Nela, Kruno i uvod koji objašnjava

Početkom kolovoza 2007. u knjižari Castropola u Puli kupujem magazin Op.a u kojem je objavljen natječaj za sudjelovanje na Pontesu, međunarodnom književnom festivalu  na Krku. Šaljem radove, organizatorica Katarina  Mažuran mi javlja da sam jedna od odabranih.  Prvoga dana upoznajem  Aidu Bagić (Ako se zovem Silvija, Aora 2007.) i Vlatku Jurić (Priče o punom i praznom, Aora 2008.), i nemam pojma da ću postati Aorina autorica niti da se u nečijoj glavi tog trenutka odvija scenarij koji će mi znatno promijeniti život. Dolaskom Nele Milijić čitav se ugođaj, do tada poprilično miran i suzdržan, pretvara u nešto radosno, prštavo, sjajno. Nela govori, maše rukama, poziva na akciju, vadi nas iz naših autističnih svjetova, ne libi se reći što misli i pažljivo slušati. Hrani nas i hrani se nama. Treći me dan poziva na kavu i kaže: „Slušaj, ajde da mi tebi izdamo knjigu.“  Ne vjerujem. „Na osnovu čega, zaboga?“,  pitam. „Pa čula sam te. Znam kako pišeš.“  

Nakon Pontesa šaljem joj petnaestak kartica teksta i slijedi poziv na ručak. Donosi ugovor. Potpisujem. Dogovaramo odlazak na radionicu pisanja Josipa Novakovicha u Pulu u sklopu manifestacije Sanjam knjige. U mom pulskom stanu Nela, Aida i ja živimo ta dva tjedna kao prava spisateljska komuna: jurcamo na događanja, Nela pokušava raditi za Nomen – posao od kojeg živi, Aidi stižu prvi primjerci Silvije - ushićena, rumenih obraza otvara paket. Odlazimo na radionice, pišemo domaće zadaće, istovremeno to čine i naši novi, sada stari prijatelji:  Rudolf Lokas (Dupini za vjenčanja i sprovode, Aora 2008.), Vera Vujović, Vanda Petanjek. Rudolfu Nela odmah daje nadimak Jelenko, a i priliči mu. On unosi u našu malu skupinu mirise i boje nekih sasvim novih svjetova, magičnih. (Tako bih rado u Rudijevoj glavi provela koji dan) Slijede ručkovi, šetnje, druženja, medice, slatki ravijoli i sve se to nastavlja i kasnije u Zagrebu gdje Aora deblja i širi se, postaje nešto poput nove obitelji u kojoj je Nela capo dei tutti capi.

Krajem kolovoza 2008., rano ujutro na moj rođendan, dostavom stiže paket mojih knjiga, kutija s modrim porculanskim setom za doručak, buket cvijeća i Nelina čestitka, imam je ovdje.  Onda slijede predstavljanja knjiga, Aora je već prava velika cura. Na Nelinim rođendanima ponestaje stolica za sve autore, obitelj brzo raste - Kruno Čudina, Ljubo Pauzin, Hrvoje Tutek, Mihaela Gašpar, Dorta Jagić, Igor Rajki, Asja Bakić... Bili smo snažni, marljiv roj oko matice, a htjeli su nas zaustaviti. O, da, jako su se trudili. Taj je posao odradila bolest.

„Draga, ja mislim da sam svoj krug dovršila“.

Bilo mi je teško prihvatiti to s čime se borila. Dugo sam izbjegavala suočiti se, a onda kad sam konačno prihvatila i odlučila otići k njoj u Kaštela, gdje je te zadnje mjesece boravila, bilo je kasno. Nismo se pozdravile, osim u mislima. Znala je da sam kukavica i da se pravim kako se neće dogoditi ne budem li svjedočila.

Na sahrani je neka ptičica toliko glasno cvrkutala da se ništa drugo nije moglo čuti. Mahnula sam joj. U glavi sam uporno pjevala Djeco, Ivica se zovem, kako se ne bih raspala od žalosti. Popila sam i neku tabletu za smirenje iako to nikada ne činim. Bilo je mučno i teško.

Roman koji je nakon zbirke trebao izaći u Aori posvetila sam njoj, ali malo je onih koji znaju da je Nela jedan od likova - ta snaga, veličina i ljubav morala je negdje dobiti svoje mjesto.

Naše se društvo novih pisaca raspalo. Sretnemo se katkad, neplanirano, usput pa sam se tako prije nekoliko dana srela i s Krunom Čudinom čije je Pismo za Nelu objavljeno u knjizi Pisma za njih, Fraktura 2021. Konačno sam ga pročitala i shvatila da ono nije samo njegovo obraćanje njoj, da je i moje jer da sam joj sama pisala pismo sadržajem bi bilo gotovo identično.

Nela je ostala ovdje. Ponekad joj govorim, ostavila je otvorena vrata za nas:

                         „Koji me budu trebali

                        imat će u meni

                        blisko utočište. Govorit ću

                        malo, a točit ću svjetlinu

                        ...

                        Ja ću sve razumjeti

                        i svi će razumjeti mene.“ 

I zapitam se koliko bi nam se životi razlikovali da je ostala s nama. Znam da bi bili bolji, nemjerljivo bolji jer zvjerinjak u koji smo nakon toga upali nismo mogli ni naslutiti. Nela je bila uzor urednice i nakladnice, i sestra, i mama, i prijateljica, i pjesnikinja. Toga nigdje nema niti će biti. Sad bi Nela rekla: „Genau!“

Nataša Skazlić

Kruno Čudina, Pismo za Nelu 

Nela,

cijelo ovo vrijeme sam šutio. Okrenuo sam si leđa. Sada je mojoj šutnji došao kraj, sada ću svima reći. O tebi. Sada pišem, sada govorim, sada vičem za tebe. I ako treba, a treba, počinit ću pjesništvo za tebe. Počinit ću pjesmu prvi put, onaj put kojim smo koračali, jednom kada smo se sreli i prepoznali, i zauvijek ostali zajedno koračati. Ništa i nitko, nikakvi stvorovi, gruba stvorenja niti zlobne tvorevine nisu nam uspjele stati na kraj, ništa od svega toga nije moglo i nikad neće zaustaviti riječi koje se sklapaju u jednu, posve nenadanu, nikako slučajnu, čak se niti truditi nismo trebali, zajednicu otvorenih pozornica za pjesme, za riječi koje nisu i nikad neće potraživati jalova iskupljenja – samo smo stajali zajedno i govorili sebe, govorili jedno drugom to sve tamo, sve to tamo, u plitkim podrumima, na jutarnjim terasama, u sjedištu razvoja, da znaš da bivamo, ta znaš da bivamo, no znaš da živimo, i jesi da jesam, što jesam jer si bila i jesi, da, točno mjesto se pojavilo, i nedugo nakon te večeri objavila si me svijetu da zna. Moje stajalište je čisto, prazno od imaginacija, od želja, od izmišljotina, prazno od ispraznosti same, i takvih riječi nema, takvih koje bi se mogle stvoriti u maniri zahvalnosti ili ode, na njihovim mjestima stojiš ti, Nela, i sve što mi treba su tvoje riječi spojene u jednu objavu odaslanu u vječnost, u vječnost koju nam nitko ne može oduzeti, a i tko bi bio taj jadnik koji bi uopće znao spojiti sve točke postojanja u jednu takvu kreaciju? Vječnost je sada. I onda je bila, te nadalje je i bit će uvijek u našem sada. Nikad ne žmirim pred tobom, nikad ne prekrivam oči pred tobom, ti si moja prijateljica, ti si zaustavila udare crnih munja, a udarale su!, udarale po mojem tijelu, po mojem duhu koji se prijetio istopiti, potopiti u posudi koja se praznila od volje. Bilo je to moje vrijeme za takvo što, ali ti si dozvala i prizvala moju priliku koja bi pokrenula moju volju, ponijela je prema odluci lišenoj daljnjih oklijevanja, a volja je tada s lakoćom donijela sud. I sve se pokrenulo, i svi smo se pokrenuli, sve do ovih dana, ovih krajnjih dana nastavili putovati do mjesta, do zadnje stanice na kojoj se zapisuje i stvara zbir svih naših zbivanja koja će tek doći u svojem iskrenom iskazivanju svega onoga što jesmo i što tek trebamo postati. Nepovratno je. I taj početak je tek nekoliko stanica udaljen od nas, tamo gdje smo stalno u sretanju. Još samo malo. Da, rodit ćemo sebe iznova, a svaki zaborav je pokleknuo po putu, čuješ li, Nela, onaj tamtam…?, odjekuje plitkim podrumom naših čitanja naglas, čuješ li ga kako probija buku pijanih, nepristojnih, neprisutnih bezobraznika?, i krešte poput nemoćne djece, i stanu, sjećaš se!, prestanu, pretvore se u javnu tišinu kroz koju, čujemo to!, leti jedna obična muha. Moć je to, kada takvi budu utišani.

Petak je. Na njega, eto, za tebe govorim. Jer ovo je doba petka. I od sada svaki dan će biti taj petak. I ponekad, samo ponekad, teško ih je progutati, svaki od njih zapne u grlu, ali nagnem glavu u stranu i progutam svaki, najmanji trag svoje sebičnosti. Moje je da djelujem, na meni je da spajam, onako kako ti to činiš, kako smo svi mi činili prateći te u tvojoj radnoj bazi u kojoj si nas okupljala. I ne pitaj me za petak, on je od mene. I ne broji dane, niti ja ih više ne brojim, sada samo još putujemo.

Nela, stvar je u izraziti sebe, to je ono što si nam omogućila i omogućavala. I ponovit ću, na malo drugačiji način, da ja za tebe nikakve elegije nemam za pisati, da smo sve tuge odavno upoznali i proživjeli u svim njihovim izdanjima, ali nikad, i usuđujem se reći, razočaranja nismo uzeli pod svoje, očaj nas nije znao uhvatiti, no, zaista, ma da kažem!, ma neka se glas ispiše riječima pomanjkanja, neka se utopi u njima, neka glas pukne, neka se snizi, čuješ li naš razgovor u strasti ovisnoj o zanosu i dubokoj zanesenosti naših izražavanja ovih naših bića, bića odmaklih prema eksperimentu svakog novog stvaranja, novog u novo.

Ovih godina. Ovih godina. No ne zaboravi, odavno ih ne brojimo. Za tebe ne koristim sjećanja, i ne koristim se sjećanjima, sjećam se svega. Moja sjećanja su živa, toliko živa da uvijek bivaju u sada, u meni koji sam trenutak. Svaki novi trenutak. Ti si živa, svaki novi trenutak, svaki neuhvatljivi pomak, to je poput disanja koje me diše, Nela. Ja sam svoje činio i činim. Sebe činim. A onih dana, saznala si, skinuo sam i strgao sve osmrtnice, javne i privatne, sve sam ih skinuo sa svakog stupa javnog proglasa, bila je to obmana koju nisam bio u stanju podnositi, kojoj nisam mogao dopustiti da se pokazuje poput kakvog pamfleta, učinio sam to!, jesam!, trgao sam to iz sebe, svaki taj papir fabrikacije iskrenosti i istine koju si predstavljala i predstavljaš danas, sada, koje je uvijek. Prehodali smo sve što se moglo prehodati.

Mislila si da sam te zaboravio? Jer se nisam javljao? Svaka tvoja riječ i svako tvoje djelo svjedoče o istinitosti tebe same. Toliko ja mogu znati, toliko sam toga od tebe primio. Pa nije niti bilo potrebe da ti se javim, sve ranije bilo bi prerano. Pišem za tebe iz crnog mraka. Iz crnog mraka sada. Ti to razumiješ, tama mraka i ja postali smo nerazdvojni prijatelji, no i ta veza će puknuti, i ona će se izraziti u svojoj manifestiranoj nedvojbenosti, jer tako treba biti sa svima i svime, s tog mjesta dolazi radosno svjetlo koje ti šaljem, poput kakvog pisma, ono je, u zajedništvu s tvojim svjetlom koje je i mene, baš kao i toliko njih, obasjalo, i ono je naša potvrda da nismo prestali sjediti zajedno za istim stolom. Nikad ne zatvaramo oči, nikad ne žmirimo pred prazninom, a ona uvijek vreba na slikama presvučenima praznim momentima isprazne događajnosti, nikad ne prekrivamo oči.

Naše su oči prisutne.

Tvoj Kruno, 6. 2019.

Kruno Čudina, ‘Pisma za njih’ (Fraktura 2021.)

(Pismo je preuzeto sa stranice radio gornji grad | Nezavisna kultura u prijelomu epohe)

————————————-

Nela Milijić rođena je 2. ožujka 1962. u Splitu. Nakon studija germanistike u Beogradu i iskustva Pariza i Münchena, 1997. u Zagrebu osniva tvrtku Nomen est omen, jedinu agenciju u Hrvatskoj specijaliziranu za kreaciju naziva za proizvode, usluge i poduzeća. Sa svojim timom kreirala je imena kao što su Sensia za Dukat, Mania za Armanija i Auris za Toyotu.

Kao glavna urednica u izdavačkoj kući Aora komunikacije, potaknula je na objavljivanje niz domaćih autorica i autora te uredila dvadesetak stranih i domaćih beletrističkih izdanja: poeziju, kratke priče i romane. Idejna je začetnica festivala 'Kratka priča je ženskog roda', održanog 2010. i 2011. povodom obilježavanja rođendana Marije Jurić Zagorke i Međunarodnog dana žena.

Njezina poezija, proza i esejistika objavljivana je u časopisima Poezija, Quorum, Zarez, Re:, na Knjigomatu, u Balkanskom književnom glasniku i na 3. programu Hrvatskoga radija. Prvu zbirku poezije 'Profesija: Passenger' objavila je 2009. (Lunapark, Zagreb), a u pripremi je i zbirka 'Kolibra i Kairos' (MeandarMedia, Zagreb).

Posljednji ispraćaj Nele Milijić bit će u Kaštelima u srijedu, 15. lipnja, u 16 sati. Komemoracija će se održati u petak, 17. lipnja, u 12 sati u Centru za ženske studije (Dolac 8, Zagreb).

(tportal, 14. lipnja 2011.)