Ivica Đikić, Beara (dokumentarni roman - ulomci)
…
Ljubiša Beara krenuo je, poput većine, linijom manjeg otpora. Jednu vjeru, koja se bazirala na proklamiranom ateizmu i jugoslavenskom nadnacionalnom identitetu, zamijenio je drugom, koja je, uprošćeno, bila ukorijenjena u mitu o izabranosti i povijesnoj važnosti Srpske nacije preživjele zahvaljujući čudotvornim moćima pravoslavlja. Josipa Broza Tita zamijenio je Slobodan Milošević, odnosno Ratko Mladić. No to je bio samo preduvjet da bi se pukovnik Beara pretvorio u ličnost koja osmišljava i praktično upravlja masovnim ubijanjem osam tisuća bošnjačkih zarobljenika. Što ga je konkretno pokretalo? Kako je uopće shvaćao svoju ulogu u masovnom ubojstvu za koje je morao znati da je stravično, ukoliko je u tom četverodnevnom ili petodnevnom vrtlogu adrenalina, alkohola, vreline, straha i smrti, našao i trenutak za introspekciju, za autorefleksiju? Je li pukovnik Beara ikada, a naročito u srpnju 1995., uopće bio osposobljen da sagleda sebe i svoje postupke iz perspektive koja bi barem težila objektivnosti?
Bio je svjestan što čini. Odabrao je zlo ili mu se nije mogao oduprijeti. Iz duboke i iskonske mržnje i osvete prema Bošnjacima, „Turcima", balijama? Iz iracionalne odmazde za sva iznevjerena očekivanja jednog uzornog visokog mornaričkog oficira JNA kojem se svijet srušio 1991. godine? Zbog fascinacije generalom Mladićem, tvrdoglavim i energičnim megalomanom koji mu je dao šansu? Zbog osjećaja dužnosti i lojalnosti, zbog toga što je samoga sebe oduvijek doživljavao, prije svega, kao — doduše, vrlo važnu! — kariku u naredbodavnom lancu, kariku lišenu vlastite volje i osobnosti, lišenu emocija i razuma, kariku lišenu ljudskosti i hrabrosti potrebne za iskakanje iz lanca? Ili, pak, zbog nečeg sasvim prizemnog, poput mjesečne plaće, karijere, dvosobnog stana, kakvog-takvog zbrinjavanja djece?
Pukovnik Beara bio je previše aktivan, predan i zločinački kreativan u četverodnevnoj ili petodnevnoj operaciji pogubljenja zarobljenika da bi ga se moglo uklopiti u kalup neutralnog izvođača tuđih zamisli i naređenja; on je u svakom trenutku bio upućen u krajnju namjeru sa zarobljenicima, on je osmišljavao i poduzimao presudne korake za prevođenje smrtonosne zamisli u stvarnost. Djelovao je iz uvjerenja da se to mora učiniti, a ne zato što je bio dehumanizirani kotač u perfektno uštimanom stroju za proizvodnju smrti, dehumanizirani kotač bez čijeg bi sudjelovanja ionako sve na kraju opet bilo isto: takav stroj naprosto nije postojao u rukama bosanskih Srba, naročito ne tog zadnjeg ratnog ljeta, a ono što je proizvelo smrt sredinom srpnja 1995. na području Srebrenice, Bratunca i Zvornika bila je improvizirana struktura zla koju je pukovnik Beara osobno konstruirao, i to u hodu, da posluži svrsi i da generalu Mladiću i svima ostalima pokaže da je kadar organizirati pogubljenje gotovo nezamislivih razmjera.
…
Kontraadmiral Jugoslavenske ratne mornarice Vladimir Barović doletio je helikopterom na otok Vis poslijepodne 29. rujna 1991. godine. Doletio je iz Pule, grada u hrvatskoj regiji Istri, gdje je dotad služio na mjestu komandanta tamošnjeg Vojno-pomorskog sektora „Sjever". Ondje su ga ljudi zapamtili po izjavi danoj u toku lokalnih pregovora o povlačenju Jugoslavenske narodne armije: „Ovdje neće biti razaranja, dok sam ja zapovjednik, a ako ipak budem prisiljen da naredim razaranje Pule i Istre, mene tada više neće biti."
Helikopter se spustio blizu Izmještenog komandnog mjesta Vojno-pomorske oblasti na Visu, a Barović se odmah uputio k admiralu Mili Kandiću, komandantu VPO-a. Pedesetdvogodišnji Barović od Kandića je tog poslijepodneva formalno primio odluku o imenovanju na dužnost načelnika Štaba Vojno-pomorske oblasti, jer je dotadašnji načelnik, viceadmiral Fridrih Moretti, bez najave napustio svoj položaj i odjednom, zahvaljujući ličnim vezama u Generalštabu u Beogradu, postao nezainteresirani i samozatajni vojni umirovljenik u Splitu. Kandić i Barović kratko su i hladno popričali o situaciji u kojoj se nalaze, a situacija je bila ratna, pa su se rastali. Baroviću je bilo jasno da je admiral Kandić, zajedno sa svojim savjetnicima i beogradskim nalogodavcima, naumio obijesno i očajnički tući topništvom po dalmatinskim gradovima.
Kontraadmiral Barović otišao je predvečer u zgradu u kojoj je bila ambulanta Vojno-pomorskog uporišta Vis. Uspeo se na prvi kat i, da ga nitko ne vidi, zatvorio se u sobu u neposrednoj blizini ordinacije dežurnog liječnika. Ostavio je kratko oproštajno pismo, izvadio pištolj, prislonio cijev na sljepoočnicu i povukao okidač. Umro je na mjestu. Napisao je da mu njegova crnogorska čast ne dozvoljava da oružja Jugoslavenske ratne mornarice okrene protiv hrvatskog naroda u bratoubilačkom ratu.
Pet godina kasnije, prve poslijeratne godine, crnogorski književnik Momir M. Marković prisjetio se kontraadmirala Barovića na jednom zasjedanju Skupštine grada Podgorice, glavnog grada Crne Gore: „Jedini metak, u ovom ratu ispaljen, na koji Crna Gora može biti ponosna jeste onaj kontraadmirala Barovića, komandanta JRM-a. Njegovo crnogorsko shvaćanje časti nije mu dozvolilo da izda zapovijest Floti da bombardira primorske gradove i naselja u Dalmaciji kad mu je to naređeno. Ispalio je samo jedan hitac iz pištolja, i to sebi u sljepoočnicu." Sahranjen je u Herceg-Novom.
Samoubojstvo kontraadmirala Barovića, samoubojstvo zbog vrlo jasnih i čistih razloga, nije moglo ne uzdrmati vrh i široke oficirske slojeve u Ratnoj mornarici. Barović nije bio bilo tko. Bio je jedan od petorice najvažnijih i najuglednijih admirala u Ratnoj mornarici, s realnim izgledima da uskoro dogura do mjesta zapovjednika Ratne mornarice i najvišeg admiralskog čina. Osim toga, Barović je bio potomak jedne od najpoštovanijih crnogorskih porodica, njegov otac bio je ratni general Jugoslavenske narodne armije, čovjek čije su se čojstvo i pamet nadaleko cijenili.
I Ljubišu Bearu, naravno, potreslo je samoubojstvo kontraadmirala Barovića kojeg je i osobno dobro poznavao. Uostalom, Barovićev slučaj mogao se doživjeti, a donekle se i doživljavao, i kao Bearin krupni propust: kako se moglo dogoditi da se na položaj drugog čovjeka Vojno-pomorske oblasti, u kojoj je Beara načelnik sigurnosne službe, postavi nekoga tko, zapravo, nije skrivao neslaganje s političkom orijentacijom i akcijama svojih nadređenih? No, samoubojstvo Vladimira Barovića nije potaknulo Ljubišu Bearu na imalo dublje razmišljanje o smislu odluke koju je već bio donio u vezi sa svojim životom. Prezaposlenom i već predanom Mladićevoj militantnoj, nacionalistički slijepoj i, u osnovi, siledžijskoj prirodi, kapetanu bojnog broda Beari bilo je lakše smatrati Barovićev slučaj kukavičlukom ili moralno-psihičkom krhkošću, nego herojstvom jednog čovjeka, za kojeg je znao daje častan i hrabar. Lakše je bilo tako nego doživjeti taj pucanj kao zadnju opomenu, kao signal za prekid nove opijenosti.
…
Vojnici 4. bataljuna i vojni policajci Zvorničke brigade počeli su u ranim poslijepodnevnim satima 14. srpnja izvoditi iz sportske dvorane u Grbavcima zatočene Bošnjake i dovoditi ih, jednog po jednog, u svlačionicu. Svaki je ondje dobio po šalicu vode i tamno platno preko očiju. Potom su utjerani u kamione i autobuse, koji su čekali pred školom. Prevoženi su ni kilometar dalje, na livadu u Orahovcu, gdje su rovokopači Inženjerije Zvorničke brigade iskopavali duboku i široku raku.
Potpukovnik Popović, potporučnik Nikolić i poručnik Jasikovac pratili su i orkestrirali prevoženje do stratišta, te ritam ubijanja. Zarobljenici su postrojavani blizu jame, a zatim su, u najvećem broju slučajeva, strijeljani leđima okrenuti prema ubojicama. Dovođeni su i dovođeni. Ubijani su kao na pokretnoj traci. Pucali su pripadnici 4. bataljuna Zvorničke brigade i pripadnici Vojne policije iste brigade. Drago Nikolić, usprkos doduše, mlakom otporu potporučnika Lazara Ristića, zapovjednika 4. bataljuna, uspio je nagovoriti pripadnike te postrojbe da sudjeluju u strijeljanju tako što im je obećao nove uniforme. Nije bilo teško.
Nakon što bi zarobljenici popadali, egzekutori su gazili između tijela i metkom u glavu „dovršavali" one koji nisu usmrćeni u prvom naletu vatre. Preživjelih nije bilo više od prstiju jedne ruke: jedan je pogođeni čovjek ležao ispod beživotnih tijela ili tijela iz kojih je upravo odlazio život, i pravio se da je mrtav dok su vojnici s uperenim puškama obilazili stratište u
potrazi za neusmrćenima. Sačekao je da padne duboka noć, da budu pobijeni svi dovedeni, da se vojnici i strojevi raziđu ili stišaju, pa se domogao šume. Jedan dječak, petogodišnjak ili šestogodišnjak, koji se tko zna kako našao na mjestu smaknuća, sav krvav, bauljao je među toplim leševima i dozivao oca: „Babo! Babo, gdje si?" Išao je ususret naoružanim vojnicima, plakao i dozivao. Vojnici su, kao po komandi, spustili puške. Potpukovnik Popović viknuo je vojnicima da pucaju, „da to završe". Vojnici su se oglušili, puške su ostale spuštene. Popović je tiho progutao taj neposluh: znao je da su nepripremljeni vojnici psihički prenapregnuti
od višesatnog ubijanja, da malo fali da se netko pobuni, da odbije, da upita ili da se upita, a znao je da mu ti vojnici trebaju, jer posao nije bio ni približno gotov. Zakrvavljeni dječak i dalje je hodao i zvao, nesvjestan užasa u kojem se zatekao, užasa koji nije prestajao ni kad se smračilo. Tlo je drhtalo od brundanja autobusa, kamiona, buldožera, od pucnjave i padanja na zemlju snopova ljudi, od vriskova i hropaca.
Do kraja tog dana, 14. srpnja, na pedeset i šesti rođendan Ljubiše Beare, strijeljano je u Orahovcu od hiljadu i petsto do dvije hiljade i petsto ljudi*. Inženjerija i Logistika Zvorničke brigade, dio vojnika 4. bataljuna, radnici lokalnog komunalnog poduzeća i pripadnici Civilne zaštite iz Zvornika nastavili su pokopavati tijela ubijenih i sljedećeg dana.
…
*8372 nije konačan zbroj žrtava (opaska Kreativno pisanje)
Adrien Fillon/NurPhoto via Getty Images/Lowy Institute