Kestenje za milostivu

Natalija Demirović

„Hrvatsko društvo i dalje pokušava naći opravdanje za nasilnike, a svu krivnju svaliti na žrtvu.“  Našla sam se u ovom novinskom članku, pa sam ga uredno zapisala u mali crni notes. Osim u novinama, našla sam se i u analima hrvatskog pravosuđa. Imam i svoj broj. Žrtva 168. Jesenje izdanje, 2017. godina. Moje udarcima deformirano lice bilo je izloženo čitavoj naciji na vijestima, internetskim portalima i u novinama.

Dok čekam red ispred trafike, prepoznaje me susjeda Matilda. Ona redovito čita sve što joj dođe pod ruku. Zapamtila je mučne fotografije sa suđenja i iz bolnice. Pažljivo ih je izrezivala, a onda pričvrstila magnetima po hladnjaku poput razglednica. Študira ih, kaže. Njoj je kronologija događaja posve jasna. Meni još uvijek nije. Dodiruje mi ruku nježno i ne dopušta mi da uzmaknem.

„Izlazi danas? Proklet bio, nek' crkne. Evo, čokoladica za djevojčicu.“

„Djevojčica sada živi s bakom, ali hvala. Dragi ste. O njemu ne bih.“

Matilda se okreće oko sebe. Svi moraju znati kako ona poznaje zvijezdu. Ne znaš ti ništa, znatiželjna babo. On je zabranio čokoladice. Debljaju, a salo je neprijatelj. Zbog sala sam spavala u špajzi sa zimnicom i pršutom. Polijevala otvorene rane octom iz tegli, a onda zaspala na podu s glavom na starim novinama.

Pozdravljam se s Matildom i vučem se sporo do tramvajske stanice. Prošle su dvije godine od zadnjih udaraca. Rane su zarasle. Koža ruku je suha, bez prijeloma i otvorenih rana. Samo ponekad me noću zna probuditi žarenje dlanova. Upalim svjetlo i vidim kako je koža glatka i čitava. Umišljam bol, kaže psihijatar, a doktori su uvijek pravu. Mrcvarenje je prestalo i ne znam zašto i dalje čitam o tome, kao da mi nedostaje. Sjedim u polupraznom tramvaju već deset minuta. Dug je put do zgrade suda i ne smijem zakasniti. Tramvaj napokon kreće, zatvaram oči i opet začujem glas koji me danima ustrajno smiruje. Slušaj šum krošnje, jesen je. Makni se s interneta, ionako si samo broj. Druge žene o kojima čitaš isto su samo broj. Sve je to uredna statistika državnog činovnika i ništa više. Ugasi mobitel. Ne, nemoj ugasiti mobitel. Možda će mama zvati. Možda će on zvati. Ne, ne želiš da te on nazove. Ne želiš slušati njegovo prenemaganje i hinjenu brigu za Nevu.

Ne znam točno kako sam se našla na sudu. Sjećam se da me je odvjetnik uzeo pod ruku i ušli smo skupa u sudnicu. Bila je to savršeno izrežirana drama u nastavcima kojoj je došao kraj. Dvogodišnje emitiranje je uspješno završilo, a prijevremeni otpust iz zatvora radi uzornog ponašanja je tu. Gromoglasni aplauz socijalne službe još uvijek odzvanja hodnicima suda.

„Gledajte, radi se o uzoritom članu društva i direktoru uspješne kompanije. Supruga distancirana, depresivna, zbog čega je dijete privremeno smješteno kod bake. On nikad osuđivan. Kaznu ćemo smanjiti za dvije, tri, pet...“ Izgubila sam se u brojevima dok je sudac izricao konačnu odluku. Bilo je to pomilovanje. Milovanje. Uzoritog. Tražila sam pravu riječ koja bi priličila ovoj farsi.

Sat vremena poslije odvjetnik i ja sjedimo u restoranu. Pred nama se nalazi stol obilato nakrcan hranom. Nije li to perverzno? Naravno da je. Pomilovani je volio perverzno, a ja nisam mogla ništa. Bila sam do zla boga dosadna. Mrtva nepomična riba. Lešina, kako me je zvao. Gledam kako odvjetnik razvlači prasetinu po tanjuru. Trpa u svoja golema usta masni komad mesa. Utiskuje pečeni krumpir, još je malo i kupusa stalo. Samo trpa, trpa i trpa. Mast se cakli na njegovom podbratku prijeteći savršeno izglačanoj kragni košulje i ja sam opet u svojoj tamnici na devetom katu zgrade.

„Glačaj tu košulju, žabo lijena! Nemoj da te moram učiti kako se to radi. Moglo bi boljeti“, vikao bi. Tražio je perfekciju, a svoje prijetnje je uvijek ostvarivao precizno, bez iznimke. Vidim kako odvjetnik otvara usta i taj prizor me ponovo vraća u restoran.

„On je sada na slobodi. Samo bez histerije, molim vas. Zaštićeni ste, ne smije vam blizu.“

Trudi se govoriti suosjećajno dok jednu ruku spušta na moje koljeno, a s drugom diže čašu vina u zrak. Utroba mi se prevrće. Ruke ispod stola podrhtavaju i pokušavaju ga odgurnuti. Odvjetnik ubrzo odustaje, miče ruku i ispija svoju čašu do dna. Moja ostaje puna. Ne osjećam žeđ, a ni glad. Ništa ne osjećam osim teškog kamenja u trbuhu. Ponekad sjedim na rubu kade i iglom za šivanje se bodem po bedrima. Gledam kako krv sporo otječe prema slivniku. Zavojito, poput crvene rijeke. Tijelo odbija bol uboda. Ništa ne osjećam.

„Curicu ipak mora viđati. Prvo u kontroliranim uvjetima, u Centru“, iz misli me prene prasac.

„Nevu je strah. Vidjela je ono što djeca s pet godina ne bi nikada trebala vidjeti.“

„Najbolji psiholozi rade s njom. Čitao sam izvještaje, sve ide u dobrom smjeru. Pokušajte, kao majka, približiti joj nekako oca. Ublažiti strah. Bit će bolje za sve.“

Slušam njegove riječi i razmišljam kako bih mogla napisati satirični priručnik naslova „Približavanje monstruma“. Prvo poglavlje bi zasigurno započelo rečenicom „Pred djetetom nikada ne biste smjeli govoriti pejorativno o drugom roditelju.“ O tatici, dakle. Jer tatica je iz zatvora svaki tjedan slao Nevi pisma. Izrađivao je slatke vunene lutkice za svoju kćer. Čuli smo sve o njegovoj čudesnoj transformaciji. Sva svjedočenja su bila nezaboravna.

„Njegova ljubav je ganutljiva.“

„Njegovo nedostajanje je bolno.“

„A kajanje duboko i iskreno“, uzdisale su tri mlade psihologinje, zanosne trendseterice spremne za naslovnicu modnog časopisa. Moji iskazi su ostale tek riječi zapisane na arku papira. Udarci. Krv. Spaljivanje. Čupanje. Nezahvalnice. Nesposobna. Lijena. Mutava. Marš. Lezi. Daj. Nećeš. E, bome hoćeš. Mama je bila jako zločesta. 

„Težak je ovo dan za vas. Hoćete da vas odvezem doma? Jeste li možda za još neko pićence?“ upita odvjetnik.

„Ne treba. Prošetat ću parkom. Treba mi svježeg zraka. Hvala na svemu.“

Hvala na ničemu, pomislim, a onda uzmem kaput, torbu i izađem iz zagušljivog restorana. Ne budi tako negativna, govori mi glas. Umiri se i slušaj šum jesenjeg predvečerja i šuštanje šarenog lišća pod koracima. Listopad je i sunce je u vagi. Oko rođendana te uvijek pratila sreća.

„Vruće kestenje za vas, milostiva?“ začujem dobro znani glas koji me paralizira. Nastane muk. Ne dišem. Osluškujem svaki zvuk prije nego krenem bježati.

„Što stojiš tu k'o mazga?“ nastavlja mi se obraćati.

Misli mi se počinju rasipati i jedino što mogu je pobjeći, trčati sa prekomjerno pulsirajućim srcem u grudima. Noge su mi teške, ali ubrzavam. Poslije kišnih dana lišće je postalo sklisko. Ne okrećem se. Trčim.

„Nina, neću ti ništa. Frend drži alibi u kafiću u Tkalči. Nisam tu. Kužiš?“ prati me u stopu i već me sustiže njegov dah.

„Prijavit ću te, ostavi me na miru“, uspijem izustiti, ali se ne zaustavljam. Još samo malo i tramvajska stanica je tu. Ljudi će sve vidjeti, oni će te spasiti, požuri, govori mi glas.

„Nina, što si takva prema svom mužu? Stani malo da popričamo. Nismo dugo.“

Tako je sklisko. Još samo koji korak i na Maksimirskoj sam. Oči su mi pune suza, a lišće se sve više lijepi za cipele. Ništa ne vidim. Jesam li ja to istrčala na cestu?

„Stanite, zar ne vidite onog manijaka? Ugasite farove. Ništa ne vidim.“

Više ništa ne vidim.

Saul Leiter (PhotoBath)