Rep

Nikolina Nikolić

  - Milo, stani u rep – rekla je baka s taman toliko prijekora i opomene da prigovor nije dolazio u obzir. Samo sam cmoknula, okrenula očima i nevoljko se pomaknula na svoje mjesto u koloni. Kolona ili red doista podsjeća na debeli rep koji se vijugavo razvukao sve do ceste. Svejedno, ne podnosim što ga baka, i to tako glasno, da svi čuju, naziva repom. Zna se što je rep, a ovo je valjda red! Uvijek izvrće riječi, mandarinu u mandalinku, sendvič u semič, operirati u operisati…

               Gledam u pod. Svi nas poznaju i mogli bi reći da varamo  ̶  i baka i ja u redu za kavu, a iz iste smo kuće. Uostalom, ja još i ne pijem kavu, to je jasno. Teta u dućanu mogla bi se lako toga dosjetiti i ne dati mi onih dvadeset pet dekagrama koje baka očekuje.

               Čim je susjeda Ljubica dojavila da dolazi kava, u kući je bilo stanje „ništa nas ne smije iznenaditi“.  

            - Ti, milo, odi prva, a ja ću dojt za tebom, samo da se preobujem i skinem fertun – reče baka žurno se spremajući i dahćući usput. Pokušavala je i dedu poslati u red, ali on je odbrusio da ni kafedžija i da neće tamo gubit vreme.

              Stigla sam brzo svojim poni biciklom i ispred mene, čini se, nema tako puno ljudi. Osjećam ljubomorne poglede onih s kraja reda ili onih koji se tek priključuju, koji valjda nisu zaslužili hitan poziv susjede Ljubice, kojoj je vijest pak dojavila Slavica iz dućana. Kad alarmantno zvrndanje telefona počne redom odzvanjati u kućama, zna se da je u pitanju nešto tako važno kao što je dolazak zrnate crne tvorevine bez koje je dan nezamisliv. Baka je, što je mogla ubrzanijim korakom, došla za mnom.  I sad me još mora i opominjati! Tako da svi dobro vide i upamte da smo obje u repu! Uskoro ću valjda doći do blagajne i zatim zbrisati. Od ovog repa koji bi me mogao zadaviti, ugušiti. Već se čudno frče, prijeti… Razdražljivost i napetost mogu se napipati. Babe valjda nisu stigle popiti kavu, zaključujem. Vijest ih je zatekla dok  je još džezva bila puna zoca od jučer ili nova voda nije zakuhala.

              - Strpljenja malo, polako, gospice!  ̶  povremeno s vrata vikne šef dućana zafrknuvši svojim crnim podrezanim brkom. Sigurno je preko noći nosio praćku, kao Marko Labudan – pomislim i u tom mi trenutku pobjegne smiješak.

               Tko zna hoće li kave biti dovoljno za sve… S tom mišlju i sumnjom neki se silom pokušavaju ugurati u red, uz razne izgovore. Ne uspijeva im uglavnom jer nitko ne odstupa sa svoga mjesta stisnut između osoba s prednje i stražnje strane. Žena ispred mene dotiče me svojom širokom stražnjicom i grije poput termofora. Neprestano se namješta i izviruje glavom da vidi pomiče li se što, premješta se s noge na nogu, vrpolji se. Jedva dišem. Suhonjava žena iza mene, u šarenoj platnenoj kuti s pregačom, ne prestaje govoriti. Brada joj se pritom čudno pokreće u raznim smjerovima. Nešto mrmlja i tumači, okreće se onoj iza sebe i pokušava je, izgleda neuspješno, zainteresirati za svoje priče, zatim se unosi meni u lice sa strane i govori, govori… Te kako ona ima još kave u zalihi kaj joj je njezina Katica donesla iz Italije, ali ju je sakrila za svaki slučaj, za crne dane. Ne bi ona trebala čekat, ali kad je već prilika, kupit će si još. Za obed kuha prisiljeno zelje i pažulj, sad je isključila šparet da joj ne zagori, a zamisila je i kruh. Taman će se dignit dok dojde doma. Njezin Joso je danas išal doktoru pa se je sinoć pral, a danas ne bu struje pa mora zakurit šparet na drva.

            Neizdrživo. Povremeno kimnem glavom misleći da je kraj i moleći boga da dođem već jednom pred taj oltar spasa, pred blagajnu. Spas od vonja dinstanog luka, od vruće stražnjice, od sunca koje će uskoro pružiti svoje blještave pipke s grijačima na moj dio reda, od dosadnih lamentacija koje moram slušati.  Nadomak sam stepenica, još malo.

              Vrata trgovine širom su otvorena i sad već mogu vidjeti unutra. O, ne! Rep zakreće između polica i u jednom se dijelu preklapa tako da ljudi koji su blizu kase zapravo trebaju savladati i veliki oštri zavoj. Utješi me što je na blagajni teta Dragica, ona dobra. Rukom, koja ima miris po gumenoj dršci bicikla, brišem znoj sa čela i ispod nosa.

            Nikad neću piti kavu, zaklinjem se samoj sebi. Što vide u toj kavi?! Možda bi me utješilo da si mogu u trgovini kupiti neku finu, pravu čokoladu. Nisam je jela odavno. Na policama samo neke šećerne table, preslatke i neukusne, kod kojih se osjećaju zrnca šećera u ustima.

              Da se tako ne bojim bake, jer ona bi me bez sumnje vratila u red da odlučim odustati, pobjegla bih i što prije pokušala saznati tko je onaj Marko Lukarić. Na krevetu je ostao otvoren Zagonetni dječak. I tako je napeto! Popodne moram u školu, a navečer, uz one svijeće, neću dobro vidjeti. Branit će mi da čitam jer mogu pokvariti oči. Dan je redukcije struje. Sigurno će deda, kad se počne mračiti, da bi lakše prebolio što neće moći gledati Dnevnik, reći baki:

- Kaj ne bi ti skuvala kavu?!

(freepik)