Assia Djebar, BESKRAJAN JE ZATVOR (ulomak)
Majka se smiješi pred komplimentima koje je izazvala crna haljina koja razgolićuje mladu djevojku. No što je tu čudno, tu je tijelo što se vrti, nezadrživo, čitavo tijelo vibrira pred ženama, pred kim bilo – pa nije ni važno ako su se dvojica ili trojica dječaka, možda čak i poneki mladić prikrili u nekoj zatvorenoj prostoriji, i ako se iza odškrinutih rebrenica pretvaraju u voajere...
Plešem. Nekoliko zrelih žena pleše oko mene. Pomalo, usprkos sebi samima, izražavaju svoju bol i potrebu da izađu, da pobjegnu što dalje, prema žarkom suncu, a ja... ja koja se krećem zatvorenih očiju (vrtoglavica počinje), kakvu sliku nudim tim sekvestriranim ženama, onim pokleknulima koje su me se već spremne odreći.
”0na izlazi, čita, tako gola ide u gradove, njezin otac, čudak, to joj dozvoljava... Takva hoda tamo kod drugih, u neprijateljskom svijetu, konačno i slobodnom, ali dalekom, tako dalekom! Tamo plovi, jadni njezini roditelji kad uvide da se od tamo nikad neće vratiti!... Čemu karavela što odlazi u daleke oceane kad bogatstava neće donijeti, čemu karavana koja, izvan pustinja pogriješi put povratka i izgubi se u pijesku! Oh, kako toga nisu svjesni, djevičini roditelji!
A ona, pokreta otvrdnulih od srama i vatrenosti, pleše; no previše živo, previše nervozno, odnosno živahno! Još nije shvatila: nikad ni neće shvatiti jer nikad neće biti ona iz naših kuća, naših zatvora, ona će biti pošteđena od zatvaranja u samostan, a time, i od naše topline, našeg društva! Ona nikad neće znati da čak i ako nas lutnja i prodoran glas slijepe narikače podignu na noge i gotovo bace u trans, da je to zbog tuge, maskirane tuge.
Ona, istina, pleše za nas; pred nama, doista, ali što, izražava svoje veselje življenja; kako je to čudno, Odakle dolazi, odakle se, stvarno, tu našla, ona, strankinja!"
„Ipak”, povikuje jedna od matrona, najpunija, što priča svisoka, "ja, kad bi je njezin otac povratio... u biti, kad bi je dao 'prekriti velom', odnosno kad bi ponovo ušla u mrak i okrilje naših domova, ja bih je bez oklijevanja, tražila za udaju za mojeg prvog sina! Opisala bih mu je ovakvu kakva je sada, njezin struk, držanje i tako vatrene oči! Sigurno! Zatražila bih je, a moj bi sin, u to sam sigurna, zbog toga bio sretan!”
Netko je prenio razgovor - imenujući gospođu djevičinoj majci. Koja se rasrdila. Ona koja se željela predstaviti kao eventualna svekrva (pod uvjetom, istina, da otac vrati kćer striktnoj muslimanskoj ortodoksnostl...), e pa, majka pripovjedačice nije je smatrala dovoljno visokog ranga za "njih” - nju, njezinu majku, njezinu lozu s očeve strane sa svecem u planinama, tako prisutnim za sve i svakoga, kako je moguće zamisliti da se poveže s tom buržujkom ”što priča svisoka"? Previše svisoka!
„Uostalom”, bila je ironična jedna majčina prijateljica (koja je, istini za volju, poznata po beskičmenjačkom konformizmu), "ta četrdesetogodišnja žena koja, pred trinaestogodišnjom djevojkom, nju želi sama opisati svome sinu. Da li se to pristoji?”
„Ona bi to učinila sama?” poviče, naivno začuđena, majka.
Kao da se ne zna da svaka majka, pogotovo mlada, mora zadržati sram pred svojim najstarijim sinom, i svim svojim sinovima čim se oni priključe svijetu svojih očeva!
„To nisu naši običaji!“, odgovori druga.
Majka bi bila sklona misliti da je ta osobina bila prije simpatična: misliti na zadovoljstvo svoga sina, poželjeti za njega i prije njega lijepu djevojku "vatrenih“ očiju!
Najednom je posumnjala. Susjeda prijateljica, koja je bila bolje upoznata s prilikama, vjerojatno je bila upitana:
”Kćeri moja, moja najstarija kći, kakve misliš da su u nje oči?”
Susjeda je uobičajenim izrazima i metaforama pohvalila lice, pogled, kosu mladice. Na što majka zaustavi razgovor:
”Bilo kako bilo, otac će svoju kćer pustiti da završi studije! Reci toj ženi da drugdje traži snahu! ”
Meknes Medina, preuzeto sa stranice Wander Lush (wander-lush.org)