Pijesak u kosi

DRUGA NAGRADA NA NATJEČAJU “MIRKO JIRSAK” SLATINSKOG OGRANKA MATICE HRVATSKE

Gordana Samardžija

Nalazim samu sebe slijepljenu sadržajem želuca na polupanim pločicama kupaonice. Bez posjekotina ovaj put, s tek malom modricom na lijevom laktu. Neću mu to više ni spominjati. Pričat ću o pijesku i Savi, o iščekivanju njegova dolaska. Njega raduju moje mučnine, o nesvjesticama ne želi ni čuti, nada se da ću mu se, čim otvori škripavu kapiju, stropoštati u zagrljaj s radosnom viješću. 

Čujem je kako u kuhinji klepeće loncima. U pijesku sam počela, u pijesku ću završiti.

Malena mjesta ne trpe došljake. Zamjeraju nam drugačije izgovarane riječi i sklonost tajanstvenim običajima. Osuđuju izbjegavanje nedjeljne mise i košenje trave u zapovijedane dane. Čujem ih dok pričaju o tome neprirodno glasno u redu za kruh pred trgovinom u susjednom selu. Ne moraš sve razumjeti da bi shvatila. Prolazeći kraj mene samo smjerno spuštaju glavu. Ne zaviruju mi u oči pretvarajući se da ih ne zanima moja prisutnost, a znam da bi mi rado razgrtali kožu pa ispod nje tražili drugačije vizure od svojih. Izlili bi iz mene sve mirise da osjete vonjam li crno kao vanjska ovojnica. 

Ni došljaci baš ne vole mala mjesta. U njih ih najčešće dovede ispreplitanje s tuđim prstima. Seobe započinješ il’ željom za promjenama il’ potrebom za kruhom i ljubavnim igrama. A ljubav je više utopija nego igra, dvaput nasjedoh na isti skeč. Greške uočiš tek pri odlascima, zagledan iza vlastitog obzora.

Kurva, govore dovoljno glasno kako bih ih čula kroz odškrinute prozore. Što to kažu, ispitujem ga isprva. Rumen i postiđen, ostavlja me bez odgovora. Pušta me da sama izučavam dubine riječi. Ljubav nam je, rascijepana daljinom, stalno na kušnji. Pitam se bi li me vratio u pariška bespuća gdje je sve počelo kad bi znao sve što se još nisam usudila reći. Osvojila me njegova nespretna pažljivost dok mi je, u pauzama od gradnje liftova, prenosio metle i kante pune mutne vode. Otvarao bi mi vrata čim bi me spazio, skidao zaštitni šljem uz uslužni naklon, poput vratara u nekom skupom hotelu u kojem sam ja, u plavom mantilu, najvažnija gošća. Sporazumijevali smo se nekom čudnom mješavinom francuskog i engleskog, pogledima i osmijesima. Dok drži moje ogrubjele ruke, zove me: Dođi sa mnom u moje selo, moja će te mater tetošiti kao svoju. Dira me nježnost s kojom spominje majku, čujem i ponos dok priča o Slavoniji, o ratu i pijesku s obale svoga sela. Ne odolijeva se tome tako lako. Razumjet ćemo se nas dvije, udovištva su slična. Mogla sam povjerovati u što god sam poželjela. 

Boju kože zamjerali su mi i tamo gdje me je našao. Velika zemlja koja se diči svojom revolucijom i iz nje iznjedrenom demokracijom ne uvažava previše ničije različitosti. Ukradu ti etnički identitet, upišu te kao svoju, ali te takvom ne prihvaćaju. Ni ja se nisam osjećala njihovom. Bila sam tek malo manje strankinja od njega iako sam tamo bila godinama. Pijesak pustinje ne uspijevaš nikad u potpunosti sprati s kose, čak ni kad od njega dobrovoljno pobjegneš. 

I sad mi se čini da bježim. Tražim mjesto u kojem ću pronaći dom, daleko od doma. 

Ovdje je pijesak vlažan i ne završi u kući sa svakim naletom vjetra. Noćne tragove ne nađem jutrom dok izgubljeno tražim sjenu. Početne su nam osjećaje umrtvila čekanja. Spremna bih bila za novi odlazak kad bih imala gdje i kad bih imala kom. Nema tog mjerila na karti da pronađeš ovo mjesto, a Tarja me više ne može  nazvati. Umorilo me vrijeme da počnem iznova. I ljudi. I odgađanja. Nećeš me otjerati, mislim si, sama ću otići, samo dok skinem okove bježećih umora i sahranim žive dijelove ljubavi. Umiru polako. Nemam snage povući obarač. 

Besposličarim po kući čekajući, na skučenim ulicama tražim raskoš. Ceste me, u žutoj košulji i na zahrđalom biciklu, uspiju odnijeti od svih poganih misli prisilnog doma i nakratko mi donijeti spokoj. Nedovoljno dugo da ga ispeglanog odložim u ladicu dosadnog hrastova ormana koji me poziva da ga oblijepim šarenom tapetom.

Rado bih nekad podgrijala govorkanja. Umjesto dosadnih šimšira kojima se kiti cijelo selo, posadila bih neprimjerene crvenolisne javore.  Od starih bih lanenih krpa, požutjelih od stajanja u ormanima moje svekrve, i njenih dugih igala za štrikanje napravila voodoo lutkicu, pa je objesila, onako probodenu, da se suši na štriku u dvorištu ispred kuće. Kao znak upozorenja: Ne gledajte me, ne dotičite me, gubava sam i zarazna, naudit će vam moje urokljivo oko. Probude mi inat kojeg ni ne znam da nosim. Pustinjski pijesak obično izbije iz žena sve njegove zametke. Uživala bih u svakoj sablazni sela, s vratima obojanim nepoćudnom bojom, da ona čije mi je tetošenje obećano ne sklanja pogled od mene. Nju ne plaše moje urokljive oči. Pljuje mi na svaki korak, urla dok češljam kosu, zgađeno razbacuje moje rublje. Prepriječi se na kuhinjskim vratima onako široka i tamna, ne mogu očima odijeliti krajeve fertuna od nje same govoreći da neće ona jesti moje splačine. Bogatstvo ovog jezika me zadivljuje.

Praćakam se, nedostojna postojanja, kao sirena bez repa. 

Nezapamćena sramota, sramota, sramota, izrekla mi je prvom prilikom kad smo ostale same. Nakon tih, uslijedila je nova bijesna bujica riječi čiji mi se smisao vrišteći zabadao u logiku. Ne razumijem u potpunosti hrvatski jezik, Iva me učio Dobar dan, Hvala, Molim te i Volim te, te pokoju psovku. Sama sam naučila puno više, da mu ugodim, da mu se dodvorim, da se ne predomisli dok mi govori kako će me voditi svojoj kući. Vjerovala sam da nema gore bijede ni nevolje od one u kojoj živjeh. Na riječ sramota nisam još dotad naišla. 

Guglam kasnije što mi je to ponavljala pa shvatim da sam te iste riječi već čula na nekoliko jezika. Upotrijebila ih je najprije moja majka kad me je prvi i posljednji put nazvala s telefonske govornice na broj koji joj je izdiktirala moja prijateljica Tarja. Ona je jedina znala kamo sam otišla. U zemlji u kojoj se bespogovorno poštuju očinske figure, sramota je kad ti tek punoljetna kći pobjegne s postarijim francuskim turistom. Nismo te školovali i čuvali da tek tako odeš, ni braća ni otac ne žele više čuti za tebe. Nazvala me samo da mi to priopći. Htjeli su me bogato udati da pokrpam sve pukotine na krovu i zidovima obiteljske kuće. Sljedeći sam ih put čula od djece francuskog turista koja su bila gotovo dvaput starija od mene i nikako mu nisu mogla oprostiti što je u kuću njihove majke, čije mrtvo tijelo još ni oblik nije izgubilo, doveo divlju spodobu. Srušio se usred kuhinje nakon tri godine, raspolovljenog srca, jer nije znao pomiriti strast i ljubav. Kriva si, vrištalo je njegovo potomstvo dok su mi izbacivali stvari na šljunčani prilaz kuće. To su se jutro u njoj stvorili kao da nemaju nikakvih poslovnih i privatnih obveza na koje su se izgovarali protekle tri godine. Sve što mi je kupio zadržali su, baš kako bi i njihov otac želio. Potpisala sam odricanja, pristala na podvezivanja, sve u zamjenu za nesigurnu budućnost. Loša trampa, ispostavilo se. Prihvatili su me neki Tarjini daljnji rođaci koji su tu već dvije generacije pa su uspjeli isprati pijesak iz kose. Našli su mi posao čistačice u velikoj poslovnoj zgradi u kojoj sam sedam godina kasnije susrela Ivu.

Moja je soba okrenuta čelom putu, tako sam ih čula da govore. To bi značilo da maleni prozori iznad uzglavlja polupraznog kreveta gledaju na cestu. Kroz njih me krišom virkaju sve pohotne oči starih momaka kakvih je puno selo. Ima ih skoro koliko i baba. Jer oni se žene između sebe. Ili se uopće ne žene. Podižu tako imaginarne štitove kao posljednji stijeg obrane svoje izoliranosti od nepoznatog. Domaće cure odlaze, a nove ne dolaze. Uz pokoju iznimku.

Meka je u posljednje vrijeme. Guši me ta mekoća, kao šaka pijeska zgurana u grlo. Hranu mi donosi u sobu, a probuđeno dijete Sahare što je od iskona tako jelo  prstima grabi zalogaje od kojih mi je sve lošije. Žalim mu se da me od njene kuhinje hvataju nesvjestice i napadaji drhtavice, da ima dana kad ništa u meni ne ostaje. Da ni po kruh ne odlazim. Biciklu prijeti nova hrđa, žuta košulja se gužva na dnu ormana. A on kaže: Ne diraj mi u mater, ona se previše u životu napatila dok me je sama na noge postavila, ja ćaću nikad nisam upoznao, ja sam joj sve što ima, samo se zbog mene nikad nije ponovno udala, a snubili su je prosci i iz drugih sela.

Ne diraj u mater, ne diraj u djecu, ne diraj u oca i braću, nikog ne diraj, samo pusti da te diraju i ne daj da te dira. 

U sobu mi dopire miris ružičastih cvjetova oleandra.

Flaming June (1895), Frederic Lord Leighton (izvor: Wikipedia)