Slavenka Drakulić, OPTUŽENA (ulomci)

…

Idemo, rekla mi je zdepasta policajka i grubo me ugurala u službeni auto, baš kao da očekuje da ću se odupirati, a možda i pokušati pobjeći. Zasićena ustajalim zrakom u svojoj ćeliji, zastala sam na pločniku ispred zatvora i udahnula sladak proljetni zrak. Osjetila sam kako mi se pluća zadovoljno šire i lagano mi se vrti u glavi od navale kisika. Na ženskom odjelu, kao valjda i u cijelom zatvoru, zaudara na memlu i mješavinu mirisa ženskih tijela, znoja, sredstva za pranje podova i jeftinih dezodoransa naših čuvarica. Proljeće još nije sišlo k nama u duboku kamenu utrobu stare zatvorske zgrade, a i pitanje je hoće li sići. Može li uopće ući kroz one male prozore s rešetkama ili će do nas doprijeti samo ostaci proljeća, komadići sunčevih zraka razbacani poput zlatastih krhotina na sivom betonskom podu?

Sudska dvorana podsjeća me na moj gimnazijski razred, a nije niti mnogo veća. Isti bijelo okrečeni a ipak prašnjavi zidovi, isti tip namještaja od iverice, pa čak i stolovi na povišenju, za kojima sjede službena lica. Nedostaje samo velika crna ploča na zidu iza suca, koji izgleda poput ravnatelja škole. Usprkos lepršavom plavičastom danu koji se gura da uđe kroz odškrinute prozore, u sudnici je upaljeno neonsko svjetlo koje preko natiskanih ljudi razapinje sivu, paučinastu mrežu. Čini mi se kao da svi pate od neke bolesti od koje su im lica posivila, od policajaca do samog suca, tužitelja i moje braniteljice, do članova sudskog vijeća, svjedoka i novinara. Mora da je i moje lice prevučeno tom istom sivom koprenom. A možda im je svima naprosto mučno već od samog pogleda na mene? Osjećam kako njihovi pogledi plaze po meni kao vlažni pipci slijepe, radoznale životinje.

Novine su mjesecima u nastavcima detaljno pisale o mom slučaju i dilemama koje ga prate. Pomno su prenosile policijsku rekonstrukciju i servirale živopisne opise zločina, kako bi njihovi čitatelji mogli halapljivo, uz kavu, za doručak gutati detalje o mjestu zločina i putanji metaka, a na fotografijama tražiti znakove zla na mome licu. No ja se u sudnici trudim na licu zadržati isti izraz. Je li to ravnodušnost, nezainteresiranost ili bezosjećajnost - vjerojatno nagađaju. Željela bih da na meni vide samo bezizražajnu masku. Kad bi samo znali koliko mi je vježbe trebalo da je navučem.

Nastojim da mi pogled ne bježi po dvorani tražeći poznanike koji bi probudili moje stvarne osjećaje, strah i bespomoćnost. Sama sam, i na ovom suđenju odlučila sam da ni od koga neću tražiti da mi pomogne. Ne želim da moj otac svjedoči u moju korist. Niti bivši suprug, koji me zabrinuto gleda dok ulazim, nabire obrve i pokušava odgonetnuti moje raspoloženje, a njegovo, inače gotovo dječačko lice, odjednom kao da je ostarilo. Molila sam ga da ne dođe, da ostane s našom djevojčicom kod kuće, ali on svima, ne samo meni, želi pokazati da je uz mene.

Krajičkom oka vidim kako neka starija žena na kraju dvorane naglo ustaje i odlazi ne dižući glavu. Možda me odnekud poznaje? Ali zašto je onda došla? Znala je, svi u dvorani znaju zašto mi se sudi. Sada su tu da svojim ušima čuju raspravu, detalje optužnice, svjedočanstva. Između mene i tih ljudi je gomila novinskih članaka, hrpe izrečenih riječi i naslaganih fascikla, njihov prezir, možda i mržnja, i moja tvrdoglava šutnja. Pa gdje ste dosad bili svi vi? - mislim dok sjedam na mjesto koje mi pokazuje policajka, mjesto rezervirano za optuženu. Sada ih zanimam, za razliku od nekoć kad sam bila dijete kojem je trebalo pomoći, mala djevojčica koja čuči u svome zatvoru i čiji vrisak ne čuje nitko, baš nitko.

…

Vani je bilo mirno, prohladno jutro. Lišće jablana koji je dosezao do naših prozora na trećem katu šumjelo je na povjetarcu, u blizini je neki vrabac pobirao mrvice, malena je mirno spavala. Trbuščić joj se pod dekicom dizao ravnomjerno i jedva primjetno. Volim je gledati dok spava, to me smiruje. Najdraže mi je polegnuti je na krevet pokraj sebe i obgrliti njeno malo usnulo tijelo. To mi ulijeva sigurnost i neku snagu. Ipak nisam ostala posve sama.

Ne sjećam se baš svake pojedinosti oko samog događaja, u jednom trenutku čak mi se učinilo da je to možda bio samo strašan san. Sjećam se jasno kada sam tog jutra na klupi u parku zabacila glavu prema nebu i pomislila: Je li se stvarno sve to dogodilo? Je li mama zaista mrtva ili je to samo još jedan od mojih košmara? Jesam li sada slobodna?

Mama više voli pripijene majice s dubokim izrezom i uske suknje. I haljine koje izgledaju kao da su napravljene od nekog ljepljivog materijala koji meko obavija njeno tijelo. Po pogledima koji ih prate kada izađu iz kuće. Djevojčica zna da je njena mama drugačija. Da je njena mama jako lijepa. To joj je jedan muškarac i rekao. Dok se u pijesku igrala s njegovim dječakom, rekao je: Mama ti je prava ljepotica, poruči joj da sam to rekao, hoćeš li? Kimnula je glavom. Kad joj je to rekla, mama se osmjehnula i zabacila kosu.

Ali baka ne voli takvu njenu odjeću. Prigovara joj da ima prostački ukus. Srami se, pa imaš dijete, ljutito sikće kad je vidi odjevenu u kratke hlače ili mini suknju. Ma nemoj, valjda bih trebala izgledati kao ti! – ponekad odbrusi mama. Djevojčica zna da je kratka i uska odjeća iz nekog razloga loša. A mama, radi mira u kući, kako joj je objasnila – iako mira u kući nikada nema – često obuče neku običnu haljinu, a u torbu spremi onu drugu pa se na poslu presvuče.

Kad je gola, Djevojčica vidi ožiljak, dugačak i bjelkast. Proteže se ravno od pupka nadolje. Iako je od tada prošlo pet godina, još uvijek je vidljiv na njenoj osunčanoj koži boje svijetlog meda. To mi je uspomena na tebe, rekla joj je jednom. Glas joj je bio uvrijeđen, ljutit, baš kao da je Djevojčica sama uzela nož i zasjekla njezin trbuh. Na neki nejasan način osjetila se krivom što je zbog nje tijelo njene majke bilo manje savršeno. Osjetila je da je njezin dolazak na svijet pokvario nešto do čega je majci najviše stalo, njezin izgled. I da joj to nikada nije oprostila.

…

Vani je hladan jesenski dan. Djevojčica sjedi za kuhinjskim stolom. Mama upravo kuha kestene za kesten pire. Na štednjaku je lonac s kipućom vodom. Kad podigne poklopac, diže se oblak guste pare. Djevojčica gleda kako se para širi kuhinjom, kako se hvata na prozor i pretvara se u krupne kapi koje klize niz staklo poput kiše.

Dođi bliže, kaže joj mama. Djevojčica se premješta bliže mami. Mama iz lonca kuhačom vadi jedan kesten. Prima djevojčicu čvrsto za zglob i otvara joj dlan. Brzim pokretom kuhače strese u njega vrući kesten, a zatim svojim dlanom čvrsto obavija njezin oko vrelog kestena i tako ga drži. Gleda je u oči. Djevojčica najprije nemoćno trzne rukom, a zatim se prepušta majčinom stisku. Suze joj klize niz obraze, briše ih slobodnom rukom, ali ne ispušta ni glasa. Kuhinja je puna pare i jako joj je vruće. Osjeća kako joj znoj natapa majicu i kako joj se mokra bedra lijepe za stolicu.

Njih dvije kratko vrijeme sjede u istom položaju. Mama pažljivo promatra njenu reakciju. Vidi da djevojčica bezglasno plače i da je oblijeva znoj, ali se ne miče. Nakon što popusti stisak, kesten padne na pod. Djevojčica otvara dlan. Plik od opekotine širi se velikom brzinom. Nježna kožica oko plika pobijeljela je, pa pocrvenjela. Djevojčica pilji u svoj dlan, ne može pomaknuti ruku. Sada kad joj mama više ne stišće ruku, bolje tako jaka da je hvata mučnina. Mama joj uranja opečeni dlan u hladnu vodu. Djevojčica se naginje nad posudu s vodom na stolu i povraća. Mama je ne dodiruje, ne gladi joj kosu niti joj pridržava čelo dok se napreže da iz sebe izbaci bol.

Kasnije, kad se pribrala, mama joj s osmijehom kaže: bravo, položila si ispit!

Ponosna sam na tebe. Ponosna je na nju samo kad položi neki njezin ispit.

U trudnoći nisam povraćala, niti mi je ujutro bilo mučno. Valjda je plod u meni već slutio da se ne smije oglasiti bučno, već da se treba ušuljati u moj život poput kakve jedva vidljive, nenametljive bubice. I sama sam bila iznenađena. Ne znam zašto sam vjerovala da mi se trudnoća ne može dogoditi. Je li to i ona mislila? Što si mislila? Ništa nisi mislila! odzvanjale su mi djedove riječi upućene mami koje sam čula toliko puta. Ili se, poput mene, prepuštala toplini drugog tijela, drugog bića koje te ne odgurava od sebe i ne urla, nego te privlači k sebi polako, postupno, poljubac po poljubac, dodir po dodir, kao da te moli da mu udijeliš svoju milost?

Trudovi su mi počeli rano ujutro. U sobi su drvene rolete bile još spuštene, a vjetar je zavijao oko kuće i tresao ih kao da ih želi otrgnuti. Probudila me mokra plahta ispod mene i onaj moj dječji, dobro upamćeni strah od kojeg sam se na trenutak sledila: jesam li se opet pomokrila u krevet? U starom krevetu, ispod moje plahte cijelom dužinom madraca bila je prostrta crvena gumena prostirka koja bi mi ljeti pekla leđa, a zimi ih hladila, ali ju se nisam usudila maknuti. Hoće li mama sada ući, otkriti pokrivač i vidjeti mokru mrlju? Hoće li me zatim ščepati za ruku, izvući iz kreveta, nalupati me po stražnjici, a zatim ubaciti u kadu i nemilosrdno otvoriti hladni tuš? Ona je vjerovala u tu brutalnu metodu, svaki put kad bi mi se noću to dogodilo nemilosrdno me bacala pod ledeni tuš. Nisam smjela izaći iz kade dok ne bi došla po mene.

Tog ranog jutra kad mi je pukao vodenjak, prva mi je pomisao bila da će madrac bez gumene prostirke biti mokar, i da će se ona, kad to otkrije, prvo izderati na mene, a možda me i udariti bez obzira na to što se nisam pomokrila u snu. Ali bilo je prekasno da promijenim plahtu, trudovi su zaredali u sve kraćim razmacima, kao da mi utrobu probada tisuće igala. Bol je prodirala iznutra prema van, od dna trbuha prema plućima i oduzimala mi dah, šireći se prema leđima dok me sasvim ne bi obuhvatila, kao val.

Torba za bolnicu već je danima čekala spremna. Baš kao što sam, kao mala, imala uvijek spremnu torbu za izgon ili bijeg, sada sam umjesto odjeće za lutku u nju spremila dječju odjeću. Navikla na različite vrste boli, strpljivo sam čekala da se sasvim razdani.

U bolnici na prijemnom odjelu sestra me ispitivala strogo, kao da sam na policiji, dok sam ja jedva dolazila do daha. Nisam se izderala na nju, a trebala sam. U tom sam trenu prepoznala u sebi onaj davno ugrađeni osigurač protiv iskazivanja boli. Bol se mora trpjeti, šutke i bez reakcije. Emocije se moraju kontrolirati.

Moram položiti i ovaj ispit, premda to više nije ispit.

Moraš šutjeti, rekla je mama i stisnula moj dlan s vrelim kuhanim kestenom. Da te nisam čula da plačeš! Čvrsto je držala moju stisnutu šaku u svojoj, a ja sam grizla usnicu dok su mi suze frcale i kapale na njenu ruku. Nagonski sam pokušala izvući svoju ruku iz njene, ali nije popuštala stisak. Njenim napetim licem razlio se osmijeh olakšanja. Mala je izdržala kušnju. Mala je neće odati, treba samo vježbati kontrolu. Tako jednostavno!

Porod neće ići lako, rekao je liječnik. Dok sam ležala na uskom stolu u zeleno obojenoj prostoriji, sestra lica prekrivenog maskom požurivala me: tiskajte, tiskajte! Čula sam metalni zvuk nekog instrumenta koji odlaže u emajliranu posudu na stolu, doktora koji govori, urlajte ženo božja, samo urlajte ako će vam tako biti lakše, dok nisam skliznula u san.

Kad sam se probudila, vrtilo mi se u glavi od slabosti. Bol u trbuhu je nestala, ali ju je zamijenila nova vrsta tupe boli koja mi nije dala da se pomaknem. Beskrajni umor prikovao me za bolnički krevet, nisam mogla podići ruku, ni okrenuti se na drugu stranu. Svaki je pokret zahtijevao nadljudski napor. Koža mi je bila ljepljiva od znoja i zaudarala sam na nešto nepoznato, neugodno. Željela sam samo spavati. Ali, ušla je sestra sa službenim osmijehom i uručila mi paketić. Evo, to je ono za što ste se mučili, rekla je vedro, a ja bih joj najradije vratila bijeli zamotuljak. San me mami. Još samo malo, pustite me da spavam, kažem joj i ne pogledavši novorođenče.

Pomislila sam kako je i mama mene tako rađala. Nemoguće je osjetiti bilo što osim umora kad ti to novo biće prvi put polože u naručje. Na dijete se treba naviknuti, baš kao i na svaku drugu promjenu. Je li mama uistinu shvatila da se od trenutka kad joj je sestra predala novorođenče u ruke, nikada više neće moći riješiti odgovornosti za njega?

Kad sam svoju djevojčicu napokon primila u naručje, ugledala sam crveno smireno usnulo lišće koje nije izgledalo kao da se ljuti što je na ovome svijetu, a ne u toplom mraku u kojem se donedavno spokojno ljuljuškalo. Bila je sićušna i lagana. Stisnula sam je na grudi, uplašena da bi mi, tako majušna, lako mogla ispasti. Tako je lako povrijediti dijete, dovoljan je jedan neoprezan pokret. Vjerujem da je mama, kad me prvi put ugledala, osjetila taj isti strah od odgovornosti za moj život. U njenom se životu pojavilo biće koje je o njoj potpuno ovisno. Što je prvo pomislila dok me držala u naručju, još bolnog tijela i nateklih grudi?

Koliko dugo je trebalo da prvi put pomisli: ja sam je rodila, ja je mogu i ubiti?

…

Frederic Leighton (1830-1896) - Mother and Child (Wikimedia Commons)