OSMI OŽUJKA – KOJI JE TO SAT DANAS REZERVIRAN ZA TEBE, DRAGA SPISATELJICE?
Moje vrijeme za pisanje, ugurano u uske procijepe dana, nalikuje na najtanje zlatne listiće, toliko tanke da jedva prelamaju svjetlost u slici svakodnevnog. Baviti se pisanjem ženama često znači boriti se s tvrdokornim otporima ukućana ili se odricati partnerstava, druženja, prijateljstava. Biti spisateljica bez vremena za pisanje znači živjeti u neprekidnom osjećaju osujećenosti. Korim sebe jer nisam bila u stanju procijeniti vrijednost osobnog vremena i prostora, što sam ih neumjereno dijelila odričući se pisanja.
Od Virginije Woolf, Simone de Beauvoire, Glorije Steinem do svih nas danas, samo se prividno nešto promijenilo jer smo sa svakim stečenim pravom dobile i sve više obaveza koje su krale i kradu vrijeme. Ne zaboravite se boriti za sebe.
Nataša Skazlić, voditeljica Kreativnog pisanja
Moju je, ali i priče mnogih drugih žena, u Ropstvu izrekla Vesna.
Vesna Parun
ROPSTVO
Žena sam. Moja ispovijest prastara i tužna
drhtala je neizgovorena
pred nepomičnom savješću planina.
Ljubila sam najljepše mladiće
u ovoj dolini i u svim dolinama
kojima protiču nečujne rijeke noći.
Da znate kako sam ih ljubila
vi bi plakali. Da znate kako sam bdjela uz njih
vi nikad ne bi spavali spokojno
pokraj žene ni pokraj šume
ni pokraj ognja skitnica.
Ljubila sam ih kao istraživač predio neznani
u koji se zaputi, ni od koga praćen.
Nema močvare koju ne pregazih
ni stabla pred kojim ne klonuh
ni brda put kojega ne dizah oči
tražeći spas.
Ljubav je bila jača od mene.
Moje tijelo je strepilo.
Dodirujući sreću, kao cestu otkritu
koja izmiče u nedogled.
O, vi koji trošite suze
za svaki rastanak, za svaki cvijet
za svaki krug koji nestaje na vodi,
vi, koje bedra svoja čuvate za najveću bol
i ostajete ponižene pred sudbinom
pomozite mi, da izreknem ništavilo našeg sjaja
prašinu ljepote koja nas zasipa.
Breme ljubavi pod kojim smo se slomile
noseći ga predano, kao da nosimo plod
svoje crne utrobe. Kao da nosimo
zapaljenu buktinju života.
Ja nisam ništa mudrija od vas. Moj put
isti je kao put vodonoše
koja ne može izbjeći strminu izvora
i počinkom ne umanjuje jaram svoj.
Gledajte moja ramena. Ožiljci
na njima isti su kao i vaši.
I bore oko mojih usana
gorke su od godina strpljenja
i od pelina šutnje.
Ne zatvarajte prozore, djevojke!
Ovo je i vaš glas, ovaj glas
preplašene noći što je prezrela
svoje ropstvo, i hoće da postane orao.
Izađite na ulice, i vidjet ćete
kako klečim na svakom pragu
na kojem je klečala Žena.
Nijedna od vas nije bila
tako pokorna kao ja.
I nijedna od vas nije tako prkosno
i gnjevno uspravila svoje lice,
i pogledala nad vrhove smreka
gdje su orlovi
i gdje je Ljubav.
O, šta je meni da izgubim jedno krilo, jednu zjenu,
šta mi je da pregorim nekoliko proljeća
nekoliko izvora, i žetve najljepše
koje se neće vratiti nikada!
Šta je meni da prebolim travu
svog djetinjstva i grad svoje mladosti.
Bila sam odana miru ljubavi.
I plakala sam kada bi vjetar
zatresao njene krošnje u nevrijeme.
Ljubav je bila jača od mene.
A muškarac je bio hram
s pročeljem zlatnim od mojih sanja
na stupovima moje smjernosti.
Dok je spavao, na prstima sam silazila
pred prag, i legla na kamen
pokrivši se mokrim zvijezdama.
A kad je ustajao, žalila sam njegove ruke
jednako umorne kad žanju žito
i kada nose oružja i stjegove.
Govorila sam da moju mladost
još nije dodirnula noć.
I skrivah suze, da bi mi vjerovao.
I kad su prepoznali u mojim očima osmijeh
kojim žena sebe dariva zauvijek
onome s kim će podijeliti tajnu,
oni su odvrnuli svoje lice od mene
i gledali su nekuda u daljinu
ljubomorni na slobodu
visoko raskriljenih ptica,
što su odabrale pustoću vidika
i odrekle se ljupke doline
koje se oni nisu mogli odreći.
I grlili su me odsutno
i mrzovoljno. I svlačili me
kao krivca, ne kao ženu.
I te noge su me gazile, te ruke su me bičevale,
ta usta narugala su se cjelovima.
Ali ja sam se smiješila i dalje
postojano i bezazleno. Ja sam ih ljubila.
Govorila sam da su dobri i mudri
i skrivala suze, da bi mi vjerovali.
Zatim su me milovali
kao što kraljevi miluju robinju najdražu.
A ja sam u njihovim rukama osjećala
usplamtjeli žar biča. I u njihovu glasu
zavijanje vukova u divljini.
Tako mi mladosti moje, evo imam svjedoke,
prah ove ceste i ovaj zdenac
kome zazivah vodu duboku,
kad ih pogledah, to bjehu vukovi.
To bješe zaista divljina i noć.
A ja tek plijen, pred pećinu domamljen
u brlog pohotnika, pred noge osvajača.
A oni su i dalje gledali spokojno
u neku zlatnu mrlju neba, koja se dizala uvis.
I za koju mislim da bijaše orao
što je kružio nad dolinama.
I kada su već sasvim vjerovali
u moju blizinu i moju postojanost,
ja sam pogledala onamo kud su gledali oni
u daljine modre i raskošne, u visine
put kojih se vinuše najsmjeliji.
I poželjeh da sam ja ta zlatna ptica,
raskriljeni orao nasred neba.
Tada stadoh da se smijem.
Otvarala sam vrata široko i smijala se, smijala
mimo trave i plastova pšenice,
do crne vjetrometine zemlje
kojom su mi snagu opasali.
I smijeh moj se budio u zoru
i prosipao do prvih zvijezda.
A onda sam zaspala umorna
kao od hoda kroz planinu.
Čudila sam se tom putniku podmuklom
koji je zaustavio konja
pod ovim brdom, na ovom pijesku.
I traži noćište na pragu žene.
I želi da mu pjevam uspavanku
ja, koja ću prezreti nježnost
da bih dosegla svoju istinu.
Ja, koja svoju sutrašnju čežnju
već čitam u letu ptice izgubljene.
I odvrnula sam svoje lice
da želju na licu njegovu ne vidim.
I prestala se smijati.
I krišom plačući odoh. Odoh posve sigurno.
Odoh na put žalosni, da budem pjevač lutanja.
Ja više ne tražim. I ne vjerujem.
Ne vjerujem u vrlinu gospodara.
Pamtim kako ruke bičevi postaju,
i kako je zagrljaj muškarca strašan
kada se odmaraju osvajači
i kad se u njihovu zahvalnom glasu
opet čuje zavijanje vukova.
Zato, mladići iz moje doline,
ne vjerujte mi kad ležim pored vas u travi
krotka i pokorna kao srna.
Ni kad vas napajam i tetošim,
ni kada ištem vašu vjernost
u zamjenu za proljetni oblak u visini,
za oluje mog promjenljivog srca.
Jer, jao onom tko mi povjeruje
i tko dovede svoje stado
pred moj šator, da ga othranim!
Ja ću ga napustiti
u čas kad tama obavija polja.
Uspravit ću svoje lice
i stresti cvijeće kojim ste me okitili.
I drhtat ću, jer je stablo u daljini
veličanstveno, a vaša ljubav ništavna.
I vaši ognjevi pred ognjem zore
kržljavi i turobni.
Idite svojim putem, zaljubljeni!
Moja svirka nije za vaše uho!
Ljubav je bila jača od mene.
Ali pjesma postade orao
i napušta svoju dolinu.
Put modrih gora lete orlovi
i ne okreću se.
To je ispovijest žene i robinje.
Himna ponižene ljubavi.
To je pjesma o mojoj istini
što je istina osovljenih.
(Crna maslina, Mladost, Zagreb 1988.)
Julius Shulman (1910. – 2009.), Miller House, Richard Neutra architecture, 1937. (wright20.com)