brodice. Životinje ne poznaju koncept gradnje malih i velikih objekata. Orke valjda napadaju male dok ne narastu u velike tankere koji su im smrtonosni. Baš kao medo i orka nemoćno nastavljam dalje. Nedjelja je, već sutra tih stabala neće biti.

Uskoro se nađem na mjestu gdje se moja staza spaja s onom za Japetić. Tu ima puno više planinara. Jedni me zaustavljaju i pitaju je l' gužva na domu. Kažem da sam s Gostinjca sveti Bernard, ne znam kako je na Žitnici, ali svake je nedjelje gužva, vjerojatno je tako i ove. Rastajemo se uz osmijeh, svatko odlazi na svoju stranu. Uskoro sam kod auta. Presvlačim gojzerice u tenisice, Rio sjedne na svoje mjesto, sklupča se i zaspi, palim mašinu i krećemo doma.

Vožnja kroz Samobor uvijek mi je draga. Centar sa svojim austrougarskim zgradama, živahan trg prepun ljudi u šetnji ili onih što sjede na otvorenim terasama i jedu žute, lelujave kremšnite. Uvijek bacim pogled na drveni most preko potoka Gradna koji vodi do hotela Lavica. Cesta popločana kockama, kao da je tu upravo projahala Napoleonova konjica, meni dobrano trese auto. Uskoro će karneval i bit će još zabavnije. Prolazim autom kroz glavni trg, dok u koloni čekam pred zebrom promatram ukrašene zgrade koje ga okružuju. Podsjećaju me na velike svadbene torte izvana obložene puter kremom u pastelnim bojama. Iznutra su meki biskviti punjeni raznim okusima: mousse od čokolade, krema od jaja kuhana na pari, parfe od vanilije sa šumskim voćem. Ona oblih rubova je rolada s domaćim pekmezom od šljiva. Možda sam samo gladna. Razmišljam da bi trebalo prošetati ulicama, zaviriti u veže, sjesti za stol kafića ili nekog od hotelskih restorana i zadubljeno odabrati kolač iz staklene vitrine, ali opet se ne zaustavljam. U meni je još čistoća prirode, mir koji mi je dala šuma, zato mi je draža slika kroz prozor automobila. Zamišljam da gledam dokumentarac o romantičnom gradiću gdje ljudi dolaze šetati i jesti najfinije slastice. Ako stanem bojim se da bi čarolija nestala, već traženje parkinga ubilo bi ovu romantično gastronomsku sliku u meni. Zato nastavljam dalje, uličicama, pa onda cestom i autocestom prema Zagrebu.

Irma i Rio na Premužićevoj stazi