Vladan Desnica, ZIMSKO LJETOVANJE (ulomci)

Zadar, Kalelarga, početkom 20.stoljeća - prije savezničkog bombardiranja

S glatke površine mora dopirali su, ipak, neprijatni talasići, još sasvim goluždravi, bez pjene, tek u paperju, i s malim slasnim pljaskom razbijali se u krilu obale. Jedanaest otkucaja, jedanaest smotrenih monaških koračaja, otkine se sa zvonika, odmjereno, ostavljajući jedan drugome dovoljno vremena da se rastanje, usitne i raspu kroz prazni prorijetki vazduh. Razlijegali su se gotovo sasvim vodoravno; tek neznatan dio njihovog prašuljka trunio se na grad, na lišajivi crijep pocrnjelih krovova, na sterilni gradski pločnik, na uljanu opnu mora.

U vedrini neba zazuje još nevidljivi avioni. (Ernesto je kasnije vjerovao da je, već u tom prvom času, u njihovoj zuki razabrao nešto neobično, malu klicu jeze). Kad se pojaviše, učini mu se da lete nešto niže nego redovno i da su razvrstani u nekom naročito preciznom poredaju. Pitao se što to treba da znači — a već su iz predgrađa zatutnjile prve eksplozije.

Nastade strka. Svak se učas našao sklonjen, ni sam ne znajući kako, u nekoj kapiji, u presvođenom prolazu, iza kakvog kioska. Ernesto uleti u jednu otvorenu magazu u koju je grnuo svijet. Nije znao kad je i gdje izgubio prijatelje. Ulice opustješe. Jedna mlada žena s kockastom torbicom u zadnji čas pretrči iz kapije gdje se najprije sklonila u onu preko puta, pa opet natrag: stalno joj se činilo da je sigurnije tamo gdje nije ona. Ernesto se povuče dublje u magazu i pribi se k ostalima u gomilu. Potresi, već sasvim bliski, drmali su zgradom iz temelja. Zubi su cvokotali, za svoj račun, sami od sebe. Novine nad glavom, kartonska kutija, čak i podignut ovratnik kaputa, i dlanovi sastavljeni nad tjemenom — sve je bilo dobro, sve je zaštićivalo. Pritiješnjenost u gomili davala je topli osjećaj bezbjednosti, kao da se zlo i ugroženost umanjuju i dijele što većim brojem i što jačom zbijenošću krda. Neki su sklopili oči; usne šapuću — mole se ili broje — odmjeravaju vrijeme iskušenju. Sad već eksplozije riču u neposrednoj blizini. Huk ruševina ima neki iskonski, nezemaljski glas, ponire u neslućene bezdane dubine odnoseći sobom sve ljudsko, uz silan osjećaj prosjedanja, do u samo srce zemlje. Čovjeku se u tom času otkrivala jedna nova, nepoznata dimenzija. I smjesta je za nju nicalo jedno dotle zapretano čulo, i, uporedo s njim, jedan novi oblik straha.

Sve je potrajalo četiri-pet minuta. Val je protutnjio nad glavom i minuo. Brujanje motora jenjavalo je u daljini. Ljudi izađoše iz zaklona ošamućeni, Zapahnu ih strašna, sumračna tišina. Izumiruće udaljavanje aviona još je uvećavalo mrtvu pustoš koju su ostavili za sobom. Za samih tih pet minuta sve je bilo izmijenjeno, preobraženo. Vedro sunčano jutro prometnulo se odjednom u crnu tmušu, u kišu pepela, u smrad eksploziva i paljevine. Velike palače koje su do maločas stajale tu nisu više postojale; preko njihovih upražnjenih mjesta otvarali su se novi vidici i pružale se pogledu nepoznate slike: stražnje gole strane građevina, leda skromnih kućeraka, memljiva dvorišta, sad prvi put otvorena vidiku i suncu.

Na nevelikom trgu ležala je sama jedna žrtva: mlada žena. Kosa joj je zastrla lice; između nadignute suknje i čarape bijelio se komad nemoćne puti. Na dva koraka od nje bila je odbačena njena kockasta torbica.

Ernesto krene u grupi s ostalima. Pustim ulicama provrvješe male žurajive skupine ljudi, izduljenih lica, ukočenih čeljusti, raskolačenih očiju; hodali su nijemo kroz uleđenutišinu pustoši drvenim koracima koji su odzvanjali po pločniku kao u noći. Malo dalje žrtve su bile brojnije; ponegdje vrlo guste. Zagledavali su u rasporene utrobe, otrgnute udove, raskoljene lubanje. Naiđoše na jednu otkotrljanu glavu kojoj u blizini nije bilo vidjeti tijela kome je pripadala. Gledajući ta raskasapljena tjelesa, bio je iznenađen kako to začudno sliči presjecima koje je vidio u knjigama o zdravlju: i boja rasječenih tkiva, i brižljivo iscrtane vene, arterije, nervi. Samo, što nije odgovaralo njegovim predodžbama, lokvice krvi bile su neočekivano male, a krv mnogo tanja i bljeđa nego što ju je zamišljao — nekakva razrijeđena, vodnjikasta sukrvica svjetlonarančaste boje. Začudilo ga je neprotumačivo, krajnje bljedilo na licima i tijelu žrtava, čak i onih koje nisu iskrvarile — valjda odatle što ih je smrt zadesila u trenutku velike prepasti. Jedan ga drug mune laktom bez riječi i pokaza nasred ulice gornju polovicu muškaračkog tijela, sa glavom i objema rukama: njemački vojnik, ravno presječen preko pasa; desna mu je bila podignuta uvis, kao da harangira ili zazivlje, a usta otvorena kao u kriku; sličio je na prevaljenu bistu. Čudnovato im je izgledalo to nepotpuno tijelo, kratko kao vindjaka; šutke su ga obilazili i požurivali korak, a oko im se otimalo natrag za njim.

Naišli su na grdno porušene predjele, gdje su morali da se penju preko razvalina. Tu su žrtve bile rjeđe; možda su bile zatrpane pod ruševinama. Kroz šuplje prozore vidjelo se nebo; na pokojem izletjele zavjese ili dopola isturen razbucani madrac.

…

Prestankom sunčanih dana sve se iz osnova promijeni. Skromna mjerica radosti koju sadrže stvari kao da je postala neznatnija i suvlja, zlovolja kao da je ušla i u mrtve predmete. Krajnji vidokrug zamuti se i otisnu u sivi nedogled, krug svakidašnjeg zbivanja suzi se i zatvori, a između ta dva kruga zaleže širok pojas pustoši. Kretanje se ograniči, a pogled se skrati i pažljivije usredsredi na najbliže svagdanje predmete koji sad pokazaše svoja kruta i umorna lica. Bilo je kao da se odjednom ljetovanje provrglo u izgnanstvo. Izbjeglice su sjedile u sumračnoj vatrenoj kući i sušile kod ognjišta svoju dotrajalu obuću, šutljivo slušajući sipljiv šum kiše u ševarovu krovu, vodu koja curi niza zidove pa pri temeljima klokoće i pijuče, pljaskanje seljačkih nogu po lokvama na avliji, kapnicu što se toči u ulupljenu kantu s neprekidnim drapavim zvukom od koga bridi niz hrptenjaču — razne šumove kiše koja lije bez prestanka, koja ih opkoljava i zarobljuje i sa svojih stotinu vidova i glasova opsjeda sa svih strana. Odijeljeni tako od svega zavjesom tankih kosih mlazova, čisto kao da su slušali šuštanje šibljika koji svud uokrug brzo izrasta, isprepleten i neprokrčiv, stežući oko njih svoj obruč. Iz začađene krovinjare mučno se izvijao dim napolje, u težak i vlagom zasićen zrak, posuvraćao se i kolutao, pa opet nalijegao na ognjište. A u tom dimu Lizeti iscuriše oči u beskrajnom čekanju da uzavrije voda za tjesteninu ili krompir, dok do nje dopire samo groktanje Miguda koji ruje raskvašenu zemlju i razvaljen glas majke iz susjednog dvorišta koja kunući dozivlje odšuljalo dijete.

A kad padne mrak, a kiša još uvijek ne prestaje, pa čak niti jenjava niti krupnja, već traje onom neumornom ujednačenošću koja daje sliku vječnosti — njima se pričinja kao da su zatvoreni u utrobi korablje što pluta na moru mraka i voda.

Sad su im teško padali odlasci koji su im ranije bili ravnodušni ili skoro ravnodušni. U misli su redom nabrajali odlazak Rudanovih, pa odlazak popadije, pa odlazak Vidošićevih, pa čak i nedavni odlazak Ikina Nikice, koji se najzad oslobodio svojih muka i popadijina nezgodna naslonjača. Podilazila ih je jeza od osjećaja da ih, jedan po jedan, gotovo po podmuklom dogovoru, napuštaju znanci ostavljajući ih same u pustinji. Tim jače su strahovali pod vječitom prijetnjom odlaska Marićevih i nesvjesno se radovali teškoćama i odugovlačenjima na koje je nailazilo uređivanje dućančića u gradu.

Čak je i inače mirni i bezbrižni Ernesto počeo gubiti živce i zapadati u čamotinju. Kod njega se to . ispoljavalo u mrzovolji i zapredanju zbog sitnica; takav je vid davao svojoj tuzi, smatrajući je valjda nedostojnom čovjeka, muškarca. Što mu se ranije nikad nije dešavalo, sad je ponekad sanjao mučne snove; neke glupe, nesuvisle snove, kako ih je on nazivao. Dva puta je usnio one pokopane u podrumu za bombardmana, ali nekako čudno, u isti mah kao da je i on pokopan s njima, i kao da bježi od njih i čuje njihovo sve slabije mijaukanje — blijedi glas one mačkice zarobljene iza stakla u napuštenoj magazi.

Božić i Nova godina prođoše im bez radosti. U te dane osjetili su se još usamljeniji u tom selu gdje su samo oni slavili taj Božić. Praznik je bio obilježen jedino time što je šjor Karlo za prigodu zavio kravatu, što su se muškarci izbrijali i što su „lćanovci“ pošli, svi zajedno, da čestitaju Golobima i Morićima, a pola sata kasnije primili Golobe i Moriće koji su došli da im uzvrate čestitke. Častili su jedni druge nekom domaćom orahovicom, pravljenom po zajedničkom receptu, i niskim keksima od tamna brašna u kojima se jako osjećao uzaludan napor obilnog praška za pečenje.

Najzad kiše smijeni bura. Podigoše se sive kišne zavjese koje su sakrivale vidik i pogled se opet pruži u dalj; no slika nije više bila ona pređašnja. Sunce se ni sad ne pokaza i nebo ostade mutno. Daljine su bile sure i gluhe, pune suzdržane grubosti. Stegnu zima, seljani se zabiše u kuće, kod vatre. Između Smiljevaca i grada, između Smiljevaca i svega zalegla grdna rastojanja, uvalila se neka golema količina prorijetkog, nemjerljivog prostora. Kao da su se Smiljevci prekonoć preselili negdje iza sedam brda, zapali u neku planinsku dolinu do koje teško dopiru glasovi. Zadar je i sad tu, nadogled, gotovo nadohvat, ali opet kao da je ta blizina nestvarna, samo pričina, a udaljenost što ih od njega dijeli neznatna ali neprelazna. Neka opća neizvjesnost lebdjela je u zraku kao jesenja paučina. Svaka želja postade nedostiživa, svaka namisao neostvariva, skopčana s nepremostivim teškoćama i otežana nevidljivim preprekama. Svakoj odluci ispopriječila se preko puta nemogućnost. A seljani kao da su s time pomireni, na to unaprijed spremni, pa prema tome i podesili svoj život: nikud se ne miču i ništa ne rade.

Izbjeglice su drhtale na buri u svojoj slaboj odjeći, navlačile na se po dvije košulje ili po dva prsluka, umotavale noge u novinski papir pa ih opet gurale u mokru i proderanu obuću. Gadna vremena, razlokani putovi, a seljani u ovo doba nemaju po čem da idu u grad. Stoga su i Zadrani sad odlazili vrlo rijetko; obično je išao jedan za sve, ponajviše Ernesto. Vraćao se gurajući pred sobom bicikl proti vjetrini, poguren, pridržavajući rukom uzdignut ovratnik, a o upravljaču mu je visio poluprazan ruksak.

U takvom raspoloženju, niknu kao sama od sebe jedna slijepa, neumitna želja: otići, otputovati! A tu želju potpirivali su i dodavali joj kap po kap sladosne gorčine izvještaji koje je Ernesto, uz sve mršaviju aprovizaciju, donosio iz Zadra: u partiji koja je otputovala parobrodom posljednjeg četvrtka otišli su ti i ti znanci, pa još ovaj, i još onaj... I niz je neprestano rastao. Među njima bilo je ljudi koji su blagovremeno sebi osigurali preko mora egzistenciju, prenijeli tamo dio svoje imovine, osnovali i uputili neki nov posao. »Lako je za njih! Oni imaju na što da pođu. A kud ćemo i kako ćemo mi kukavci? U neko sabiralište, u nekakav logor, odijeljeni, izolirani, kao izopćenici, kao gubavci!«

Pa i pored tih slabo utješljivih izgleda, u njima je raslo uvjerenje da će na koncu ipak njihov položaj postati neizdrživ i da će ih prisiliti na odlazak. Trebalo je samo čekati dok ih nemogućnost daljeg opstanka ovdje natjera na taj skok u prazno.

 …

Zora, Zagreb 1950.; urednik Gustav Krklec

Zadarska riva početkom 20. stoljeća - prije savezničkog bombardiranja

Zadar početkom 20. stoljeća - prije savezničkog bombardiranja