Dubravka Ugrešić, LISICA (ulomci)

„Prava književna zabava započinje u onome trenutku kada priča izmakne autorovoj kontroli, kada se počne ponašati poput rotirajućih prskalica za travu i prskati u raznim smjerovima; kada trava krene rasti ne zbog vlage, već zbog žeđi za bliskim izvorom vlage.”

I. Ferris, The Magnificient Art of  Translating Life into a Story and Vice Versa

Zaista, kako nastaju priče? Vjerujem da to pitanje postavljaju sebi mnogi pisci, iako većina izbjegava odgovor. Zašto? Možda zato što ne znaju odgovor, a možda i zato jer se boje da će se ponašati poput onih liječnika koji u razgovoru s pacijentima koriste isključivo latinske nazive (istina, takvih je sve manje!), ne bi li nad pacijentom ostvarili prednost (koju ionako imaju) i zadržali ga u inferiornu položaju (u kojemu se pacijent ovako ili onako nalazi). Zato pisci radije sliježu ramenima i dopuštaju čitaocima da vjeruju kako priče rastu poput korova, što je možda i bolje. Naime, od književničkih razmišljanja na tu temu dala bi se sastaviti pozamašna antologija besmislica.

I čim je besmislica očitija, tim njezin autor ima više poštovatelja, poput onog slavnog pisca koji uporno ponavlja da je epifanijski trenutak za njega, u tom kreativnom smislu, bila jedna bejzbolska utakmica. Kako je bejzbolska loptica poletjela zrakom, njega je pogodila spoznaja da je - romanopisac! Čim se s utakmice vratio kući, odmah je sjeo za radni stol, i otada ne prestaje.

Ruski pisac Boris Pilnjak započinje svoju „Priču o tome kako nastaju priče”(pritom tekst jedva da ima desetak stranica) rečenicom da je u Tokiju, u slučajnom susretu, upoznao pisca Tagakija, za kojega mu je netko rekao da se proslavio romanom u kojemu opisuje „europsku ženu”, Ruskinju. Taj Tagaki izvjetrio bi iz Pilnjakova pamćenja da u japanskome gradu K.-u, u arhivu sovjetskoga konzulata, Pilnjak nije vidio molbu Sofije Vasilevne Gnedih-Tagaki, koja je tražila repatrijaciju.

I dalje, što je dalje bilo? Pilnjakov domaćin i zemljak, sekretar sovjetskoga konzulata drug Džurba, vodi Pilnjaka u planinu iznad grada da mu pokaže hram lisice. „Lisica je utjelovljenje lukavosti i izdaje. Ako se duh lisice useli u čovjeka, rod toga čovjeka je proklet. Lisica je totem pisaca”, piše Pilnjak. Hram je smješten u tami cedrova, na stijeni koja se obrušava u more, a na oltaru hrama odmaraju se lisice. Odatle puca pogled na planinski lanac i ocean, i neobično je tiho. Tamo, na tom svetom mjestu, Pilnjak razmišlja o tome kako nastaju priče. 

Japanski hram lisice i autobiografija Sofije Gnedih-Tagaki (koju drug Džurba daje piscu na čitanje) potiču Pilnjaka da napiše priču. Sofija je u Vladivostoku završila gimnaziju da bi se zaposlila kao učiteljica, ali samo dok se „ne pojavi prosac” (Pilnjakov komentar); bila je to djevojka „kakvih je u staroj Rusiji bilo na tisuće” (Pilnjakov komentar); „priglupa kao poezija, kao što se i pristoji nekome od osamnaest godina” (Pilnjakov komentar). Ženske biografije bile su u Rusiji slične „kao jaje jajetu: prva ljubav, gubitak nevinosti, sreća, muž, dijete i vrlo malo ostaloga”. Sofijina biografija počinje zanimati Pilnjaka tek od trenutka „kada je brod uplovio u luku Curugu - biografija i vrlo neobična i kratka, koja ju je izdvojila iz tisuća biografija provincijskih ruskih žena”.

Kako se ova mlada žena iz Vladivostoka uopće našla na brodu koji putuje za Curugu?! Koristeći fragmente Sofijine autobiografije, Pilnjak vješto dočarava njezin život u Vladivostoku, u dvadesetim godinama prošloga stoljeća. Sofija unajmljuje sobicu u kući u kojoj stanuje i japanski oficir Tagaki. Za njega se pričalo, piše Sofija u svojoj kratkoj autobiografiji, da se „tušira dva puta dnevno, nosi svileno rublje i noću odijeva pidžamu”. Tagaki govori ruski, ali umjesto „l” izgovara „r", što zvuči smiješno, pogotovo kada naglas čita poeziju svojih omiljenih ruskih pjesnika („Noć je mirisara...”).

Iako se po zakonima japanske armije japanski oficiri nisu smjeli ženiti sa strankinjama, Sofija i Tagaki ubrzo se zaručuju, na „turgenjevski način”.

Prije nego što će otputovati u Japan - jer u Vladivostok će uskoro nahrupiti Rusi - Tagaki ostavlja Sofiji upute i novac kako bi mogla doputovati za njim.

Sofija putuje iz Vladivostoka u Curugu, gdje ju japanska pogranična policija zadržava i ispituje o njezinoj vezi s Tagakijem. Ona priznaje da su zaručeni. Policija privodi i Tagakija, predlaže mu da raskine zaruke i vrati Sofiju u Vladivostok, što Tagaki odbija. Umjesto toga, on ukrcava Sofiju u vlak za Osaku, gdje će je dočekati njegov brat i odvesti je na selo, u roditeljsku kuću, a sam se stavlja na raspolaganje vojnoj policiji. Slučaj će ubrzo biti razriješen povoljno po Tagakija: on će, doduše, biti zauvijek izbačen iz vojske i osuđen na dvije godine izgnanstva, ali će dobiti dopuštenje da kaznu izdržava na selu, u roditeljskoj kući, „utonuloj u zelenilo i cvijeće”.

Mladenci provode vrijeme u slatkoj osami. Njihove noći ispunjene su burnim tjelesnim strastima, a dani mirnom, ničim poremećenom svakidašnjicom. Tagaki je ljubazan, ali šutljiv, najradije provodi dane zatvoren u svojoj radnoj sobi.

„Ona je voljela, poštovala i bojala se muža: poštovala ga je jer je bio svemoćan, plemenit, šutljiv i obrazovan; voljela ga je i bojala ga se za volju strasti što pustoši dušu, podčinjava i slabi volju, njezinu, ne njegovu”, piše Pilnjak. Pa ipak, iako o svome mužu nije znala mnogo, Sofija je bila posve ispunjena srećom zajedničkog života. Kada je Tagakijevo izgnanstvo službeno okončano, mladi par ostaje živjeti na selu. A onda u osamu njihova života nahrupljuju novinari, fotografi, ljudi... Tako Sofija otkriva tajnu muževljeva svakodnevnog povlačenja u radnu sobu: Tagaki je u te dvije ili tri godine napisao roman.

Tagakijev roman nije bila u stanju pročitati, iako je u to vrijeme već znala ponešto japanskoga. Molila ga je da joj kaže nešto o romanu, ali on je izbjegavao odgovor. Zahvaljujući velikom uspjehu romana njihov život promijenio se; sada su imali sluge koji su pripremali rižu i privatnoga šofera koji je Sofiju često vozio u obližnji grad u kupovinu. Tagakijev otac „klanjao se sinovljevoj ženi s više poštovanja nego ona njemu”. Sofija je počela uživati u muževljevoj slavi.

Sadržaj romana otkrila je kada ih je posjetio „novinar iz prijestolnice” koji je govorio ruski. Tagaki je cio roman posvetio njoj, opisujući svaki trenutak koji su proveli zajedno. Ispalo je da ju je taj novinar doveo pred zrcalo, gdje je ugledala samu sebe oživjelu na papiru, i nije važno što je u romanu kliničkom preciznošću bilo opisano kako se grčila u strasti i metežu života; strava, njezina strava, započinjala je nakon toga. Saznala je da je sve, sav njezin život, bio materijal za promatranje, da ju je muž uhodio u svakom trenutku njezina života: tu je započinjao njezin užas, bila je to okrutna izdaja svega što je imala.

Pilnjak tvrdi, a na nama je da mu vjerujemo, da su oni dijelovi autobiografije te „priglupe žene” koji se odnose na djetinjstvo, gimnaziju i Vladivostok posve nezanimljivi, dok je opisujući dane provedene s mužem uspjela naći “prave velike jednostavne riječi”. Sve u svemu, Sofija je „napustila zvanje žene slavnoga pisca, ljubav i uzbudljivost jaspisova vremena” i zatražila da se vrati u domovinu, u Vladivostok.

I što je dalje bilo? To je sve.

„Ona je iživjela svoju autobiografiju; njezinu biografiju - o tome kako je teže proći kroz smrt nego ubiti čovjeka” - napisao sam ja. On je napisao divan roman.

Nije moje da sudim o ljudima. Moj je posao da razmišljam, najviše o tome kako nastaju priče.

Lisica je utjelovljenje duha lukavosti i izdaje. Ako se duh lisice useli u čovjeka, rod tog čovjeka je proklet. Lisica je totem pisaca”

Je li Tagaki doista postojao, je li Sofija postojala - teško da možemo znati. U svakom slučaju, prilikom čitanja ove majstorski napisane priče čitaocu ni u jednoj sekundi ne pada na pamet da bi priča mogla biti iskonstruirana; da su i ruski konzulat u gradu K., i priča o Sofiji, i njezina molba za repatrijaciju i pisac Tagaki - izmišljeni. Čitalac ostaje pogođen stopostotnom istinitošću priče, snagom kratke biografije koja se sastoji od dviju izdaja: jedne koju je prema Sofiji počinio pisacTagaki; i druge koju je, povučen istim stvaralačkim impulsom, počinio pisac Pilnjak.

…

Tko je Boris Pilnjak?

Fotografije privlačna muškarca s okruglim tanjušnim naočalama, odjevena u najbolja odijela, uvijek s leptir-mašnom, nalik na pravog pravcatog dandija  - nimalo ne odgovaraju „zapadnjačkoj” predodžbi o ruskom revolucionarnom piscu. Pa ipak, Pilnjak je to bio: ruski revolucionarni pisac.

Njegovo pravo prezime je Vogau (Pilnjak je pseudonim), on je sin povolških Nijemaca, djetinjstvo i ranu mladost proveo je u ruskoj provinciji. Bio je jedan od najproduktivnijih pisaca svoga vremena, žanrovski i stilski raznolik. Njegovi prozni interesi obuhvaćali su tradicionalnu prozu s jakim nagnućem prema naturalizmu i “primitivizmu”, novinske reportaže, putopisni i „proizvodni” roman, dokumentarnu prozu i modernističku „ornamentalnu prozu”, čije je ogledno djelo roman Gola godina.

Pilnjak je bio voljen i omražen, slavan i utjecajan; njegov su književni rukopis imitirali mnogi; bio je prevođen na strane jezike; i slobodan da putuje na mjesta o kojima su drugi samo sanjali. Bio je u Njemačkoj, Engleskoj, Kini, Japanu, SAD-u, u Grčkoj, Turskoj, Palestini, u Mongoliji... U njegov „japanski ciklus” spadaju putopisne knjige Korijenje japanskog  sunca, Kamenje i korijenje, Jelenji grad Nara i Priča o tome kako nastaju priče…

Žene su ga voljele, možda i zato jer mnoge žene imaju slabost prema piscima, osobito, čini se, Ruskinje. Pilnjak se ženio tri puta. S prvom ženom, Marijom Sokolovom, liječnicom u bolnici u Kolomni, imao je dvoje djece. Njegova druga žena bila je glumica Malog kazališta u Moskvi, ljepotica Olga Ščerbinovska; a treća gruzinska glumica i režiserka Kira Andronikašvili. S njom je imao sina Borisa. Posjedovao je čak dva automobila (prevezavši ford, koji je kupio u Americi, u Sovjetski Savez!) i imao na raspolaganju prostranu „daču” u Peredelkinu, poznatom umjetničkom vikendaškom naselju u blizini Moskve.

Pilnjakova bibliografija je pozamašna. Osim antologijske Gole godine  značajni su njegovi romani  Mašine i vuci (Mašiny i volki) i Volga utječe u Kaspijsko more  (Volgaupadaet u Kaspijskoe more). Veliki skandal izazvala je njegova „Pripovijest o neugašenom mjesecu” („Povest o nepogašennoj lune”), pripovijest o ubojstvukomunističkog vođe Frunzea. Otrovavši ga prevelikom dozom kloroforma, ubojstvo su, navodno po Staljinovu nalogu, izvršili liječnici.

Pilnjak je bio blizak prijatelj s Jevgenijem Zamjatinom. Jevgenij Zamjatin - inženjer koji je radio za Rusku carsku mornaricu, a knjige je pisao iz hobija - autor je najsnažnijih riječi koje je jedan pisac uputio svome krvniku. U pismu Staljinu – u kojemu traži dopuštenje da napusti Sovjetski Savez (što mu je Staljin, na nagovor Maksima Gorkoga, i dopustio!) - napisao je: „Pravu književnost ne stvaraju marljivi i poslušni činovnici, nego luđaci, pustinjaci, heretici, sanjari, buntovnici i skeptici.” Zamjatinov roman Mi  (objavljen na engleskome jeziku 1924.) plagirali su mnogi pisci: George Orwell (1984), Aldous Huxley (Brave New World) i drugi. Kurt Vonnegut jedini je to javno i priznao, drugi su upirali prstom jedni u druge (Orwell u Huxleyja, na primjer!). Emigracija Zamjatinu nije donijela sreću: proživio je u Parizu svega šest bijednih godina i umro od srčanoga udara, 1937., iste godine kada je uhapšen Boris Pilnjak. Čini se da Staljinov metak, koji je tih godina kosio ruske pisce, nije mimoišao ni Zamjatina, iako se Zamjatin bio sklonio van njegova dometa. Ovo, međutim, nije priča o Zamjatinu, nego o priči koja govori o tome kako nastaju priče.

…

„Priča o tome kako nastaju priče” napisana je 1926. godine. Iste godine rodila se moja mama. Te iste godine dogodile su se mnoge stvari koje bih mogla smišljenije i spretnije povezati s maminom biografijom. Ja, međutim, zamišljam da između Pilnjakove pripovijetke i biografije moje mame postoji duboka poetička povezanost.

„Ukrcao ju je na vlak, rekavši da će je u Osaki dočekati njegov brat, a on sam da će biti ‘malko zauzet’. On se sakrio u mraku, vlak je krenuo u tamne planine, da bi je ostavio u najžešćoj usamljenosti i najtvrđoj vjeri da je on, Tagaki, jedini na cijelome svijetu, ljubljeni, vjeran, kojemu duguje sve, ispunjena zahvalnošću, ne shvaćajući baš ništa. U vagonu je bilo vrlo svijetlo, za prozorima je sve tonulo u mrak. Uokolo nje sve je bilo strašno i nerazumljivo, osobito kada su se Japanci koji su putovali s njom u istom vagonu, muškarci i žene, stali prije spavanja razodijevati, ne stideći se nagoga tijela, i kada su kroz prozore na stanici stali prodavati vrući čaj u bočicama i košarice od jelovine s večerom, rižom, ribom, rotkvicama, s papirnatim salvetama, čačkalicom i dva štapića s kojima je trebalo jesti. Zatim se u vagonu ugasilo svjetlo i ljudi su zaspali. Ona nije spavala cijelu noć, usamljena, ne shvaćajući, uplašena. Ništa nije razumjela.”

Dvadeset godina nakon što je nastala Pilnjakova priča, 1946. godine, moja dvadesetogodišnja mama kreće na put svoga života. Kupivši kartu za vlak, mama kupuje kartu za put u nepoznato. S izborom tog puta, a ne nekog drugog, počinje se odmotavati klupko njezine sudbine, koja baš kao da je, zajedno s putnim znakovima i željezničkim stanicama, već bila ucrtana u linijama na njezinu dlanu.  U crnomorskoj Varni, gdje je živjela, pohađala gimnaziju, obožavala filmove i knjige (osobito romane sa ženskim imenom i prezimenom u samome naslovu!), upoznala je krajem rata mornara, Hrvata, zaljubila se u njega, zaručila s njim i nakon završetka rata zaputila u Jugoslaviju. Na vlak su je stavili roditelji, položili su je u kupe nježno, kao u kakvu barčicu koja će njihovo čedo dovesti do sigurnih obala.

Pritom bukvalno: otac moje majke, moj djed, bio je željezničar. Mama je putovala iz Varne u Sofiju, iz Sofije prema Beogradu, iz Beograda prema Zagrebu. Vlak je prolazio kroz ruševine, i to će je najviše potresti, ti sati prolaska kroz predjele spaljene zemlje, a onda će, prema mornarevim uputama, osamdesetak kilometara prije Zagreba sići, i naći se u mraku napuštene i zapuštene provincijske željezničke stanice. Tamo je nitko nije čekao. Ta mračna i napuštena željeznička stanica utisnula se u mamino srce kao vrući žig, kao prva teška i bolna izdaja.

„Priča o tome kako nastaju priče” zapravo ponavlja obrazac bajki; bajki o tajanstvenome biću koje nije od ovoga svijeta; o „nepoznatoj sili” (Zvijer, Voron Voronovič, Zmaj, Sunce, Mjesec, Koščej Besmrtni, Modrobradi itd.) koja odnosi nevjestu iza sedam brda, iza sedam mora, u udaljeno carstvo (ono se u bajkama zove „brončanim”, „srebrnim”, „zlatnim” ili „medenim” carstvom). Jaspis je Pilnjakov sinonim za Japan i za Sofijine dane sreće („jaspisovi dani”; „jaspisova brojanica dana je odbrojana” ; „uzbudljivost jaspisova vremena”). Tajanstveni Tagaki odnosi svoju rusku nevjestu u „jaspisovo” carstvo. I doista, Tagaki nije nimalo sličan zastavniku Ivancovu, na primjer, kojega je Sofija „prestala pozdravljati” jer je „svima izbrbljao da su imali spoj”. Zagonetni Tagaki, za razliku od prostaka Ivanceva, ljubi ženama ruke i prilikom susreta poklanja „čokoladu”. Istina, Sofiji se isprva taj „čovjek tuđe rase, taj Japanac” nije svidio, štoviše bio joj je odbojan, ali je - baš kao u bajkama u kojima se „zvijer” pretvara u zavodljiva ljubavnika - ubrzo pokorio njezinu dušu.

I eto paradoksa: da Pilnjakova priča ne sadrži u sebi obrazac bajke, ne bi bila toliko uvjerljiva. Djevojka, koju baš ništa nije izdvajalo iz tisuća istih, u trenutku pristanka da potrči za zlatnim klupkom svoje ženske sudbine postaje uvjerljivom junakinjom. Što bi to trebala biti ženska sudbina? Odgovor na to pitanje pruža većinski korpus klasičnih djela svjetske književnosti.

Postoji jak obrazac (mem, memorijska kartica) koji tekstovi svjetske književnosti (oni manjinski, pisani ženskom, kao i oni većinski, pisani muškom rukom) prenose iz stoljeća u stoljeće poput nasljedne bolesti. Junakinja se mora ponašati prema tome obrascu da bismo je uopće prepoznali kao junakinju. Drugim riječima, ona mora proći kroz test poniženja da bi zaradila pravo na vječni život. U Pilnjakovoj priči junakinja je dvostruko prevarena, ogoljena i „pokradena”: jednom od Tagakija, drugi put od Pilnjaka. Pilnjak to zove „prolaskom kroz smrt” (!). Tako se Sofija, mala junakinja kratke priče, pridružuje svim onim ženskim književnim likovima koji pronose taj obrazac sve do današnjih dana, do romana s mnogomilijunskom nakladom, u kojima Ona drhti očarana tajanstvenim Njime. On će je začarati, pokoriti, poniziti i prevariti, a Ona će na kraju uskrsnuti kao junakinja dostojna poštovanja i samopoštovanja.

A što se moje mame tiče, njezino mlado i jedro srce zacijeljet će. Prava je sreća da je Sudbina, ta smušena spisateljica, zaboravila da je na peronu provincijske stanice moju mamu trebao čekati mornar. Mornari obično ne čekaju svoje dragane na željezničkim peronima, njima je mjesto u lukama, možda je zato Sudbina zaboravila na mornara. A onda se, poput odgođenog happy enda, u svjetlu na kraju metaforičkoga tunela, pojavio On, pravi junak mamine priče, moj budući otac. Ovo, međutim, nije priča o mojoj majci i mome ocu, nego priča koja nastoji reći nešto o tome kako nastaju priče.

 …

Zaista, kako nastaju priče? Pilnjak je živio u vremenu kada je književna riječ bila jaka i važna, a filmska slika uzbudljiva i mlada. Ja živim u vremenu kada su riječi stjerane u kut. Kako očekivati da su korisnici novih tehnologija, koji su prošli kroz fizičku i mentalnu metamorfozu, čiji se jezik sastoji od slika i simbola – spremni da pročitaju nešto što se još donedavno zvalo književnim tekstom, a danas se pojavljuje pod opće usvojenim nazivom knjiga?

Progoni me osjećaj da živim u vremenskom trenutku iz kojega je definitivno istisnuta magičnost, iako pritom ne bih znala objasniti što je to, ni čemu to služi, nizašto bi prošla vremena bila bolja od današnjega. Svatko tko se usudi uspoređivati različita vremena ne samo da otvara mogućnost da bude u krivu nego najčešće i jest u krivu. Mnogi prošli trenuci čine nam se magičnima, naprosto zato jer nismo njihovi neposredni svjedoci, ili smo to bili, ali ti su trenuci nepovratno prošli. Zašto Pilnjakova junakinja Sofija ostaje jednako privlačnom, bez obzira na Pilnjakove napore da je ogoli, i zašto uvijek iznova prečitavam Pilnjakovu priču, jednako očarana njegovim umijećem da je ispriča? Posve je moguće i to da je magičnost krivo izabrana riječ.

Što je, na primjer, s ključnim simbolom Pilnjakove priče, s lisicom? Japanski Inari hramovi, sudeći po brojnim amaterskim video-razglednicama koje se mogu naći na internetu, neka su vrta japanskoga Disneylanda. Pilnjakova basna o etici spisateljskoga posla, o lisici kao simbolu prevare, prema današnjim društvenim kodovima ima suprotno značenje. Moto današnjega trenutka glasi: Lisica je simbol lukavosti i prevare: ako se duh lisice useli u čovjeka, njegov rod će biti blagoslovljen.

Danas bi Sofija požurila da napiše svoju verziju erotskoga života s Tagakijem i svoj bi roman obilato potkrijepila promotivnim video-materijalom. Izlagati svakodnevno svoj i tuđi život u ovome času nije više pitanje etike i izbora, nego automatizma: svi to rade, i sve se to očekuje i od nas. Je li Pilnjak mogao zamisliti, naprimjer, da će njegova unuka na nekom sajtu ostaviti otisak svoga nedužnog prsta i reći da voli Turgenjevljeve stihove u prozi i Bunjina; da se bavi trčanjem; da ne vjeruje u političke stranke; da je uvjerena da bi stvari bile bolje kada bi svatko volio svoj posao i pošteno ga obavljao; da je temperamentna i lako uvredljiva; te da nikome ne želi zla. Što izdvaja kratku biografiju Pilnjakove unuke iz tisuća sličnih? „Iznad Kobea u planinama... smješten je hram, posvećen bogu lisice. Na stijenama koje se obrušavaju u more, visoko iznad oceana, među višestoljetnim borovima, iznikao je cio grad. U tišini zvoni budističko zvono. Čim se dublje uđe u planinu, tim je pustije i tiše. I tamo stoje mali oltari, prepuni porculanskih lisica industrijske proizvodnje, po kvaliteti lošijih od lutkarskih lisičjih glava koje se prodaju na sajmištima budzašto. Uveče sam u Kobeu na bazaru kupio sebi deset takvih lisica za samo jedan japanski jen”, piše Pilnjak u knjizi Korijenje japanskoga sunca.

Što bi Pilnjak rekao kada bi samo mogao zaviriti u proizvode japanske multimilijunske manga i anime industrije? Ja sam načas zavirila i otkrila da su lisice (male modre lisice, u nekom anime-filmu!), s očima velikim i okruglim poput biljarskih kugli, popularni likovi japanske industrije stripa i animiranog filma; te da su morfovi  (baš kao u starim japanskim legendama) oni koji iz lisičjega tijela lako uskaču u tinejdžersko, a tinejdžerskom tijelu pritom ne smeta da zadrži lisičje uši i rep, naprotiv. Kada bi se danas našao u Japanu i vidio mlade ljude opasane umjetnim (lisičjim?) repovima, koje pokreću mjenjačem signalizirajući okolini u kakvu su emocionalnom raspoloženju (spušten rep - podignut rep - vrtnja repom) - što bi Pilnjak rekao? Put od tišine i tajanstvenosti hrama na čijem se oltaru odmaraju lisice do lisičjeg cosplaya  i umjetnih taillies  trajao je nepuno stoljeće.

Na nas konstantno sipi i zasipa nas vulkanska prašina zaborava, zatrpava nas polako, pada u krpama sivi netopljivi snijeg. Svi smo fusnote, mnoge od nas nikada neće imati priliku da budu pročitane, svi smo u stalnoj i žestokoj borbi za svoj život, za život fusnote, za to da ostanemo na površini prije nego što ćemo, bez obzira na sve svoje napore, potonuti. Posvuda i stalno ostavljamo tragove o svome postojanju, o svojoj borbi protiv besmisla. I što je besmisao veći, to je naša borba žešća - meinkampf, min kamp, mia lotta, muj boj, mijn strijd, minun taistelu, mi lucha, my struggle, moja borba...

Ostavljamo za sobom tisuće fotografija i videozapisa koje ne stižemo pregledati; ako nakon nekoliko godina slučajno naletimo na snimak, više ne znamo ni gdje je snimljen, ni kada, ni tko su ljudi oko nas, niti smo sigurni da smo to na snimku mi. Ostavljamo za sobom vulkansku prašinu; novi slojevi prekrivaju stare. Male modre lisice iz japanskih anime-filmova, s očima okruglim poput biljarskih kugli, svojim modrim repovima čiste, metu, zameću i Pilnjakovu priču, i svoju vlastitu mitološku povijest, da bi nas na kraju uspavale modrim smijehom zaborava. Ovo, međutim, nije priča o prošlim i sadašnjim vremenima, nego priča o jednoj priči, koja pripovijeda o tome kako nastaju priče…

FRAKTURA, Zagreb 2017.; urednik Seid Serdarević

Julia Hamilton, Woman into Fox, ulje na platnu (izvor: Jackson’s - jacksonart.com)