Riba se praćakala i strahovito trzala. Naposljetku se umiri, a njome kao da sjeknu svijetla zraka. Svjetlost zasja sasvim jasno, a netko povika:

— Kositreni vojnik!

Ribu, naime, bijahu uhvatili, odnijeli na trg i prodali, pa je tako stigla u kuhinju, gdje ju je kuharica razrezala velikim nožem.

Kuharica sa dva prsta uhvati vojnika oko pasa i odnese ga u sobu, gdje su svi htjeli vidjeti slavnog čovjeka što je putovao svijetom u ribljem trbuhu. Ali se kositreni vojnik nije nipošto uzoholio.

Po šumi, širom, bez staze, puta, Ježurka Ježić povazdan luta. Lovom se bavi, često ga vide, s trista kopalja na juriš ide.

Na pržini su ležale krpe morskih trava, mrke haluge, zeleni i crveni okrijeci, kitaste blitvine, bobičave grozdače i različne resine i drezge: meke, svjetlucave i bujne kao ženske vlasi. Prazne školjke sjale se amo-tamo u šljunku. Pijesak se svjetlucao pod nemirnim vodenim borama. Fran priđe do stupa, o kome bijaše vezan lađin lanac, i stade vući. Najednom se okrenu.

Isprva joj se opirao, odbijao otići, tražio da ostane. Sad kad više nije bilo opasnosti da ostane, mogao je sebi dopustiti upornost. Jer bilo je očito da je Marjorie čvrsto odlučila da on mora ići. Pružila mu se prigoda da olako, čak nizašto, bude plemenit i požrtvovan. Odvratne li komedije! Ipak ju je igrao. Na kraju je pristao otići kao da joj time što ne ostaje čini posebnu uslugu.

Mi smo vrijeme koje potanko pamti lica

kao neponovljive šare svetih krava,

ali ne dopušta niti jednoj riječi

da do jutra samu sebe ne zataji.

Strah od različitosti - Individualna ili socijalna frustracija - OPSESIJA ZAVJEROM - NESLAGANJE KAO IZDAJA – Iracionalizam - Odbacivanje modernizma - KULT TRADICIJE - Osjećaj poniženja zbog moći neprijatelja - Život je permanentno ratovanje - Prijezir prema slabijem - KULT HEROIZMA I HEROJSKA SMRT - MAČIZAM - Selektivni/kvalitativni populizam - UR-FASIZAM GOVORI NOVOGOVOROM

Postoje također i opažanja s kojima se jedino može komunicirati ritmom, kadencama raspoloženja, kadencama govora, životnim bilom kao u glazbi jazza. Pjesničko pisanje nije jedino koje se koristi s namjerom ukrašavanja. Ritmom, ponavljanjem, simfonijskom kompozicijom, sadašnje bilo života osjeća se kao zaraza i emocija prodire u krvotok.

Prizori mora i svega što je uza nj, njegova stanja, odrazi neba, sunca i oblaka u njemu, boje koje poprima dno na dubini i u pličini, kamen, pijesak ili alge po dnu, tamna i prozirna mjesta uz obalu ili dalje od nje, prijelazi između jednih i drugih, more jutarnje i večernje, dnevno i noćno, svakidašnje i vječno (moglo bi se navesti mnogo pridjeva koji se u takvim opisima rabe), svakom se čini - tako je barem na Mediteranu - da o njemu i njegovu izgledu ima što reći i da je to doista važno.

Zasad subotom u dvanaest u podne

sirene slatko sviraju

i iz tvornica izlaze plavetni proleteri

pod pazuhom nespretno nose svoja krila kao violine

Na isti način se i oni koji se žene s ozbiljnom namjerom da im to bude doživotna veza zaklinju „Ostati ćemo zauvijek zajedno“, premda je to „zauvijek zajedno“ zapravo nemoguće i pod tom formulacijom se zamaskirava i niječe ono što se podrazumijeva – ostati zajedno do smrti jednoga iz para. Pravo pitanje nije „Hoćeš li mi biti supruga/suprug?“. „Hoćeš li mi biti žena/muž?“ zapravo je pitanje za brakove koji unaprijed računaju da će biti privremeni. Za brak koji ozbiljno nastoji biti doživotan pravo pitanje je „Hoćeš li biti moja udovica/moj udovac?“

A Cordelia poslije toga više ne kaže ništa, ne izgovori niti riječ, odvode ih u zatvor i nju ubijaju, a Lear umire. Želio sam to pročitati s njima, a zatim sjediti u tišini, navoditi ih da zamisle sve stvari koje je Cordelia mogla reći, razmisliti o svim stvarima koje sam ja mogao reći, te pustiti jednostavnu tugu da se smjesti u meni i ostane tamo, poput prijatelja iz djetinjstva.

Više volim ruže, ljubavi moja, od domovine,

a magnolije pretpostavljam

slavi i vrlini.

Kućanski su aparati, u punom sjaju svoje poezije, vlastitim krilima lepršali po kuhinjskom svodu. Instrumenti limene glazbe, koje su dječaci koristili kao plesnu pratnju, plutali su nošeni strujom medu šarenim ribicama izbavljenim iz mamina akvarija, jedinim bićima koja su živa i vesela plivala tom prostranom svijetlećom baruštinom. U kupaonici su plutale sve četkice za zube, tatini prezervativi, mamine kutijice s kremama i rezervno zubalo, a plutao je leđno još uvijek uključen televizor iz roditeljske spavaonice, na kojem se emitirala posljednja epizoda ponoćne, djeci zabranjene serije.

…mnogo je točnije misliti da je tu jednostavno ustrebao moj život, život atoma, za dopunu kakvoj sveopćoj harmoniji u cjelini, za kakav plus i minus, za kakav kontrast i tako dalje, i tako dalje, isto onako kao što svaki dan treba za žrtvu život milijuna bića bez čije smrti ne može postojati drugi svijet. (Premda se mora primijetiti da to nije sama po sebi jako velikodušna misao.)

Kad bih imao jednu malu, malenu kućicu.

Kad bih u njoj imao jedan malih tepih

I kad bi sve to bilo moje.

I sad je prohladni, sivi listopadski dan, tjedan ili dva kasnije. Iz stražnjeg dijela žute kuće izlaze dvije djevojčice koje se igraju gejša. Smotale smo kosu visoko na glavi i u punđe zataknule kineske štapiće za jelo. Imamo na sebi sandale i svilene šalove. Nosimo kišobrane, pretvarajući se da su suncobrani. Ja znam dijelove mjuzikla The Flower Drum Song i pjevam ih dok prelazimo dvorištem i uspinjemo se stubama u kupku. Ulazimo i pritom ne primjećujemo tamnu priliku u kutu. Unutra je voda jasno, kipuće tirkizna. Svileni ogrtači padaju na pod. Dva flaminga, jedan bjeloputi, drugi svijetlo maslinast, uz hihot iskušavaju vodu nožnim palcima.

Daniele, gdje si? Vrti mi se u glavi, more pjeva, ljudi plaču, a ja se prepuštam strujama jezera žive, ispruženih ruku, sama sebi kazujem stare pjesme u kojima su glasovi pretihi. Daniele, Daniele... Volim te, čuješ li me? To znači želim te, bacam te, užasavam te se, nemam ništa od tebe, imam te previše, jedem te, gutam te, uzimam te cijelog, uništavam se, zabijam te u sebe, nasmrt te probijam. I ljubim ti vjeđe i sišem ti prste, ljubavi moja…

… mogla bi se opet u poljupcu naći neka ista usta…

Trebalo je samo težiti za višim. Postmodernistička književnost, sa svom svojom golemom, okolnom mašinerijom, bila je sredstvo, oblik percepcije, i kad bi se jednom usvojila, mogla su se shvaćanja koja je donosila odbaciti, a da njezina bit ne bude izgubljena; čak je i forma opstala i mogla se primijeniti na vlastiti život, vlastite fascinacije, koje su se odjednom mogle pojaviti u jednom posve novom i važnom svjetlu. Espen je krenuo tim putem, a ja sam ga slijedio, kao glupi psić doduše, ali slijedio sam ga. Malo sam listao Adorna, pročitao pokoju stranicu Benjamina, nekoliko dana sjedio pogrbljen nad Blanchotom, malo bacio pogled na Derrridu i Foucaulta, okušao se nakratko s Kristevom, Lacanom, Deleuzom…

otkucam tri smješka koji ljube

napućenim usnama

pa pomislim

mnogo je –

i obrišem jednog