James Joyce, GLINA

Tek što žene popiju čaj, ona će moći otići. Ravnateljica joj je odobrila izlazak, pa je Marija već osjećala sav predokus slobodne večeri, Kuhinja se sjajila kao nikad; kuharica bješe ustvrdila da bi se u bakrenim kotlovima za rublje čovjek mogao gledati kao u staklu. Veselo i živahno pucketala je vatra, a na jednom od pokrajnjih stolova stajale su četiri, čini se još nerazrezane, velike pogače. Pogledom se pak izbliza nazrijevahu četiri duguljasta reza: velike, uz čaj pripremljene, jednako odmjerene kriške. Marija ih je razrezala.

Marija bijaše maljušna ženica, ali joj nos bijaše dugačak, baš kao i brada. Govorila je lagano unjkavim glasom i uvijek u blaženome miru: „O da, draga” i „Kako da ne, draga”. Zvali bi je i dozivali čim bi se ostale pralje posvađale oko čabra, a ona bi ih začas smirila. Jednog joj dana ravnateljica reče:

„Marija, prava si mirotvorka!”

Podravnateljica i dvije šefice čule su pohvalu. S druge strane, Ginger Mooney bi uvijek govorila kako bi, kad joj prekipi, svašta mogla učiniti onoj tamo mutavici kod štednjaka...  Svašta, kad tu ne bi bilo Marije!

Svi su je voljeli.

Žene su trebale popiti čaj tamo u šest, a ona bi već prije sedam mogla otići. Od Ballsbridgea do Stupa dvadeset minuta, od Stupa do Drumcondre još dvadeset i onda još dvadeset za kupnju. I prije osam, da, već će biti tamo. Uzela je torbicu sa srebrnom zakopčicom i pročitala: „Uspomena iz Belfasta”, Jako je voljela tu torbicu jer ju je dobila od Joea; njegov to bijaše dar, prije pet godina kada je s Alphijem krenuo na izlet u Belfast, na Duhovski ponedjeljak.

U Marijinoj torbi bile su dvije polukrune i nešto sitniša; kad plati vožnju tramvajem, ostat će joj uvlas pet šilinga. O, kakva bi to večer mogla biti, a djeca će zajedno pjevati! Samo kad Joe ne bi kući došao pijan: sav je nekako drukčiji čim malo popije...

Često joj je predlagao da ode stanovati k njima, ali činilo bi joj se da im je možda na teret (iako je Joeova žena uvijek tako ljubazna). Osim toga, već se privikla na život u praonici rublja. Vražić, dobar je Joe! Ona ih je obojicu podigla, i njega i Alphija, a Joe bi često znao reći:

„Mama je mama, ali je Marija moja prava majka.”

Slijedom onih obiteljskih nevolja, dečki su joj našli taj posao u praonici „Dublin by Lamplight” i kad se sve uzme, nije bilo loše. Dotad je o protestantima uvijek imala loše mišljenje, ali sad se uvjerila: bili su dobri, možda odveć tihi, možda preozbiljni; no, onakvi kakvi se već u zajednici hoće. Imala je i svoje biljčice u stakleniku i voljela se brinuti o njima; lijepe paprati, lijepih je begonija tu bilo i uvijek bi, kad bi je netko posjetio, darivala grančicu-dvije za presađivanje. Jedino što nije voljela bile su sve one ploče s natpisima duž bulevara; ali ravnateljica, bila je tako ljubazna, tako fina!

Čim je kuharica dala znak da je sve spremno, otišla je u sobu za radnice i stala zvoniti. U par minuta, po dvije ili tri zaredom, žene su već počele ulaziti brišući dlanove o suknje, spuštajući rukave na ocrvenjele i parom obvijene ruke. Svaka na svojemu mjestu, svaka uz veliku zdjelu što su je kuharica i ona nijema žena ispunile vrućim čajem. Mlijeko i šećer bijahu dodani već u golemim limenim čajnicima. Marija je nadgledala diobu pogače kako bi svaka žena dobila svoje četiri kriške.

A šalile su se i smijale čitavo vrijeme! Lizzie Fleming reče da je Marija već trebala dobiti prsten; i, premda je Flemmingica to ponavljala, evo, dan uoči blagdana svih svetih, Marija se morala smijati, sveudilj govoreći kako ne želi ni prsten ni muža. Dok se smijala, sivo-zelene joj oči blistahu od iznevjerene sramežljivosti, a vrh joj se nosa gotovo doticao brade. Onda je Ginger Mooney podigla zdjelu i krenula nazdravljati Mariji, dok su ostale ritmički lupale zdjelama o stol. Marija se ispričala, rekla je da ne može ispiti ni kap piva. Opet se nasmijala i opet joj se vršak nosa gotovo dotaknuo brade. Njezin će se krhki lik, činilo se, rascijepati nadvoje; znala je, naime, da je Ginger dobronamjerna, kakva već jest, ženskica.

Kakvu li je pak radost oćutjela kad su žene ispile čaj i kad su kuharica i ona nijema žena počele pospremati stol! Ušla je u svoj sobičak, sjetila se da će sutra na misu i pomakla kazaljke sa sedam na šest. Skinula je potom suknju i izula kućne cipele; na krevetu je pripremila najljepšu haljinu i do krevetskih nogu spustila najbolje cipele. I podsuknju je promijenila te se podsjetila, gledajući se u ogledalu, na djevojačke dane kada se ovako pripremala za nedjeljnu jutarnju misu. Posebnom je nježnošću promatrala svoje tanko tijelo što bi ga tako često znala i nečim uresiti. Neovisno o godinama primijeti -- njezin je stas još uvijek dobrano dotjeran i vitak.

 Izlazeći, zamijeti da se ceste sjaje od kiše, sretna što je ponijela stari smeđi mantil.

Tramvaj krcat; morala je sjesti tamo u dnu na onaj stolac, svima na oku dok je stopalima jedva jedvice dosizala pod. Posložila je u glavi sve što bi trebala učiniti, misleći kako je lijepo biti neovisan i imati štogod u džepu. Bit će to - nadala se – u svemu lijepa večer. Sigurno, sigurno će biti tako, ali morala se sjetiti kolika li je šteta što Alphy i Joe više međusobno ne razgovaraju. Stalno su u nekakvoj svadi, a kao djeca bili su kožom srasli! No, takav je život.

Sišla je na stanici kod Stupa i odmah prodrla u mnoštvo. Ušla je u Downesovu slastičarnicu gdje je bilo toliko ljudi da je na nogama odstajala čitavu vječnost. Kupila je hrpu slastica i napokon, noseći paket, izišla. I što još kupiti? Nešto specijalno, tako je poželjela. Jabukâ i orahâ, toga zacijelo kod Joea imaju dovoljno. I koliko se god upinjala, ništa joj na um ne pade do li ova torta... Možda kolač od šljiva; no, ovi ovdje nemaju dovoljno badema, pa se zaputila u Henry Street. Tu se zapetljala birajući kolače, trgnuvši se na glas elegantne prodavačice: želite možda svadbenu tortu? Marija je pocrvenjela, nasmiješila se gospođici koja kao da je ozbiljno pitala… Prodavačica je na kraju odsjekla debelu krišku plumcakea, zamotala to i rekla:

„Dva šilinga i četiri penija, molim.”

 Bila je uvjerena da će stajati na nogama u tramvaju za Drumcondru. Od mladih kao da je nitko nije primijetio; jedan joj je stariji gospodin, međutim, ustupio mjesto. Robustan gospodin četvrtasta i rumena lica, sivkastih brkova, nosio je smeđi šešir. Mariji se učinilo da bi taj gospodin mogao biti pukovnikom, tako nešto, i stalno se vraćala mislima kako li je ljubazniji od svih onih momaka što nepomično pilje preda se.

I gospodin tako zapodjenu razgovor o sutrašnjim Svisvetima, o ružnome vremenu, Naslutio je da su u Marijinoj torbi kolači i reče kako je to valjano i pravo jerbo djeca moraju biti sretna, bar dok su malena, zar ne? Marija se složila, darujući ga zatajnim mrmljanjem i kimanjem glave. Tako je bio ljubazan! Na Canal Bridgeu, lijepo mu se zahvalila i malo naklonila; i on se naklonio, uz ljubazan osmijeh skidajući šešir. Dok je tako grabila pločnikom, sve pod kišom saginjući glavu, mislila je kako je lako raspoznati pravoga gospodina, čak i onda kad ovaj gucne čašicu više.

„Evo Marije!”, svi se uglas razvikali, tek što se u Joeovoj kući otvoriše vrata. I Joe se već vratio s posla. Djeca u svečanoj odjeći. Bile su tu i dvije već odrasle djevojke, susjedove kćeri: svi zaigrani. Marija je paket predala Alphiju, najstarijem od mladića, da bi ga podijelio. Gospoda Donnelly je najprije prosvjedovala što si je Marija dala toliko truda, sa svim tim kolačima, a onda naložila djeci da lijepo kažu:

„Hvala, Marija!

No, Marija je još nešto donijela - tako je rekla nešto posebno za tatu i mamu, nešto što će im se, uvjerena je, svidjeti... I krenu ona tražiti plumcake. Pogleda u Downesov paket, pa u džepove svojeg mantila, pa se dotaknu vješalice: nigdje kolača. Zapita dječake je li možda tko od njih, u zabuni naravno, pojeo kolač. „Ne”, odgovore djeca s onim izrazom na licu što ga nose momci koji ne vole torte, a baš njih optužuju da su ih ukrali. Svatko je objašnjavao uzroke neobjašnjivoj pojavi, a gospođa Donnelly ustvrdi kako je kolač zasigurno zaboravljen u tramvaju. Sjetivši se svoje zbunjenosti pred gospodinom sa surim brkovima u tramvaju, Marija, sva jadna i razočarana, pocrvenje od stida. Na pomisao kud li nestade pripremljeno iznenađenje, a s njime ona dva šilinga i četiri penija - onako ni u što - gotovo je briznula u plač.

„Pusti, nema veze”, rekao je Joe i posjeo Mariju uz vatru. Tako je srdačan prema njoj! Pričao joj je o svome uredu, ponavljajući neki duhovit odgovor što ga je dao svome pretpostavljenome. Marija nije shvaćala zašto se Joe toliko smije na dosjetku.„Bit će da je pretpostavljeni - kazala je - pravi despot i težak na dogovore.” „U biti - odvrati Joe — šef i nije tako loš; moraš ga samo uhvatiti s prave strane. Ustvari, isti je klo i svi drugi; ne smiješ mu protusloviti.” Djeci na radost, gospođa Donnelly svirala je klavir. Djeca su pjevala, plesala. Zatim su susjedove kćeri prinijele vazu s orasima. Nigdje pak kliješta za orahe... Joe se gotovo razbjesnio, pitajući uokolo kako misle da će Marija bez kliješta lomiti orahe?! Ali Marija, Marija je rekla neka ih to ne zabrinjava jer ona i ne voli orahe. Zatim je Joe upita ne bi li popila bocu piva, a gospoda Donnelly nadodade da tu ima i vina porta, pa ako želi... „Radije ne bih” prozbori Marija, ali je Joe navaljivao.

Tako je Marija pristala. Sjeli su uz vatru, sjećali se starih dobrih vremena, pa joj se učini da je zgodan čas za koju dobru riječ o Alphiju. „Grom me ubio”, kriknu Joe, „ako ću ikad s njim riječ progovoriti!” Marija se ispričala. Gospođa Donnelly primijeti kako je sramota tako govoriti o svome bratu, o mesu mesa svojega i krvi svoje krvi, ali je Joe samo potvrdio da mu Alphy više ništa ne znači. Moglo se sve pretvoriti u ružnu scenu da Joe nije rekao kako ne želi svima pokvariti večer, pozvavši k tome suprugu da otvori još koju boca piva, Susjedove se kćeri djenuše u neku igru, ostali se uključiše radost se povratila. Marija stajaše ozarena gledajući toliko razdraganu djecu, a Joea i njegovu ženu u dobru raspoloženju.

Susjedove kćeri postaviše tanjuriće i potom se zaputiše, zavezavši djeci povezom oči, k stolu. Nekome je pripala misna knjiga, ostala se trojica dohvatiše vode; i, kad je jedna od susjedovih kćeri dotakla prsten, gospođa Donnely upre u nju kažiprstom kao da će reći „o, sve mi je poznato!”, našto jadna djevojka, sva zbunjena, pocrvenje. Zatim svi navališe ne bi li i Marija vrpcom prekrila oči, da se vidi što bi joj moglo pripasti; a Marija, ona se tako smijala da se činilo vrh će joj se nosa i brada dotaknuti.

Kroza smijeh su je i šalu poveli k stolu; ona je - tako je uputiše - uzdigla u zrak ruku. Nakon što je, čas amo čas tamo, vitlala rukom, dotakla je dlanom jedan od tanjurića. Nešto meko, nešto je vlažno osjetila pod prstima, čudeći se kako joj nitko, u sekundama posvemašnje tišine, ne skida povez... Šutnja, a potom struganje podom, šaputanje. Netko je pokazao prema vrtu, da bi se gospoda Donnelly u hip ustremila glasom k jednoj od susjedovih kćeri, zapovjedivši joj da ono smjesta baci u vrt: ne vrijedi igra. Marija je shvatila da je taj krug propao i da sad valja započeti iznova. Ovaj put je dobila molitvenik.

Gospoda je Donnelly djeci zasvirala „špulu” gospođice McCloud, a Joe je Mariji ponudio čašu vina. Svi su iznova živnuli. Gospoda Donnely je Mariji rekla da će brzo u samostan, još prije kraja godine, jer je u igri dobila molitvenik. Nikad Joe prema njoj nije bio tako pažljiv i tako revnostan kao ove večeri, tako drag u razgovoru i mio u sjećanjima na stara vremena. Svi su prema njoj bili i previše dobri. Rekla im je Marija.

Na kraju, djecu je zahvatio umor; i san se dovukao. Joe zamoli Mariju da pred odlazak nešto zapjeva, staru neku pjesmu. „Molim vas, Marijo!", inzistirala je gospoda Donnelly. Marija ustade i priđe glasoviru. Za glasovirom, gospođa Donnelly zapovjedi djeci da budu mirna i da poslušaju Marijinu pjesmu. Nakon preludija, reče:

„Ajmo, Marijo!”, a Marija, crvena kao rak, započe pjesmu drhtavim glasom. Pjevala je „Sanjajuć da živim”. Došavši do treće kitice, ponovi ispočetka:

U dvorima mramornim sanjah ja da živim,

vazalima moćnim, slugam' okružena.

Stanarima svima u visoku domu

ponos bijah velik, nada uzvišena.

Ne mogoh prebrojit bogatstva tolika!

Hvalit sam se mogla po svem svijetu ravno,

Al' sanjala jesam i nadasve samo

da me ljubiš, ljubiš kao nekad davno...

Nitko, začudo, nije zapazio grešku. Na kraju pjesme, Joe je bio silno ganut. „Nikad više onakvih vremena!“, rekao je, i nikad više onakvih pjesama, onakve glazbe kao u jadnoga starog Balfa, pa nek veli tko što hoće…

Oči mu se toliko ispuniše suzama da nikako nije mogao pronaći ono što je tražio. Na kraju, morao se obratiti supruzi: „Vadičep! Gdje je vadičep, ženo?"

 Preveo Daniel Načinović

 Joyce je ovu priču napisao tijekom svog boravka u Puli, u studenom 1904., gdje je bio zaposlen kao Berlitzov profesor engleskog jezika austrougarskim mornaričkim časnicima. Deset godina nakon što je nastala, priča Glina je objavljena u zbirci Dublinci.

Prvo izdanje zbirke Dubliners možete kupiti za nešto manje od 24000 €.

Dublin 1904. (guillermomaynez.com)