Haruki Murakami, SAMOSTALNI ORGAN

Na ovome svijetu postoje i oni ljudi koji, zahvaljujući nedostatku bilo kakvog intelektualnog napora ili načina razmišljanja, ne samo što žive iznenađujuće blaziranim i neprirodnim životom nego ga, upravo zbog toga, ponekad znaju zakomplicirati pa i upropastiti. Ali takvih nema mnogo. Neki beznačajan razlog pomogne nam da kadikad upoznamo nekoga od njih. Jedan od takvih ljudi bio je i doktor Tokai.

Kako bi takva vrsta ljudi koje bismo možda čak mogli nazvati principijelnim osobama uspjela preživjeti u izobličenom svijetu koji ih okružuje, nužno je da mu se na svoj osobiti način prilagode, ali takvi najčešće nisu svjesni na kakve sve zamorne i dosadne taktičnosti i lukavosti moraju pristati da bi to ostvarili. Takvi nedvojbeno vjeruju da žive krajnje otvoreno i pošteno, bez ikakvih zadnjih primisli ili licemjerja. A onda, kada ih nekim slučajem obasja neka osobita svjetlost i odjednom se uvjere koliko su njihovi životi umjetni i neprirodni, zapadaju ponekad u tragične, a kadikad i u sasvim komične situacije. Naravno, velik je broj takvih koje bismo mogli nazvati sretnima i to upravo stoga što ih ta svjetlost nikad nije obasjala, ili ih je možda i obasjala, ali nisu ništa osjetili.

Želio bih ovdje ukratko iznijeti sve što sam doznao o doktoru Tokaiju. Većinu toga čuo sam od njega samoga, premda sam pojedine detalje doznao od ljudi koji su mu bili bliski i kojima je vjerovao. Dakako, ima tu i mojih osobnih pretpostavki, a koje se temelje na činjenicama do kojih sam došao promatrajući njegovo ponašanje i slušajući ono što mi je govorio. One poput smjese za gletanje ispunjaju praznine između činjenica. Ono što želim naglasiti jest to da njegov portret nisam stvorio od posve čistih, objektivnih činjenica. Upravo stoga, kao pisac ove priče, nisam sklon preporučiti čitatelju da ono što je ovdje izloženo prihvati kao dokazni materijal (kao što se to radi na sudu) odnosno kao dokumentarnu građu za određeni izvještaj (premda ni meni samome nije posve jasno kakav bi to izvještaj mogao biti).

Ali, ako se od svega udaljite nekoliko koraka (naravno prije toga provjerite da slučajno ne stojite na rubu provalije) i s dovoljne se udaljenosti zagledate u taj portret, vjerojatno ćete shvatiti da je autentičnost svih detalja tu posve nebitna. Jedino je važno da naslutite trodimenzionalan i živopisan lik doktora Tokaija. Kao autor ove priče barem se toliko nadam. Drugim riječima, on nije bio čovjek koji je dopuštao mogućnost da slučajno bude pogrešno shvaćen.

Ne tvrdim da je bio jednostavan čovjek kojega je bilo lako razumjeti. Imao je, barem u nekim dijelovima, kompliciranu i kompleksnu ličnost koju nije bilo lako dokučiti. Kakav je mrak trpio u sebi, kakve je grijehe nosio na svojim leđima, ja o tome ne znam ništa. Ipak, oslanjajući se na njegove ustaljene navike i svakodnevno ponašanje, čovjek je relativno lako mogao stvoriti opću sliku o njemu. Možda je to donekle pretjerano s moje strane, ali kao profesionalni pisac u to sam vrijeme imao takav dojam.

Za pedeset i dvije godine života Tokai se nijednom nije ženio, a nije ni živio s nekom ženom. Živio je sam u trosobnom stanu na petom katu stambene zgrade u otmjenoj tokijskoj četvrti Azabu. Za njega se nedvojbeno može reći da je bio okorjeli neženja. Uglavnom je sve obavljao sam: kuhanje, pranje rublja, glačanje i mnoge druge kućanske sitnice, a o svemu ostalome brinula se čistačica koja je dva puta mjesečno dolazila usisati, očistiti i pospremiti stan. Još od najranije mladosti bio je uredan, pa mu je stan uvijek bio čist i pospremljen. Kad je to bilo potrebno znao je smućkati odlične koktele, ispeći meso s krumpirom ili brancina u foliji. (Kao i većina ljudi koji vole kuhati nije štedio pri nabavci namirnica, pa su sva njegova jela bila vrlo ukusna.) Nedostatak ženske ruke u kući nikad mu nije predstavljao problem, nikad se nije dosađivao samujući u stanu, niti je osjećao sjetu kad bi uvečer legao u prazan krevet. Zapravo, tako je bilo sve do određenog trenutka.

Po zanimanju je bio estetski kirurg. Bio je vlasnik i ravnatelj “Klinike za estetsku kirurgiju Tokai” u četvrti Roppongi. Kliniku je naslijedio od oca koji se bavio istim poslom. Dakako, to mu je pružalo brojne prilike za upoznavanje žena. Za njega se doista nije moglo reći da je zgodan muškarac, ali nije bio ni ružan (nikad mu nije palo na pamet da se i sam podvrgne plastičnoj operaciji), a s obzirom na to da je njegova klinika poslovala jako dobro, imao je visoke prihode. Bio je podignut u blagostanju, dobro odgojen i široko obrazovan, imao je profinjene manire i s lakoćom i velikim znanjem mogao je razgovarati o brojnim temama. Kosa mu se još nije bila prorijedila (premda je počela sijedjeti), i premda mu se na pojedinim dijelovima tijela moglo nazreti da ima koji kilogram viška, redovito je odlazio u sportsku dvoranu i ustrajno radio na svojoj kondiciji. Iako će ovako izravna opaska možda izazvati negativnu reakciju kod nekih, njemu zgodne žene za seksualne odnose nikad nisu nedostajale.

Iz nekog razloga Tokai još od mladosti nije imao ni najmanju želju da se oženi i zasnuje obitelj. Bio je čvrsto uvjeren da nije stvoren za bračni život. Zato se nije volio viđati s onim ženama koje su, ma koliko bile zgodne i privlačne, u njemu tražile budućeg zaručnika ili čak muža. Kao rezultat takvih njegovih želja, većina žena koje je birao za partnerice u seksualnim odnosima bile su ili već udane ili u vezi koja je podrazumijevala skori brak. Sve dok je uspijevao održavati takve veze nijedna od njegovih partnerica nije se ni željela udati za njega. Jednostavnije rečeno, Tokai je za njih uvijek bio povremeni ljubavnik ili prigodan partner za ugodno provedeno poslijepodne ili večer. Istini za volju, upravo je takva vrsta veze Tokaiju najbolje odgovarala, u takvom se odnosu osjećao najsigurnije. Svaki drugi oblik muško-ženskih odnosa, osobito onaj u kojem žena traži bračnog partnera, unosio je u njega osjećaj nemira i nelagode.

Činjenica što su te žene spavale ne samo s njime nego i s drugim muškarcima njemu nije osobito smetala. Jer, po njegovu mišljenju, seksualni odnosi i nisu ništa drugo doli isključivo tjelesna, intimna bliskost. Kao liječnik, Tokai je vjerovao u to, a tako su najčešće mislile i žene koje su s njime spavale. Tokai se jedino nadao da dok su u njegovu društvu obostrano uživaju u seksu. Njemu je to bilo sasvim dovoljno. O čemu će njegove ljubavnice razmišljati i što će raditi kad nisu zajedno, njega to uopće nije zanimalo.

Već sam čin odlaska na večere, pijuckanje vina i uživanje u razgovoru s njima, Tokaiju su pričinjavali veliko zadovoljstvo. Seks je bio tek produžetak ugodnog druženja, ali ne i krajnji cilj. Više od bilo čega drugoga on je želio intimnu, tjelesnu bliskost s privlačnim ženama. A što će biti poslije toga, o tome uopće nije razmišljao. Upravo zbog toga što se i u stvarnome životu tako ponašao, Tokai je privlačio brojne žene, a i one su uživale u vremenu provedenom s njime i doista su ga lako prihvaćale. Moje je osobno mišljenje da je mnogim ženama na ovom svijetu (osobito onima doista privlačnima) dosta muškaraca koji ih jedino žele odvesti u krevet i povaliti. Ponekad mi se čini da je trebao pobrojiti s koliko je žena imao takvu vrstu odnosa posljednjih tridesetak godina. Ali, njega brojke doista nisu zanimale. Mnogo više ga je zanimala kvaliteta doživljenog. A opet, nije ga pretjerano privlačio ni tjelesni izgled partnerice. Bilo mu je dovoljno da njegova partnerica nema neki osobito velik tjelesni nedostatak koji bi izazvao njegovu profesionalnu znatiželju, ili da nije toliko dosadna da počne zijevati u njezinoj prisutnosti. Ako nekomu smeta vlastiti tjelesni izgled, a ima dovoljno novca, može ga promijeniti gotovo onako kako želi (kao specijalist u tom području medicine, znao je iznenađujuće veliki broj takvih primjera). Ono što je cijenio mnogo više od toga bile su bistre, dosjetljive žene sa smislom za humor. Ako je neka žena bila iznimno lijepa ali nije mogla ni o čemu ozbiljnije razgovarati ili nije imala vlastito stajalište, Tokai bi se razočarao i obeshrabrio. Nijedan estetski zahvat nije mogao poboljšati intelektualnu vještinu takvoj ženi. Tijekom večere uživao je u razgovoru s pametnom i bistrom ženom, a isto je tako uživao i u brbljanju u krevetu, dok su se njihova tijela dodirivala. Takve je trenutke Tokai smatrao dragocjenima.

Niti jednom nije imao ozbiljnijih problema u odnosima sa ženama, a isto tako ni one njemu nisu pravile raznolike neprilike koje pojedine žene često znaju praviti svojim ljubavnicima pa čak i muževima. Nije volio bolećive emocionalne sukobe. Ako bi se neki takav zloslutan crni oblak pojavio na obzoru, znao je vješto izbjeći sukob, povući se iz te veze ali, ako je to bilo ikako moguće, pri tome ne povrijediti partnericu. On je tome pristupao hitro i prirodno, poput sjene koja se stapa sa sumrakom. Kao okorjeli neženja tu je vještinu razvio do savršenstva.

Veze sa ženama s kojima je spavao često je i bezbolno prekidao. Većina djevojaka i žena koje su istodobno bile u ozbiljnim vezama s drugim muškarcima jednoga trena bi mu priopćila: “Stvarno mi je žao, ali ne mogu se više viđati s tobom. Uskoro se udajem.” Većina njih se odlučivala za brak kad bi im se približila trideseta ili četrdeseta godina. Baš kao što se kalendari dobro prodaju krajem godine. Tokai bi takvu vijest uvijek primio smireno, uz osmijeh u kojem je bio i trag sjete. Bilo mu je žao, ali u tome im nije mogao pomoći. Premda njemu uopće nije bilo stalo do braka, ipak je to bila svetinja koju je morao poštivati.

U takvim trenucima on bi partnerici kupio skupocjen dar i poželio joj sve najbolje. “Čestitam ti na vjenčanju. Želim ti da budeš najsretnija žena na svijetu. Pametna, šarmantna i lijepa žena kao što si ti zaslužuje takav život.” A u takvim svojim željama doista je bio iskren. Jer, te žene dijelile su dragocjen dio vlastitog života s njim i darovale mu mnoge lijepe trenutke u krevetu, a i izvan njega. On im je na tome uistinu bio zahvalan. Što je više mogao tražiti ili dobiti od njih?

Pa ipak, otprilike trećina tih žena koje su uspješno uplovile u svetu bračnu luku poslije svega nekoliko godina nazvala bi Tokaija sa željom da se ponovno nađu. Tako bi on iznova stupio u ugodne, i ne baš svete odnose s njima. Iz prijašnje, neopterećujuće veze nevjenčanih ljudi prešli bi u nešto zamršeniji (ali utoliko zabavniji) odnos između neoženjenog muškarca i udane žene. Ono u što su se njih dvoje upuštali bilo je gotovo posve isto kao prije, samo što su sada tome pristupali puno ozbiljnije i opreznije. Preostale dvije trećine žena koje su se udale nikad mu se više nisu javile. Stoga je pretpostavljao da one svoj bračni život vode u sreći i zadovoljstvu kao dobre supruge, a neke od njih i kao majke. Divne bradavice koje je ne tako davno nježno milovao možda sada siše neka beba. Ali, Tokaija je to radovalo.

Većina Tokaijevih prijatelja bila je u braku. Imali su i djecu. Često im je odlazio u posjet, ali nikada nije osjetio zavist. Još dok su bila mala, sva su mu djeca bila dražesna, ali čim bi počela ići u niže ili više razrede srednje škole, postala bi gotovo bez iznimke gruba i osorna iskazujući nesnošljivost prema odraslima dok bi svojim roditeljima stvarala svakakve probleme, nemilosrdno im kidala živce i u svemu pružala velik otpor. S druge strane, roditeljima je na pameti bio jedino upis njihove djece u prestižne škole kao i želja da postanu ugledni građani i poslovni ljudi, vječito se živcirajući zbog njihovih slabih ocjena dok bi vodili besmislene obiteljske rasprave prebacujući krivnju jedni na druge. Kad se vrate kući takva djeca jedva komuniciraju s roditeljima i uglavnom se zatvaraju u osamljenost svojih soba i dugo četaju sa svojim prijateljima i prijateljicama ili se zabavljaju igrajući pornoigrice. Tokai jednostavno nije želio biti jedan od takvih roditelja i imati takvu djecu. Ipak, svi su ga njegovi prijatelji složno uvjeravali kako je krasno imati djecu, ali on u takvo što uopće nije želio povjerovati. Vjerojatno su takvi roditelji željeli da i Tokai ponese ono isto breme koje su sami nosili na svojim plećima, sebično vjerujući da je svim ljudima na ovom svijetu dužnost podijeliti istu sudbinu roditelja.

Ja sam se oženio još u mladim danima i otada sam neprekidno u istom braku, ali igrom slučaja nemam djecu. Tako da po tom pitanju mogu donekle razumjeti taj njegov stav, premda mi se čini da je odveć pojednostavljen. Ponekad mi se čak čini da možda ima pravo. Naravno, nisu baš svi odnosi između roditelja i djece tako loši i nesretni. Na ovom velikom svijetu postoje divne i sretne obitelji u kojima djeca i roditelji održavaju posve skladne i srdačne odnose. Istina, takve su sretne obitelji rijetke koliko i tri pogotka istoga nogometaša na nogometnoj utakmici. Međutim, nisam siguran da bih baš ja mogao biti jedan od takvih sretnih roditelja, a ne vjerujem niti da bi doktor Tokai bio uspješan u tome. Ako bih ga, ne želeći biti pogrešno shvaćen, pokušao okarakterizirati i opisati, Tokai je nedvojbeno bio druželjubiva i otvorena osoba. On posve sigurno nije patio od kompleksa inferiornosti ili zavisti, ničim nije pokazivao predrasude ili pristranosti, ni u čemu nije bio neodmjeren ili odveć tankoćutan, nije imao tvrde političke stavove ili slične osobine koje su možda mogle narušiti ravnotežu njegove ličnosti. Ljudi koji su mu bili bliski voljeli su njegovu otvorenu i iskrenu narav, uglađenost i dobar odgoj kao i vedre i pozitivne poglede na život. A sve te Tokaijeve vrline bile su još uočljivije i izrazitije u njegovu odnosu prema ženama – koje čine polovinu čovječanstva. Za čovjeka njegove profesije, odnositi se ljubazno, suosjećajno i obzirno prema ženama bila je poslovna nužnost, ali u Tokaijevom slučaju to nisu bile osobine koje je naknadno stekao zbog naravi posla kojim se bavio, već prirodan, urođen dar. Baš kao što netko ima spretne prste ili ugodan i milozvučan glas. Iz tog razloga (a naravno, i zbog njegove nesporne vještine estetskog kirurga) njegova je klinika sjajno poslovala. Svi su termini bili unaprijed popunjeni čak i bez ikakva reklamiranja u raznim ženskim časopisima.

Kao što je čitateljima vjerojatno poznato, ljudi koje bismo mogli nazvati druželjubivima i otvorenima često su isprazni, nezanimljivi pa čak i dosadni. Ali, u Tokaijevu slučaju nije bilo tako. Otprilike sat vremena koje sam s njim preko vikenda provodio uz nekoliko čaša piva, uvijek sam uživao. Bio je sjajan sugovornik, a osim toga čovjek je s njime mogao razgovarati o gotovo bilo čemu. Njegov smisao za humor bio je izravan i otvoren, bez imalo dvosmislenosti. Ispričao mi je razne zanimljive priče iz vlastitog iskustva estetske kirurgije (naravno, uvijek tajeći identitet pacijentice o kojoj je govorio) i otkrio mi mnoge zanimljive detalje o ženama i njihovu karakteru. Ipak, nikad se nije dogodilo da je o nekoj pacijentici govorio vulgarno. O ženama je uvijek govorio s poštovanjem i ljubavlju i redovito je za sebe zadržavao podatke koje bi drugi mogli povezati s osobom koju je operirao ili s kojom je bio u ljubavnoj vezi.

“Pravi gospodin nikada ne govori o porezu koji plaća kao ni o ženama s kojima spava”, rekao mi je jednom zgodom.

“Čija je to izreka?” pitao sam ga.

“Moja”, odgovorio je Tokai nepromijenjena izraza lica. “Doduše, o porezu moram s vremena na vrijeme popričati s mojim revizorom financijskog poslovanja.”

Tokai uopće nije smatrao čudnim to što se ponekad znalo dogoditi da u isto vrijeme ima dvije ili tri povremene ljubavnice. Budući da je svaka od njih imala muža, zaručnika ili stalnog ljubavnika, raspored njihovih obveza i sastanaka imao je prioritet, pa je i vrijeme koje je s njima provodio bilo razmjerno kratko. Upravo stoga, to što je u isto vrijeme imao nekoliko ljubavnica za njega je bila sasvim prirodna stvar i nije to smatrao nevjerom. Naravno, ženama s kojima je tada vodio ljubav nikada nije spominjao one druge s kojima je također istodobno bio u intimnim odnosima. Ako je ikako bilo moguće, nikad nijednoj od njih nije želio lagati, a isto tako nije volio ni otkrivati nepotrebne informacije.

U Tokaijevoj klinici već je godinama radio sposoban tajnik koji mu je bio veoma privržen. On je poput kontrolora leta u zračnoj luci vješto upravljao doktorovim zamršenim rasporedom. I to ne samo Tokaijevim profesionalnim obvezama s pacijenticama, nego je postupno počeo voditi i doktorov raspored susreta s ljubavnicama poslije radnog vremena. Znao je sve živopisne intimne detalje iz Tokaijeva privatnog života ali nikada o tome nije govorio, a svoje brojne dužnosti obavljao je profesionalno, učinkovito i bez nepotrebnih osobnih komentara. Vješto je upravljao promjenama u prometu kako se slučajno ne bi dogodilo da se doktorovi susreti s različitim ženama podudare. Znam da je u to teško povjerovati, ali doista je pamtio čak i datume mjesečnih ciklusa djevojaka i žena s kojima se Tokai viđao. Kad je s nekom od tih žena Tokai odlazio na putovanje, njegov je tajnik kupovao putne karte i obavljao hotelske rezervacije. Da mu taj sposobni tajnik nije sve vrijeme stajao na usluzi, Tokaijev zamršeni privatni život nedvojbeno ne bi bio isti. Kad god bi se ukazala prilika, Tokai je tom svom zgodnom tajniku (koji je, dakako, bio homoseksualac) u znak zahvalnosti svesrdno poklanjao vrijedne darove.

Nasreću, muževi ili partneri žena s kojima je doktor spavao nikada nisu doznali za njihove intimne odnose, pa po tom pitanju nije imao većih problema niti se ikada našao u nezgodnom položaju. On je u takvim situacijama bio redovito obazriv, a i žene s kojima je spavao upozoravao je da budu oprezne. Tri ključna savjeta koja im je davao glasila su: ne budi brzopleta i o svemu dobro promisli prije nego što to učiniš ili izgovoriš, ne služi se prozirnim izlikama i, ako baš moraš slagati, učini to na mudar način. (To je bilo nešto kao da galeba uči letjeti, ali on im je, za svaki slučaj, ipak skretao pozornost na takve stvari.)

Uza sve mjere opreza, povremeno bi iskrsnuo i neki problem. Vješto održavanje ljubavnih veza s tolikim brojem žena tijekom godina nije moglo proći da se s vremena na vrijeme ne pojavi i pokoja poteškoća. Kao što kaže poslovica, ponekad čak i najspretniji majmun promaši granu i padne. Među njegovim ljubavnicama pojavila bi se i neka koja ne bi postupila u skladu s njegovim savjetima, pa su njihovi sumnjičavi muževi i zaručnici znali nazvati njegovu kliniku i raspitivati se o doktorovom privatnom životu i njegovu moralu. (Njegov sposobni tajnik s takvima je uvjerljivo i lako izlazio na kraj.) Bila je tu i jedna udana žena koja je neočekivano zašla u odveć dubok odnos s njim, pa joj se malo poremetila moć rasuđivanja. Njezin muž je bio vrlo poznat hrvač slobodnim stilom. Ali, i to se na kraju završilo bez neželjenih posljedica. Doktor je prošao bez slomljene čeljusti.

“To je bila sreća, ne?” pitao sam ga.

“Vjerojatno”, odgovorio je osmjehnuvši se. “Vjerojatno sam imao sreće, ali mislim da nije samo to u pitanju. Ne mogu reći da sam osobito mudar čovjek, ali ponekad i samoga sebe znam iznenaditi vlastitom domišljatošću.”

“Dakle, u pitanju je domišljatost”, dodao sam.

“Recimo... kad naslutim opasnost, valjda me odjednom vodi moja intuicija...” promrmljao je Tokai jedva čujno. Kao da se nije mogao sjetiti valjanog primjera. Ili je možda nerado govorio o tome.

“Znate, kad već razgovaramo o domišljatosti, sjećam se scene iz jednog starog filma10 Françoisa Truffauta”, nadovezao sam se. “Žena kaže muškarcu: ‘Na svijetu postoje uljudni i domišljati ljudi.’ Naravno, i jedni i drugi su čestiti, ali domišljatost puno češće trijumfira nad uljudnošću. Jeste li ikad gledali taj film?”

“Mislim da nisam”, odgovorio je Tokai.

“Kako bi to valjano objasnila, žena je muškarcu dala konkretan primjer. Recimo, muškarac otvori vrata i ugleda nagu ženu kako se presvlači. Uljudan muškarac će joj reći: ‘Oprostite, gospođo’, i odmah će zatvoriti vrata. Za razliku od njega, onaj domišljati će kazati: ‘Oprostite, gospodine’, i zatvorit će vrata.”

“Ah da, shvaćam”, kazao je Tokai s velikim zanimanjem. “Veoma zanimljivo razmišljanje. Točno znam što ste time htjeli reći. I sâm sam se nekoliko puta zatekao u takvoj situaciji.”

“I svaki put ste se zahvaljujući domišljatosti uspjeli izvući iz neprilike?”

Tokai se zagledao u mene ozbiljnim pogledom. “Ne bih želio precijeniti vlastite sposobnosti, ali činjenica je da me već dugo prati sreća. Ja sam samo jedan dobro odgojen čovjek koji u životu ima sreće. Vjerojatno je najprihvatljivije tako misliti.”

U svakom slučaju, doktora Tokaija pratila je sreća gotovo tridesetak godina. Ako čovjek malo bolje promisli, to je prilično dugo razdoblje. A onda se jednog dana, i posve neočekivano, duboko zaljubio. Poput lukave lisice koja je na kraju ipak upala u zamku.

Žena u koju se zaljubio bila je udata i šesnaest godina mlađa od njega. Njezin dvije godine stariji muž bio je zaposlen u stranoj tvrtki za računarsku tehnologiju, a imali su i jedno dijete, petogodišnju djevojčicu. Tokai i ona su se viđali već godinu i pol dana.

“Gospodine Tanimura, jeste li se ikad našli u situaciji da ste se u određenu ženu zaljubili više no što treba? I toga ste jednoga trena postali duboko svjesni pa se trudite oduprijeti vlastitome srcu”, pitao me jednog dana Tokai. Ako se dobro sjećam, to je bilo početkom ljeta. Bilo je prošlo već više od godinu dana otkako smo se nas dvojica upoznali.

“Ne sjećam se da sam ikad imao takvo iskustvo”, odgovorio sam.

“Ni ja to još nijednom prije nisam doživio. Ali upravo to mi se sada događa”, nastavio je Tokai. “Trudite se u određenu ženu ne zaljubiti više no što treba?”

“Točno tako. Upravo sada sam svu svoju energiju usmjerio u to.”

“A zašto?”

“Iz krajnje jednostavnog razloga. Ako se u tu ženu zaljubim više no što treba, počet ću patiti. Ja to neću moći podnijeti. Zapravo, jako dobro znam da moje srce to neće moći podnijeti, stoga se, koliko god mogu, trudim u tu ženu ne zaljubiti više no što treba.”

Učinilo mi se da to doista ozbiljno misli. Gledajući u izraz na njegovu licu, nisam mogao primijetiti uobičajenu vedrinu.

“A kako se konkretno trudite u tome?” pitao sam. “Hoću reći, da se u tu ženu ne zaljubite više no što treba.”

“Na sve moguće načine. Ali u osnovi, pokušavam o njoj razmišljati što je moguće negativnije. Pokušavam samome sebi predočiti sve njezine mane kojih se mogu sjetiti, ili barem njezine očite nedostatke. A onda ih bezbroj puta ponavljam poput kakve mantre i uvjeravam sebe da takvu ženu ne smijem voljeti više no što bih smio.”

“Uspijevate li u tome?”

“Ne baš”, odgovorio je Tokai zavrtjevši glavom. “Prvo, zato što nisam uspio pronaći mnogo njezinih mana i nedostataka. Štoviše, mene i te njezine negativne strane snažno privlače. Uza sve to, nisam više siguran što je dobro za moje srce, a što nije. Prvi put u životu imam te zbunjujuće, zbrkane osjećaje koji me čine još ranjivijim.”

“Poslije svih ljubavnih veza koje ste imali s brojnim ženama, još nikad niste imali takve zbunjujuće i uznemirujuće osjećaje?”

“Ovo je prvi put”, kratko je odgovorio doktor i potom mi počeo pričati o jednoj svojoj staroj ljubavnoj uspomeni. “Kad malo bolje razmislim, doživio sam nešto slično, istina nakratko, još dok sam išao u gimnaziju. To je onaj osjećaj kad te u prsima boli dok misliš na određenu osobu, a ne možeš misliti ni na što drugo... Ali to je bila jednostrana, neuzvraćena ljubav. Ovo sada je posve drukčije od toga. Ja sam sada zreo čovjek i održavam intimne odnose s tom ženom. Pa ipak, totalno sam zbunjen i osjećam se posve obezglavljen. Što više mislim na nju to se tjelesno osjećam sve gore, bojim se da će to štetno djelovati na moje unutrašnje organe, osobito na probavni trakt i dišne organe.”

Kao da provjerava zdravstveno stanje svojih probavnih i dišnih organa, Tokai je izvjesno vrijeme šutio.

“Koliko razabirem iz vaših riječi, dok se silno trudite tu ženu ne zavoljeti više no što treba, u isto je vrijeme ne želite izgubiti?” pitao sam.

“Točno tako. Znam da ćete mi reći da je to samo po sebi svojevrsna nedosljednost. Ali, to proturječje koje je duboko u meni doslovce me ubija. Ja istovremeno želim dvije posve suprotne stvari. Koliko god se trudio, to neće ići. Ali ne mogu si pomoći. Kako god bilo, ja nju ne smijem izgubiti. Ako se to dogodi, izgubit ću i samoga sebe.”

“Ali, udana je i ima dijete.”

“Točno.”

“Kako ona gleda na vašu vezu?”

Tokai je nakrivio glavu, birajući riječi. “Ja jedino mogu nagađati o tome kako gleda na našu vezu, a to mi stvara još veću pomutnju. Jedino mi je izričito rekla da nema namjeru razvesti se od muža. Imaju dijete i ne želi razoriti obitelj zbog mene.”

“Ali, i dalje se viđa s vama.”

“U sadašnjoj situaciji viđamo se jedino kad ugrabimo priliku. Ali nemam pojma što će i kako će biti u budućnosti. Ona strahuje da će njezin muž kad[1]tad doznati za našu vezu, a ako se to dogodi, posve sigurno će se prestati viđati sa mnom. Ili ću joj možda dosaditi pa će me ostaviti. Uopće ne znam što mi sutrašnji dan donosi.”

“A to je ono što vas najviše plaši.”

“Da, kad počnem razmišljati i o takvim mogućnostima, uopće se više ne mogu usredotočiti ni na što drugo. Gotovo sam prestao jesti.”

Doktor Tokai i ja smo se upoznali u sportskoj dvorani nedaleko od stana u kojem sam tada živio. On je u dvoranu dolazio u jutarnjim satima subotom i nedjeljom s reketom za skvoš, pa smo poslije izvjesnog vremena odigrali nekoliko partija. Bio je sjajan protivnik – odmjeren, uvijek u dobroj kondiciji i nikada osobito zainteresiran za rezultat, pa sam uživao u igri s njime. Ja sam tek nešto stariji od njega, pa smo zapravo pripadali istoj generaciji (ovo o čemu pripovijedam dogodilo se ne tako davno), a sportske i tjelesne sposobnosti bile su nam gotovo jednake. Nakon što bismo se dobro oznojili od jurnjave za lopticom, svratili bismo u obližnju pivnicu na nekoliko čaša piva. Kao što je čest slučaj s dobro odgojenim, vrhunski obrazovanim i imućnim ljudima, i doktor Tokai je zapravo sve vrijeme mislio samo na sebe. Ali usprkos tome, kao što sam već spomenuo, bio je sjajan sugovornik i doista sam uživao u razgovoru s njime.

Kad je doznao da se bavim pisanjem, prestao je samo čavrljati sa mnom o općim temama i malo-pomalo počeo mi povjeravati razne osobne detalje. Vjerojatno je smatrao da pisci, baš kao i psiholozi ili svećenici, imaju pravo (ili možda obvezu) slušati sve one koji im žele govoriti o sebi ili o vlastitim problemima. Nije bio jedini koji je tako mislio: isto sam iskustvo imao s mnogim drugim sugovornicima. Ipak, meni nikad nije bilo teško slušati tuđe ispovijedi, a njegove su me priče doista zanimale. Tim prije što je bio iskren i otvoren i o sebi je govorio na krajnje nepristran način. I nije se bojao otkriti svoje slabe točke pred drugima – a to je uistinu prilično rijetka kvaliteta.

Ovdje prepričavam što mi je prilikom jednoga od naših susreta ispričao doktor Tokai. “Družio sam se i spavao s puno žena koje su ljepše od nje, ili su bolje građene, ili imaju istančaniji ukus, ili su pametnije od nje. Ali, takve su usporedbe besmislene, jer ona za mene predstavlja nešto posebno, ženu koja plijeni svu moju pozornost. Sve njezine osobine nalaze se u jednom tijelu, u jednoj jezgri. Ali čovjek ne može odijeliti od cjeline svaku osobinu i vrednovati je i analizirati govoreći da je bolja ili gora u usporedbi s onima drugih ljudi. A to što se nalazi u njezinoj jezgri, mene veoma snažno privlači. Kao neki snažan magnet. Nažalost, to nema nikakve veze sa zdravim razumom.”

Grickali smo pomfrit i ukiseljeno povrće i iz velikih čaša pili mješavinu svijetlog i tamnog piva. Tokai je kazao: “Ima jedna pjesma koja glasi otprilike ovako: ‘prije nego li je / okusilo ljubav / srce je moje / manje patilo / no sada’.”

“Gonchūnagon Atsutada”, hitro sam izustio čudeći se kako sam se uopće sjetio te pjesme i imena njezina autora.

“Ovo ‘okusilo ljubav’ označava ljubavni odnos između muškarca i žene – o tome smo učili na predavanjima na fakultetu. Tada mi ta pjesma nije puno značila, ali tek sada i sa svime što sam doživio u životu mogu stvarno razumjeti kako se pjesnik osjećao. Kakav je dubok osjećaj gubitka imao nakon što je bio s voljenom ženom, vodio ljubav s njom i na kraju se rastao od nje. Taj njegov osjećaj nije se promijenio ni poslije tisuću godina. Moram priznati, sve donedavno nisam poznavao takav osjećaj i sada mi je posve jasno da prije nisam bio potpun čovjek. Nažalost, bojim se da sam svega toga prekasno postao svjestan.”

Kazao sam da mislim da za takvu spoznaju nikad nije ni prekasno ni prerano, i na kraju sam još dodao izreku kako je ipak mnogo bolje ikada nego nikada.

“Istina je, ali ipak sam mišljenja kako bi bilo puno bolje da sam te osjećaje iskusio dok sam još bio mlad”, rekao je Tokai. “Jer, da mi se to dogodilo prije puno godina, dosada bih u sebi valjda već stvorio imunitet na zaljubljenost.”

Nisam baš siguran da je to toliko jednostavno, pomislio sam. Osobno poznam nekoliko muškaraca koji u sebi nisu uspjeli stvoriti imunitet na zaljubljenost i koji i dan-danas u svom tijelu nose opaki latentni uzročnik bolesti. Ali nisam ništa rekao jer bi moje objašnjenje potrajalo mnogo duže no što sam to želio.

“Ima već godinu i pol dana otkako sam u vezi s njom. Njezin muž često odlazi na poslovna putovanja u inozemstvo, pa se jedino tada viđamo. Odemo na večeru u neki dobar restoran i na kraju završimo u krevetu kod mene. Nas dvoje smo se zbližili nakon što je doznala da je muž vara s nekom drugom ženom. Nakon burne svađe, muž joj se ispričao, prestao se viđati s tom drugom ženom i obećao joj da nikad više ništa slično neće ponoviti. Ali nju to nije zadovoljilo pa je, da bi ponovno uspostavila emocionalnu ravnotežu, počela spavati sa mnom. Osveta je možda preteška riječ, ali ona mu je zapravo željela uzvratiti istom mjerom. To se često događa.

” Nisam baš siguran da se takve stvari događaju toliko često. Uglavnom sam šutio i slušao što mi ima reći.

“Jako nam je lijepo kad smo zajedno. Vodimo zanimljive razgovore, dijelimo tajne za koje samo nas dvoje znamo i dugo i opušteno vodimo ljubav. Mislim da smo oboje uspjeli u svojim prvobitnim namjerama. Često je uspijem nasmijati do suza. Kako naša veza napreduje, s vremenom sam se počeo sve dublje zaljubljivati u nju i sad za mene više nema uzmaka. Zato si u posljednje vrijeme često postavljam pitanje: tko sam ja?”

Učinilo mi se da sam prečuo (ili da možda nisam dobro čuo) zadnje riječi koje je izgovorio, pa sam ga zamolio da ih ponovi.

“U posljednje vrijeme često si postavljam pitanje: tko sam ja?” ponovio je.

“To je teško pitanje”, dodao sam.

“Točno tako. Veoma teško pitanje”, kazao je Tokai i nekoliko puta kimnuo glavom, kao da tako potvrđuje težinu pitanja. Učinilo mi se da moje blago ironične riječi uopće nisu doprle do njega.

“Tko sam ja?” nastavio je. “Kao estetski kirurg cijeloga života se bavim tim poslom, a sve donedavno nisam si postavio to pitanje. Studirao sam plastičnu i rekonstrukcijsku kirurgiju na medicinskom fakultetu, potom se specijalizirao u području plastične kirurgije i isprva pomagao ocu kao asistent, ali nakon što se njemu vid pogoršao pa je prije vremena otišao u mirovinu, počeo sam voditi kliniku. Nije baš pristojno samoga sebe hvaliti, ali doista mislim da sam dobar i sposoban stručnjak u području medicine kojom se bavim. U svijetu estetske kirurgije ima svakakvih hvalisavaca – reklame su im bajne, a rezultati posve prosječni. Za razliku od njih, ja oduvijek radim predano i pošteno, i nikad se nijedna pacijentica nije požalila, a i klinika sjajno posluje. To je pitanje odgovornosti i profesionalnosti i ponosan sam na to. Ni svojim privatnim životom nisam nezadovoljan. Imam mnoštvo prijatelja, a i zdravlje me dobro služi. Uživam u životu. Unatoč svemu tome, u posljednje vrijeme često si postavljam pitanje ‘tko sam ja?’ i onda razmišljam o tome. I to vrlo ozbiljno. Ako se iz bilo kojeg razloga ne bih više mogao baviti poslom estetskog kirurga, ako bih izgubio ovaj udobni život koji sam sve do sada vodio i ako bi me netko tako ogoljenog iznenada bacio u vanjski svijet, tko bih ja onda bio?”

Tokai me gledao ravno u u oči, kao da od mene očekuje odgovor.

“A što je bio razlog da ste odjednom počeli tako razmišljati?” pitao sam.

“Između ostaloga, čini mi se da sam tako počeo razmišljati nakon što sam nedavno pročitao jednu knjigu o nacističkim koncentracijskim logorima. U toj knjizi ima i životna priča o liječniku interne medicine koji je tijekom rata poslan u Auschwitz. Bio je Židov, u Berlinu je radio kao liječnik, ali jednoga je dana uhićen i zajedno sa svim ostalim članovima obitelji odveden u logor. Do toga dana vodio je bogat i zanimljiv život u lijepoj kući, obitelj ga je voljela, ljudi poštovali, a pacijenti cijenili. Imao je nekoliko pasa, volio je svirati violončelo i zajedno s nekoliko prijatelja vikendom su izvodili Schubertovu i Mendelssohnovu komornu glazbu. Uživao je u mirnom i bogatom životu. Onda se u jednome trenu sve preokrenuto, a on je završio u pravome paklu. Odjednom više nije bio ni bogati građanin Berlina, ni cijenjeni liječnik, pa čak ni ljudsko biće. Bio je razdvojen od ostalih članova obitelji, prema njemu su se ponašali kao da je ulični pas, a za jelo je dobivao zdjelicu splačina. Kad je zapovjednik logora doznao da je poznat liječnik, pomislio je da bi mu mogao biti od koristi, pa ga je barem privremeno spasio od smrti u plinskoj komori, ali situacija se mogla promijeniti bilo kojeg trena. Bila je dovoljna tek promjena raspoloženja jednoga od čuvara logora i mogao je biti nasmrt pretučen. Ostali članovi njegove obitelji vjerojatno su već bili pobijeni.”

Napravio je kratku stanku.

“Nakon što sam to pročitao, odjednom mi je palo na pamet: da sam se kojim slučajem zatekao na drugom mjestu u drugo vrijeme, jeziva sudbina tog liječnika možda je mogla zadesiti i mene. Da sam iz nekog razloga – premda ne znam točno kojeg – iznenada jednoga dana lišen sadašnjeg života, svih ljudskih prava i kao ljudsko biće degradiran tek na logoraški broj, što bi ostalo od pravoga mene i tko bih ja to onda bio? Zatvorio sam knjigu i zamislio se. Ako izuzmem ugled koji sam stekao u društvu kao vrstan estetski kirurg, ja sam tek običan pedesetdvogodišnji muškarac bez ikakvih drugih zasluga ili dara za bilo što drugo. Istina, zdrav sam, ali nemam više onoliko snage kao kad sam bio mlad. Težak tjelesni rad ne bih dugo izdržao. Ono malo u što se dobro razumijem svodi se na izbor vrhunskog vina Pinot Noir, odlazak u nekoliko dobrih restorana i barova u kojima me smatraju za dobrog platišu i kavalira, kupnju skupocjenih darova ljubavnicama, izvedbu nekoliko melodija na klaviru, i to samo ako su note jednostavne. Eto, to su sve moje sposobnosti. A da sam kojim slučajem završio u Auschwitzu, ništa od toga ne bi mi pomoglo.”

Složio sam se s njim. Ni poznavanje vinskih sorti, ni amatersko sviranje klavira, ni vještina u vođenju ugodnog i zanimljivog razgovora na takvom mjestu doista ne bi bili ni od kakve koristi.

“Oprostite, gospodine Tanimura, ali jeste li ikad prije možda razmišljali o tome? Recimo, da kojim slučajem izgubite sposobnost za bavljenje pisanjem, tko biste onda bili?”

Pokušao sam mu objasniti kako ja na to gledam. Po mojemu mišljenju, rodio sam se kao običan čovjek i tako sam i započeo svoj život. Spletom slučajnih okolnosti počeo sam pisati i na svoju sreću uspio od toga živjeti. Zato ne moram poći od tako dramatične pretpostavke kao što je logor Auschwitz da bih bio svjestan da sam tek obično ljudsko biće, bez velikih sposobnosti ili vrijednosti.

Čuvši to, Tokai se ozbiljno zamislio. Činilo se da je prvi put u životu čuo da postoji i takav način razmišljanja.

“Shvaćam što mi želite reći. Vjerojatno je osobama koje tako razmišljaju lakše živjeti.”

Donekle oklijevajući, kazao sam mu da se ne bi moglo reći da je čovjeku koji život počinje ni od čega tako lako.

“Naravno”, složio se Tokai. “Naravno, imate pravo. Započeti život ni od čega svakako je veoma teško. U usporedbi s mnogim drugim ljudima, barem sam po tom pitanju doista bio blagoslovljen. Ali kad čovjek zađe u određene godine, navikne se na svoj stil života i položaj u društvu, i tek tada počne sumnjati u vlastite vrijednosti. Vjerujte mi, i to je također prilično mučno i naporno. Sve sam bliži uvjerenju da je život koji sam dosada vodio bio posve besmislen i uzaludan. Da sam mlađi postojale bi mogućnosti da će doći do promjene, a ja bih se još mogao nadati tomu. Ali u godinama u kojima se sada nalazim, mene već jako tišti i opterećuje teret prošlosti. Jednostavno rečeno, to se više ne može promijeniti.”

“Povod da o svemu tome počnete ozbiljno razmišljati bio je taj što ste pročitali knjigu o nacističkim koncentracijskim logorima?” pitao sam.

“Da, bio sam šokiran opisima koji se nalaze u toj knjizi. Povrh svega, budućnost mog odnosa s tom ženom je nejasna, i već neko vrijeme patim od despresije tipične za sredovječne muškarce. Neprestano razmišljam o tome ‘tko sam ja?’. Ali, koliko god mozgao i razbijao glavu razmišljajući o tome, ne uspijevam pronaći bilo kakvo valjano rješenje. Stalno se vrtim ukrug. Sve u čemu sam do sada uživao, više mi uopće ne pričinjava zadovoljstvo. Izgubio sam bilo kakvu volju za vježbanjem, kupnja odjeće prestala me radovati, ne da mi se podignuti poklopac s tipki klavira. Uopće mi nije stalo do hrane i onoga što jedem. Satima nepomično sjedim i jedino mislim na nju. I to sve vrijeme. I na poslu, kad sam s pacijenticama, ja jedino mislim na nju. S vremena na vrijeme gotovo glasno izlanem njezino ime.”

“A koliko često se viđate s njom?”

“To se stalno mijenja jer naši susreti ovise o radnom rasporedu njezina muža. Moram priznati da mi to jako teško pada. Kad je na dužem poslovnom putovanju, viđamo se jako često. Kad nam se tako posreći, dijete ostavi svojim roditeljima ili angažira dadilju. Ali, kad je njezin muž u zemlji, tjedni prođu, a mi se ne vidimo. Tada mi je još teže. Znam da je ovo što ću vam sada reći banalno, ali kad pomislim da je možda nikad više neću vidjeti, imam osjećaj da će mi svakoga trena srce prestati s radom.”

Šutke sam ga slušao i promatrao. Premda se izražavao jednostavnim riječima, nije mi zvučao banalno. Naprotiv, zvučao mi je posve realistično i mogao sam ga dočarati i kako pati.

Polako je udahnuo i ispustio dubok uzdah.

“Gotovo sve ove posljednje godine imao sam više ljubavnica istovremeno. Možda ćete se zgroziti nad ovim mojim riječima, ali nekada i četiri, pet žena u istom razdoblju. Kad se ne bih uspio vidjeti s jednom, našao bih se s drugom. I bilo mi je vrlo lijepo i ugodno. Ali, otkad sam se tako snažno zaljubio u nju, druge su mi žene prestale biti privlačne. Čak i kad se sretnem s nekom drugom ženom, pred očima mi je njezino lice. Više je nikako ne uspijevam izbaciti iz misli. Očajan sam zbog toga. To je ozbiljna bolest.”

Ozbiljna bolest, pomislio sam. Pokušao sam dočarati prizor u kojem Tokai poziva hitnu pomoć. “Halo, molim vas, hitno jedno vozilo! U pitanju je ozbiljna bolest! Teško dišem, imam osjećaj da će mi svakoga trena srce prestati s radom...”

Nastavio je govoriti. “Što je bolje poznajem, sve se dublje zaljubljujem u nju. Ja u tome vidim velik problem. U vezi smo već godinu i pol dana, a ja sam u nju zaljubljen još više nego na početku. Imam osjećaj da su njezino i moje srce sada nerazdvojno povezani. Kad ona nešto osjeća, to se istoga trena prenese i na mene. Kao da smo dvije barke povezane jednim istim konopcem. Čak i da želim presjeći tu vezu, nemam dovoljno oštro sječivo. Takvo što nisam iskusio za cijeloga života. A toga se jako bojim. Ako s vremenom moji osjećaji prema njoj budu još snažniji, što li će mi se dogoditi? I, na kraju, kako će se sve to završiti?”

“Razumijem vas”, odgovorio sam. Ali, učinilo mi se da je očekivao puno konkretniji odgovor. “Kako bih trebao postupiti, gospodine Tanimura?”

Odgovorio sam mu da uistinu ne znam koje bi korake trebao poduzeti, ali koliko mogu zaključiti na osnovi njegove priče, vjerujem da su reakcije koje u posljednje vrijeme osjeća u svojem srcu iskrene i razumljive.

Još sam mu rekao: “U tome i jest sva istina riječi voljeti. Kad čovjek više ne može kontrolirati svoje osjećaje i čini mu se da se neka golema sila obrušila na njega. Sve što sada proživljavate nije nimalo čudno i nenormalno. Jednostavno rečeno, ozbiljno ste zaljubljeni u ženu koja vam se sviđa. I ne želite je izgubiti. Nego želite što je moguće više biti s njom. Ako se dogodi da se s njom više ne možete viđati, čini vam se da će cijeli vaš svijet istoga trena nestati. To je nešto veoma prirodno i često se događa.”

Doktor Tokai je sjedio prekriženih ruku. Činilo se da ga moje riječi nisu niti malo utješile. Ili možda nije želio prihvatiti činjenicu da se njegova ljubav ne razlikuje od mnogih drugih. Ili je, možda, bio mišljenja da njegova ljubav nije “nešto veoma prirodno što se često događa”.

Kad smo popili zadnju turu piva, malo prije no što smo izišli na ulicu, povjerljivim tonom mi je rekao: “Gospodine Tanimura, ono čega se sada najviše bojim, kao i ono što me zbunjuje, jest gnjev koji osjećam duboko u sebi.”

“Gnjev?” kazao sam iznenađeno. Činilo mi se da osjećaj gnjeva nimalo ne pristaje osobi poput doktora Tokaija. “Gnjev prema čemu?”

Odmahnuo je glavom. “Ni sam ne znam odgovor na to. Sigurno nije usmjeren prema njoj. Ali kad se s njom ne vidim i sve dok nisam s njom nasamo, osjećam kako taj gnjev raste u meni. Ali ne uspijevam shvatiti odakle se pojavio. To je snažan gnjev kakav još za cijeloga života nisam osjetio. Kad se pojavi, najradije bih sve što je u stanu pobacao kroz prozor – stolice, televizor, knjige, tanjure, umjetničke slike – sve redom. I uopće me nije briga ako bi sve to palo na prolaznike i usmrtilo ih. Znam da glupo zvuči, ali u takvim trenucima doista se osjećam tako gnjevno. U ovome trenutku, naravno, mogu taj gnjev kontrolirati. Doista ne bih učinio nešto takvo. Ali, možda će doći dan kada taj gnjev više neću moći kontrolirati, pa ću zbog toga nekoga doista ozlijediti. Eto, toga se pribojavam i užasavam. A ako već dođe do toga, radije ću ozlijediti sebe nego nekoga drugoga.”

Ne mogu se sjetiti što sam mu točno odgovorio. Vjerojatno neke bezazlene, utješne riječi. Jer, u to vrijeme nije mi bilo jasno što je značio taj “gnjev” o kojem je govorio niti na koga se odnosio. Vjerojatno bi bilo bolje da sam mu kazao nešto svrsishodnije. Ali, sve i da sam mu kazao nešto svrsishodnije, čini mi se da sudbina koja ga je ubrzo potom zadesila vjerojatno ne bi bila drukčija.

Platili smo račun, izišli iz lokala i zaputili se svatko svojem domu. Držeći u jednoj ruci torbu s reketom, sjeo je u taksi i mahnuo mi iz automobila. Bio je to posljednji put da sam ga vidio. Bilo je to krajem rujna, dok su se još osjećali topli tragovi ljeta.

Poslije tog susreta, Tokai je prestao dolaziti u sportsku dvoranu. Ja sam i dalje svakog vikenda odlazio tamo s nadom da ću ga sresti, ali on se više nijednom nije pojavio. Ni ljudi koji su ondje radili nisu ništa znali. Ali takvi izostanci nisu rijetkost. Netko tko je dolazio redovito, jednoga se dana više ne pojavi. Sportska dvorana nije radno mjesto. Hoće li tko dolaziti češće, rjeđe ili uopće više neće, sve ovisi o njegovoj odluci. Stoga se ni ja nisam zbog toga previše uzbuđivao. Tako su prošla dva mjeseca.

Jednog petka u ranim popodnevnim satima krajem studenoga, nazvao me Tokaijev tajnik. Prezivao se Goto. Govorio je dubokim, ali mekim glasom koji me podsjećao na glas Barryja Whitea, čije su pjesme ljetnih noći često puštali na radijskim valovima.

“Jako mi je žao što vam ovo moram priopćiti, i to ovako neočekivano i još preko telefona, ali doktor Tokai je preminuo prošlog četvrtka i ovoga ponedjeljka je pokopan u krugu obitelji.”

“Preminuo?” kazao sam iznenađeno. “Ali prije dva mjeseca kad sam ga zadnji put vidio bio je posve dobra zdravlja. Što se dogodilo?”

S druge strane telefonske veze, Goto je šutio. Poslije nekoliko trenutaka napokon je progovorio. “Ne mogu o detaljima ovako preko telefona. Zapravo, doktor Tokai me još dok je bio dobro zamolio da vam nešto predam. Oprostite mi na smetnji, ali možete li se barem nakratko vidjeti sa mnom? Tako bih vam mogao reći sve pojedinosti. Što se mene tiče, možemo se naći kad god i gdje god vam odgovara.”

Odgovorio sam mu da bismo se mogli vidjeti još istoga dana, ali u večernjim satima. Goto mi je kazao da i njemu tako odgovara. Objasnio sam mu za kavanu u jednoj od pokrajnjih ulica iza Bulevara Aoyama. Dogovorili smo susret u šest poslije podne. Goto nije poznavao taj lokal, ali je pristao da se ondje nađemo.

Kada sam u pet minuta do šest stigao u tu kavanu, on je već sjedio za stolom. Čim je primijetio da ulazim, ustao je. Sudeći po dubokom glasu koji sam čuo preko telefona, očekivao sam nekog dobro građenog, punijeg muškarca, ali on je bio visok i vitak. Prilično lijepih crta lica, baš kao što sam jednom zgodom čuo od Tokaija. Na sebi je imao smeđe vuneno odijelo i uz snježnobijelu košulju nosio je kravatu boje senfa. Bio je besprijekorno odjeven. Njegova nešto duža kosa bila je lijepo oblikovana, a uvojci padali na čelo. Imao je oko trideset i pet godina i da od doktora Tokaija nisam čuo da je homoseksualac, pomislio bih da je zgodan, njegovan i mlad muškarac za kojim žene luduju. (Kažem “mlad” jer je doista izgledao veoma mladoliko.) Bio je svježe obrijan, ali moglo se naslutiti da ima veoma gustu bradu, što je prava rijetkost u Japanaca. Pio je dupli espresso.

Rukovali smo se i razmijenili nekoliko uljudnih riječi. Sjeo sam i isto tako naručio dupli espresso.

“Njegova je smrt svakoga iznenadila?”

Mladi muškarac je zatreptao, kao da ga je zaslijepila jarka svjetlost. “Da, istina je. Sve se dogodilo iznenađujuće brzo. Ali istovremeno, ta njegova smrt je bila duga i veoma bolna.”

Šutio sam i čekao daljnje objašnjenje. Ali on je očito čekao da mi konobarica donese naručenu kavu pa da tek onda počne pričati o pojedinostima doktorove smrti.

“Vjerujte mi, duboko sam poštovao doktora Tokaija”, rekao je Goto kao da želi promijeniti temu razgovora. “Doista je bio divna osoba – kako kao liječnik tako i kao izniman čovjek. Trudio se sa mnom i puno me toga naučio. Kod njega u klinici radim gotovo deset punih godina i da nisam imao njegovu veliku pomoć sigurno ne bih bio čovjek kakav sam sada. Bio je čestit čovjek, uvijek vedar i optimističan, bez imalo arogancije. Nije pravio razliku među ljudima i svi su ga voljeli i poštovali. Nikada od doktora nisam čuo nijednu ružnu riječ ni o komu.”

Kad bolje razmislim, ni ja nikad nisam čuo da je ružno govorio o bilo kome.

“Doktor Tokai često mi je pričao o vama”, kazao sam. “Nekoliko puta mi je rekao da bez vas ne bi mogao uspješno voditi kliniku, ali i da bi mu u privatnom životu zavladao kaos bez vaše pomoći.”

Kad sam to izgovorio, Gotove usne su se skupile u čudan, tužan osmijeh. “Ne, nisam ja toliko važan... Ja sam jedino želio u svemu biti od pomoći doktoru, i to nekako iz pozadine. Trudio sam se u tome biti uspješan...”

Konobarica mi je donijela dupli espresso i kad se udaljila, on je počeo detaljnije govoriti o doktorovoj smrti.

“Prvi put sam primijetio da se nešto čudno događa kad je doktor prestao jesti. Sve do tada je svakoga dana u vrijeme stanke za ručak redovito nešto jeo, makar krajnje jednostavno. Ma koliko bio zauzet poslom, kad je u pitanju bio ručak, bio je krajnje uredan. Ali, jednoga je dana sasvim prestao jesti. Kad bih ga pitao zašto ne pojede barem nešto lagano, on bi mi odgovorio da se ne brinem oko toga i da nije gladan. To se počelo događati početkom listopada. Ta me promjena zabrinula. Jer, doktor je bio čovjek koji nije volio mijenjati ustaljene navike. Više od ičega drugoga volio se držati svojih svakodnevnih navika. Ali, nije samo prestao jesti. Ubrzo je prekinuo odlaziti u sportsku dvoranu. Tri puta tjedno odlazio je na bazen plivati, a vikendom je još igrao skvoš i vježbao, ali odjednom je izgubio svaki interes za bilo kakvu tjelesnu aktivnost. Potom je prestao obraćati pažnju na svoj izgled. Oduvijek je bio uredan i elegantan muškarac koji je postupno postajao sve zapušteniji. Znalo se dogoditi da i nekoliko dana zaredom dođe u kliniku u istoj odjeći. A potom je počeo biti sve šutljiviji, i stalno duboko zamišljen. Na kraju je gotovo posve prestao razgovarati i sve je češće bio odsutan. Kad bih mu se obratio, činilo se da me uopće ne čuje. I ono najvažnije, prestao se viđati s ljubavnicama poslije radnog vremena.”

“Budući da ste vodili njegov dnevni i tjedni raspored obveza, sigurno ste tu promjenu lako uočili?”

“Tako je. Doktoru su ipak bili najvažniji ti susreti s ljubavnicama. Iz njih je crpio svu svoju snagu i dobro raspoloženje. Kad se odjednom prestao s njima viđati, bilo je to posve neuobičajeno za njega. Pedeset i dvije godine života još nisu starost. Vjerojatno je i vama, gospodine Tanimura, poznato kakav je aktivan život vodio doktor Tokai kad su u pitanju bile žene?”

“Da, jer je bio muškarac koji to nije želio kriti. Hoću reći, time se nije nikada hvalio, nego je bio iskren i otvoreno je govorio o tome.”

Goto je kimnuo. “Da, u tom je pogledu bio vrlo izravan i otvoren. U povjerenju mi je ispričao mnoge intimne detalje. Upravo zato su me šokirale iznenadne promjene u njegovu životu. Nijednom mi se više nije povjerio. Što god je bilo u pitanju, nosio je to u sebi, zatvoreno i duboko. Naravno, nekoliko puta sam ga pitao o čemu je riječ i je li mu se dogodilo nešto ružno. Ali, samo bi odmahnuo glavom, ne kazavši mi ni najmanju pojedinost. Sa mnom je gotovo posve prestao komunicirati. Jedino sam iz dana u dan mogao gledati kako mu je sve lošije. Bilo je očito da gotovo ništa ne jede. Ipak, nisam mogao zalaziti u njegov intimni život. On je bio otvoren čovjek, ali nije dopuštao da mu itko zadire u privatni život. Dugo sam radio kao njegov osobni tajnik, ali jako rijetko sam bio u njegovu stanu. I to samo onda kad bih otišao uzeti nešto što je bio zaboravio. U njegov su stan slobodno ulazile jedino žene s kojima je bio u ljubavnim odnosima. Mogao sam jedino iz udaljenosti nagađati što se ondje zbiva.”

Rekavši to, Goto je još jednom kratko uzdahnuo. Kao da je tim uzdahom želio izraziti svoje negodovanje i pomirenost s činjenicama da su žene s kojima je doktor bio u ljubavnim vezama imale pristup kakav njemu nije bio moguć.

“Rekli ste da je iz dana u dan sve više slabio i osjećao se sve gore?” pitao sam.

“Točno tako. Oči su mu upale, a lice postalo blijedo poput papira. Odjednom nije više bio siguran u hodu, a ruka kojom je držao skalpel drhtala je. Razumije se, prestao je izvoditi operacije. Nasreću, imao je sposobnog asistenta koji je umjesto njega privremeno operirao. Ali, naravno, tako nije moglo zadugo. Ja sam nazivao pacijentice i otkazivao svaki zakazani termin, a klinika je jednog trena prestala raditi jer doktor više uopće nije dolazio na posao. To je bilo krajem listopada. Više puta sam ga nazivao na kućni broj, ali nije se javljao. Puna dva dana uopće ga nisam uspio dobiti. Budući da je meni povjerio rezervne ključeve svojeg stana, trećeg jutra sam otišao u doktorov stan. Znam da to nisam trebao učiniti, ali izjedale su me sumnje i brige.

Kada sam otvorio vrata stana, iznutra me je zapahnuo jeziv vonj. Posvuda po podu ležali su razbacani komadi odjeće koju je skinuo sa sebe, hlače, sakoi, kravate, donje rublje. Činilo se da stan nije bio pospreman već mjesecima. Prozori su bili zatvoreni, zrak zagušljiv. Doktora sam zatekao izvaljenog na krevetu, ležao je nepomično i beživotno.”

Kao da se načas prisjeća tog prizora, Goto je zatvorio oči i odmahnuo glavom.

“Na prvi pogled, pomislio sam da je doktor umro u snu. Od prizora koji sam ugledao ostao sam bez daha. Ali, doktor nije bio mrtav. Okrenuo je svoje pepeljasto lice prema meni, otvorio oči i pogledao u mene. Trepnuo je nekoliko puta. Mogao sam vidjeti da diše, ali jako usporeno i s naporom. Pokriven do vrata, nepomično je ležao. Pokušao sam razgovarati s njime, ali nije reagirao. Njegove suhe usne bile su čvrsto stisnute, kao da su zašivene. I brada mu je bila narasla. Najprije sam otvorio sve prozore i provjetrio stan. Nije mi se učinilo da bih morao smjesta nazvati hitnu pomoć, a ni on sam nije djelovao kao da se muči, stoga sam odlučio pospremiti stan u kojemu je vladao užasan nered. Pokupio sam razbacanu odjeću, stavio prati sve što se moglo staviti u perilicu rublja, a ono što je trebalo odnijeti na kemijsko čišćenje složio u torbu. Na moje zaprepaštenje, kada je bila puna ustajale vode pa sam ispustio vodu, a prljavštinu i cijelu kadu temeljito oprao. Takvo što bilo je nezamislivo za doktora, koji je bio velik čistunac. Bilo mi je jasno da je otkazao usluge čišćenja stana jer se svuda po namještaju bila nataložila bjeličasta prašina. Začudo, samo u sudoperu u kuhinji nije bilo gotovo ničega prljavog. Bilo je očito da ni sudoper kao ni cijelu kuhinju nitko već dugo nije upotrebljavao. Ugledao sam tek nekoliko praznih plastičnih boca mineralne vode, ali nigdje ni najmanjeg traga da je išta jeo. Kad sam otvorio hladnjak, iz njega me zapahnuo užasan smrad kakav se teško može opisati. Pokvarilo se sve što je bilo u njemu: tofu, povrće, voće, mlijeko, sendviči, šunka i slične namirnice. Sve sam to bacio u veliku plastičnu vreću za smeće i odnio u kontejner u stražnjem dijelu suterena.”

Goto je podignuo šalicu već ispijene kave i promatrao je izvjesno vrijeme iz raznih kutova. Potom je pogledao u mene i nastavio.

“Potrajalo je dulje od tri sata dok sam cijeli stan uspio dovesti u red. Kako sam sve vrijeme prozore ostavio otvorene, i onaj je neugodni vonj uglavnom nestao. Ali doktor i dalje nije progovorio ni riječ. Samo me pogledom pratio dok sam se vrzmao po spavaćoj sobi. Njegove oči, onako upale u duplje, djelovale su mnogo krupnije i sjajnije nego inače. Ali u tim očima nisam mogao naslutiti bilo kakvu emociju. Te oči gledale su u mene, ali zapravo nisu ništa vidjele. Ne znam kako bih vam to opisao. Recimo, kao da je u mene bio uperen objektiv automatske kamere koji reagira na sve što je u pokretu. Kao da mu je bilo svejedno jesam li to ja i što činim. Bio je to veoma tužan pogled. Pogled koji neću zaboraviti dok sam živ. Potom sam uzeo električni brijaći aparat i obrijao mu bradu. Navlažio sam ručnik i obrisao mu lice. Uopće se nije opirao. Dopuštao mi je da učinim što god je trebalo. Potom sam nazvao njegova kućnog liječnika. Kad sam mu objasnio situaciju, odmah je došao. Pregledao ga je i obavio nekoliko jednostavnih provjera. Za sve to vrijeme doktor Tokai nije izustio nijednu riječ. Samo je svojim tupim pogledom zurio u nas. Možda nije primjereno što se ovako izražavam, ali doktor već tada nije više izgledao kao živi čovjek. Ostavljao je dojam... čovjeka koji je bio pokopan duboko pod zemlju, a kako u želucu i ostalim probavnim organima nije imao ni trunku hrane, s vremenom se pretvorio u mumiju. Naravno, nagon prema ovozemaljskom životu učinio je da ponovno ispuzi na površinu poput živog mrtvaca. Znam da je užasno ovo što govorim, ali tako sam pomislio u tom trenutku. Kao da ga je njegova duša već bila napustila. Samo su njegovi tjelesni organi i dalje funkcionirali neovisno o njegovoj volji.”

Goto je nekoliko puta kimnuo glavom kao da me još snažnije želi uvjeriti u svoje riječi. Potom je nastavio: “Oprostite mi, odužio sam, skratit ću. Pojednostavljeno rečeno, doktor Tokai je obolio od neke bolesti slične anoreksiji. Dugo nije ništa jeo, a ostao je živ jedino zahvaljujući tome što je pio vodu. Premda, stručno rečeno, to nije bila anoreksija. Kao što vam je vjerojatno poznato, od anoreksije uglavnom obolijevaju mlade žene. Budući da žele izgledati vitke i lijepe, jedu što je moguće manje kako bi smanjile tjelesnu težinu. Ali jednoga trena smanjenje tjelesne težine postaje jedini cilj i tako gotovo potpuno prestanu jesti i sve vrijeme gladuju. U ekstremnim je slučajevima njihov ideal da uopće ne osjećaju težinu vlastitog tijela. Dakle, nije baš uobičajeno da sredovječni muškarac naglo postane anoreksičan. Ali u slučaju doktora Tokaija dogodilo se nešto veoma slično. Naravno, on to nije činio kako bi postao zgodniji i vitkiji. Po mojemu mišljenju, prestao je jesti jer od silne tuge više nije mogao žvakati hranu i to doslovce.”

“Hoćete reći da je umro zbog neuzvraćene ljubavi?”

“Vjerojatno nešto slično tome”, dodao je Goto. “Ili je, možda, imao želju poništiti samoga sebe i vlastiti život. Jer, da nije tako, čovjeku je u običnim okolnostima nepodnošljivo duže vrijeme izdržati bol gladovanja. Možda je radost što svojevoljno poništava vlastito tijelo nadjačala tu bol. Baš kao što se osjećaju djevojke oboljele od anoreksije dok im se tjelesna težina sve više smanjuje.”

Pokušao sam zamisliti Tokaija nesretnog zbog neuzvraćene ljubavi i kako leži na krevetu mršav i smežuran poput mumije. Ali, uspio sam dočarati jedino lik onog vedrog, zdravog i lijepo odjevenog gurmana.

“Liječnik mu je dao vitaminsku injekciju i pozvao medicinsku sestru da mu dade intravenoznu infuziju. Ali, tih nekoliko injekcija bilo je beznačajno, a i infuziju je doktor mogao skinuti s ruke ako je to želio. Nisam mogao dvadeset i četiri sata dnevno provesti uz njegovu postelju. Sve i da smo ga pokušali nagovoriti da nešto pojede, samo bi povratio. Ni u bolnicu ga nisam mogao silom odvesti jer se tomu protivio. Još tada je doktora Tokaija bila napustila svaka želja za životom. Bio je doista odlučio poništiti vlastiti život. Što god mi oko njega poduzeli, ma koliko injekcija mu ubrizgali, taj se proces nije mogao zaustaviti. Jedino smo mogli stajati pokraj njega i prekriženih ruku promatrati kako mu glad razara tijelo. Bili su to mučni i ružni dani. Morao sam nešto poduzeti, ali zapravo nisam mogao baš ništa učiniti. Nasreću, činilo se da doktor ne trpi nikakve bolove. Barem na njegovu licu nisam nijednom vidio bolnu grimasu. Odlazio sam k njemu svakoga dana, provjeravao poštu, čistio stan, sjedio pokraj njegova kreveta i govorio mu o svemu i svačemu. Prenosio mu vijesti s posla, prepričavao svakodnevne stvari, ali za sve to vrijeme doktor nije izgovorio nijednu riječ. Nije pokazivao bilo kakvu reakciju ili emociju. Nisam siguran niti je li bio svjestan onoga što sam mu govorio. Samo je nijemo zurio u mene krupnim očima u kojima se nije mogla vidjeti nikakva emocija. Oči su mu bile čudnovato prozirne. Kao da sam u njima mogao vidjeti odraz njegove vlastite smrti.”

“Nešto se dogodilo između njega i one žene?” pitao sam. “Sam doktor mi je ispričao puno toga o toj, za njega, veoma ozbiljnoj vezi sa ženom koja ima muža i dijete.”

“Tako je. Doktor se prije nekog vremena doista upustio u ozbiljnu vezu s tom ženom. To više nije bila kratkotrajna ljubavna veza kakve je često imao. Po svemu sudeći, među njima se dogodilo nešto krajnje ružno. Nakon čega je doktor izgubio volju za životom. Pokušao sam nazvati tu ženu na njezin kućni broj. Javio se njezin muž. Objasnio sam mu da želim razgovarati s njegovom suprugom zbog već zakazanog termina u našoj klinici. Ali odgovorio mi je da ona više ne živi tu. Pitao sam ga na koji je broj mogu dobiti. On mi je hladnim glasom odgovorio da ne zna i bez daljnjeg objašnjenja spustio slušalicu.”

Goto je ponovno zašutio i nakon nekog vremena nastavio.

“Da skratim priču – ipak sam uspio doći do te žene i doznati puno toga o njoj. Napustila je muža i dijete i otišla živjeti s nekim trećim muškarcem.”

Zapanjen njegovim riječima, sada sam ja nekoliko trenutaka šutio. Trebalo mi je vremena da shvatim što mi je rekao. A onda sam napokon progovorio. “Dakle, ona je ostavila i muža i doktora Tokaija i otišla s nekim trećim?”

“Točno tako”, rekao je Goto i namrštio se. “Imala je i trećeg muškarca. Ne znam sve detalje i pojedinosti, ali čini se da je u pitanju muškarac mlađi od nje. Po mojem osobnom mišljenju, riječ je o prilično sumnjivom tipu. Ona je pobjegla s njim. Čini se da je doktora Tokaija iskoristila na najružniji način, on je za nju bio tek veza iz interesa. Pronašao sam dokaze da je doktor na tu ženu potrošio pozamašne svote novca. Provjerio sam izvode njegova bankovnog računa i kreditne kartice i otkrio česte isplate i prijenose neobično velikih svota. Vjerojatno je taj novac potrošio na skupocjene darove za nju. Ili ga je možda zamolila da joj pozajmi novac. Nema jasnih dokaza kako je taj novac potrošen, ali ukupna svota novca koji je u relativno kratkom razdoblju nestao i te kako je velika.”

Uzdahnuo sam. “Mora biti da je to jako teško primio.”

Goto je kimnuo. “Da mu je ta žena rekla: ‘Muža i dijete ne mogu napustiti. Zato sada prekidam s tobom’, vjerujem da bi to još nekako i mogao podnijeti. Budući da ju je iskreno volio kao nijednu drugu do tada, sigurno je bio duboko razočaran, ali čini mi se da samo zbog toga ne bi tako lako odlučio poništiti samoga sebe. Zapravo, ma koliko duboko potonuo u svoj očaj, jednoga dana ipak bi se bio uspio izvući iz svega toga. Ali, pojava trećeg muškarca i činjenica da ga je tako podlo iskoristila, za doktora je predstavljala razočaranje od kojega se nije uspio oporaviti.”

Šutke sam ga slušao.

“U trenutku kad je umro, doktorova tjelesna težina bila je manja od četrdeset kilograma”, nastavio je Goto. “Čovjeku koji je inače imao nešto manje od osamdeset kilograma, težina se doslovce prepolovila. Rebra su mu stršala poput stijena za vrijeme oseke. Bilo je mučno gledati u njega. Podsjećao me na izgladnjelog židovskog logoraša iz nekog od nacističkih koncentracijskih logora koje sam davno vidio u jednom dokumentarnom filmu.”

Koncentracijski logori. U izvjesnom smislu doktor je predvidio vlastitu smrt. “U posljednje vrijeme često razmišljam o tome tko sam to ja.”

Goto je nastavio. “Medicinski gledano, neposredni uzrok smrti bila je srčana insuficijencija. Srce je izgubilo snagu pumpanja krvi. Ali, ako se mene pita, uzrok njegove smrti bilo je zaljubljeno srce. Doslovce se razbolio zbog neuzvraćene ljubavi. Toj sam ženi nekoliko puta telefonirao, objašnjavao joj okolnosti i molio je da barem malo pomogne. Na koljenima sam je preklinjao da barem jednom, makar nakratko, posjetiti doktora koji je već tada umirao od tuge. Međutim, nije došla. Iskreno rečeno, sve i da se ta žena pojavila pred njim, ne mislim da bi se tako lako i dobro sve završilo i da ne bi umro. Doktor je već bio donio odluku da želi umrijeti. Ali, možda bi se ipak dogodilo neko čudo. Ili bi možda umro, ali s drukčijim osjećajima. Ili bi mu možda, da se doista pojavila i sjela pokraj njega, njezina pojava donijela još veću patnju. Ako ćemo pravo, ima puno toga u što nisam siguran kada govorim o toj vezi. Ali u jedno sam posve siguran: nitko nikada nije prestao jesti i doista umro jer se razbolio od ljubavi. Ne mislite li i vi tako?”

Složio sam se s njegovim razmišljanjem. Doista, još nikad za nešto slično nisam čuo. U tom smislu doktor Tokai nedvojbeno je bio jedinstvena osoba. Kad sam to rekao, Goto je pokrio lice dlanovima i zaplakao ne kazavši ništa. Po svemu sudeći, iskreno je volio doktora Tokaija. Želio sam ga utješiti, ali zapravo nisam mogao ništa učiniti. Nedugo potom on je prestao plakati i iz džepa na hlačama izvukao čist bijeli rupčić i obrisao suze.

“Oprostite mi na ovako nedoličnom ponašanju...”

“Nemojte mi se ispričavati, molim vas”, kazao sam. “Plakati za nekim dragim izraz je prave ljubavi, osobito za nekim dragim tko je umro.”

Goto mi je zahvalio. “Hvala vam. Drago mi je što to čujem.”

Ispod stola je izvukao torbu s reketom za skvoš i dao mi je. U torbi se nalazio posve nov reket Black Knight. Vrhunske kvalitete i jako skup.

“Doktor Tokai mi je ovo povjerio na čuvanje. Naručio ga je za sebe, ali kad je reket stigao poštom doktor je već bio izgubio snagu da bi mogao igrati skvoš. Malo prije nego je umro, doktoru se iznenada, nakratko, povratila svijest pa mi je dao nekoliko važnih uputa. Jedna od njih je da vama predam ovaj reket. Ako vam ne smeta, molim vas uzmite ga.”

Zahvalio sam mu i uzeo reket. Potom sam ga pitao što se dogodilo s klinikom.

“Privremeno smo prestali s radom, ali mislim da će prije ili poslije biti zatvorena ili možda prodana”, kazao je. “Naravno, bilo u jednom ili u drugom slučaju, ima još puno papirologije koju treba dovršiti, pa ću i u tome pomoći, ali što ću poslije raditi – o tome još nisam donio konkretnu odluku. I meni je potrebno malo vremena da sredim misli i organiziram vlastiti život. U ovom trenutku još uvijek ne razmišljam o bilo čemu drugome.”

Nadao sam se da će se Goto uspjeti oporaviti od toga šoka i početi voditi normalan život koji je pred njim.

Na rastanku mi je rekao: “Gospodine Tanimura, nadam se da nije odveć nametljivo s moje strane, ali imam jednu molbu. Molim vas, nemojte nikada zaboraviti doktora Tokaija. Doktor je bio čovjek beskrajno čista srca. A po mojemu mišljenju, jedino što mi možemo učiniti za one koji više nisu među živima jest da ih što duže čuvamo u svojim sjećanjima. Samo, to je jednostavnije reći nego učiniti. Osim toga, ne mogu to tražiti baš od svakoga tko je poznavao doktora.”

“Točno tako”, odgovorio sam mu. “Dugo čuvati pokojnika u sjećanju nije tako jednostavno kao što ljudi misle. Trudit ću ga se dugo sjećati.” Tako sam mu obećao. Je li srce doktora Tokaija doista bilo beskrajno čisto ili ne, to nisam mogao procijeniti, ali nepobitna je činjenica da nije bio običan čovjek i da je posve izvjesno imalo smisla sjećati ga se. Potom smo se rukovali i rastali.

Kako ne bih zaboravio doktora Tokaija, zato ovo i pišem. Po mojemu mišljenju zabilješke su prilično efikasno sredstvo protiv zaborava. Promijenio sam imena i mjesta radnje kako sudionicima ove priče ne bih stvorio neprilike, ali sami događaji su se zbili upravo ovako kako sam ih opisao. Nadam se da će i Goto jednoga dana ovo pročitati.

Postoji još jedna stvar koju jako dobro pamtim kada je riječ o doktoru Tokaiju. Sada se više ne mogu točno sjetiti kako smo došli na tu temu, ali on mi je svojedobno iznio svoja razmišljanja o ženama općenito.

Po njegovu mišljenju, već prilikom dolaska na ovaj svijet sve se žene rađaju s nekim osobitim, samostalnim organom koji im omogućava da se služe lažima. Kakvu vrstu laži, gdje i u kakvim zgodama ih izgovaraju – to, uz manje razlike, ovisi o njihovom karakteru. Pa ipak, svaka žena u određenom trenutku života izgovori laž, i to o nečemu važnom. Naravno, žene lažu i o mnogočemu nevažnom. I to čine tako da im se ni boja lica, ni ton glasa uopće ne promijene. Jer, one te laži ne izgovaraju svjesno i svojevoljno jer u trenucima dok lažu njima upravlja taj samostalni organ. Upravo stoga ih nikada ne grize savjest niti im – osim u veoma rijetkim i specifičnim iznimkama – izgovorene laži smetaju da mirno spavaju.

I sada se odlično sjećam tih doktorovih riječi jer ih je izgovorio čvrsto uvjeren u to što mi govori. U osnovi, i ja se slažem s tim doktorovim mišljenjem, premda se u nekim određenim detaljima razilazimo u mišljenju. Moguće smo nas dvojica, idući svatko svojim putem, stigli na isti, i ne odveć ugodan, vrh brda.

Uvjeren sam da je doktor Tokai, bližeći se smrti, nerado samom sebi priznavao da je njegovo gledište točno. Izlišno je govoriti koliko je meni osobno žao doktora Tokaija. Doista mi je žao što je umro tako duboko razočaran. Za takav čin trebala je velika unutrašnja snaga. Odbijati hranu i umrijeti od gladi nedvojbeno je odluka, ali i izraz velike moralne čvrstine. Teško mi je i zamisliti koliko je patio, i tjelesno i duševno. Ali u isto vrijeme, ne mogu ne primijetiti da mu, barem unekoliko, zavidim na tome što je jednu ženu toliko volio – ma kakva ona bila – i to toliko da je na kraju poželio poništiti samoga sebe. Da je to uopće želio, mogao je nastaviti s istom vrstom zanimljivog života kakav je vodio dok je nije upoznao. Vodeći ljubav i očijukajući s više žena u istom razdoblju, pijuckajući Pinot Noir, svirajući na klaviru u dnevnoj sobi “My Way”, i u toplini svoga doma i daleko od tuđih očiju, uživajući u svojim ljubavnim avanturama. Unatoč svemu tome, njega je obuzela očajna i beznadna ljubav zbog koje je čak prestao jesti, pa je zakoračio u posve nov svijet, ugledao prizore koje nikada do tada nije iskusio, i naposljetku otjerao sama sebe u smrt. Da se poslužim Gotovim riječima – “poništio je vlastiti život”. Ne mogu sa sigurnošću reći koja je od te dvije stvarnosti njemu doista pričinjavala veću sreću ili bila istinitija. Sudbina koju je od rujna do studenoga te godine slijedio doktor Tokai za mene je, baš kao i za Gotoa, bila prepuna nerazumljivih detalja.

I dalje igram skvoš, ali otkad je doktor Tokai umro a ja se u međuvremenu preselio, više ne odlazim u istu sportsku dvoranu. U novoj dvorani najčešće igram s plaćenim, unajmljenim profesionalnim igračima. Istina je da takav luksuz košta, ali tako je lagodnije. Reket koji sam dobio od doktora Tokaija gotovo nikad ne koristim. Razlog tome je što je previše lagan. A kad lakoću tog reketa osjetim držeći ga u svojoj ruci, redovito se sjetim doktorova mršavog tijela.

“Imam osjećaj da su njezino i moje srce sada nerazdvojivo povezani. Kad ona nešto osjeća, to se istoga trena prenese i na mene. Kao da smo dvije barke povezane jednim istim konopcem. Čak i da želim presjeći tu vezu, nemam dovoljno oštro sječivo.” Svi znamo da je bio vezan za pogrešan čamac. Naravno, lako je to sada reći. Ali, može li itko od nas olako donijeti bilo kakav sud? Baš kao što je ta žena (vrlo vjerojatno) iskoristila samostalni organ kako bi mu lagala, doktor Tokai je, kada se zaljubio u nju, koristio neki samostalni organ na koji nije mogao utjecati vlastitom voljom. Nakon što se nešto već dogodilo, lako je izricati kritiku i sažaljivo vrtjeti glavom nad tuđim postupcima. Ali da se u naše živote nije umiješao takav organ, koji nas nosi u visine, koji nas gura u provaliju, koji čini da se ponašamo nerazborito, koji nam otkriva divno priviđenje i koji nas ponekad čak vodi u smrt, naši bi životi bili prilično nezanimljivi. Ili bi se sveli na puko ponavljanje stečenih navika i običaja.

Naravno, ja ne znam o čemu je doktor Tokai prije smrti razmišljao, niti što je očekivao. Ali, premda je u tim trenucima očajavao i trpio bol, uspio je, makar kratkotrajno, povratiti svijest i ostaviti mi svoj neupotrijebljeni reket za skvoš. A možda mi je tako želio poslati neku poruku. Ili je možda u posljednjim satima života uspio spoznati nešto što bi mogao biti odgovor na pitanje “tko sam ja?”. Pa ga je želio i meni prenijeti. Sve mi se čini da bi baš tako moglo biti.

Preveo Vojo Šindolić

Vuković & Runjić, Zagreb 2019. (Muškarci bez žena – Vukovic & Runjic (dzepna.com))

David Guttenfelder, Lonely Man 13 (www.davidguttenfelder.com)