Patrick Süskind, PARFEM: PRIČA O UBOJICI (ulomak)

Kad je markiz de la TailladeEspinasse dočuo kako se u Pierrefortu našlo čeljade koje je sedam godina obitavalo u pećini — dakle, potpuno opkoljeno zemljom, truležnim elementom — bijaše izvan sebe od oduševljenja, pa odmah zapovjedi da mu dovedu Grenouillea u laboratorij u kojemu će ga temeljito ispitati. Utvrdio je da njegovu teoriju potkrepljuje najočitiji dokaz: fluidum letale je Grenouillea već tako zahvatio da je njegovo dvadeset petogodišnje tijelo već pokazivalo izrazite znakove staračkog propadanja. Od smrti ga je spasila samo činjenica — tako je objašnjavao TailladeEspinasse — što je Grenouille za vrijeme zarobljeništva dobivao hranu iz biljaka udaljenih od zemlje, vjerojatno kruh i voće.

Stoga se njegovo prijašnje zdravstveno stanje moglo ponovno uspostaviti samo temeljitim istjerivanjem fluida s pomoću aparata za ventilaciju vitalnim zrakom što ga je izumio on, TailladeEspinasse. Jednu takvu napravu ima u spremištu svoje gradske palače u Montpellieru, izjavio je, i ako je Grenouille voljan staviti se na raspolaganje kao objekt demonstracije, spreman ga je ne samo osloboditi od beznadnog trovanja zemnim plinom, nego mu i dati lijepu svoticu. . .

Nakon dva sata sjedili su u kočiji. Premda ceste bijahu u bijednom stanju, uspjeli su prevaliti šezdeset i četiri milje do Montpelliera za dva dana, jer markiz, usprkos poodmakloj dobi, nije sebi uskratio zadovoljstvo da osobno udara bičem kočijaša i konje i pritekne u pomoć pri mnogim pucanjima ruda i opruga; toliko bijaše oduševljen svojim otkrićem, toliko je čeznuo da ga što prije predstavi učenoj javnosti. No, Grenouille nije smio ni jedan jedini put izići iz kočije. Morao je ostati sjediti u svojim prnjama i potpuno zamotan pokrovcem natopljenim vlažnom zemljom i blatom. Na putovanju je za jelo dobivao sirovo korjenasto povrće. Markiz se nadao da će na taj način neko vrijeme konzervirati zarazu zemnim fluidom.

Kad su stigli u Montpellier, markiz je odmah zapovjedio da Grenouillea odvedu u podrum njegove palače, te uputio pozive svim članovima medicinskog fakulteta, društva botaničara, poljoprivredne škole, udruženja kemičara i fizičara, masonske lože i ostalih znanstvenih društava kojih je u gradu bilo ni više ni manje nego tucet. I poslije nekoliko dana — točno tjedan dana pošto je napustio pustinjaštvo u gori — Grenouille se našao na podiju u velikoj auli Montpellierskog sveučilišta, u kojoj ga predstaviše brojnim uzvanicima — bilo ih je nekoliko stotina — kao znanstvenu senzaciju godine.

U svojem predavanju TailladeEspinasse proglasio ga je živim dokazom točnosti teorije o letalnom fluidu zemlje. Trgajući mu postupno prnje, objašnjavao je razorni učinak truležnog plina na Grenouilleovo tijelo: skretao je prisutnima pažnju na bubuljice i ožiljke, posljedice izjedanja plinom; na golemi blještavo crveni plinski karcinom na prsima; na opće raspadanje kože, pa čak i na izrazito fluidno izobličenje kostura, koje se jasno očitovalo u obliku grbe i zgrčenog stopala. Plin je ozbiljno oštetio i unutarnje organe, govorio je, slezenu, jetru, pluća, žučni mjehur i probavni sustav, kako je nedvojbeno pokazala analiza stolice što se nalazila u posudi do objektovih nogu i koju je svatko mogao razgledati. Stoga se moglo zaključiti da je kljenut vitalne energije zbog sedmogodišnje zaraze što ju je izazvao „fluidum letale Taillade“ već tako uznapredovala da se objekt — čiji je vanjski izgled, uostalom, već pokazivao izrazite značajke krtice — mora opisati kao biće bliže smrti nego životu. Usprkos tome, obavezao se predavač, on će tom biću, koje je ionako osuđeno na smrt, ventilacijskom terapijom u kombinaciji s vitalnom dijetom vratiti zdravlje u roku od osam dana, tako da će znaci njegova potpunog izlječenja biti očiti svima, te je zatražio od prisutnih da se za tjedan dana sami uvjere u točnost njegove prognoze i, prema tome, prihvate slučaj kao valjan dokaz u prilog njegovoj teoriji o letalnom fluidu zemlje.

Predavanje je postiglo golemi uspjeh. Učeno gledalište snažno je pljeskalo predavaču, a zatim prodefiliralo mimo podija na kojemu je stajao Grenouille. Zbog konzervirane zapuštenosti i starih ožiljaka i nakaznosti Grenouille je doista ostavljao strašan dojam, pa ga je svatko smatrao napola trulim, i nepovratno izgubljenim, iako se sam osjećao posve zdravim i krepkim. Neka su ga gospoda stručno opipavala i preslušavala, odmjeravala ga, gledala mu u usta i oči. Neki mu uputiše pokoju riječ propitujući se o njegovu životu u pećini i o sadašnjem stanju. Medutim, Grenouille se strogo držao upute koju mu je prije toga dao markiz, pa je na takva pitanja odgovarao samo suspregnutim hropcem, nemoćno pokazujući objema rukama na vrat kako bi time pokazao da je „Fluidum letaie Taillade“ izgrizao i grlo.

Kad je predstava završila, TailladeEspinasse ponovno ga je zgrabio i otpremio kući, u podrum svoje palače. Tamo ga je zatvorio, u prisutnosti odabranih doktora s medicinskog fakulteta, u aparat za ventilaciju vitalnim zrakom, u sanduk napravljen od hermetično spojenih smrekovih dasaka, koji se pomoću usisnog dimnjaka što je stršio visoko iznad krova napajao visinskim zrakom bez letalnog plina, a taj je zrak mogao ponovno izlaziti kroz zaklopac kožnatog ventila pričvršćenog na podu. Uređaj je pokretala četa poslužitelja koji su se danonoćno brinuli da ventilatori, ugrađeni u dimnjak, budu stalno u pogonu. I dok je Grenouille time bio okružen neprekidnom strujom zraka za pročišćavanje, svakog sata nudili su mu kroz vratašca zračne komore dvostrukih stijenki, postavljena sa strane, dijetnu hranu nadzemaljskog porijekla: golublju juhu, paštetu od ševe, ragu od divljih pataka uhvaćenih u letu, kompot od voća koje zrije na drveću, kruh od posebnih vrsta vrlo visoke pšenice, pirinejsko vino, divokozje mlijeko i pjenastu kremu pripravljenu od jaja kokoši što su ih držali na tavanu palače.

Pet dana trajala je ta kura raskuživanja i revitalizacije. Zatim je markiz naredio da zaustave ventilatore i odvedu Grenouillea u praonicu u kojoj su ga namakali u kupkama mlake kišnice nekoliko sati i naposljetku od glave do pete oprali sapunom od orahova ulja iz grada Potosija u Andama. Odrezali su mu nokte na rukama i nogama, izbijelili zube praškastim kaustičnim dolomitom, obrijali ga, skratili mu kosu i počešljali ga, nafrizirali ga i napudrali mu kosu. Naručili su krojača i postolara, pa je Grenouille dobio svilenu košulju po mjeri s bijelim žaboom i bijelim riševima na manšetama, svilene čarape, žaket, hlače i prsluk od plavog baršuna i lijepe cipele s kopčom od crne kože, od kojih je desna vješto prikrivala zgrčenost stopala. Markiz je vlastitim rukama premazao Grenouilleovo ožiljkasto lice talkšminkom, namazao mu usne i obraze karminom, a na obrvama ocrtao lijepu krivulju mekim štapićem od drvnog — lipinog — ugljena. Zatim ga je poprskao osobnim parfemom vrlo priproste note ljubica, udaljio se nekoliko koraka, i dugo mu je trebalo da iznađe riječi da izrazi oduševljenje.

 — Monsieur — počne napokon. — Oduševljen sam sobom. Ushićen sam svojom genijalnošću. Nisam, doduše, nikada sumnjao u točnost svoje teorije o fluidu; nisam, naravno; no, duboko sam dirnut što se tako fantastično potvrdila u praktičnoj terapiji. Bili ste životinja, i ja sam od vas napravio čovjeka. Skoro božansko djelo. Dopustite mi ovo ganuće! Stanite pred zrcalo i pogledajte se! Spoznat ćete prvi put u životu da ste čovjek; niste baš izuzetni i ne ističete se posebno, a ipak ste posve prihvatljivi. Idite, monsieur! Pogledajte se i divite se čudu što sam ga na vama stvorio!

Grenouilleu se prvi put netko obratio s „monsieur“.

…

Kad su zapjevale ptice — dakle, mnogo prije svitanja — Grenouille se digne i završi posao. Razmotao je platno i strgnuo ga s djevojke poput flastera. Mast se dobro odvajala od kože. Samo u pregibima zadržali su se ostaci koje je morao ostrugati lopaticom. Ostatke pomade obrisao je Laurinom potkošuljom kojom je naposljetku istrljao tijelo od glave do pete, tako temeljito da je zgulio i mast iz pora što se u mrvicama odvajala od kože, a time i posljednje končiće i vlakanca njezina mirisa. Tek tada bijaše za njega doista mrtva, uvela, blijeda i mlohava poput cvjetnih otpadaka.

Ubaci potkošulju u veliku, anfleriranu tkaninu, jer je samo u njoj mogla nastaviti živjeti, smjesti unutra i noćnu košulju i njezinu kosu i sve smota u čvrst paketić pa ga stavi pod ruku. Nije se ni potrudio da pokrije leš na krevetu. I premda je mrkla noć već prešla u modrosivo praskozorje, a predmeti počeli dobivati obrise, nije se ni osvrnuo na njezin krevet kako bi je barem jedanput u životu vidio očima. Njezin ga lik nije zanimao. Za njega više nije postojala kao tijelo, već samo kao bestjelesni miris. A njega je nosio pod rukom, nosio sa sobom. Tiho se popeo na podboj i spustio ljestvama. Ponovno se digao vjetar, nebo se razvedrilo i preplavilo zemlju hladnim, tamnomodrim svjetlom.

Pola sata kasnije služavka je u kuhinji pripalila vatru. Kad je izišla pred kuću da donese drva, ugledala je prislonjene ljestve, ali bijaše još bunovna da shvati što je posrijedi. Nešto poslije šest izašlo je sunce. Golemo i zlatnocrveno, dizalo se iz mora između dva otoka Lerins. Na nebu nije bilo ni oblačka. Zora je najavila prekrasan proljetni dan.

Richisova je soba gledala na zapad, pa se probudio tek u sedam. Prvi put nakon mnogih mjeseci doista je izvrsno spavao i, protiv običaja, izležavao se još četvrt sata, protezao se i uzdisao od užitka i osluškivao ugodne zvukove što su dopirali iz kuhinje. Kad je potom ustao, te širom otvorio prozor i opazio kako je vrijeme lijepo i udisao svjež i mirisni zrak i slušao udaranje valova, njegovu raspolože nju nije bilo granica, pa je naškubio usne i zazviždao vedru melodiju.

Dok se odijevao, i dalje je zviždao, a zviždukao je i kad je izišao iz sobe i poletnim se koracima uputio hodnikom do vrata sobe svoje kćerke. Pokucao je. I ponovno je pokucao, tiho da je ne bi naglo probudio. Odgovora nije bilo. Smješkao se. Posve razumljivo, još je spavala. Oprezno je gurnuo ključ u bravu i polako okrenuo zasun, tiho, posve tiho, pazeći da je ne probudi, gotovo opsjednut željom da je zatekne još u snu i probudi poljupcem, još jedanput, posljednji put, prije no što je bude morao predati drugom čovjeku. Vrata su se naglo otvorila, i on uđe, a sunčevo svjetlo mu preplavi lice. Soba kao da bijaše ispunjena blistavim srebrom, sve je bliještalo, pa je načas morao zatvoriti oči.

Kad ih je ponovno otvorio, ugledao je Lauru kako leži na krevetu, gola, mrtva, ošišana do kože i upadljivo blijeda. Kao u mori što ga je mučila u Grasseu pretprošle noći, kao u onom neugodnom snu koji je odmah zaboravio i čiji mu se sadržaj sada munjevito vratio u sjećanje. Sve odjednom bijaše posve isto kao u onom snu, samo mnogo izrazitije.

Christiane Vleugels, ulje na platnu ( izvor: mymodernmet.com)