Kao Merida iz bajke

Alisa Čatić

Ulažem sav napor i umijeće da budemo potpuno tihe. Želim da smo obje nevidljive. Bojim se da dišem preglasno. Koristim oči, čitavo lice i ruke da komuniciram, a da pri tom djelujem opušteno da se ona ne bi zbunila i prepala. Znojim se, srce mi tutnji do grla gdje mi stvara bol i oduzima mi zrak. Ruke su mi mokre, nikada nisu tako bile. Uporno ih trljam o helanke, ali ništa. Izmiče mi ručka kofera i što je najgore, izmiče mi njena ruka. Manta mi se, muka mi je od silnog napora da zadržim kontrolu i smisao  ovog mog nauma. Sljedećih sat vremena će odlučiti da li će mi i čitav život izmaći. Da li ću skliznuti u mrak ili ću uspjeti zadržati ga na sigurnom svjetlu. Sve je ovo ispravno Larisa, prošla si kroz ovo sto puta, ovo je jedino rješenje, samo zadrži fokus i diši, zborim sebi. U stomaku je snaga, dodajem, i tada me podmukla mučnina podsjeti da me je stomak već izdao.

            Izašle smo. Na ulici smo. Još je mrak, ali se već prva svjetlost nazire da bi uskoro oživjela ulice. U zraku se na tren prividan mir, pretvara u strepnju i nemir koji prostruji kroz vrhove mojih prstiju. Tresem se. Pokušavam da me tjelesne senzacije ne savladaju i, kao i obično, odvedu u patnju. Jako dobro znam da je sada važno vratiti se u ovaj trenutak i tako pogledom letim tražeći nešto što će mi uzeti svu pažnju.

            Grad je još sabran i miran, svježi vjetar još pirka i pomaže mu u tome, još samo par sati i biće sve drugačije. Julsko je jutro, dani su prevrući. Dok je čitava dijaspora sada ovdje, mirno spava i tobože uživa u svome rodnom gradu, ja idem. Žurim onoliko koliko mogu, da ne bih zbunila Taru. Ona šuti, pospana je. Nikoga nema na ulici osim par momaka i djevojaka koji se vraćaju kući. Čine se još bezbrižni, lepršavi.

            Prolazim kraj džamije i njene divne bašče. Tri muškaraca i jedna žena se spremaju za jutarnju molitvu. Čekaju ezan koji  će se uskoro čuti. Ova džamija je stvarno lijepa, pomislim, jedna je od onih koje su napravljene prije rata. Stara, mala, a tako profinjena i dostojanstvena. Da mi je barem malo te ljepote i njenog dostojanstva. Ruže ispred nje su one starinske ruže kojih se sjećam iz djetinjstva, sa posebnim mirisom. Miris koji zaustavlja i koji sidri. Zatvaram oči, duboko udahnem, bol se neumorno širi u stomaku. Gledam te latice koje već opadaju same, sunce je izblijedilo njihovu roze-crvenu boju. Nekada su se njene latice sakupljale i od njih se pravio sok od ruže. Sjetih se ruku moje nane i mene kako skakućem oko nje i pomažem joj da izmjerimo količinu šećera za sirup. Ne znam šta bi ona sada rekla. Vidim samo njen osmijeh.

            Srce mi već sada kuca pravilnije, dah me smiruje. Ulica kao da nema kraj. Zrak postaje sve gušći, nestrpljenje ga čini nepodnošljivim. Prolazim kraj cvjećare. Rođak mi je rekao da sam budala, da sam nestabilna i nesposobna da živim sama sa djetetom, da činim grešku. Njih dvoje bi isto to rekli, ali nisu mogli od starosti i nemoći. Ona nije imala snage da išta progovori, a on je vrtio glavom, htio ustati da me kazni kao što je to čitav život radio, ali nije mogao. Čekala sam da njih dvoje ostare da bih mogla imati svoj život. Živjela sam do sada preplavljena strahom i krivnjom.

            Filip nije niti star niti slab. Urlao je, govorio da nije fer, da ne smijem i da ne mogu to da mu to uradim. Nećeš se usuditi, nećeš ti meni uništiti život samo zbog tvojih tereta koje si unijela u moj život, još ga čujem. Iako sam pokušala da mu objasnim da moram, da mi je žao, da ću poludjeti, da ću sebi nauditi, nije razumio. Postao je sve gori, čitavu noć je pio i galamio dok je nekad, taman na vrijeme izgubio svijest i zaspao. A kako je samo bio fin i miran momak, razuman, pažljiv, divan otac. Tako ste ga vidjeli jer ste bili zaljubljeni i jer ste to samo željeli da vidite, čujem terapeutkinju.

            Evo ga ezan, kako me samo  smiruje, a opet i uznemirava taj odlučni glas koji odjekuje u tišini i poziva na trenutak meditacije i sabranosti prije početka dana. Svaki put kada ga čujem kao da se neka milost spusti odozgo i ugrije mi srce i umota ga u nadu. Srce uvijek treba da se nada, međutim ovaj put se spušta i upozorenje koje prostruji kroz moja prsa i zaustavi me . Stojim. Ezan me probada, noge su ukamenjene. Pokušavam da se pokrenem i da vidim pekaru i svjetla u njoj. Larisa, pomjeri se i idi. Trčim, govorim Tari da moramo požuriti. Ona je sada zbunjena, osjeća moj strah. Djeca imaju antene, opet se javlja moja terapeutkinja.

            Sva zadihana, ulazim u pekaru, kupujem pecivo sa sirom koje Tara voli i dvije kroasane sa okusom čokolade. Vrele su i masne, jedva ih držim u ruci. Ruke su mi još znojne, kao da one nešto znaju što ja ne znam. Sjetih se da sam negdje pročitala da tijelo uvijek zna prije nas. Šta sada ovaj znoj znači, možda da griješim ili me upozorava na nešto što ja ne vidim. Ezan je prestao, tišina je opet tu, manta mi se.

            Trčimo prema autobusu, želim što prije predati kofer i ući unutra. Blizu smo, srce tuče, u grlu mi je, guši me, njena ruka mi klizi, držim je, ali uzalud, klizi. Izmiče. Sada nemam zraka nikako, ogromne  ruke me zaustavljaju, snažno me hvataju za vrat. I drže me i trude se da moj svijet stane. Ne branim se, jer ne osjećam svoje tijelo. Želim da vrištim, ali sada jedna ruka gnječi moj vrat, a druga mi zatvara usta i nos. A privukle su me upravo te ogromne ruke da bi me zaštitile, jesmo mi žene mahnite i glupe. Noge mi trnu, propadam, gubim sebe, maglovito vidim Taru koja vrišti umjesto mene. Kosa joj je mokra, njene divne bronzane kovrdže svjetlucaju, oči joj se gase, tijelo pada. On ne popušta, onako podmuklo i kukavički me davi odostraga.

            Dolaze dva policajca i jedna žena. Njih dvojica hvataju njega, a žena ide prema Tari koja već sada kao kip stoji i posmatra neku tačku, mislim da je nestala negdje u drugi svijet.

Ja se hvatam za vrat i pokušavam udahnuti, padam na koljenja, gledam u nju. Suze bi da poteknu ali ne mogu. Nema smisla. Opet ne uspijevam da imam svjetlosti. On uspijeva da unese mrak u svojim divljačkim rukama. Gledam u nju. Ovako to izgleda kada djeca napuštaju situacije koje su previše za njihove mozgove, rekla bi moja terapeutkinja.

            Neka uporna zvonjava  izdaleka jedva dopire do mog mozga. Zvuk je sve glasniji i iritabilniji. Prvo što osjetim je oštra bol koja mi probada sljepoočnice. Očni kapci su prilijepljeni, trudim se da ih otvorim. U glavi mi tuče, zvonjava je sve brža i srce mi odjednom bruji. Čujem dodatni zvuk, buka je tako ogromna da naglo ustajem i otvaram oči.

            Sjećam se tegobne noći. Hvatam se za glavu. Prsa mi se lome, probadaju me, tako me boli da počinjem da jaučem. Držeći se i dalje za glavu, puštam krik, ali kao da nije moj. Ne pomaže mi, te se pretvara u grozničav plač. Šta da radim? Ustajem i trčim izbezumljeno kroz stan. Nema ih, stvarno je to uradila. Tara treba da se poveže sa svojim stvarnim korijenima, kakva glupost. Ja sam joj dao korijenje.

            Gasim alarme na mobitelu i na satu, idem u kupatilo da dođem sebi, ruke mi drhte, jedva otvaram vrata. U ogledalu vidim krvave oči, iskrivljeno slomljeno lice obliveno suzama.

Kako to da ide njemu koji ju je poslao na intenzivnu gdje su se borili za nju i ono malo srce u njoj. Kakva nepravda, čini mi se da stvarno da sve što si bolji čovjek da je sve gore. Svjesno sam robovao da bih je izbavio, svjesno sam na dnu da bi ona mogla da bude gore. Dobro se dobrim vraća, kakva besmislica, pomislim.

            Ulazim pod hladan tuš, to inače činim kada sam puno popio, a čini mi se da jesam.

Bilo bi dobro da sam samo popio. Pijem da bih bolje spavao i izgurao noć. Njene natečene oči bez sjaja i dalje bulje u mene i pokušavaju mi objasniti da mora, da ne može dalje ovako, da nije do mene da joj treba da živi istinu. Ako je on ta istina, ja sam onda laž, probada me, hvatam se za lijevu lopaticu, pa naprijed. Pokušavam da masiram lijeva prsa. Tako je to kad imaš nož u leđima. Od krvi koja unutra udara, glava se raspada, vidim mrak...Jurim van. Trčim sa omčom oko vrata. Težina u tijelu i nož u leđima me zaustavljaju. Sjedam na klupu ispred džamije. Da li je slučajno?

            Sebe sam dao da joj ozarim lice, da ih obje uzmem i spasim. Sada me napušta. Djetetu je potreban otac. Divljačka snaga kao da mi prostruji kroz tijelo, osjećam trzaje, vruće mi je. Ne vidim ništa oko sebe, samo imam jednu stvar u glavi, da na vrijeme stignem prije nego autobus zatvori vrata.

            Prilazeći džamiji čujem ezan. Udara mi na čitavo tijelo, blokira me, uzima snagu. Ustajem, jedva spajam korake. Još samo malo, mislim. Jedva dišem. Moram je spriječiti, neće Tari uništiti život. Vidim autobuse, još su tu. Vidim i njih dvije kako izlaze iz pekare. Ne mogu nazad i neću. Predugo i previše je trajalo da bih odustao. Hvatam je za ramena i vrat da je zaustavim da bi došla sebi. Vidim i Taru, gleda me preplašeno, ali znam da joj je drago što sam tu. Pa i nju sam spasio od njega. Želim da je okrenem prema sebi i da joj kažem da ostane, da ne može baš ovako da me izbriše. Mora da me vidi, da me prizna, da mi barem nešto kaže. Dobro se dobrim vraća, tako su nas učili. Nemam dovoljno vremena, neko drugi je brži. Grube ruke me hvataju i odvlače od nje. Odvajaju me silom. Bacaju na pod. Ne daju mi da moju Larisu izbavim. Pustite me, vičem, ovo je moja žena ,ovo je moje dijete. Pustite me molim vas. One ne smiju ući u ovaj autobus.

            Vidim nju mirnu i beživotnu,  a vidim i Taru kako vrišti i pada u ruke neke žene.

            Prošlo je četrdeset dana, znam to jer su mi dali da pišem dnevnik. Svi su ovdje dobri prema meni, ponašaju se nekako i čudno. Tiho pričaju sa mnom, osmjehuju se i govore mi da će sve biti u redu. Htjela sam mami i Filipu, ali mi ne daju. Govore da još nije vrijeme. Lažu me. Kao da sam glupa.

            Srijedom idem Lari, najviše volim biti sa njom. Ima lijepo ime. Ostalim danima imamo neke igre, gdje se nalaze i druga djeca. Djeca kao ja, sa traumama. Nekada crtamo, a nekada pričamo o tome šta su to tuga i ljutnja, koje su boje i kako izgledaju. Jučer smo trebali da nacrtamo svoju vilu koja je uvijek sa nama i pomaže nam. Ja imam vilenjaka koji izgleda kao Filip, koji jeste Filip i neću da ga crtam jer on postoji. Pustite me k njemu, govorim im. Ljuta sam i kažu mi da je to dobro jer do sada sam samo ćutala po danu, a noću vrištala.

Srijeda je, idem Lari. Ja je tako volim, jer me njene oči uvijek gledaju i uvijek su sa mnom, i vesele su njene oči. Kaže da sam spremna i da sada mogu da ispričam nešto o onom jutru kada smo mama i ja krenule na autobus.

            Sjedim i čekam da me pita. Stomak mi drhti. Mami sam uvijek govorila da mi se stomak prepada, da drhti. Sada znam kako se to zove. Crtali smo strah.

Lara želi  da se osjećam dobro, često mi kaže da sam hrabra kao Merida iz bajke. Isto kaže da sam vidjela stvari koje jedno dijete ne može da razumije i da sam zbog toga sada ovdje. Ranu koja krvari i koja je duboka treba nježno očistiti, govori ,sačekati da krv stane i onda je umotati i tako svaki dan. Spominjala je neki gnoj koji se stvara i da je to ok ako imamo nekoga da to očisti. Mislim da Lara čisti moju ranu. Moja je samo nevidljiva, objašnjava mi nakon čega želi da zna gdje se ta moja rana nalazi u mom tijelu. U glavi i u srcu, odgovaram, imam dvije, ne daju mi da spavam i da dišem. Guše me, a stomak mi se uvijek plaši.

            Lara me gleda sa njenim očima koje mi se smiju, mislim da su one te koje čiste.

            „Sve je u redu“, čujem je kako govori. “Ti si u redu i ništa nisi kriva.“

            „Kako je sve u redu kada mi nema mame ni Filipa?“, govorim joj.  

            Kriva sam, mogla sam zaustaviti tatu Filipa da davi mamu i onda ne bi došli policajci. Vrištala sam i zato su došli, govori mi glava. Stomak me boli. Moram u toalet.

            Vraćam se i sjedam ponovo na šarenu stolicu koja bi trebala da me razveseli.

            „Nekada se dese neke stvari u životu koje nismo planirali“, rekla je. „Odrasli nekada čine neke stvari koje djeca ne mogu razumjeti. Tara, danas možeš, samo ako želiš, da ispričaš čega se sjećaš ...“, čujem njen glas.

            „Sjećam se da me je mama rano probudila, da sam trebala biti tiha i da idemo u Holandiju u jedan grad gdje je mama prije živjela. Tu noć nisam mogla spavati jer su se svađali. Tata je urlikao, mama je plakala.“ Zastanem da bih udahnula. „Nisam ih razumjela, samo znam da tata nije želio da idemo“, nastavljam. Vidim i čujem ih sada u mojoj glavi. Ćutim i spuštam pogled.

            „I onda ste izašle“, čujem joj glas.

            „Da, izašle smo, žurile, mama me tako čvrsto držala da me je bolilo. Trčale smo da stignemo na autobus. Odjednom se mama zaustavila. Čuo se glas sa iz džamije. Mama je bila mirna, čvrsto sam zatvorila oči i poželjela biti u svom krevetu. Mislila sam da će me zagrliti i reći da idemo kući, umjesto toga me naglo povukla, stomak me je zabolio. Htjela sam u toalet, ali me ona nije čula. Odjednom smo bile kod autobusa.

            „Mama, zašto nije tata sa nama. Ja ne želim da idem!“, rekla sam joj kod autobusa.

            „Slušaj Tara, mi sada idemo u zemlju odakle potiču tvoji korijeni, Filip će biti dobro, tvoji korijeni žive u Utrechtu. Tamo će nam biti lijepo.“

            Oči su joj pobjegle i ostavile me samu. Nije me čula kada sam joj rekla da ne  mogu da uzmem daha, nije me čula, uvijek je tako bilo. Moja mama je uvijek imala tužne oči. Nisam je htjela nervirati. Zato sam ćutala. Onda sam vidjela tatu kako davi mamu i kako se dere na nju. Okretao se prema meni i ponavljao da se ne moram ništa brinuti jer dobro se dobrim vraća. U snu ga često čujem kako mi to govori. Dobro se dobrim vraća. Ne razumijem.

            „Recite mi, šta to znači?“,  dižem pogled. Ona se samo tužno osmjehnu. „Poslije toga ne znam šta je bilo.“

            „U redu je Tara. Za danas je dosta, mislim. Šta kažeš ?“

            Klimam glavom i počinjem da plačem, po prvi put, do sada sam samo vrištala. Lara i njene oči su došle i zagrlile me i one su plakale sa mnom i govorile mi kako sam ja jedna posebno hrabra djevojčica i da smijem da plačem koliko želim. Kao Merida iz bajke.

            „Jednoga dana će se stvari tako urediti kao puzle, tada ćeš razumjeti“, šaputala mi je.

            Šta da razumijem? Da razumijem da sam sada sama, da je tata otišao u Hrvatsku, a mama u tu glupu zemlju. Zaboravili su me. Ruke stavljam na lice, suze izlaze i kao da se moj stomak manje plaši.

Kevin Peterson, grafit (urban-nation.com)