Aldous Leonard Huxley, KONTRAPUNKT (ulomak)

- Nećeš se kasno vratiti? U glasu Marjorie Carling bilo je tjeskobe, nečega nalik preklinjanju.

- Ne, neću se kasno vratiti - odvrati Walter nevoljko i s osjećajem krivnje, znajući pouzdano da hoće. Njezin mu je glas smetao. Bio je pomalo razvučen, odveć uglađen - čak kad se osjećala jadno.

- Ne poslije ponoći? - Mogla ga je podsjetiti na one dane kad navečer nije nikad izlazio bez nje. Mogla je, ali nije. Protivilo se njezinim načelima. Nije htjela ni na koji način iznuđivati njegovu ljubav.

- Pa, recimo do jedan. Znaš kako je na tim primanjima. – Ali ona zapravo nije znala, jednostavno zato što nju na njih ne pozivaju, jer mu nije žena. Napustila je svoga supruga da bi živjela s Walterom Bidlakeom, a Carling, skrupulozni kršćanin, bio je pomalo sadist i htio se osvetiti ne pristajući na rastavu. Dvije su godine otkako žive zajedno. Samo dvije godine! A već ju je prestao voljeti, zavolio je neku drugu. Grijeh gubi svoje jedino opravdanje, društvene neugodnosti svoju jedinu ispriku. A ona očekuje dijete.

- Do dvanaest i pol - zamoli ona, premda je znala da će ga njezino moljakanje samo ozlovoljiti, učiniti da je još manje voli. Ali nije se mogla suzdržati, suviše ga je voljela, suviše je očajnički bila ljubomorna. Riječi su joj navirale unatoč načelima. Bilo bi bolje za nju, a možda i za Waltera, da je bila manje načelna i da je svojim osjećajima dopustila da slobodno provale. Ali dobar ju je odgoj naviknuo na najstrožije samosvladavanje. Znala je da samo loše odgojeni prave 'scene'. Molećivo 'Do dvanaest i pol, Waltere' bilo je sve čime je uspjela prekršiti svoja načela. Ta nemoćna provala, odveć slaba da ga gane, samo će ga ozlojediti. Znala je to, a ipak nije mogla šutjeti,

- Ako ikako uzmognem. - (Eto što je postigla! Glas mu je odavao zlovolju.) - Ali ne mogu obećati. Ne očekuj me baš pouzdano. - Jer, dakako, mislio je (dok ga je lik Lucy Tantamount neumoljivo progonio), to zacijelo neće biti dvanaest i pol.

Poravna do kraja svoju bijelu kravatu. Iz zrcala promatralo ga njezino lice, tik do njegova. Blijedo lice, i tako mršavo da je svjetlo, što ga je odozgor bacala električna svjetiljka, stvaralo sjenu u udubinama ispod ličnih kostiju. Oko očiju nazirali su joj se tamni kolobari. Njezin ravan nos, i u najboljim prilikama malo predug, tužno se isticao na mršavu licu. Izgledala je ružno, umorno i bolesno. Za šest mjeseci doći će na svijet njezino dijete. Nešto što je sada jedna jedina postaja, skup postaja, vrećica tkiva, nešto poput crva ili ribe sa škrgama, pokreće se u njezinoj utrobi i jednog će dana postati čovjekom - odraslim čovjekom, koji trpi i uživa, voli i mrzi, misli, sjeća se i mašta. Ono što je sada u njezinu tijelu tek želatinozna grudica smislit će kakvo božanstvo i klanjati mu se; ono što je nalik na ribu spoznavat će dobro i zlo pa će se, kad ih spozna, pretvoriti u poprište njihova sukoba; ono Što sada slijepo živi u njoj kao neki nametnički crv gledat će u zvijezde, slušati glazbu, čitati pjesme. Stvar će postati čovjekom, sićušna će grudica postati ljudskim tijelom, ljudskim umom. U Marjorie je tekao čudesan proces stvaranja. Ali ona je bila svjesna jedino mučnine i aj misterij nije joj značio ništa drugo do umora, izobličenja i vječite brige za budućnost, ništa do duševne patnje i tjelesne nelagode. Kad je primijetila prve znakove trudnoće, bilo joj je drago, ili je barem nastojala da joj bude drago, usprkos mučnu strahu od tjelesnih i društvenih posljedica. Vjerovala je da će joj približiti Waltera. (Već se tada počeo udaljavati od nje.) Pobudit će u njemu nove osjećaje, koji će nadoknaditi ono nešto čega, činilo se, nedostaje u njegovoj ljubavi prema njoj. Plašila se bolova, strahovala je od neminovnih poteškoća i neprilika. Ali ti će se bolovi i Ite poteškoće isplatiti obnove li i ojačaju Walterovu ljubav. Unatoč svemu bilo joj je drago. I isprva se činilo da su njezina predviđanja opravdana. Spoznaja da ona očekuje dijete potaknula je u njemu nježnost. Dva ili tri tjedna bila je sretna, pomirena s bolovima i neugodama. Zatim se, iz dana u dan, sve promijenilo. Walter je upoznao onu ženu. Još se trsio, u predasima kad nije trčao za Lucy, pokazati neku brižnost. Ali osjećala je da mu je ta brižnost mrska, da je nježan i pažljiv zbog dužnosti, da mrzi dijete zato što ga ono sili na obzirnost prema majci. I zato što ga je mrzio on, počela ga je mrziti i ona. Njezine su bojazni, koje više nije zastirala sreća, prodrle na površinu i obuzele joj dušu. Bolovi i nelagode - samo je to čeka u budućnosti. A u međuvremenu ružnoća, mučnina, umor. Kako da se bori u takvu stanju?

- Voliš li me, Waltere? - upita iznenada.

Walter na trenutak odvrati svoje smeđe oči od kravate u ogledalu i zagleda se u odraz njezinih žalosnih sivih očiju koje su ga napeto promatrale. Nasmiješi se. 'Kad bi me bar pustila na miru', pomisli. Skupi usne i rastavi ih kao u poljupcu. Ali Marjorie mu ne uzvrati osmijeh. Lice joj ostade i dalje žalosno, skrućeno u izraz tjeskobne zabrinutosti. Oči poprimiše neki treperav sjaj, a trepavice joj se najednom orosiše suzama.

- Zar ne bi večeras mogao ostati ovdje sa mnom? - zamoli usprkos svojim junačkim odlukama da    nikakvim nemilim pritiscima ne iznuđuje njegovu ljubav, nego da mu dopusti činiti što hoće.

Pri pogledu na te suze i na zvuk toga drhtava i prijekorna glasa Waltera preplavi osjećaj koji je istodobno bio grizodušje i zlovolja; gnjev, sažaljenje i sram.

‘Ma zar ne razumiješ', bio bi najradije rekao, a i rekao bi da je imao hrabrosti, 'zar ne razumiješ da više nije isto što je bilo, da ne može biti isto. A možda, istini za volju, nikad nije ni bilo ono što si ti vjerovala da jest naša ljubav, mislim - nikad nije bila ono što sam se pretvarao da jest. Budimo prijatelji, budimo drugovi. Volim te, draga si mi. Ali, za ime Božje, ne obasipaj me ovako ljubavIju, ne nameći mi ljubav. Kad bi znala kako je strašna ljubav onome koji ne ljubi, kakvo je to nasilje, kakvo zlostavljanje.'

No ona je plakala. Kroz sklopljene su joj vjeđe navirale suze, kap po kap. Lice joj se iskrivilo od patnje. A on je mučitelj. Mrzio je sama sebe. 'Ali zašto da joj dopustim da me ucjenjuje svojim suzama?', upita se, a dok se pitao, mrzio je i nju. Jedna joj suza kliznu niz dugi nos. 'S kojim pravom to radi, s kojim je pravom tako nerazumna? Zašto ne može biti razumna?

'Zato što me voli.'

'Ali ja ne želim njezinu ljubav, ne želim je.' Osjeti kako ga obuzima gnjev. Ona nema nikakvo pravo tako ga voljeti, i to baš sada. 'To je ucjena', ponovi u sebi, 'Ucjena. Zašto da se dadem ucjenjivati njezinom ljubavlju i činjenicom da sam nekoć i ja nju volio - uostalom, jesam li je uopće ikad volio?'

Marjorie izvadi rupčić i poče otirati suze. On se posrami svojih ružnih mislio Ali ona je izazvala njegov sram; njezina je krivnja. Trebala je ostati kod svoga muža, a oni su mogli biti ljubavnici. Poslijepodneva u nekom ateljeu. Romantično.

'Doduše, ja sam navaljivao da napusti muža i pode sa mnom.

'Ipak je morala biti tako pametna da odbije. Trebala je znati da to ne može potrajati dovijeka.'

Ona je, ipak, bila učinila ono što je tražio od nje. Njemu za ljubav napustila je sve i prihvatila prezir društva. I opet ucjena. Ucjenjuje ga žrtvom. Zamjerao joj je to što su njezine žrtve izazivale njegov osjećaj pristojnosti i časti.

'Ali kad bi imala bar malo pristojnosti i časti', pomisli, 'ne bi zlorabila moje.

A tu je i dijete.

'Zašto je, zaboga, uopće dopustila da zatrudni?' Mrzio ga je. Povećavalo je njegovu odgovornost prema majci, pojačavalo njegovu krivnju što joj nanosi bol. Gledao ju je kako otire lice mokro od suza. Trudnoća ju je tako poružnila, tako postarala. Kako žena može

očekivati... ? Ali ne, ne, ne, ne! Walter sklopi oči i gotovo neprimjetno potrese glavom. Ta podla misao mora biti istjerana, odbačena.

'Kako uopće mogu doći na takve misli?' upita se.

- Nemoj ići - čuo ju je gdje ponavlja. Kako li mu samo ta uglađena i otegnuta reskost smeta! - Molim te, nemoj ići, Waltere.

Jecala je. Nova ucjena. Ah, kako može biti tako podao? Ipak, usprkos tome što se sramio, a nekako baš zbog toga, i dalje je osjećao te sramotne emocije s jačinom koja kao da se povećavala, namjesto da se smanjuje. Sramio se toga što joj zamjera i zato joj je još više zamjerao. Mučni osjećaji srama i mržnje prema samu sebi, što ih je ona izazivala u njemu, bili su još jednim povodom da prema njoj osjeća odbojnost. Zlovolja je izazivala sram, a sram je izazivao još veću zlovolju.

'Oh, zašto me ne može pustiti na miru?' Poželio je to bijesno, iz dna duše, s ogorčenjem koje je bilo to češće što ga je više potiskivao. (Jer nedostajalo mu je bezobzirne hrabrosti da ga izrazi. Žalio ju je, bila mu je draga, usprkos svemu. Nije bio sposoban za otvorenu i izravnu okrutnost - bio je okrutan jedino iz slabosti, protiv vlastite volje.)

'Zašto me ne može pustiti na miru?' Mnogo bi je više volio kad bi ga pustila na miru, a i sama bi bila sretnija. Mnogo, mnogo sretnija. Bilo bi za njezino dobro... Ali odjednom prozre vlastitu licemjernost. 'Svejedno, zašto me, do vraga, ne pusti da radim ono što želim?'

A što želi? Želi Lucy Tantamount. I želi je protivno razumu, protivno svim svojim idealima i načelima, ludo, protivno vlastitim željama, čak protiv vlastitih osjećaja - jer on ne voli Lucy; zapravo je mrzi. Plemenit cilj može opravdati sramotna sredstva. Ali ako je cilj sramotan, što onda? Zbog Lucy nanosi bol Marjorie - Marjorie koja ga voli, koja se žrtvovala za nj, koja je nesretna. Ali njezina ga nesreća ucjenjuje.

- Ostani večeras sa mnom -- zamoli ona opet.

Jedan se dio njegova srca prikloni njezinim molbama, zatraži od njega da odustane od odlaska i ostane kod kuće. Ali drugi je dio bio jači. Odgovori joj lažima polulažima koje su, zbog licemjerno opravdavajućeg djelića istine, bile još gore nego otvorene, čiste laži.

On ovi ruku oko nje. Kretnja je sama po sebi bila licemjerna.

- Ali, draga - usprotivi se ulagivačkim glasom poput nekoga tko preklinje dijete da se ponaša razumno - doista moram ići. Vidiš, otac će mi biti tamo. -- To je bila istina. Stari Bidlake bio je uvijek pozivan u društvo kod Tantamountovih. - Moram razgovarati s njim. O poslu - doda neodređeno i važno, podignuvši tom magičnom riječi neku vrstu dimnog zida muških interesa između sebe i Marjorie. Ali laž se, pomisli, zacijelo jasno nazire kroz dim.

- Zar se s njim ne bi mogao sastati u neko drugo vrijeme?

- Važno je - odvrati on odmahnuvši glavom. - Osim toga - doda, zaboravivši da je više izgovora uvijek manje uvjerljivo od jednoga - lady Edward pozvala je nekog američkog urednika baš zbog mene. Mogao bi biti od koristi. Znaš kako oni plaćaju. – Lady Edward bila mu je rekla da će pozvati tog čovjeka, ako već nije otputovao natrag u Ameriku, ali ona se boji da jest. – Upravo izvanredno - produži, podupirući svoj zid bezličnim i nevažnim pojedinostima. - To je jedino mjesto na svijetu gdje postoji mogućnost da pisac bude preplaćen. Pokuša se nasmijati. - A doista mi je potrebno da budem malo preplaćen pa da se namirim za sve one poslove od dviju gvineja za tisuću riječi. - Čvršće je prigrli i sagne se da je poljubi. Ali Marjorie odvrati lice. - Marjorie - zamoli – ne plači. Molim te. - Osjeti se krivim i nesretnim. Ah, zašto ga samo ne pusti na miru, na miru?

- Ne plačem - odvrati ona.

Ali on pod usnama osjeti da joj je obraz vlažan i hladan. - Marjorie, neću ići ako ne želiš da idem.

- Ali ja želim da ideš - odgovori ona, još odvraćena lica.

- Ne želiš. Ostat ću.

- Ne smiješ. - Marjorie ga pogleda i prisili se na osmijeh. - To su samo moje mušice! Bilo bi glupo propustiti sastanak s ocem i tim Amerikancem.

Ovako uzvraćeni, vlastiti mu izgovori odjeknuše neobično isprazno i neuvjerljivo. Žacne se od gnušanja.

- Mogu oni i pričekati - odvrati, a u glasu mu se osjeti prizvuk gnjeva. Bio je bijesan na sebe što se poslužio tim lažnim izgovorima. (Zašto joj nije mogao jasno i glasno reći čistu i grubu istinu? Znala ju je ionako.)

A bio je bijesan i na nju zato što ga je podsjetila na njih. Volio bi da su pali u najdublji zaborav, kao da nikad nisu ni izrečeni.

- Ne, ne, zahtijevam. Bila sam samo budalasta. Oprosti.

Isprva joj se opirao, odbijao otići, tražio da ostane. Sad kad više nije bilo opasnosti da ostane, mogao je sebi dopustiti upornost. Jer bilo je očito da je Marjorie čvrsto odlučila da on mora ići. Pružila mu se prigoda da olako, čak nizašto, bude plemenit i požrtvovan. Odvratne li komedije! Ipak ju je igrao. Na kraju je pristao otići kao da joj time što ne ostaje čini posebnu uslugu.

Marjorie mu sveza šal, donese cilindar i rukavice, lagano ga poljubi na rastanku, hrabro glumeći vedrinu. Imala je svoj ponos i svoja pravila ljubavne časti te, usprkos tome što je bila nesretna i ljubomorna, nije odstupala od svojih načela - on mora biti slobodan; ona nema nikakva prava miješati se u njegov život.

Osim toga, i najpametnije je da se ni u što ne upleće. Barem se nadala da je tako najpametnije.

Walter zatvori vrata za sobom i izađe u prohladnu noć. Ni zločinac koji je pobjegao s mjesta zločina, pobjegao od pogleda na žrtvu, pobjegao od sućuti i kajanja, ne bi mogao osjetiti dublje olakšanje. Na ulici duboko odahne. Slobodan je. Slobodan od sjećanja i predosjećanja. Slobodan nekoliko sati ne priznavati ni prošlost ni budućnost. Slobodan živjeti samo u sadašnjosti, ondje gdje mu se tijelo nađe u danom trenutku. Slobodan - ali jalovo je to hvastanje; nije se prestao sjećati.

Alfred Stieglitz, Nepoznata žena, 1907. (autochrome): Izvor: Facebook grupa No Ordinary Eyes

Previous
Previous

Vladimir Nazor, HALUGICA (ulomak)

Next
Next

Davor Šalat, POEZIJA (izbor)