Hans Christian Andersen, POSTOJANI KOSITRENI VOJNIK

Bilo jednom dvadeset i pet kositrenih vojnika, sve odreda braće, jer su svi potekli od jedne stare kositrene zaimače. Svima im bila puška u ruci, svi pogled usmjerili naprijed, svaki se kočio u prekrasnoj crveno-modroj odori. Kad se poklopac skinuo s kutije u kojoj su ležali, prvo što su čuli na ovom svijetu bijahu riječi: »Kositreni vojnici!« Tako je uskliknuo malen dječak i pljesnuo rukama: dobio ih na dar o rođendanu pa ih poredao po stolu.

Svi vojnici bili udlaku jednaki, samo se jedan jedini malko razlikovao od ostalih: imaše on samo jednu nogu. Kad su ih lijevali, on bio posljednji, pa za njega, da bude cijel cjelcat, nije doteklo kositra. Ali je na onoj jedinoj nozi stajao isto onako čvrsto kao i drugi na dvjema, i baš se on proslavio, kako ćemo evo čuti.

Na stolu gdje su stajali poredani, nalazile se i mnoge druge igračke, a među njima se najviše isticao prekrasan dvorac od papira. Kroz male si prozore mogao pogledati u dvorane u dvorcu. Pred dvorcem bilo sitno drveće oko malena zrcala što je imalo prikazivati jezero. Po jezeru plovili voštani labudovi i u njemu se ogledavali. Sve je bilo lijepo, ali je najljepša ipak bila djevojčica što je stajala dvorcu na vratima. I ona bila izrezana od papira, ali je imala haljinu od najfinijeg prozirnog platna i malu, usku modru vrpcu preko ramena. Na vrpci joj blistava zvijezda, velika koliko cijelo joj lice. Djevojčica ispružila obje ruke, jer bijaše plesačica, a jednu je nogu toliko savila iza sebe uvis da je kositreni vojnik nije mogao vidjeti, pa je mislio da je i u nje samo jedna noga.

 »To bi bila žena za me!« pomisli vojnik; »ali je previše otmjena: nastan joj u dvorcu, a meni u običnoj kutiji, pa i tu nas se nabilo dvadeset i pet — nije to mjesto za nju! Ali ću svakako gledati da se s njom upoznam!«

I opruži se lijepo iza burmutice na stolu, odakle je zaklonjen mogao dobro promatrati malu, finu damu, koja je i dalje stajala na jednoj nozi ne gubeći ravnoteže. Uvečer sve ostale kositrene vojnike pokupe u kutiju, a ukućani odu spavati. Sad se igračke počnu igrati različitih igara, »posjeta«, »rata«, a neke okrenu plesati. Kositreni vojnici zveckali u kutiji, jer su i oni htjeli u igru, ali ne mogahu dignuti poklopca. Krcaljka za orahe počela se premetati, a pisaljka stala kliziti po pločici. Nastala buka i graja, od nje se probudio kanarinac, pa se i on umiješao sa svojim glasićem, i to u stihovima. Samo se kositreni vojnik i mala plesačica nisu s mjesta micali: ona je uspravno stajala na vrhu prstiju ispruživši obje ruke, a on se ustobočio na svojoj nozi, ne skidajući ni časak oka s nje.

Uto izbi ponoć, i pras! — poklopac s burmutice odskoči: u njoj nije bilo burmuta, već malen crn đavolak; bijaše tako vješto izrađen.

— Hej, kositreni vojniče! — poviče đavolak. — Hoćeš li oboriti pogled!

Ali se vojnik pravio da ne čuje.

— Čekaj samo! — zaprijeti đavolak. — Vidjet ćeš ti svoje sutra!

Kad je objutrilo i djeca ustala, kositrenog vojnika postave u prozor. Bijaše li đavolak posrijedi ili propuh, ne znam ti reći, ali se prozor nenadano otvori, a naš se vojnik strmoglavi s trećeg kata! Ah, kako je to bio strašan pad: nogu je okrenuo ravno u zrak, a zaustavio se naglavce, na kapi, i tako ostao zabivši bajunetu među kamenje na pločniku.

Sluškinja i dječak odmah otrčaše na pločnik da ga traže. I premda su ga gotovo ugazili, ipak im pogled ne pade na nj. Da je vojnik viknuo: »Evo me!« sigurno bi ga našli, ali se njemu činilo neprilično da viče kad je u odori.

Poče promicati kiša, sve kap po kap, dok najposlije ne uli pravi pljusak. A kad minu, eto ti dvojice derana.

— Gle kositrenog vojnika — reče jedan. — Hajde neka plovi!

I načiniše čamac od novina, postaviše u nj vojnika i otisnuše čun nizvodu, pustiše ga da plovi niz kameni jarak duž pločnika. Dječaci pođoše sa strane plješćući rukama.

Jao, kakvi su se valovi dizali u jarku i kakva je struja onuda derala! Ta sva se voda ondje slijevala! Papirni je čun skakutao gore-dolje, katkad bi se i zavrtio naglo i vrtoglavo, i naš bi se vojnik sav potresao, ali je ostajao postojan: on ni da okom trepne, već gleda ravno preda se, čvrsto drži pušku u ruci.

Najednom čamac zaplovi pod dugačku dasku nad jarkom, a tu se sastavila takva tama kakva je u vojnikovoj kutiji.

»Kamo li sam to samo dospio?« pomisli vojnik. »Sve mi je to onaj đavolak umijesio! Ah, da je barem ona mala djevojka sa mnom u čunu, pa bio još i veći mrak!«

U taj se čas pojavi velik vodeni štakor kojemu nastan bijaše ondje pod daskom.

— Imaš li putni list? — upita ga štakor. — Ovamo s njim!

Ali je kositreni vojnik samo šutio i još čvršće stisnuo pušku. Čun otplovi dalje, a štakor nadade za njim. Uh, što je škrgutao zubima i dovikivao triješću i slami:

— Držite ga! Zaustavite ga! Nije platio carine! Nije pokazao putnog lista!

A struja bujala i jačala pa vojnik već zamijeti danje svjetlo pred sobom, ondje gdje je daska prestajala, ali ujedno začu štropot koji bi mogao i junaka uplašiti. Zamislite samo! Jarak se na kraju daske izlijevao u velik kanal, a to je, dakako, za vojnika bilo opasno kao što bi za nas bilo da zaplovimo niz velik vodopad.

Sad već bijaše tako blizu strašnom vodopadu da se nije mogao zaustaviti. Kliznu čun, a ubogi se kositreni vojnik ukoči što je god mogao: neka nitko ne rekne da je i okom trepnuo. Čun se tri-četiri puta zavrtje i do ruba napuni vodom: nije bilo druge, morao je potonuti. Kositreni je vojnik stajao do vrata u vodi, a čun tonuo sve dublje i dublje. Papir se sve više močio, te voda prijeđe vojniku preko glave. On pomisli na dražesnu malu plesačicu koje više nikad neće vidjeti, i u njegovim ušima zazvoni:

Naprijed, naprijed, ratniče,

smrti u zagrljaj!

Onda se papir podera, a vojnik propade, te ga u isti čas proguta povelika riba.

Uh, kako je tamno unutri! Još gore nego pod daskom u jarku. I tako tijesno! Ali je kositreni vojnik postojan; pružio se koliko je dug s puškom u ruci.

Riba se praćakala i strahovito trzala. Naposljetku se umiri, a njome kao da sjeknu svijetla zraka. Svjetlost zasja sasvim jasno, a netko povika:

— Kositreni vojnik!

Ribu, naime, bijahu uhvatili, odnijeli na trg i prodali, pa je tako stigla u kuhinju, gdje ju je kuharica razrezala velikim nožem.

Kuharica sa dva prsta uhvati vojnika oko pasa i odnese ga u sobu, gdje su svi htjeli vidjeti slavnog čovjeka što je putovao svijetom u ribljem trbuhu. Ali se kositreni vojnik nije nipošto uzoholio.

Staviše ga na stol, a kad tamo — ma što je život čudan! — kositreni se vojnik našao u istoj sobi gdje i prije bijaše, gledao istu djecu i igračke po stolu, čak i onaj divni dvorac s dražesnom malom plesačicom. Još je stajala na jednoj nozi, a drugu držala visoko u zraku. I ona bijaše postojana. To ganu vojnika, te umalo što ne pusti kositrene suze; ali ih nije pustio, jer to njemu ne bi priličilo. Gledaše je, i ona mu uzvraćaše pogled, ali nisu ni riječi prozborili.

U taj tren jedan od mališana zgrabi vojnika pa ga baci pravo u peć, premda za to nije imao nikakva razloga. I tu, zacijelo, bijahu prsti onog đavolka iz burmutice.

Kositreni vojnik stajaše jarko osvijetljen i osjećaše užasnu vrućinu, samo nije znao je li to od pravog plamena ili od ljubavi. Boje je izgubio, sasvim se sljuštile s njega — dok bijaše na putu, ili od tuge i jada, tko bi znao. Upro je pogled u malu djevojku; i ona je gledala njega, pa on osjeti kako se topi, ali svejednako postojan, s puškom u ruci. Uto se otvoriše vrata, vjetar podiže plesačicu, te ona poletje poput vile pravo u peć, vojniku: ondje zaplamsa i nestade. Kositreni se vojnik rastalio u grudicu, pa kad je sluškinja sutradan vadila pepeo, nađe ga kao malo srce od kositra. Od plesačice ostala samo zvijezda, a i ta pocrnjela kao ugljen.

Naslovnica izdanja Templar Publishinga iz 2013. koje je ilustrirala Sophie Allsopp