ŽIVOTI NEVIDLJIVIH KNJIGA

„Nakon što ti izađe knjiga, neće se dogoditi ništa“, istinito je rekla Nela Milijić, urednica prvog izdanja moje zbirke pripovijedaka. Bilo je nešto malo šušura – intervju za „Dobro jutro, Hrvatska“, prikaz na „Booksinoj“ stranici, odlično posjećena promocija i gotovo. S tom sam Nelinom mišlju ušla u vrijeme koje je uslijedilo nakon objave mog romana. Bilo je to prije punih deset godina. Dogodilo se mnogo više zahvaljujući zalaganju mog urednika Davora Šišovića - gostovanja na televiziji i radiju, nekoliko odlično posjećenih predstavljanja, par sjajnih prikaza – sve u Istri; mnogo javljanja kolega – sve u inbox. Tek njih nekoliko je odlučilo i javno preporučiti roman, možda jedna ili dvoje; ipak najvažnije - više javljanja čitateljica, žrtava zlostavljanja, koje su mi se zahvaljivale.

Podržavam društveno angažiranu književnost jer još uvijek mislim da je posao pisca svijet mijenjati nabolje. To je, čini se, utopija nad svim utopijama, ali neću i ne želim drugačije. Nisam očekivala navalu na knjižare i knjižnice. Tema spolnog zlostavljanja u obitelji nije nešto čime se itko s radošću bavi, ne jurite po tu knjigu, možete samo biti zavedeni tekstom i bilo je toga, ali ne dovoljno glasno da bi roman pronašao put do više onih kojima je bio potreban i za koje je pisan. Kako biste to postigli morate imati nakladnika koji ulaže trud, ali nakladnici imaju stotine autora s knjigama – robom za tržište. Taj se put do čitatelja, u mom slučaju, vrlo brzo zauvijek zatvorio. Znam da su se knjige prodavale na sajmovima godinama nakon „rasprodanog“ prvog izdanja, ali nemam ideju koliko. Bolje mi je da šutim. Neoprezno postavljeno pitanje o tome kako ću znati koliko će mojih knjiga biti tiskano mi je i zalupilo ta vrata. Sram me bilo, kakvo je to glupo pitanje?! Ne možeš se ne pitati otkud takvo posvemašnje ignoriranje i od svih drugih. Nije mi bio cilj promovirati sebe, htjela sam da „Bidon“ pronađu oni kojima će biti utjeha.

Međutim, knjiga živi. Ima neki svoj puteljak kojim se nevidljiva kreće. Tvrdoglava je i uporna dok ne nađe mjesto za koje misli da joj pripada. Nisu joj potrebne horde ljudi ni milijunska tiraža, ona zna što joj je činiti.

Velida sam upoznala prije no što je „Bidon“ objavljen, a on ga je čitao u Pragu i poslao mi razglednicu, sasvim posebnu. Stigla je u pazinsku knjižnicu za mog boravka u Kući za pisce/Hiži od besid. Poslije me pitao može li ga prevesti. Strast je to, baš kao i pisanje. Naravno da sam pristala. Uslijedile su godine kad mu se događao život, onaj koji moramo hraniti sasvim konkretnim, prijevod je čekao. Vrijeme odlično testira naše želje, a Velid nije odustao pa je, bez mnogo očekivanja, odlučio aplicirati za financijsku podršku prevođenja kod Zaklade Heim, u sklopu PEN America. I uspio je.

Tko je Velid i što je Zaklada Heim? On je čudo, a Zaklada još jedno. Velid Beganović Borjen nije iz Hrvatske. Valjda je jasno zašto je to važno reći, a o njemu je ovim povodom pisala Saida Mustajbegović* pa vam prenosim njenu Facebook objavu. Ono što bih sama mogla reći o Velidu osobno je i zaslužuje neko drugo mjesto, prostor ogrezao u cvijeću, ljepoti i dobroti. Ne sad i ovdje.

Nedavno je američki PEN objavio kratki spisak prijevoda na engleski koje su finansijski odlučili podržati. Među odabranima je roman „Bidon“ Natasa Skazlic, književnice iz Pule, u prijevodu Velid Beganović Borjen.

Izbor djela iz 2015. godine, koje je možda prošlo nezapaženo u našem regionu, govori mnogo o Velidu kao prevoditelju i umjetniku. Velid je za mene izniman intelektualac i svestran umjetnik čiji talenti teško stanu u nekoliko riječi. Iako njegovo ime nije potpuno nepoznato u domaćim krugovima, često nisam sigurna da je prepoznat u mjeri u kojoj zaslužuje. Govori sedam jezika, doktorirao je englesku književnost, njegova poezija je nagrađivana, a kao slikar oduševljava svojom preciznošću i estetikom.

Širina njegovog znanja i dubina uma čine ga ne samo iznimnim prijateljem, već i izvorom inspiracije. Osjećam se nevjerojatno počastvovanom što imam privilegiju učiti od njega i slušati njegove misli, dok zajedno razgovaramo o svijetu književnosti, umjetnosti i života. Nekad mi se čini da se poznajemo cijeli život – ili, možda, koju godinu manje

Ponovno, čestitke Velidu na ovom prepoznatom uspjehu – nije samo to što je umjetnik, već što svojim radom i posvećenošću stalno podiže ljestvicu.

PEN America (bivši Američki centar PEN), osnovan 1922. sa sjedištem u New Yorku, neprofitna je organizacija čiji je cilj podizanje svijesti o zaštiti slobode izražavanja u Sjedinjenim Državama i diljem svijeta kroz unapređenje književnosti i ljudskih prava. PEN America je najveći od više od 100 PEN centara diljem svijeta koji zajedno čine PEN International. Američki PEN uključuje rad na slobodi od cenzure, slobodi tiska i sigurnosti pisaca, slobodi govora, uznemiravanju na internetu, umjetničkoj slobodi i potpori regijama svijeta s izazovima slobode izražavanja. PEN America se također zalaže za pisce i novinare koji su bili zatvoreni ili izloženi prijetnjama zbog svog rada. PEN America također radi na jačanju nedovoljno zastupljenih glasova, uključujući nove autore i pisce koji su nedokumentirani, zatvoreni ili se suočavaju s preprekama u dosezanje publike.

PEN America je 2003. godine osnovao PEN Translation Fund Grants nakon dara od 730.000 dolara od Michaela Henryja Heima, poznatog književnog prevoditelja koji je sve do svoje smrti 2012., na vlastito inzistiranje, bio anonimni donator. Nakon njegove smrti zaklada mijenja naziv u PEN/Heim Translation Fund Grants. Heim je vjerovao da postoji zastrašujuće mali broj književnih prijevoda na engleski. Svrha potpora je promicanje objavljivanja i recepcije djela svjetske književnosti. Stipendije se svake godine dodjeljuju odabranom broju književnih prevoditelja na temelju kvalitete prijevoda kao i originalnosti i važnosti izvornog djela. Od prve potpore dodijeljene 2004. godine, Fond je podupirao prijevode knjiga s više od 30 jezika. Mnoga djela koja podupire Fond budu objavljena, a značajan broj je osvojio ili ušao u uži izbor za značajne književne nagrade. Michael Henry Heim je preveo Ministarstvo boli, U raljama života i Forsiranje romana reke, Dubravke Ugrešić. Također i Bohumila Hrabala, Kiša, Čapeka, Kunderu, Grassa i mnoge druge, a Velid je dobio Heimovu potporu za prevođenje mog romana čiji je naslov na engleskom „Cherries“.

Obrazloženje PEN-a o dodjeli potpore za prijevod:

Debitantski roman „Trešnje“, Nataše Skazlić, jeziva je meditacija o smrti, sjećanju i traumi smještena u Istru 1970-ih. Ispričana kroz posthumna razmišljanja djevojčice, priča razotkriva misterije vezane uz njezinu smrt, nasilje koje je proživjela i uništenu nevinost njezina djetinjstva. U evokativnom prijevodu, V. B. Borjen živopisno oživljava Skazlićevu elegantnu prozu i emocionalnu dubinu, hvatajući tihu ljepotu romana i njegov oštar prikaz izdaje, žrtve i društvene šutnje. Spajajući osobne i povijesne priče, „Trešnje“ istražuju burnu prošlost Jugoslavije, naslućenu Titovu sjenu i trajno nasljeđe represije i nasilja. Borjenovo majstorsko tumačenje rekreira osjetilno bogatstvo jezika Nataše Skazlić, nudeći duboko rezonantno istraživanje traume i oporavka. Ovaj dirljiv prijevod čvrsto postavlja „Trešnje“ kao vitalan doprinos suvremenoj svjetskoj književnosti.

Posljednjih se desetak dana, neposredno nakon objave o potpori. jedna od poznatijih domaćih autorica uhvatila teme spolnog zlostavljanja u obitelji. Piše o njoj, preporučuje strane knjige koje se bave njome, o „Bidonu“ ni ne šapuće. Iako je dotičnoj poznata činjenica o potpori PEN-a, teško mi je zamisliti da ne zna o čemu govori moj roman. Ne znam zašto to čini, ne znam zašto jaše na tom valu i je li to sitnodušno, smišljeno ili samo površno. Možda joj se ne sviđa, možda će tek čitati, možda ne čita domaće autorice... Spominje statistiku, ima loš izvor podataka. Zgraža se i ne zna baš precizno o čemu govori. Možda slijedi „veliki“ hrvatski roman o temi koja je odavno obrađena, a zvat će ga prvim. Ipak to nije loše, jer dobrodošlo je sve što može doprinijeti vidljivosti traume s kojom se žrtve suočavaju.

Velika je odgovornost pisati o spolnom zlostavljanju djece u obitelji, veća od većine. „Bidonom“ sam se bavila desetak godina, tri intenzivno. Jako sam pazila da se žrtve zlostavljanja ni na koji način ne osjete ugroženima, da im na traumu ne nalijepim još jednu; boravila sam u virtualnim sudnicama, na forumima o pedofiliji, čitala stručnu literaturu i sudske spise, gledala filmove, pokušala osjetiti i žrtvu i zlostavljača, razlučiti užas od užasa; odvojila sam se sasvim od ljudi, živjela u tom premračnom svijetu, povraćala i plakala i istovremeno nastojala biti vedra i humoristična kako bi tekst bio prohodan da čitatelj ne odustane zbog mučnine. Uspjela sam, ali moja me odvojenost od svijeta učinila dodatno nevidljivom i narušila mi socijalne vještine koje kod nas introverta nisu primjereno razvijene niti dostatne za mjesto gdje sebi samom moraš biti promotor.

Pisala sam nedavno o tome kako nas nitko ne čita, a to ne znači ništa drugo do izostanka bilo kakve podrške. Neću nagađati otkud dolazi to posvemašnje ignoriranje mog romana. Pravim se da ne boli. Srećom, knjiga ima svoj život, putevi kojima ide katkad su zarasli u korov, ali ona može i zna. Deset je godina putovala - najprije od Zagreba do Praga, a onda i do Amerike, za Hrvatskom se nije nešto osvrtala, pametna cura, jer se ni Hrvatska nije osvrnula za njom. Koliko li je još takvih knjiga koje lutaju jer kući nisu dobrodošle?

Hvala Velidu na ljubavi, strasti i ustrajnosti.

Nataša Skazlić, autorica romana Bidon/Cherries

*Istraživačica, pripovjedačica i pjesnikinja. Studirala sociologiju, novinarstvo i književnost u Sarajevu. Bila je novinarka, kolumnistkinja i urednica u nekoliko bosanskohercegovačkih medija, danas profesionalno fokusirana uglavnom na društvena i humanistička istraživanja. Istražuje transgeneracijske traume i narative koji se reflektuju u kulturnim obrascima Balkana te utjecaje i dosege angažirane umjetnosti između dva svjetska rata ali i danas. Piše prozu i poeziju, u kojima se raznolikost i međusobno prožimanje bosanskog društva prepliću s umjetničkim utjecajima. Bavi se i dokumentarnim filmom. Živi u Sarajevu. (media.ba) 

Jonathan Wolstenholme, 1950. (fictionphile)