Ivica Prtenjača, Kino Sloga (pripovijetke)

SRNA

Snijeg je tog jutra zatrpao oleandre što su rasli u našem dvorištu. Izašli smo, gotovo prestrašeni tišinom što se uvlačila u svjetlost, ugašene automobile, pobacane po pločniku, na nizbrdici, izokrenuti, obezglavljeni. Uz njih vozači, poneki puše, kašlju, neki se pridržavaju za hladan lim. Snijeg i dalje pada, prekrio je vrh otoka što ga vidimo s našeg dvorišta, pada po moru, brodovima, po nama u tankim majicama i nazuvenim čizmama. Autobus je stao u dnu prizora kao veliki narančasti komad torte u šlagu. Takav dan! Ljudi prolaze uz našu kuću oslanjajući se na zatvorene kišobrane, nekolicina lučkih radnika žuri na posao, u popodnevnu smjenu, a tek je deset ujutro. Negdje iz dubine ormara izvukli su vojničke čizme što su ih obuvali samo na vježbama. Oni se kreću lakše od ostalih, većina ih je iz Bosne i navikli su na snijeg. Mi nismo. Utapamo se u čudu čija se razina čudesno podiže. Izlazimo se grudati. Uskoro se vraćamo mokri, sušimo odjeću i cipele na stolčiću uz peć. Onda opet van. I tako, sve do ručka, i poslije ručka, dok oko nas kolabira krvotok jednog predgrađa i dok se ljudi utrkuju s noći što će pasti naglije nego ikad. Uskoro, odozdo, sa žutim svjetlima na kabini probija se ralica. Provlači se između automobila i razbacuje snijeg, koji se na buri što je počela puhati odmah ledi. Ljudi padaju pokušavajući dospjeti nekamo na sigurno. Sve to sad promatram kroz prozor svoje sobe, zajapuren, umoran i sretan. Pio sam čaj, jeo med.

A onda je među tim svjetlima što su se probijala kroz plavičast, burovit sumrak nešto protrčalo. Visoka, smeđa, tankonoga životinja kliznula je kroz prizor kao komadić bajke, oštrica u ledu. I ne mogavši se zaustaviti na nizbrdici otklizala pod zaustavljeni autobus. U tom su je trenutku neki ljudi opazili, stali su se dovikivati, otvorio sam prozor da ih čujem. Jedan je viknuo srna, srna, a druga su dvojica potrčala, sve posrćući po snijegu u obližnje kuće. Uskoro su izašli s puškama, uperili ih u napušteni autobus, čekali su, htjeli su je ubiti i nitko im se nije usudio reći ni riječ. Uz njih su stajala djeca, neke su žene izašle tarući ruke krpama, neki stariji ljudi odmahivali. U gradu. U snježnom danu koji je sve izokrenuo i promijenio. U noći se spušta pritisnuta burom, zaleđena i nepomična.

Ali životinje nema. Ispod autobusa ništa ne izlazi, jedan je kleknuo i zaviruje, Ništa.

Metak je u cijevi i jedan od dvojice pucat će u zrak, tada će, iza jednog crvenog juga, šepajući, iskoračiti smeđi doberman. Opet puške, onaj koji je pucao u oblak, sad opet repetira, gura metak u cijev i nišani. Pas ima slomljenu prednju nogu, skakuće i hrama po ledenoj cesti, malo krvi ima i na njušci. Vidim jer ga je vozač autobusa osvijetlio lampom. I ono malo repa što mu je ostalo pomiče se, nevidljiva šiba vitla ledenim zrakom, kroz buru, pozdravlja ljude s puškama. Slomljeni pas maše repom kojeg nema. Ne mogu više gledati. Rukama sam prekrio oči. Drhtim od straha. Hoće li pucati? Da odem reći ocu da su vani komšije s puškama? Da vičem, da istrčim?

Uskoro netko pali autobus, psuje, a onda se glasno smije.

Čujem kako na uzbrdici proklizuju kotači, kako se torta pokušava iskobeljati s ledenog pladnja. Ali to ne ide.

A onda je sve stalo. I vjetar, i ti kotači. I noć se samo srušila na prizor. Sve je stalo, čak su i listovi oleandra prestali škripiti.

Samo je onaj pas trčao, odbacujući se daleko svojim dugačkim, tankim nogama, po zaleđenom asfaltu, ozaren i očiju punih pokreta. Preskakao je futrole smrti i bijesne rečenice, strašljive dječake i kolaps. I trčao je sve brže, sve moćnije, dužih skokova i lakših kretnji, led je pod njim pucao i razmicala se sva ta prestrašena, zaleđena provincijska bijeda da ga propusti, da nikad više na zasmeta.

Sjaj na njegovu krznu naći ću kasnije u žlici meda podignutoj spram žarulje.

  NOVAC

Kroz bujicu što je lijevala po nizbrdici noseći smeće, kamenje s neasfaltiranih cesta, u već posve taman sumrak, ušao sam u kuću. Vratio sam se iz škole posve mokar. U ovom gradu kiša pada često, dugo, uz južni vjetar od kojeg se nemoguće zaštititi. Ljudi su mokri, mokri hodaju gradom, ulaze u trgovine, sreću se. Mokri psuju i isti se takvi pogledavaju pred novom ljubavi. I mokri umiru. Vidio sam jednom kako se starija žena srušila na cesti, uskoro je došla hitna pomoć i iz nje su izašli ljudi u bijelom, mokrih kosa, kuta, doktorica je imala naočale s debelim zlatnim okvirima, stajao sam vrlo blizu, na kiši, da sve dobro vidim, da zapamtim. A što? Da je nekome pozlilo i da se sad obavlja ono što se mora? Da se tešku staricu kojoj se poderala najlonska čarapa na koljenu vuče za mlohave ruke na onaj ležaj kojim će je uvesti u osvijetljenu unutrašnjost dugačkog Citroénova karavana.

Moja je majka na kauču sjedila kraj hrpe nekakvih prnja, rasparanih džempera, starih kapa, rukavica. I sve je to parala i namotavala vunu u klupka što ih je onda  stavljala u jednu vrećicu obješenu na naslonu stolice. Što radiš?, upitao sam.

Mokar si, ajde se osuši pa odi jesti, ima u rerni kokoše.

Otišao sam u sobu i skinuo odjeću, onda sam je donio natrag u dnevni boravak i prebacio preko metalnog stalka, pogurao ga bliže peći u kojoj je pucketala vatra. Za sutra. Razmočene cipele zagurao sam ispod, nešto dalje od izvora topline. Kad se osuše, namazat ću ih crnom masti, a sutra ujutro malo očetkati.

Kokoše?

Da, i krumpira.

Sjeo sam, i gledao kako hrpica prnja nestaje i kako bubri ona vrećica s kolutima vune.

Donijela mi je Manda ove stvari, pa ću rasplesti i napraviti vam rukavice i kape, možda koji džemper.

Ali kako će, pa sve je različite boje, čudio sam se, jedući.

Ne brini ti, napravit ću ja neki dezen, samo da nađem vremena.

Sutra bi mogao malo sa mnom, a?

Da, naravno.

To sutra je stolarija, moja majka kod jednog privatnika povremeno radi na velikoj šlajferici. Ja joj ponekad pomažem, dodajem i sklanjam obrađeno drvo sa stroja. Na kraju, prije nego stresemo sitnu piljevinu, prije nego je ispušemo iz nosa i grla, prebrojimo komade i izračunamo koliko smo zaradili. Malo. Ali puno.

Oćeš li ti to nositi?

Što?

Pa te džempere?

Pa... hoću.

Da ne kupujemo, znaš.

Ustao sam od stola i odnio tanjur u kuhinju, ostatak kokoše stavio u rernu za oca koji će doći iz pekare u dva ujutro.

Znaš, počeo sam, našao sam novac na putu iz škole.

Ma da, stvarno?

Da, otišao sam u sobu i donio četiri novčanice od sto dinara.

O, bože! skoro je vrisnula. Pa čije je to, jesi koga vidio da mu je ispalo.

Nisam, ležalo je samo na cesti, u smeću.

Pa dobro.

Sutra ćemo, ako budemo radili brzo, za četiri sata u stolariji zaraditi sto i pedeset dinara. Šlajfamo velike komade, nekakve pregrade za klupe u crkvi.

Sad oboje gledamo u taj zgužvani i mokri novac, u to crveno pitanje na staklenom stolu.

Ona je rasplela svu onu vunu. Ruke su joj tople, stavila mi ih je na obraze, a ja sam u tom trenutku osjetio veliki umor, neko starenje, kao da se kroz mene runi onaj pijesak iz okrenute klepsidre, stakleni se balon nezadrživo prazni.

Ali nisam osjećao ništa čvrsto, nikakav talog tog pijeska, nikakvo znanje o tom osjećaju.

Sutra ću otići u grad pa ću tebi i bratu nešto kupiti, znaš, za ovaj novac.

Ne treba, ne, propustit ćemo smjenu u stolariji. Znaš da imamo samo još sutra za te špere, rekao sam.

Nasmiješila se i podignula onu vrećicu s klupkima raznobojne vune, jednom rukom okrenula moju odjeću na onom stalku i otišla u sobu, spremiti svoju

sirovinu, maleno, nenadano blago.

Na televiziji je lavica uhvatila vodenog bivola za gubicu, pokušava ga zagušiti, srušiti u prašinu. Ali ne uspijeva, visi tako na golemom govedu, a spiker ponavlja kako su joj lavići već izgladnjeli zbog dugotrajne suše. Hoće li Suri uspjeti, hoće li, pita se

zabrinuto.

Kiša je zakratko stala, nisam više čuo bubnjanje po metalnoj klupčici prozora, po pločicama na stepenicama, nisam je čuo kako udara u samu vodu što se slijeva niz nizbrdicu. Izašao sam malo pred ulazna vrata. Dolje je jedan automobil kotačem upao

u šahtu što joj je bujica izbila poklopac. Uz njega, milila je rijeka svjetala, zaobilazili su ga, sporo, promatrajući kroz mokre prozore tu rupu. Vodu što im se slijevala s krovova, brisačem su odbacivali na posve mokrog čovjeka koji je stajao kraj auta i pušio. A onda je opet počeo pljusak, pa udari vjetra s juga.

Ušao sam u kuću, sklonio sam se, legao na krevet. Zurio sam u mrak nad sobom, tamo sam našao odgovor onom umoru. Izračunao sam, ako odemo u grad kupovati stvari za mene i brata, gubimo sto pedeset dinara u stolariji. Dakle od onih četiri stotine moram odbiti sto pedeset. Ostaje nam malo.

A puno.

Nisam se ni u kojem slučaju bespotrebno bacio u lokvu, pred automobil, prvi od nas četvorice koji smo novac opazili.

Nisam se uzaludno potukao kad su me htjeli prisiliti da ga podijelim. Nisam uzaludno trčao kroz bujicu uz čitavu dugačku uzbrdicu.

Nisam.

A onda sam vidio sebe u džemperu od starih džempera, s majčinim dezenom, kako je rekla, vidio sam sebe kako uzaludno računam, sve mi izmiče i sve odnosi ona bujica prljave vode u drugu prljavu i hladnu vodu.

Christopher Furlong na twincities.com