Vladimir Nazor, HALUGICA (ulomak)

Još pospan i težak ustade jutros ribar Fran iz svoje niske postelje. On otare oči i pojede krišku kruha. Baci na rame mrežicu, prihvati vršu, otvori vrata te izađe iz izbe.

Svitala je zora. Rumenjeli se oblaci nad istočnim gorama. Bili su nalik na ognjena kola što nagnuše sva najedanput u lud trk, bježeći pred nekim požarom prema morskoj pučini. Sijevalo je, ovjenčano prvim tracima još nevidljivog sunca, čelo Učke gore. Plavetnilo pučine prelijevalo se u biserne odsjeve. More je disalo i stenjalo između hridina niz obalu. Ljuljuškalo se lagano i jednolično, kao da nadalje ziba one dvije goleme velribe, što ih je zora zatekla u tvrdome snu s glavom na valu i s leđima uvis, ona dva još dremovna otoka na mirnome moru: lomni Krk i Cres bregoviti.

S mrežom na ramenu i s vršom pod pazuhom ribar se Fran zaustavi pred kućicom i zagleda se u svijet.

U njegovu su vrtu cvjetali bademovi. Od kućnih vrata ravno prema otvoru na plotu nizahu se u dva reda drveta, ona su bila krcata cvjetova, nalik na zvjezdice, a s laticama blistavim od jutarnje rose, trava i mahovina pokrivahu zemlju i kamenje u vrtu. Klupa pod jorgovanom bijaše posrnula na leđa. Motke za lozu naherile se i prislonile na zid. Jedino su koci za sušenje mreža stršili prema nebu, noseći konope, o kojima je visio pokoji mrežin konac.

I ribar se namrgodi kao da se ljuti što stoprv sada ugleda taj nemar i pustoš u vrtiću. Dvadeset je godina što je Fran ostavio rodni dom, gore u šumi sred planine. Unajmio je tu kućicu od fratara da mirno živi uz opatiju svetog Jakova, loveći za samostan ribu i vozeći kadikad oce Augustincel u grad i na otoke. Taj je vrt opustio otkad mu je on gospodar, da nema bademova, koji sami rastu i cvjetaju, i bršljana, što je pokrio zid, ne bi bilo ni znaka proljeća u vrtu ribara Frana. Dvadeset je godina što on ostavi motiku i sjekiru sred šume u planini, pa se spusti na more i prionu za veslo. Šum valova učinio ga gluhim za šuštanje krošnje. Morske pjene, haluge i resine naučiše ga da i ne gleda na bazgove štice i kite jorgovanove. Miris mora prodro mu u nozdrve i u dušu, pa ribar više i ne osjeća vonju smrekovih kora i borovih smola.

Ali danas u taj uranak, rasvijetljen vatrama proljetne zore, i pred tim bademovima u cvatu, ribar osjeti najedanput zadah zemlje. Osjeti vonju luba i lišća, miris lješnjakovih resa i kalinovih kita. Nešto tužno slatko zaokupi mu dušu, trone ga do suza i prisili ga da stane kao ukopan. Kao da je rodna šuma pružila danas svoje zelene ruke od planine sve do morske obale. Kao da bi htjela zgrabiti za srce izgubljenoga sina i pokušati na njemu svoju moć,

Stoji ribar Fran s mrežom na leđima i s vršom pod pazuhom pod procvjetalim bademom. Sluša šumorenje jorgovanovih grančica nad samostanskim zidom i šuštanje drenovih i makljenovih krošnja negdje tamo iza plota. Govori mu to šuštanje da je rodna mu kuća još uvijek tamo gore u onoj planinskoj uvalici. Još lipe cvatu i mirišu kao i davno u širokome dvorištu. Potok žubori i pjeva pod oknom sobice u kojoj se on rodio. Veli mu to šuštanje da mu kosa već sijedi, a veslo mu postaje sve teže u mršavim rukama. Sam je i zapušten u toj kolibi pokraj mora. Tamo gore u rodnoj kući sred planine čeka ga sinovac, držeći na koljenima muško čedo. Ono bi htjelo uroniti ručice u njegovu bradu i slušati priče o morskim nemanima i gusarskim lađama.

Vjetrić je udario s istočnih gora, uskomešao oblake, rastrgao ih na čuperke, pa ih prosuo povrh pučine i otoka. More se odjednoć prenulo i usplahirilo. Zašumjelo je u pozdrav suncu, što sada sinu na gorskoj kosi. Nagao val zatrkao se na šljunak ispred plota ribareva vrta i zapištao je na umoru šumom pjene.

Ribar tresnu glavom, kao da bi htio otjerati čudne misli, i pođe prema vratima.

Franova se lađica zibala usidrena u zaklonu. Negda su u Frana bile snažne mišice. Onda je svake večeri vukao sâm na pržinu svoj čamac, da mu ga noćna oluja ne proguta. Ali otkada poče sijedjeti i ruka mu dršće, povjerava sidru svoju lađicu na dva vesla i sa slikom Bogorodičinom na pramcu.

Fran zakroči preko šljunka.

Na pržini su ležale krpe morskih trava, mrke haluge, zeleni i crveni okrijeci, kitaste blitvine, bobičave grozdače i različne resine i drezge: meke, svjetlucave i bujne kao ženske vlasi. Prazne školjke sjale se amo-tamo u šljunku. Pijesak se svjetlucao pod nemirnim vodenim borama. Fran priđe do stupa, o kome bijaše vezan lađin lanac, i stade vući. Najednom se okrenu.

Ribar raskolači oči. Od čuda mreža mu skliznu niz rame, vrša mu pane u more. Nad pijeskom do samog žala zibalo se u vodi klupko morskih trava. U njemu je kao u kolijevci ležalo nauzak i plakalo žensko čedo.

Golotinja je djeteta blistala na suncu poput kite breskovih cvjetova. Pričini se ribaru da gleda najljepšu morsku meduzu koja se pretvori pred njim u čedance da ga pozove plačem i da mu se nasmiješi očima nalik na lišaje na dnu mora.

Razdragan do suza čovjek ugazi u more, prignu se nad stogom haluge i pruži ruke prema djetetu. Ili da vjetrić uzbiba u onaj trenutak mirnu površinu te se ležaj trave dignu ususret čovjeku, ili da ribareve noge uroniše u onaj čas duboko u pijesak, ili da neke nevidljive ruke postaviše čedo u Franov naručaj, ma i kako se to uistinu desilo, - ribar je Fran sve do smrti tvrdio da se u taj tren zbilo čudo i da mu je more samo stavilo na ruke to dijete.

Cvjetali su bademovi u vrtu, i mirisale su kite jorgovanove nad samostanskim zidom. Cvrkutale su čiope okolo tornja crkvice u osvitu proljetnog dana, kad ribar Fran ponese sa žala u svoju kućicu onaj pupoljak s nepoznate grane, drobno i sitno siroče morsko.

Halugica, ilustracija Dubravke Kolanović (Profil, Zagreb 2001.)