Milost

Katarina Pučar

Bio je to Ivanov stan i Ivanov pas. Stan je naslijedio od djeda i bake, megalomansku socijalističku tvorevinu zidova, s ogromnim računima i puno obaveza oko održavanja, posve neprikladno mjesto za samca. Zato je i uzeo cimere, supatnike u preživljavanju u velikim gradovima s malenim primanjima. Ali pas je bio posve njegov. On ga je želio. On ga je odabrao. On se dogovorio s čovjekom koji je znao nekoga tko se bavio ovčarima. On ga je dresirao i plaćao za cijepljenja. I bio je to dobar pas. Izdržljiv, brz. Točno ono što čovjek očekuje od jednog psa. Ali ipak samo pas.

            Preko psa je procijenio i ljude koje je, za potreban mu novac, trpio u svome stanu. Vlad je uglavnom poštovao pravila koja je postavio i nije psa puštao niti u kuhinju niti na kauč. Reda mora biti. Uvijek ga je prestajao grlili kada je Ivan ušao u prostoriju. Anja je bila puno gora. Sumnjao je kako psa tetoši na posve neprikladne načine, vjerojatno čak i pušta da leži na njenom krevetu u njenoj sobi. Jasno je bilo da mu kupuje skupe poslastice i nepotrebne igračke. To je pas. Najbolja igračka mu je štap koji pronađe na cesti.

            Vlad je odrastao na selu i nije volio grad. Ali u gradu je bilo posla i budućnosti, pa se morao prilagoditi. Bilo je teško. Išao je u ured, plaćao svoj dio računa, držao se za sebe. Glavni razlog zašto se uselio u baš taj stan bio je pas. On ga je tješio, podsjećao na životinje uz koje je provodio lijepe dane ranoga djetinjstva. Bila je tu i Anja. Tako nježna, tako prekrasna žena. Slušao je o njenim neuspjelim vezama, jeo sladoled s njom nakon prekida zbog kojih je plakala, pomagao joj u učenju kada je išla na dodatno školovanje, smijao se njenim šalama. Nikada ga nije gledala kao muškarca. Znao je to. Biti u njenoj blizini, to će morati biti dovoljno.

            Anji se nekad činilo da je pas najzanimljivije muško u tom stanu. Ali uspjeli su posložiti tempo zajedničkog života i nije bilo tako loše. Sigurno ugodnije nego u kući s ocem na antidepresivima i bratom koji razmišlja samo o video igricama. Uostalom, bilo je to samo privremeno. Još je vjerovala kako negdje postoji taj jedan koji će joj biti partner i s kojim će ostvariti ono čemu se nadala: brak, obitelj, djeca. Samo je jednu kratku, pijanu noć povjerovala da je možda Ivan taj. Nije bio. Ne kada je došlo jutro. Sva njegova visina i široka ramena i pune usne nisu mogle nadoknaditi sve ono što je nedostajalo. Nekada joj se činilo da ju je pas zapravo zaveo. Pomislila je kako muškarac koji ima psa ima ipak i nešto u sebi za pružiti. Nije imao. Psu čak nije niti dao ime. Bio je samo Pas. Ona mu je dala ime kojim ga je zvala jedino kada su bili sami i igrali se i mazili i liječili sve tame u njoj. Bio je Boro. Po Boromiru, velikom junaku iz velike priče.

            Ivan je oduvijek znao koliko su ovo dvoje slabi. Dva dana su izdržali u gradu pod opsadom. Dvije noći nisu spavali u strahu od granata, od smrti, dok je on već ušao u organizaciju i stao u obranu tih mekanih, izgubljenih ljudi. Našao se s njima predvečer, kada je nastalo blago zatišje, u podzemnom skloništu u kojem su se skrivali. Došao je u žurbi, došao je jer su ga zvali, došao je noseći pušku koju je zadužio.

            Psa su iz nekog razloga poveli sa sobom u sklonište pod zgradom. Bila je to greška. Cvilio je od straha, lajao na druge pse, srušio neku staricu kada je pojurio za zalutalom mačkom, namočio poplun na kojem su sjedili. Nije to bilo mjesto za psa. Kada je ogladnio, postao je nemoguć. Ne možeš ti psu objasniti što je rat.

            Planovi bivših cimera ga nisu iznenadili. Naravno da će Vlad, poslušnik i kukavica, pokušati pobjeći u dio zemlje gdje se nije ratovalo. Ne možeš ljude na silu stavljati pod oružje, neodlučne i jadne. Vlad je bio u stanju ostati u krevetu, pokriven po glavi, i čekati da sve opasno i ružno prođe samo od sebe. Bolje im je bez takvih dezertera. Naravno da će Anja ići preko granice. Dok je s jedne strane procjenjivao kako bolje i više od obične žene i ne očekuje, s druge je bio uvjeren kako će se ona snaći. Nije znala kamo ide i nitko je nije čekao, ali nije bila niti posve nesposobna. Poželio im je sreću dok slijede put koji su odabrali. Možda je tu trebao zašutjeti. Ali nije bio svjestan granica njihove zablude i nerealnosti. Mislio je da ipak razumiju svijet malo više nego obična, sentimentalna djeca.

      - Psa ću ja riješiti. Jedan brz i milosrdan metak. Sve drugo bilo bi ili okrutno ili glupo.

            Rekao je to tiho, razumno. A onda je sve eksplodiralo, u vici, emocionalnim ucjenama, u suzama. Gledao ih je u nevjerici. Kako ideja milosti može poprimiti toliko oblika?

Vlad je uporno racionalizirao. Psa treba osloboditi. To je životinja, on će se već snaći. Sve drugo bilo bi ili okrutno ili glupo. Nema mjesta civiliziranim običajima kada sve što je ljudsko nestaje. Bio im je kućni ljubimac dok su imali kuću. Sada nemaju ništa. Psa treba pustiti i nadati se da će biti dobro. To je ionako jedino što im preostaje. Nada. Za sve njih.

            Anja je u jednom trenutku shvatila da panično podiže glas dok joj suze bijesa i straha frcaju iz očiju. Naravno da će ona posveti psa sa sobom! Sve drugo bilo bi ili okrutno ili glupo! A oni su je neočekivano ujedinjenim snagama blokirali u toj ideji! Kao, bit će ti dovoljno teško i samoj. Kao, ne možeš se u ovakvoj situaciji brinuti i za životinju. Kao, to je teret s kojim se nećeš moći nositi. Mrzila ih je obojicu u tom trenutku. Muškarci. Čemu točno služe?

            Svađa i nije trajala naročito dugo, samo se činilo tako. Susjedi s kojima su dijelili mali, zagušljiv prostor bili su dovoljno uznemireni i bez da slušaju različite vizije različitih ljudi o tome što je milost i u kakvim oblicima dolazi. Ivan je toga izgleda jedini bio svjestan. Kratko je fućnuo:

      - Pas, k nozi!

Boro je poslušno ustao i prišao gazdi, gledajući ga pogledom punim obožavanja. Anja ga je zgrabila za ogrlicu. Ivan je kroz stisnute usne rekao Vladu:

            - Drži je jer ako krene za mnom na ulicu i ona će završiti s metkom ili šrapnelom u sebi. Napravi bar toliko.

            Kratko se kolebao gledajući mrkog vojnika i histeričnu ženu. Na kraju je još jednom tiho rekao:

            - Samo ga pusti vani. Bit će on dobro - i na silu otrgnuo Anjine zgrčene prste s ogrlice.

            Ona je vrištala i otimala se, grizla ga i udarala nogama. Srušio ju je na tlo i napola legao na nju. Ivan i pas su u trenu nestali. Čuli su detonacije i pucnjeve, neke daleko, neke blizu. Nakon te večeri, Vlad nikada više nije vidio niti Ivana niti Anju. A pas? On sigurno negdje luta ulicama srušenoga grada. Sigurno.

Fotografija je preuzeta sa stranice VET (vetpracticemag.com.au)