Oranje (ulomci romana)

Marijana Bevanda

            - Sunce se već natakarilo nad Novakovića kuće - dobacio je Ani, a mogao se zakleti da je još jučer u ovo doba stiglo tek do Cerija. Bilo je nejako, proljetno, ali je svejedno osjećao kako mu je znoj natopio nogavice koje mu sada otežavaju svaki korak. Namjeravao je prije mraka dovršiti ovu i napraviti zadnju brazdu, koja je k'o po vragu uzbrdo. Ipak nisam dorastao Zekonji, pomislio je i pogledao Mrkonju koji ničim nije odavao da iza sebe ima tolike sate oranja. Sretnik. Ili nesretnik…haman, na isto dođe.

            - Drži dobro plug, Ane! - vikao je već nesvjesno, po navici. Sve se bojao da će otići ukrivo ili nedovoljno duboko, baš tu, pred kraj, premda je znao da ga je dobro naštelovao. Ruke su mu podrhtavale uz jaram. Nije dopustio da Ane vidi, ali bi tu i tamo pustio Mrkonju da vuče sam, a on je samo prebacivao noge prema naprijed, pokušavajući ih opustiti u koljenu. Dahtao je, a nosnice mu je ispunjavao miris teške vlažne zemlje koji se spuštao sve do želuca. Na trenutke mu se činilo da im se brda primiču i da se hrastovi kojima su obrasla izdužuju sve više i više dok ne poprime ljudski oblik. O ramenima im plaštevi od granja te se poput krvnika nadvijaju nad njim čvrsto ga stežući oko vrata. Ova će me brda jednom ugušiti, rekao je tiho, tek toliko da Ane zna da je nešto prigovorio, ali da ne čuje točno što. Za slučaj da zvuči kao luđak. Nek' misli da je nešto njoj. Trznuo se pa ponovno povukao, sve češće odgurujući podest s lancem od sebe. Na njemu je jučer probušio drugu rupu, bliže volu, a danas je jaram stavio za vrat i stao uz bok životinji koja kao da ga je zbunjeno pogledala. Sigurno je pokraj sebe očekivao Zekonju, a možda i zna da sam ga bolesnog jučer poslao u klaonicu. Jebote, stvarno, može li znat'? Pogledao ga je ispod oka, tražeći kakav odavajući izraz u očima no, osim muhe zujare koja mu je prisjedala na njušku i na muku, sve drugo izgledalo je kao i inače.

            - Ajde, ajde, volu moj, nemoj sustat! – čuo je Anu kako ga provocira. Najradije bi je dobro ošinuo pogledom, ali ne može se okrenuti niti joj ima svrhe odbrusiti. Zna da ona osjeti kako mu se brk razvukao u osmijeh.

            Dospjevši nekako do kraja brazde, skinuo je jaram s vrata, dao volu piti vodu i sam ispio tri tikve, ispustivši glasan, hrapav izdah poslije svake. Noge su mu već pomalo klecale. Vunenu čarapu koja mu se bila sasvim zavrnula i spustila do gležnja povukao je prema koljenu i primijetio razderanu gumu na vrhu lijevog opanka. To će Ane morati zakrpiti kad se vratimo. Ili bolje sutra, već se snoćava. Pogledao ju je i kimnuo glavom u znak pitanja. Ona je odmjerila njivu i slegnula ramenima: Kako hoćeš! Valja potegnuti uzbrdo, a sunce je pobjeglo i brda postaju sve tmurnija i viša. Prebacio je plug, pregledao ravnik i potapšao Mrkonju. Još jednom je spustio pogled na poderani opanak. Ostao je tako neko vrijeme nadajući se da će uspon koji ga čeka biti kraći kad sljedeći put digne glavu. Ali, odlučivši se još jednom stisnuti zube i sa svojim prijateljem počet vući, vidio ga je kako mu pred očima raste zajedno s brdom i s hrastovima zalazi nekamo daleko.

…

            Prvih godina, iz čije se zamagljenosti otima tek pokoje jasno sjećanje, poput onog kada smo u automobilima parkiranima oko kineskog zida promatrale svoje iskrivljene odraze, Omarove stepenice bile su za Suzanu, Gloriju i mene tek velika čežnja, nedostižno mjesto namijenjeno djevojčicama koje već idu u školu i malo starijima. Svako naše približavanje njima bilo je popraćeno riječima: Bježi, mala!, Marš, mala! Ipak, znale smo da će osvanuti i naš dan i strpljivo smo ga čekale, uvijek u neposrednoj blizini, kao igrači s klupe.

            Nalazile su se na pročelju zgrade u kojoj su na prvom katu stanovale Sanja i Glorija, dok su ove vodile na drugi kat. Započinjale su s prvim usponom od šest stepenica, nakon čega se prostirao neveliki plato ograđen zidićem savršenim za sjedenje. Zatim se uspon nastavljao prema stanu u koji bi se tu i tamo uselili neki stanari pa uskoro ponovno odselili. Legenda kaže da je nekad u njemu živio izvjesni Omar, ali to se više nije sa sigurnošću znalo. Promjena imena pak nije dolazila u obzir. Možda se taj Omar jednom vrati i naljuti se što smo mu ukrali stepenice. Čak i mnogo kasnije, kad je prošlo barem deset godina otkako se zadnja osoba koja se sjećala Omara otisnula u svijet izlazaka u grad, nitko nije želio oskrnaviti sjećanje, nismo čak znali ni čije.

            Svoja smo mjesta na stepenicama osvojile na način koji je bio potpuno neočekivan, grub i neželjen i, da nas je netko pitao, ne bismo pristale. U srži te slučajne inicijacije našla su se dva malena zeca, od kojih je samo jedan, poživjevši tek mrvicu dulje, ostavio dubok trag. Jednog me je dana, dok sam se sa Suzanom i Glorijom igrala lovice oko teta Mileninog grma, iz kuće pozvao tata, što je samo po sebi bilo čudno. Nisam se sjećala da sam išta zgriješila, skuhao sasvim sigurno nije ništa, a nije bila ni plaća pa da gledam kako iz kuverte vadi novac, broji ga i predaje mami, dok ja kupim sav eventualni sitniš kojeg nije bilo uvijek, što je bila tragedija posebne vrste. Tata me je pak dočekao ispred kuće s velikom, smeđom kartonskom kutijom.

            - Donio sam ti nešto!

            Unutra su se bijelila i komešala dva zečića, moji prvi ljubimci i moj prvi poznati poraz. Ako se ne računa rađanje u Jugoslaviji. Nadavala sam se obećanja kao nikad prije, između ostalog da ću biti odgovorna, da ću ih hraniti i čuvati po cijeli dan. Zečići su svakako bili sveopća atrakcija. Na upoznavanje su došli svi iz susjedstva. Kao na bal za uvođenje djevojke u društvo iz američkih filmova. Osim što njih nije bilo potrebno urešavati. Ja više nisam bila samo mala dosadna djevojčica iz prve kuće. Sad sam bila mala dosadna djevojčica iz prve kuće sa zečićima. Smjestili smo ih u otvor ispod ulaznih stepenica i zagradili drvenim pločama, za početak. Prvih nekoliko dana sve je teklo bez ikakvih problema, hranile smo ih, pazile, čistile i čuvale. Pokazalo se međutim da zečići nisu pretjerano komunikativna ni zaigrana stvorenja pa nam je samo gledanje u njih uskoro postalo pomalo naporno. Bili su slatki, ali je zov žmurke u sumrak bio malo opojniji. Te večeri zagradila sam ih dobro sa svih strana i otrčala k ostalima. Nije prošlo ni pola sata kad me je pozvao tata.

      - Zašto ne paziš na zečiće?!

      - Kako misliš ne pazim, pazila sam ih cijelo vrijeme. Otišla sam se samo malo igrati.

      - Eto, super, dođi sad pa vidi!

            Ploče su bile razgrnute, njihova nastamba rasturena, jedan je nepomično ležao nasred, a drugi drhturio u kutu.

      - Što se dogodilo? – drhtala sam više od njega.

      - Mačka!

      - Mačka? Zar mačka hoće nauditi zecu?

      - Naravno da hoće!

            Ta me je spoznaja zatekla, ali je tata bio previše ljut da bi mi išta dodatno objašnjavao. No nije bilo vrijeme za prolijevanje suza. Uginulog je zečića odnio nekamo pokopati, dok se meni valjalo pobrinuti za preživjeli drhturavi smotuljak. U međuvremenu se okupila cijela svita, glas se hitro pronio pa su došli čak i oni koji su otišli doma večerati. Zamotali smo zečića u nečiju traper jaknu i odnijeli ga kod Sanje. Suzana mu je donosila vode, ja sam ga mazila, Sanja mu je davala hranu, koju je uporno odbijao, Glorija je izvukla nekakve stare deke, dok mu je Lana nježno pjevala Bilećanku koju je naučila dan prije, važno nas pogledavajući. Nije nam promaklo da zna puno, ako ne i sve strofe. Sav naš trud ostao je uzaludan. Ujutro je maleni bio mrtav, a mi neutješni. Prokleta mačka, saznat ćemo koja je bila, kad-tad! Glorija je sumnjala na narančastu koja se posljednjih dana smucala oko teta Ismetine kuće, dok se Eda sjetila crnobijelog odrpanog mačka kojega je katkad hranio čika Hazim. Odlučile smo ostaviti osvetu za kasnije i učiniti jedino što je u tom trenutku bilo moguće. Odati zečiću počast kakvu zaslužuje.

            Mama je odabrala i iskopala mjesto za ukop, ispod velikog bora ispred kuće. Savršeno i nadasve prikladno za zeca, složile smo se. Za organizaciju svega ostalog logičan je odabir bila Sanja. Ona je bez sumnje bila najkvalificiranija. Pod broj jedan, bila je starija tri godine, dakle, uz Lanu, Edu i Merimu, pripadnica srednje starije ekipe. Pod broj dva, imala je već različite kućne ljubimce, od kojih su se isticale dvije zebe koje su još uvijek bile žive. Pod broj tri, imala je starijeg brata Gorana, koji se družio s mojim Draškom, ali je bio drugačiji. Volio je horor filmove, rok i metal, što ga je činilo vrsnim poznavateljem stvari kao što su smrt, pogrebi i tuga, a samim je time i Tanja bila dobro upoznata s navedenim. Za nadgrobni spomenik odabrana je ploča od ivera koju je tata izvukao odnekud iz podruma. Kredom smo napisale datum smrti, iznad kojeg smo velikim slovima napisale ZEC. Malo su me prijekorno gledale jer mu nisam dala ime, ali nisam slutila da će biti tako hitno. Vidjevši kako se Titovo ime u školskom vrtu uokvirivalo obojenim kamenjem, smatrale smo to vrhuncem ukrašavanja i poštovanja te smo, odabravši roza vodene bojice, pola dana vrijedno bojile sve oblo kamenje koje smo uspjele pronaći. Pogrebna povorka krenula je od Sanjine zgrade. Odaziv je bio zadovoljavajući. Bile su Sanja, Lana, Eda i Merima, zatim Suzana, Glorija i ja, a pridružili su nam se i Ismir i Vecko, dok su nas s prozora i balkona promatrali znatiželjni susjedi. Neki su se smiješili, neki smijali, a neki samo odmahivali glavom. Svečanost trenutka tu i tamo pokvario je Vecko kojem ama baš ništa nije bilo jasno:

    - Je li to zec sad u kutiji? A što ćemo sad s njim? A zašto on sad treba u zemlju?

    - Daj, začepi, Vecko, vidjet ćeš sve. Dosadan si više, u pičku materinu!- preznojavala

   se Suzana.

            Zec je položen ispod bora, pod Sanjinom palicom održali smo govor u kojem smo naglasili kako je zec bio lijep, sladak i dobar i kako je nezasluženo otišao. Bilo je tu i ružnih riječi upućenih mačkama, ali nismo poštedjele ni sebe ni nepotrebnu igru žmurke. Pogreb je okončala kiša koja je počela silovito padati. Pomiješala se s pokojom suzom i još više psovki, neumoljivo ispirući boju s kamenja na naše sveopće iznenađenje i zaprepaštenost. Nisu nam rekli da se boja tako lako ispire.

            Sutradan su nas pozvali na Omarevo.

…

            Miris svježe kave obavijao je ogoljene zidove kao da ih tješi. Mama je nastojala djelovati mirno, ali se tatina ruka tresla dok je prinosio šalicu usnama. Bio je šutljiv i stalno je pogledavao u napitak koji se u šalici ljuljuškao nakon popijenog gutljaja. Ne znam kad su spremili stvari i koliko je dugo to trajalo. Došla sam tek sinoć.

            - Koliko nam treba do tamo? – pitala je mama, čisto da uzburka tišinu.

            - Oko pet sati vožnje, plus stajanje, ako se budemo odmarali.

            Kao da mu je to pomoglo, malo je živnuo. Pogledao je kroz prozor. Bilo je još rano jutro i vani nije bilo nikoga. Tetka i tetak doći će se oprostiti, premda su sinoć bili tu. 

            - Ove će godine jabuka rodit' znaš kako! Pravo! A i kruška – gledao je svoj mali voćnjak ispred kuće.

            Lice mu se ozarilo. Mama je bila zamišljena i vidjela sam kako joj se pogled polako zamućuje i ponire. Brzo sam je trznula:

      - Jeste li provjerili da imate sve? Putovnice, novčanik?

            - Da, da, to sam još prekjučer stavila u torbu. Tu su i moja i Mirkova, novčanik. Ovdje u cekeru su sendviči i sokovi za put, još ću ove šalice kad popijemo kavu oprati i staviti tu.

             -Ja ću ih oprati – uskačem potaknuta grižnjom savjesti što sam bila na fakultetu dok su sve spremali.

            - Jeste li se pozdravili sa svima? – nastavljam tjerati tišinu koja mi je u ovoj kući jako poznata. Bremenita i zagušljiva poput dima tamjana.

            - O, nego šta – ubacuje se tata – bili su ovih dana Radivoje i Rusmira i Ljuca sa ženom, bila je Merima, Kabir, Gospava, ma svi su došli

            - Radivoje i Rusmira – prekidam ga – pa oni vam nikad nisu bili. Zar ne? Ne sjećam se da ste se međusobno ikad posjetili?

.           - Nismo, nismo, nikad – potvrdila je i mama – A šteta, baš su fini ljudi. Nije bilo nekog razloga. Jednostavno nismo. A, žao im je što idemo. Radivoje sve ponavlja: pa de ostanite, ostanite.

            - Pa da – kimam glavom pogledavajući kroz prozor – čika Radivoju čak i vjerujem.

            - Ne znam šta ću s onim zidom – odjednom će tata. Stisnuo je usne i lagano zamahnuo glavom prije nego što ih je ponovno otvorio da udahne zrak i nastavi objašnjavati.

            - Jesi li ti normalan? – dočekala ga je mama.

            - Kakav zid? – pogledala sam prvo njega pa mamu.

            - Onaj zid gore u kupaonici – pogledao me je saveznički.

      Mama je prevrnula očima.

      - Šta je sa zidom u kupaonici? – i dalje mi ništa nije bilo jasno.

      - Pa – promeškoljio se izbjegavajući mamin pogled – curi s Ahmedove strane.

            - Dobro, i? Zna li Mujo za to? – sad sam i ja izbjegavala mamin pogled jer sam shvatila da je ona ovaj razgovor vjerojatno obavila već nekoliko puta.

            - Ma, zna, vidio je sve.

            - Pa kako je onda to tvoj problem? Ti znaš da se mi selimo, jel' tako? – zezala sam ga.    - Ma znam, ali eto. Ne sviđa mi se to nimalo – namrštio se i opet skupio usne.

            Znala sam zašto mu misli bježe do tog zida na katu. Gore mu je Draško, sav ponosan, dodao dvije pločice kad je prvi put došao s mamom u obilazak gradilišta. Prašina mu je padala po plavoj kosici i novim tregericama što ih je dobio za treći rođendan, a on je bio uvjeren da je to posvuda brašno. Bježeći od mame koja ga je pozvala da idu dalje, spotaknuo se o ciglu i pao, raskrvarivši ruku ispod lakta.

            - Eno Zore i Žarka! – obradovala se mama samo na tren, a već u sljedećem su joj oči zasuzile.

            Tetka je kao i obično kročila prema kući odlučno poput kakva vojnika. Tetak se nakratko zadržao promotriti krušku. Otvorila sam im vrata i vidjela da tetka već plače. Nadala sam se da ću ovo izbjeći. Sad ne znam kako zaustaviti mamu.

            - Ajde, nemoj plakati, pa dolazit ćemo stalno!

            Obje smo znale da lažem, ali je potvrdila brišući lice platnenom maramicom.

            - Znam, znam, normalno da ćete dolaziti.

            U međuvremenu je ušao i tetak.

            - Mirko, što ti je ova kruška rodila. Bit će prava ove godine.

            - Jesi vidio? – opet će tata veselo.

            - Kad krećete? – tetak je pogledavao na sat što ga je dobio za dvadesetu godišnjicu rada.

            Taj mi sat uvijek bio ružan i nikako u skladu s tetkovom visokom, elegantnom pojavom.

            - Evo, za petnaestak minuta. Sjedite da ispušimo po jednu pa krećemo lagano.

            Mama je bila crvena u licu i suze su joj nepomično stajale u očima, poput mrene. Bila sam svjesna da sam ja razlog što se svim silama trudi ne zaplakati. Odlučila sam još jednom postupiti sebično i pustiti je da se suzdržava, radije nego da popusti pred bujicom koja ju je dosad već bezbroj puta opustošila.

            - Kako ću ih ostaviti?! – grcala je sinoć.

            Ne sjećam se koje sam riječi upotrijebila da je umirim što ostavlja grobove svoje djece, ali smo odigrale opet jednu od svojih uloga. Ona je glumila da se slaže s mojim riječima, a ja da sam u pravu i da je ona nerazumna. Kao i kad ja glumim da ne vidim da je na rubu, a ona da joj se ne plače i da misli na nešto sasvim drugo. Znala je to i tetka Zora, premda to sad nismo ni spomenule.

            - Ne brini, Janjo, ništa. Ja ću ići stalo obilaziti i čistiti i paliti svijeće.

            - Ma znam. Znam ja tebe, ne brinem se ja ništa za to.

            - Mirko, ja ću se onda čuti s Mujom da mu dam ključeve – nadovezao se tetak, nakon što su on i tata još malo raspravljali o zidu.

            - Važi, važi, on bi trebao nekad prekosutra stići, tako mi je rekao – tata je ustao i počeo uvlačiti stolicu koja će od sutra biti vlasništvo nekakvog Ekrema iz proizvodnje.

            Izašli smo. Tata je izašao posljednji i okrenuo ključ u bravi triput pa još jednom dobro provjerio je li zaključano prije nego što je ključeve predao tetku. Vani su tišinu svladavali zvukovi prvih automobila na cestama, zveckanje šalica iz obližnjih stanova i žamor ptica.

Jean-François Millet (1814-1875), L'Angélus (1857–1859)