Henryjev red

Nikolina Nikolić

Bijeli pas veselo je mahao repićem čekajući Henryja da otvori konzervu, istrese hranu na tanjurić, a onda ga postavi na stol za kojim svaki dan zajedno večeraju. Puffy, polizavši svoj limeni tanjur s likom djevojčice koja se nagnula tako da joj se ispod kratke suknje naziru gaćice, spretno skoči na stolac, zatim na pod i legne na svoj krzneni tepih pored prozora.

- Bravo, Puffy! – kaže Henry tepajućim glasom i nastavi jesti svoj odrezak u umaku i pire od krumpira što ih je usput kupio u Tescu. Palo mu je na pamet kako je trebao odmah obaviti malo veću kupovinu jer mu ponestaje hrane za psa, pri kraju je i tjestenina, a ono se mlijeko u frižideru sigurno već pokvarilo. I ona dva jaja odavno stoje u vratima. Morat će napraviti inventuru i baciti sve čemu je istekao rok. Napravit će to uskoro, čim uhvati malo vremena.

          Otkako je Agata u bolnici, Henry jede uglavnom jednom dnevno, osim što kojiput, uz kavu, uzme McVitis keksić koji se nađe u ladici uredskog stola. Skupio je neke zalihe donoseći ih inače svakog ponedjeljka, no već dugo nije i u ladici su uglavnom prazni zgužvani i potrgani omoti.

Na aparatu fakultetskog hodnika kava je nedavno poskupjela, ali sam Henry to nije primijetio. Zapravo, čuo je kolegu Adamsa kako, prolazeći pokraj radnika koji ga puni jednom tjedno, posprdno pita zar je šefici ponestalo za botox pa je kava zato skuplja. Ne podnosi Adamsa jer uvijek sve ismijava, a posebno ga pogađa kad se javno ruga njegovim sonetima koje je, koliko zna, samo jednom čitao našavši bilježnicu na stolu njegova ureda i otvorivši je bez pitanja. Naziva njegove pjesme toliko dekadentnima da bi se mogle pripisati nekom Shakespearovom uzoru. Ipak, Henry se sada u sebi  nasmijao Adamsovoj zajedljivosti i pomislio kako uvijek nađe povoda da je tako sočno istrese.

Nekoliko kava i keks koji u nju moči malo ga zasite da izdrži dan. Poslije posla odlazi njoj u posjet i ostaje ondje koliko god može, do popodnevne vizite. Agata leži priključena na aparate, ne govori i gotovo se ne pomiče. Moždani udari jedan za drugim učinili su je biljkom. Tako je već tri mjeseca. Smršavjela je strašno, ali lice joj se nevjerojatno pomladilo, primjećuje Henry, glatko je i zategnuto. Govori to sestri koja se nađe u blizini jer ne može baš sve misli i riječi držati u sebi.

          - Od infuzije, moguće je  ̶  kaže sestra nastavivši rastresati jastuk na krevetu pored.

Henry ljubi Agathu u obraze i čelo, gladi je po ruci, ali ne izlazi mnogo riječi iz njegovih usta. Ne zna što bi rekao, ne zna bi li je trebao tješiti, hrabriti, ne zna treba li joj govoriti da će sve biti dobro jer nije siguran je li to istina. Stoga sjedi pored nje puna dva sata, provjeri je li dobro pokrivena, briše je najprije spužvicom umočenom u mlaku vodu, zatim joj maže cijelo tijelo masnom kremom protiv rana. Svaki dan pozdravi je i od Puffyja i učini mu se, ili se barem ponada, da joj se u kutu usana nazre smiješak.

Na sveučilištu je malo prije osam, izlazi u 14.05 i odlazi u Queen Elizabeth koja je u neposrednoj blizini. Srećom. Tako može odmah biti uz Agathu. Sve poslove, pripremu predavanja i ispravljanje studentskih radova, pokušava obaviti dok je za radnim stolom svog profesorskog sobička. Hrpa papira nekako je sve veća, a e-poštu nije duže vrijeme otvarao. Radije otvori bilježnicu sa svojim pjesmama i preslaguje riječi i stihove dok ne postigne rimu koju želi. Uglavnom nikad nije posve zadovoljan pa ispravlja uvijek iznova, zato su u bilježnici i mrlje od kave i razmočenih keksa.

           U početku, kad se Agatha razboljela, bio je posve izgubljen. Navečer, kad bi došao kući, samo bi ga Puffy prisilio da nešto pojede zajedno s njim, da baci ambalažu u kojoj je donio kupljeni obrok, da povremeno pozove Karumu, koja im je i prije uskakala kad bi Agatha bila na duljim poslovnim putovanjima, da dođe počistiti, staviti odjeću u perilicu i opeglati mu košulje. Znao je da i psu nedostaje Agathin red. Zato je pazio da se fokusira da Puffy ima hrane, vode, da ga izvede dvaput dnevno u obližnji park, da istrese njegov tepih barem jednom tjedno. No nije ga nikad pozvao da legne pored njega na kauč i da ga mazi po glavici kako je to ona običavala raditi točno u isto vrijeme, nakon večere.

U isto to vrijeme Henryja je upozoravala da obavezno provjeri ima li sve u torbi, da ne traži ujutro sumanuto stvari po stanu i zbog toga ne stigne doručkovati. Narezala bi mu voće i ispekla jaja. Pazila je da pojede barem nešto. Nije joj mogao objasniti da ujutro nikako nema teka i da mu je rani doručak mučenje pa je nasilu pojeo koji zalogaj i, pod izlikom da žuri, izlijetao iz stana. Vodila je brigu je da u žurbi ne ode bez svog snopa ključeva i bez torbe, što je inače običavao raditi. U torbi je  trebao biti laptop, mobilni telefon, novčanik, bočica vode te vlažne i papirnate maramice, a svake nedjelje i McVities keksi koje su uvijek kupovali u većim količinama prve subote u mjesecu kad bi išli u nabavu.

- Pazi da izvadiš kekse i spremiš ih u ladicu. Sutra je ponedjeljak. Dostajat će ti za cijeli tjedan! Hranjivi su, puni vlakana. To ti je važno.

Nikad nije u potpunosti svladao rutinu. Ona nije odustajala.

Svim bićem vjerovao je kako neće ni sada odustati od sebe, od njega. Ipak, osjećao je i neku vrstu olakšanja otkad ona nije kod kuće. Vratio se svojoj slobodi i svom prilično neorganiziranom životu. Previše pravila zamara ga, a još više to što ne može udovoljiti supruzinim standardima praćenja tih pravila.

Danas će joj reći da je rezervirao bungalov uz more, jedan od onih u koji su uvijek odlazili početkom ljeta, dok još nisu gužve u kampu i na plažama. Tako će je ohrabriti, mislio je, i motivirati da se bori. Ipak, pribojavao se kako će, zapravo hoće li uopće reagirati.

Na kraju, nije joj toga dana ni rekao. Nije više bio siguran je li mu rezervacija potvrđena i za koliko je dana rezervirao. Provjerit će kasnije na aplikaciji pa će joj reći sutra. Sutra je subota. Ne ide na posao. Morao bi u trgovinu. Nije se mogao sjetiti kada je bio u većoj kupovini. Nekoliko je puta to obavila Karuma. Sama se ponudila. Sad je već dulje vrijeme nije zvao, s brojevima u mobitelu nešto nije u redu, sve se izmiješalo. Puffyjevih mesnih doručaka uvijek je moralo biti barem deset na polici iznad sudopera. Tako je to Agatha zahtijevala. Sad su ondje samo dva.

- Taman, jedan za Puffyija, a jedan za mene za oba dana vikenda  ̶  zaključi Henry mrmljajući.  ̶  Ona neće znati. Neću joj priznati ni za kekse.

Uostalom, jučer je vidio Adamsa kako mu je krišom stavio jedan paket u ladicu. 

Edward Hopper, Office in a Small City, 1953. (sartle.com)