Margaret Mead, SPOL I TEMPERAMENT U TRI PRIMITIVNA DRUŠTVA

JEZERSKI ČAMBULI

Kako smo izabrali pleme Čambuli

Studij naroda Mundugumora urodio je sličnim rezultatima kao i studij Arapeša; i muškarci i žene oblikovani su po istom obrascu temperamenta, premda je sam obrazac sa svojom silovitošću, individualizmom, težnjom za vlašću i položajem u oštroj suprotnosti s arapeškom idealnom ličnošću blagih, osjećajnih značajki. Razmišljali smo o trećem narodu i opet smo bili potaknuti okolnostima koje nisu bitno relevantne za odnose dvaju spolova. Savjetnik nam je bio okružni službenik G. Eric Robinson koji je za dugogodišnje službe na području Sepika odlično upoznao cijeli okrug. Dao nam je dva prijedloga: planinski narod Washkuk koji živi iznad vladine stanice u Ambutiju i samo je djelomično pod kontrolom, i pleme Čambuli na jezeru Aibom. Washkuke je opisao kao jednostavan, jedar i ljubazan svijet koji još nije pod jačim utjecajem kontakta s bijelcima. Prvi se regruti Washkuka još nisu vratili da se pidgin engleskim i bočnim ovojima šepure pred očima staraca i unesu novi element u domorodački život. Čambuli su nešto duže pod kontrolom, oko sedam godina. Pošto su ih lovci na ljudske glave sa srednjeg Sepika potisnuli u planine, uz pomoć vlasti vratili su se u svoja prvobitna naselja. Taj narod posjeduje istančanu umjetnost, usavršenu kulturu koja ima mnogo dodirnih točaka s kompleksnom kulturom srednjeg Sepika. Najprije smo bili odlučili da istražujem Washkuke i poduzeli posebnu ekspediciju na vrh njihove planine. Tada smo naišli na dva bradata čovječuljka s kojima smo se sporazumijevali pomoću dva posrednička jezika. Preklinjali su nas da ne dođemo k njima, jer kad bi se nastanili kod njih, očito bi morali ostati u svojim raštrkanim selima da se brinu o nama, a baš su završili pripreme za dugotrajan lovački pohod. Nije ih mnogo, a svi žive u grupama po dvoje ili troje na strmom obronku planine. Budući da su nam se činili veoma sličnim Arapešima, budući da su smatrali da će im naš boravak beznadno poremetiti život, budući da bi uvjeti transporta i terenskog rada bili izvanredno teški, odlučili smo da umjesto kod njih pokušamo kod Čambulija. I tako, znajući samo to da idemo grupi ljudi što stanuju na jezeru i da kod njih još živi istančana umjetnost, pođosmo Čambulima.

Obrazac društvenog života kod Čambula

Narod Čambuli živi na jezeru koje je sa dva vodena puta povezano sa Sepikom, a nalazi se oko dvjesta devedeset kilometara od njegova ušća. Jezero leži u močvarnom kraju, s rijetkim manjim i strmim brežuljcima u graničnom području na jugu. Obrisi su mu nepravilni i konture mu se stalno mijenjaju jer promjenljivi vjetrovi pomiču po njemu amo-tamo velike ploveće travnate otoke. Nekad će se koji od tih otočića, često dovoljno velikih da na sebi ponesu nekoliko izraslih stabala, trajno smjestiti uz jednu obalu jezera; ponekad će se ispriječiti na ušću jednog od vodenih putova pa će biti potrebno da ga se rasiječe na manje komade kako bi se pročistio put domorodačkim čunovima. Uvjeti plovidbe na manjim vodenim putovima kroz visoku trstiku mijenjaju se s vjetrom i ponekad pružaju slobodan prolaz a ponekad su sasvim zatvoreni.

Jezerska je voda obojena poput treseta smeđim biljem pa joj se površina čini crnom, a kad je vjetar ne mreška, nalik je na crni emajl. Na toj glatkoj površini za mirnih vremena razasute su tisuće ružičastih i bijelih i manjih tamnomodrih lopoča, a među cvijećem u rano se jutro ističe velik broj bijelih orlova štekavaca i modrih čaplji koji upotpunjavaju slikoviti dojam gotovo prelijepog obrasca da bi bio zaista stvaran. Kad vjetar puše i kad zamrsi crnu površinu u hladno plavetnilo, lišće se lopoča, koje je tako nepomično i gusto lebdjelo na emajliranoj površini, zamrsi, pa kad se njegove peteljke lagano dignu, pokaže se da nije u jednom tonu zeleno nego da variraju u nijansama ružičastog i srebrnasto zelenoga i da je nježno, gipko i tanko. Maleni oštri vrhunci uz rub jezera okupljaju oko sebe oblake koji podsjećaju na snijeg i ističu strmi uspon od močvarne ravnice.

Čambuli su maleno pleme. Sve u svemu jedva ih pet stotina govori tim jezikom, a od toga jedan dio ima drugačiji naglasak i neke razlike u rječniku. Žive u tri zaselka na rubu planine Čambuli, a obredne im se kuće ističu na visokim postoljima poput dugonogih ptica uz jezersku obalu. Među tim obrednim kućama — ima ih ukupno petnaest — probija sa cesta kojom muškarci za niska vodostaja prolaze pješke, odnosno kojom se voze u dugačkim izdubenim čunovima opirući se na račvaste vrhove travnatih vesala kad jezero naraste i poplavi prizemlje tih kuća. Tlo je pretežno utabana ilovača. Na njemu su obostrano podignute platforme gdje je svakom članu obredne kuće određeno sjedište. Ognjišta su smještena prema središtu. Oko njih nalazi se više izrezbarenih stolaca na kojima se može sjediti pa će gusti dim poigravati oko nogu i štititi od moskita. Ponekad se po stranama kuće u prizemlju objese dugački viseći zasloni pleteni od tamno i svijetlozelena lišća u živopisnim uzorcima. Oni štite ljude u kući od pogleda prolaznika. Kad se na stazi začuju koraci ili govor, ti se tanani kapci ljuljaju amo-tamo, a ukućani znatiželjno vire van i dovikuju formalni pozdrav. Muška je to cesta, a žene će je i djevojke počastiti samo prilikom svečanosti. Cesta vijuga uzduž nepravilne jezerske obale, i kod svakog drugog zavijutka naići ćete na novu obrednu kuću, dugačku oko deset metara, položenu paralelno s jezerom. Na svakom je zabatu nekoliko vitkih visokih tornjića, a sljemenjača je udubljena po sredini tako da krov iz profila nalikuje mladom mjesecu. Na svakom je slamom pokrivenom i lisnatim ukrasima ispletenom zabatu lik golema lica izrezbaren u duborezu i obojen crveno i bijelo. Kad se gradi nova kuća, najprije se naprave lagani tornjići od pletera, a po jedna muška i ženska ptica, također od pletera, stavi se na tornjić. Kasnije u slobodno vrijeme graditelji čvrsto prepletu tornjić; ptice od šiblja zamijene čvršćim ukrasom, drvenom pticom čija krila iskaču iz šupljeg čovječjeg lika.

Iz svake obredne kuće puteljak se penje stotinjak metara po strmom i kamenitom obronku, do visoravni gdje su među drvećem sakrivene velike kuće žena. Te su kuće duže i niže od muških; sljemenjača je ravna i plosnata. Pravokutne, solidne, oslanjajući se na čvrste sohe. Imaju dobre podove i jake ljestve do svakog ulaza. Jake su te kuće i trajat će mnogo i mnogo godina, a dovoljno su velike da se u njima smjeste tri do četiri porodične grupe. Svinje ruju oko ljestava, sa stropa vise poluispletene košare, naokolo je ribarski pribor. Staza do obale, kojom žene polaze na ribarenje a muškarci na veselje u muškaračke obredne kuće, dobro je utabana. Stambene kuće o kojima se isključivo govori kao o »ženskim kućama« međusobno su povezane gornjom cestom koja ide brežuljkom i kojom žene idu od jedne kuće do druge. Svaku kuću nastavaju dvije do četiri obitelji, pa će se unutar prostranih zidova uvijek naći grupa žena koje kuhaju, pletu ili krpaju ribarski pribor. Njihovom energičnom prijateljskom aktivnošću provijava neka solidarnost, čvrsti cilj suradnje i grupe, koji nedostaje u šaroliko ukrašenim muškaračkim kućama uzduž obale gdje svaki muškarac slatko sjedi na svom mjestu i podrobno promatra svoje drugove.

Rano izjutra, kad prvo svjetlo osvijetli jezero, ljudi su već na nogama. Žene sa šiljastim kišnim kapuljačama na glavi gacaju kroz lopoč do svojih vitkih čunova da pregledaju ili da ponovo postave velike zvonolike pletene vrše. Nekoliko je muškaraca već u obrednoj kući, i to naročito u onim kućama u kojima će se naći jedan-dva novaka, dječaka od deset do dvanaest godina, tijela obojenih bijelom bojom, zgurenih od rane jutarnje svježine. Novacima je dopušteno da spavaju u majčinoj kući. Ali oni moraju ustati i otići prije zore pa gmižu do jezera obavijeni kišnom kabanicom koja ih posve pokriva. Iz jedne će se muškaračke kuće začuti bubanj s rasporom, bubnjajući na način osebujan za tu kuću, i pozvati muškarce iz ostalih dijelova naselja na neki obred, da pomognu da se nareže novo pandanusovo lišće za pokrivanje krovova ili da oboje maske za ples.

Za sajmenih dana grupe čunova upute se u daleka mjesta u močvari gdje se sastaju s mrgodnim, nepristupačnim šumskim ljudima da prodaju ribu ili novac od školjki za sago i šećernu trsku. Kao novac na tržištu služe zeleni pužići talibun. Te školjke dolaze s dalekog otoka Walis na arapeškoj obali. Ljudi sjeverno od Sepika izbruse ih i ukrase sitnim viticama vijugastog pletera. Kad školjke dođu Čambulima, svaka je od njih već na svoj način značajna po veličini, obliku, težini, boji, sjaju i ukrasu, a Čambuli svaku promatraju kao da posjeduje spol i ličnost. Ondje gdje se upotrebljava talibun, razmjena na sajmu ne odvija se u obliku kupovanja hrane za novac, nego kao razmjena hrane za vrednote i u tome postoji velik izbor. To je obostrano prodavanje, a prodavač novca mora čak i više isticati vrline pojedinog novčića nego što to čini vlasnik hrane.

Kad sunce zagrije, žene se vraćaju s ribarenja i ponovo se penju uz obronak. Iz kuća što se kriju za drvećem trajno se čuju ženski glasovi poput cvrčanja jata ptica. Kad se ljudi sretnu na stazi ili u čamcima, oni se pozdravljaju beskrajnim učtivim frazama: »Dolaziš li?« »Lo, dolazim jer idem da berem lopoče.« »A tako, pošao si da bereš lopoče.« »Da, pošao sam da uberem lopoče za jelo.« »Hajde, pa uberi lopoče.«

Dnevni se život odvija tihim ritmom ženskog ribarenja i tkanja i muških obrednih zanimanja. Kad je svečanost ili ples pod maskama, cijela zajednica prestaje da radi, a muškarac se i djeca odijevaju u divne prazničke odore. Na pažljivo uređenim kovrčama muškarci nose oglavlja od perja rajske ptice ili kazuara, a djeca imaju školjkama protkane kukuljice i teške ogrlice i vijence od školjaka. Oni se okupljaju na prostoru određenom za ples i tu se muškarci samosvjesno šepire i stide se da jedu. A oko njih su grupe nasmijanih, neuređenih poslovnih žena i djece što žvaču dugačke komade šećerne trske. Događaj kao što je smrt ili skarifikacija dječaka ili djevojčice iziskuje održavanje svečanosti. Pedeset do šezdeset žena skupi se u jednoj kući pa u grupama kuhaju u posudama na ognjištu, neke od njih vrlo pedantno glačaju glinene tignjeve i priređuju tanke i vrlo simetrične palačinke od saga koje se javljaju na svim gozbama. U određenim trenucima u toku svečanosti posebne male obredne grupe sastavljene od muškaraca i žena nose naročito pripremljenu hranu ili vrijedne školjke cestom uz obalu, od jedne muškaračke kuće do druge. Često ih prate maskirane figure pa usput izigravaju i izvode pantomime probijajući se kroz grupe plesačica koje im se ponekad provlače između nogu, ili razbijaju lijepo izrezane posude za vapno i pretvaraju ih u hrpu bijele prašine pod nogama plesača. Gotovo uvijek ima mnogo hrane. Ljudi ne ovise samo o poljoprivrednom urodu koji treba njegovati i ubirati — premda nekolicina energičnih devijantnih muškaraca ponekad iskrče vrtove jama u visinama ili nasade tara kad se voda povuče — nego o sagu koji se kupuje u velikim količinama i čuva u visokim zemljanim posudama ukrašenim oko grlića grotesknim licima u reljefu. Nema potrebe da se radi svakog dana. Sago se spremi, riba se osuši na dimu, sajam se ne održava svakoga dana, pa je stoga uvijek moguće da na nekoliko dana prekinu sve poslove kako bi se dokraja posvetili nekom obredu ili gozbi i svečanosti. Takav je normalni tok života. Ali ponekad, kad šumski narodi koji proizvode sago mnogo ratuju, ili kad Čambuli imaju naročito slab ulov riba, i u sezoni kad su svi dopunski nasadi tara pod vodom, tada vlada glad. Navikli na lagodno gostoprimstvo i široko razmetanje obiljem ne poznaju drugog načina za borbu protiv gladi osim bespoštedne netrpeljivosti i krađe. Kradljivca hrane predavalo se bez samilosti susjednom zaseoku gdje bi nad njim ili njom bila izvršena kazna, a smatralo se da njegova glava ima vrijednost trofeja i njome se ukrašavala muškaračka kuća koja se time afirmirala. Cijena za glavu plaćala se zaseoku iz kojeg kradljivac potječe.

Tako je bio spojen lov na ljudske glave i smrtne osude kriminalaca. Smatralo se neophodno potrebnim da svaki dječak u djetinjstvu ubije neku žrtvu, pa su se zbog toga kupovale žive žrtve, obično dojenčad ili mala djeca iz drugih plemena. Ili su se zadovoljavali ratnim zarobljenicima, odnosno prestupnicima iz drugih zaselaka Čambula. Ruku s kopljem maloga dječaka pridržao bi njegov otac, a dijete bi, užasnuto i puno gađenja, bilo uvedeno u kult lovaca na ljudske glave. Krvlju žrtve poprskalo bi se uspravno kamenje postavljeno na maloj čistini izvan muškaračke kuće, a ako je žrtvovano dijete, tijelo bi se pokopalo ispod jednog od kućnih stupova. Glavu bi, jednako kao lubanje neprijatelja ubijenih u boju, presvukli glinom i taj glineni model na originalnoj lubanji obojali bi fantastičnim uzorcima crnog i bijelog, s očima od školjke, sa slijepljenim kovrčama, i objesili bi ga u obrednoj kući da se njime ponose kao trofejom. Ali Čambuli nisu bili oduševljeni ratovanjem ni lovom na ljudske glave. Istina je da muškaračka kuća mora imati glave, ali oni su vanbračnu djecu ili siročad ili prestupnike šumskih naroda radije kupovali pa ih ceremonijalno ubijali u selu nego da se izlažu opasnostima bitke. Ukrašavanje glava precizna je umjetnost, posjedovanje trofejne glave stvar je ritualne časti; stjecanje glava prilagođeno je da bude što pitomije i što sigurnije.

U tome se Čambuli oštro razlikuju od svojih okrutnih ratničkih susjeda na srednjem Sepiku koji smatraju lov na ljudske glave najvažnijim muškim zanimanjem. Narodi na srednjem Sepiku ovise o Čambulima koji proizvode velike pletene mreže protiv moskita, jer se te mreže smatraju neizbježnim i neophodno potrebnim dijelom namještaja u svim domorodačkim kućama toga moskitima zaraženog područja. Čambuli su sa svoje strane kupci čunova izrađenih na Sepiku, jer su domoroci na Sepiku mnogo prije i u mnogo većim količinama došli do željeznog alata za izradu čunova nego Čambuli. Ali njihovi susjedi sa Sepika jako preziru Čambule i smatraju ih dobrim ciljem pljačkanja. Otprilike prije dvanaest godina Čambuli su konačno popustili pod pritiskom neprekidnih pljački, lova na ljudske glave i paleža kuća od strane naroda sa srednjeg Sepika, pa su stanovnici triju zaselaka pobjegli trgovačkim prijateljima. Jedna je grupa otišla daleko do rijeke Kolosomali, druga u bregove iza planine Čambuli, a treća daleko na sjever. Linije tog bijega podudaraju se s vrlo čvrstim trgovačkim i bračnim vezama što su ih tri zaseoka njegovala u prijašnjim generacijama. Pošto je bijela vlast doprla na Sepik, Čambuli su se vratili u stara seoska sjedišta, uvjerili su vladine službenike u svoja prava, izagnali manje grupe uljeza sa Sepika i ponovo se naselili u svojim starim kućama. Zaštita vlasti značila je stvarno napuštanje lova na ljudske glave, ali Čambuli nisu jako ovisili o lovu na ljudske glave. Kod njih je to bio pretežno samo obred i ne toliko važna stvar. Oni se mnogo više brinu da ukrase obredne kuće lijepim rezbarijama, zatim da proizvedu dražesne rašlje o koje će objesiti izvanredno ornamentirane mrežaste vreće koje uvoze sa sjeverne obale Sepika i da ispletu različite maske što pripadaju pojedinim klanovima i obrednim grupama. Novostečenim željeznim oruđem oni sada grade vlastite čunove umjesto da ih po pretjeranim cijenama kupuju na Sepiku. Bez straha od prepada, žene ne samo da imaju vremena za ribarenje nego i za skupljanje mnogobrojnih i različitih vrsti odličnog korijenja lopoča, lopočeva sjemenja i puzavaca kojima će počastiti svoje mlade muške rođake kad dođu da laskanjem majkama i tetkama izmame talibun i dvadesetorostruko vrijedni sedef po imenu kina. Pod uvjetima Pax Britannicae kultura naroda Čambuli doživljava renesansu, a obala jezera odjekuje sjekirama što dubu čunove. Ruke muškaraca zabavljene su rezbarenjem uzorka na posudi od tikve, pletenjem ptice ili dijela maske, ukrašavanjem kućnih zaslona oblikovanjem kazuarove kosti u lik papige ili dvonogog kljunorošca.

Suprotne uloge muškaraca i žena kod Čambula

Arapešima je uzgoj biljaka i djece najveći doživljaj u životu, Mundugumori nalaze najviše zadovoljstva u borbi i takmičenju oko stjecanja žena, Čambuli prvenstveno žive radi umjetnosti. Svaki je muškarac umjetnik, a mnogi od njih vješti su ne samo u jednoj umjetnosti nego u više njih: u plesu, rezbarenju, pletenju, slikanju i tako dalje. Svaki je muškarac zabavljen svojom ulogom s obzirom na položaj u društvu, pripremom svoje odjeće, ljepotom maski koje mu pripadaju, vještinom vlastitog sviranja na svirali, tokom i elanom svojih obreda, i s priznanjem i vrednovanjem njegovih dostignuća od strane drugih. Obredi kod Čambula nisu nusproizvod određenog događaja u životu pojedinca, to jest, ne može se reći da Čambuli zato što treba inicirati mladiće održavaju ceremoniju, nego radije, da zato što žele održati ceremoniju iniciraju mladiće. Tuga zbog smrti pretežno se gubi u interesu za prateće obrede — koje svirale valja svirati, kakvim maskama i glinenim glavama valja ukrasiti grob, i u etiketi grupa žena koje formalno oplakuju i kojima se daju dražesni mali suveniri od trske za uspomenu. Interes žena u umjetnosti ograničen je na udio u zajedničkom dražesnom obrascu društvenih odnosa, na nešto malo slikarija na košaricama i pletenim kablićima i na plesanje neke vrsti kola. Ali muškarcima je umjetnost jedina važna stvar u životu.

Struktura društva je patrilinijska. Grupe muškaraca su orođene preko muških predaka, nose zajedničko ime, posjeduju dugačke parcele zemljišta što se s vrha brijega, gdje se ponekad urede vrtovi, kroz planinski pošumljeni obronak, gdje se nalaze ženske kuće, pružaju sve do obale jezera. Tu svaki klan, a ponekad dva bliska klana, imaju muškaračke, zajednički izgrađene, obredne kuće. Unutar tih grupa muških rođaka postoje određeni tabui. Najstariji je sin zbunjen i plah u prisustvu oca, a njegov neposredno mlađi brat jednako se mora ponašati prema njemu. Predmet njihove zbunjenosti jest mogućnost nasljeđivanja. Mlađi sinovi koji ne dolaze u obzir kod nasljeđivanja nesputani su u međusobnim odnosima. Veza između muškarca i sina njegova brata također je prijateljska, pa ti muškarci — čiji je položaj živopisno izražen pidgin-engleskom riječju »small papa« (mali tata) — posreduju između malih dječaka i bezbrižnih starijih dječaka koji im se samozvano nameću i pozivaju na red. Članstvo u muškaračkim kućama varira, a svađe su česte. Zbog najsitnijeg povoda — zbog neopravdanog zahtjeva za prvenstvom ili zato što je žena jednog muškarca propustila da nahrani svinje drugoga, ili zbog toga što netko nije vratio posuđenu stvar — osoba koja se osjeća povrijeđenom otići će i preseliti se nekom drugom klanu kojem na neki način može dokazati svoju pripadnost. U isto vrijeme razvijen je snažan društveni osjećaj da je takvo ponašanje loše, da muškarci jednoga klana treba da sjede zajedno i da u velikom broju starijih muškaraca leži mudrost obredne kuće. Kad netko oboli ili se dogodi nesreća, šamani objašnjavaju da su se šamanski duhovi i duše umrlih što vise oko kućnih stupova naljutili zato što se odselio jedan ili više članova klana. Solidarnost pojedinih muških grupa više je prividna nego stvarna. Kao da svaki od njih sjedi na rubu određenog mu sjedala vrlo lagano, vrlo nestalno, kako bi u tren oka bio spreman na neprijateljski pogled, dodir i riječ.

Svaki klan posjeduje određene povlastice: dugačke spiskove imena za koje je klan ovlašten da ih daje djeci svih svojih žena; klanske pjesme i masovni obredni pribor, maske, plesove, pjesme, svirale, bubnjeve s rasporom, posebne pozive; i niz vlastitih natprirodnih bića, jezerskih marsalaija, ponekad kojeg šamanskog duha i druga manje značajna natprirodna bića čiji se glasovi čuju kroz sviralu, bubanj i čegrtaljku. Muškaračka kuća jednog klana inzistira da se maskirani plesači kad prolaze mimo moraju na trenutak zaustaviti kod velikog kamenja ispred kuće. Druge obredne kuće uživaju povlasticu da vitlaju čegrtaljkama i izazivaju nadolazak vode.

Osim klanske organizacije ima još nekoliko formalnih oblika organizacije društva. Postoji jedna dualna organizacija; svaki član klana obično pripada ili narodu Sunca ili narodu Majke, a obično je klan podijeljen po polovici pa svaka polovica pripada jednome od tih naroda. Brakovi treba da se sklapaju preko granične linije dualne organizacije, ali se to uvijek ne događa. Ta dva dijela imaju i mnoga obredna prava i stvari koje im pripadaju i koje se obično čuvaju u jednoj od muškaračkih kuća. Svaki muškarac pripadnik je i nekoliko drugih grupa u kojima igra određenu ulogu u inicijacijskim ceremonijama i u drugim svečanostima. Premda članstvo u klanu možda određuje njegovu najčvršću pripadnost, on će također ponosno misliti o sebi kao članu bilo kojeg od tih poprečnih udruženja i biti počašćen ceremonijalnom ulogom u njemu. Ali kao član neke od tih grupa on se također može osjetiti povrijeđenim, a njegovo izjašnjavanje u neke vrsti ceremonijalnoj raspri povlači za sobom hladnoću i nezadovoljstvo prema drugovima u nekoj drugoj djelatnosti. Svaki muškarac vrlo dobro shvaća važnost i vrijednost svakog od tih udruženja. On je kao glumac koji igra više uloga i u toku jedne predstave može se identificirati s ostalim članovima družine. Jednoga dana kao član Sunčeve polovice bunit će se zato što su pripadnici Majčine polovice izvukli svoje svirale na pogrebu kad na njima nije bio red. Tjedan dana kasnije sve će to biti zaboravljeno u bijesu zbog ponašanja druge inicijacijske grupe na maloj inicijacijskoj svečanosti. Svaka od tih prolaznih i inkompatibilnih privrženosti služi da zbuni ostale; isti je čovjek danas saveznik, sutra neprijatelj a prekosutra indiferentan, proračunato nehajan promatrač. Pojedinom muškarcu, brižljivo složenih kovrča, s lijepim i školjkama divno urešenim pokrivalom za spolovilo od kože letipsa, laka hoda i samosvjesna izraza lica, ne preostaje ništa drugo nego osjećaj da je glumac koji igra niz dražesnih uloga — to i njegov odnos prema ženama.

Njegov je odnos prema svim muškarcima delikatan i težak. Čak u vlastitoj klanskoj kući sjedi pomalo na iglama, i tako je nervozan i osjetljiv da će jedva nešto prigristi u kućama drugih klanova. Ali njegov odnos prema ženama jedini je čvrsti oslonac u životu. Kao malo dijete lako ga je držala na rukama vedra i površna majka, majka koja ga je obilno ali nehajno hranila, dok su joj prsti bili zabavljeni upletanjem trske u košarice za spavanje ili kišne kapuljače. Kad bi spuznuo, majka bi ga digla i gurnula pod ruku a da za sve to vrijeme ne bi prekinula razgovor. Nikad ga nisu ostavljali sama. Oko njega uvijek se našlo osam do deset žena, radile bi, smijale se, davale mu sve što mu je trebalo, uvijek drage volje ali ne pretjeravajući. Ako bi druga očeva žena propustila da ga nahrani onako obilno kao što bi to učinila njegova majka, bilo je dovoljno da majka samo lagano prekori: »Zar imamo toliko djece da ga baš moraš zanemariti?« Djetinjstvo je proveo valjajući se po podu velike stambene kuće, njegove su budalaštine imale povlašteni položaj i mogao je škakljati drugu djecu i rvati se s njima. Usta mu nikad nisu bila prazna. Žene odbijaju djecu od prsiju jednako bezbrižno i nepažljivo kao što ih i doje, i pune im usta poslasticama kako bi prestala plakati. Kasnije će ih žene obilno nahraniti hranom, peteljkama lopoča, lopočevim sjemenom, malajskim jabukama, komadima šećerne trske. A mali će dječak sjediti i žvakati u velikoj prostranoj kući punoj djece svoga roda i radišnih, dobrih žena. Ponekad kad se održava kakva svečanost majka će ga, kad pođe na kuhanje u neku drugu kuću povesti sa sobom. Ondje, u većoj gomili žena i uz više djece što se valjaju po podu, također će žvakati. Njegova je majka u svojoj torbi ponijela dovoljno slatkiša pa će im ih dati kad god zaplače i kad god ih zatraži.

Kad dječak navrši sedam-osam godina počinje da ulazi u granična područja muškog obrednog života. Ako se za vrijeme kakve ceremonije previše približi muškaračkoj kući, potjerat će ga, premda će za običnih dana šmugnuti unutra i tamo se zadržati pod zaštitom »malog tate«. Stariji će ga dječaci pomalo natjeravati, slati ga da im obavlja poslove, bacati kolce na njega ili ga tući ako ih ne posluša. Otrčat će tada, tapkajući sitnim koracima, natrag uz obronak do majčine kuće, kamo ga stariji dječaci neće slijediti. Kad se drugi put s tim starijim dječacima nađe u majčinoj kući, on će biti u prednosti zato što je stariji dječak ovdje zbunjen, pa će ga zadirkivati i gnjaviti, podsmjehivat se njegovu hodu i ponašanju — a sve to nekažnjivo; stariji ga dječak neće napasti.

U neko doba između osme i jedanaeste godine, koje nije određeno toliko dječakovom starošću koliko očevim obrednim ambicijama, dječaka će skarificirati. On će se vrpoljiti na kamenu dok će daljnji »ujak«, stručnjak za skarificiranje, rezati uzorke na njegovim leđima. Pri tome smije urlati koliko mu drago. Nitko ga neće tješiti, nitko neće pokušati da zaustavi to zavijanje. Ali nitko u tome neće ni uživati. Ravnodušno i efikasno, izvodeći rođačku obrednu dužnost, dužnost za koju će biti nagrađen zahvalnim priznanjem, ili izvodeći svoju dužnost kao umjetnik, ujak urezuje uzorke na leđima maloga dječaka. Mažu ga uljem i kurkumom. Oko dječaka odvija se obredni ceremonijal po određenom obrascu u kojem on ne sudjeluje. Otac daruje ujaka. Ujakovim se ženama poklanjaju lijepe travnate suknje, nove kišne kapuljače, nove košarice. Skarifikacija je povod svemu tom razmetanju, ali samom dječaku nitko ne poklanja pažnju.

Nakon toga slijedi dugotrajno razdoblje izopćenja. Dječaku je dopušteno da noću dolazi kući na spavanje. Ali prije zore, u svježe jutro mora se išuljati iz ženske kuće, ogrnut od glave do pete velikom grubom kišnom kabanicom. Tijelo mu je namazano bijelom glinom. Cijeli dan mora boraviti u muškaračkoj kući. Svakog se četvrtog dana pere i preuzima novi ogrtač. Sve je to vrlo neudobno. Ponekad dva muškarca istoga klana zajedno skarificiraju sinove, ali u većini slučajeva dječak biva skarificiran sam. Nitko ne tvrdi da je to radi njegova dobra. Niti itko tvrdi da su odrasli zainteresirani za neudobnost njegova položaja ili za boli prilikom skarifikacije. Oko njega se vodi diskusija o ceremonijalnoj politici, pa ako je njegov otac može prirediti bolju ceremoniju i oprati ga tek za tri mjeseca, on će pričekati. Dijete se kod tih razmatranja ne uzima u obzir. Ali ako se otac jako naljutio što su ga omalovažavali ili uvrijedili oni koji treba da mu pomognu kod ceremonije, otprilike tjedan dana nakon skarifikacije bez odlaganja će oprati dijete. Pranje je obredno i njime završava razdoblje izopćenja. Ujak mu poklanja fino ispleteni pojas, ukrase od školjki, krasno izrezbarenu bambusovu posudu za vapno s dražesnom filigranskom žličicom. Sa svim tim pod rukom on će sada pratiti grupe ljudi koje u njegovo ime nose hranu ili talibun ili kinu drugima. Nakon toga provodit će više vremena u muškaračkoj kući, ali će još uvijek, kad god to bude moguće, uteći ženama. Postepeno prerasta u mladića. Otac i starija braća ljubomorno prate njegov stav prema njihovim mlađim ženama i sumnjiče ga kad prolazi ženskim putovima.

Žene ostaju čvrsta grupa o kojima mladić ovisi u pogledu podrške, hrane, ljubavi. Nema raskoraka između žena njegove krvi i žene koju će uzeti jer će se oženiti kćerkom jednog od majčine polubraće, bratića ili sestrića. Zove je istim imenom kao i majku aiyai. Sve djevojčice iz majčina klana koje s nadom gleda on naziva aiyai. Neka od njegovih »majki« jednoga će mu dana postati ženom. Darovi koje je otac dao u njegovo ime, dok je on bio sasvim malen, darovi koje on, kako su ga naučili, sada nosi ujacima, zalog su prava na jednu od žena u majčinu klanu. Tako se iz generacije u generaciju jedan klan povezuje s drugim, a muškarci jednog klana imaju pravo retencije na jednu ženu drugoga. Stoga mladić dijeli žene prema grupi o kojoj ovisi; sve u toj grupi ulaze u red majki i uključuju pravu majku, majčine sestre, stričeve žene i ujakove kćerke. Njegovo ponašanje prema očevim sestrama i njihovim kćerkama više je formalno jer one ne mogu nikad postati majkama, ženama ili punicama, a ta tri odnosa po osjećaju Čambula idu zajedno. Kod sklapanja braka, uz darove koji su slani prigodom ceremonija, zaručnicu valja kupiti s mnogo kina i talibuna. A za to plaćanje mladić ovisi o svojim neposrednim muškim rođacima. Siroče, ako mu je dopušteno da ostane na životu, ima malo nade da će mlad dobiti nevjestu. On je ničije dijete; kako, dakle, može očekivati da će dobiti ženu?

Stav mladoga muškarca prema svim ženama jednodušan je i nipošto nije kompliciran različitim suprotnim stavovima, posebnim prema majci, sestri, ženi i punici. Jednako tako žene u kući u kojoj je odgajan tvore čvrstu jedinicu. Kad se djevojka udaje, ona ne odlazi u stranu kuću nego u kuću očeve sestre, koja će joj sada postati svekrvom. Ako muškarac ima dvije žene, one obično, premda ne uvijek, dolaze iz istoga klana pa su ujedno i sestre i zajedničke žene istoga čovjeka. Biti ženama istoga čovjeka, čak kad ih razdvoji smrt i naknadna preudaja, smatra se čvrstom vezom. Prototip poligamije kod Čambula jesu dvije sestre što kao mladenke ulaze u kuću u koju su se prije njih udale jedna ili dvije očeve sestre; a starica što sjedi pored vatre u toj kući i tu i tamo dobacuje nekoliko zajedljivih riječi također je žena iz njihova klana pa stoga prema njima neće biti gruba. Neuobičajeno veliko prijateljstvo i solidarnost u dvije vrsti veza među ženama koje su obično najteže, to jest u vezi inoča i u vezi svekrve i snahe, obuhvaća odnose među svim ženama. Žene Čambula rade u grupama od po dvanaestak njih i pletu velike vreće protiv moskita prodajom kojih nabavljaju pretežni dio talibuna i kine. Zajedno kuhaju za gozbe, a jedno pored drugog složena su njihova glinena ognjišta (okrugli lonci izravnata vrha koji se mogu pomicati). Svaka stambena kuća ima jedno do dva tuceta ognjišta pa nijedna žena ne mora da sama, odvojeno kuha. Naglasak je na drugarstvu, efikasnom sretnom radu, uz stalno živahno zadirkivanje i brbljanje. A u grupi muškaraca uvijek se osjeća napetost, oprez, mačkasta primjedba ovdje, nešto dvosmisleno ondje: »Što je mislio kad je sjeo na suprotnoj strani muškaračke kuće a vidio je da si ti sjeo s njegove strane?« »Jesi li vidio Koshalana, prošao je mimo s ružom u kosi? Što misliš, što kani?«

Svijet u koji treba ući, dječak rastući promatra kao mrežu suprotnih tokova, a svaki je od tih tokova ukrašen nestvarnim dražima. Naučit će da divno svira sviralu, da svira sviralu koja ima glas kao kazuar, i sviralu koja laje kao pas, i svirale koje skviče kao ptice i niz svirala u koje se duva odjednom i dobiva se dojam orgulja. Ako bude razuman, ako bude obljubljen, imat će možda dvije žene pa čak i tri kao Walinakwon. Walinakwon je lijep, graciozan plesač, tečno se izražava, ponosan, bahat, ali istodobno ljubazan i dosjetljiv. Pored prve žene koju mu je kao dijete dao majčin klan, dvije su ga druge žene izabrale za muža. Sretan je on muškarac. Sve tri žene umiju plesti vreće protiv moskita, pa je tako Walinakwon na najboljem putu da se obogati.

Premda su Čambuli po organizaciji patrilinijski, premda postoji poliginija i muškarac kupuje ženu — a obično se pretpostavlja da te dvije institucije ponižavaju ženu — kod Čambula baš žene uživaju stvarni položaj vlasti u društvu. Patrilinijski sistem uključuje kuće i zemlju, zemlju na kojoj se boravi i zemlju na kojoj se uzgajaju vrtovi, ali samo u rijetkim slučajevima naći će se neki naročito energičan muškarac koji će raditi u svom vrtu. U prehrani ljudi ovise o ribarenju žena. Muškarci ne ribare nikada osim ako se u jezeru nenadano pojavi jato, pa će obijesno uskočiti u čamce i kopljima pogoditi nekoliko riba. Ili u doba kad voda nadođe, pa se cesta uz obalu pretvori u vodeni put, oni će iz sporta tu i tamo ribariti uz buktinju. Ali istinskim ribarskim poslovima potpuno upravljaju žene. Za prodanu ribu dobivaju sago, taro i orahe areke. A najznačajniji proizvod, vreće protiv moskita — dvije se mogu razmijeniti za jedan običan čun — proizvode isključivo žene. Svijet sa srednjeg Sepika kupuje te vreće protiv moskita za koje u stvari postoji tako jaka potražnja da ih kupci zakapare davno prije završetka. A žene nadziru prihode u kinama i talibunima. Istina je, one dopuštaju muškarcima da pođu na sajam u kupovinu hrane i u prodaju vreća protiv moskita. Te izlaske u kupovinu muškarci pretvaraju u svečan događaj. Kad muškarac ima da zaključi pogodbe za mreže protiv moskita koje je izradila jedna od njegovih žena, od odlazi okićen perjem i ukrasima od školjki pa će provesti nekoliko ugodnih dana baveći se tom transakcijom. Oklijevat će i okolišati, ovdje poći korak naprijed, ondje ustuknuti, prihvatiti ovaj talibun a odbaciti onaj, tražiti da vidi jednu tanju kinu ili neku koja je bolje rezana, uporno nastojati da se promijeni polovica razmijenjenih dobara nakon što su već izložena, uživat će u pravoj orgiji izabiranja onako kako uživa moderna žena kad veselo, s punom novčarkom, pođe u kupovinu u veliki grad. Ali talibun i kinu i nizove koluta od pužića conus koje donese sa svog prazničkog izleta moći će potrošiti samo uz privolu svoje žene. Prilaskao se pa je isposlovao dobru cijenu kod kupca, sada još treba da se prilaska svojoj ženi za pojedine stavke te cijene. Od dječaštva stav muškarca prema vlasništvu je takav. Stvari koje muškarac posjeduje dobiva od žena u stvarno vlasništvo kao uzvrat za čeznutljive poglede i umiljate riječi. A kada se to jednom postigne, onda to postaje ulog u igrama koje igraju muškarci; to se više ne odnosi na osnovnu ekonomiku života nego se želi pokazati kako čovjek cijeni svog šurjaka, kako umije ublažiti nečije ranjene osjećaje, kako se umije vrlo zgodno ponašati kad u njegovu prisustvu sestrin sin padne. Manji rat i mir koji se stalno odvija među muškarcima, povrijeđeni osjećaji koje valja umiriti, sve je to potpomognuto radom i prilozima žena. Kad je žena na samrtnoj postelji njene su misli kod dječaka kojima je pomagala, a to su njen sin, sin njene sestre, sin muževe sestre; kako li će to siroče kad ona umre? I ako ima vremena, ona će poslati po toga lijepog golobradog momčića ili već zrelog mladića i dati mu jednu-dvije kine ili koji talibun. Takav ljepotan zacijelo će pobuditi ljubomoru i upasti u škripac, zato ga valja opskrbiti sredstvima kojima će podmićivati da se opet omili.

Stav žena prema muškarcima odlikuje se blagom trpeljivošću i poštovanjem. One uživaju u igrama koje igraju muškarci; naročito im se sviđaju predstave koje muškarci izvode radi njih. Velika maskirana predstava izvor je pravog zadovoljstva. Kad se na primjer održava ples mwai, grupa žena pleše oko svake skupine maskiranih plesača. Te maskirane osobe imaju na sebi drvene maske usred oglavlja od lišća i cvijeća u koje je na štapićima zabodeno više tuceta sitnih malih rezbarija. Imaju velike trbušine ukrašene dugačkim nizom polumjesečastih školjki kina koje se spuštaju ispod struka kao slonove surle. Nose prsluke sa zakačenim izrezbarenim nacerenim malim licima. Noge su im sakrivene slamnatim nogavicama pa silaze s posebno izgrađene platforme sa zastorom u pozadini koji predočava daleke planine. Dvije muške maske nose koplja, dvije ženske metle; trubeći i pjevajući tajanstvene pjesme kroz malene bambusove trube šepire se gore-dolje dugačkim pročišćenim putem oivičenim ženama i djecom što ih promatraju. Maske su vlasništvo klana pa kad se pojave njihove maske, žene tog klana praćene ostalim ženama izlaze i plešu oko njih tvoreći tako veseli zbor i pobirući perje i nakit koji su maske izgubile. Na plesnom prostoru nema muškaraca osim četvorice koji se kriju pod maskama — stariji muškarci pod muškim maskama a mlađi i frivolniji pod ženskima. Ti mladi muškarci imaju čudnovat nastrani užitak da tako poluzakrabuljeni — nisu potpuno zakrabuljeni jer su mnogi od njih odali pojedinosti svojih nogavica barem jednoj ženi — uđu u žensku grupu. Maskirani tu mogu učestvovati u gruboj homoseksualnoj igri karakterističnoj za grupu žena u svakoj svečanoj prigodi. Kad na plesnom prostoru nema maski, žene se međusobno igraju oponašajući šaljivom pantomimom spolni odnos. Pošto se pojave maskirane figure žene uključe ženske maske u svoju igru, ali ne i muške. Potonje žene tretiraju blagom, pažljivom ozbiljnošću kako ih ne bi povrijedile. Ženskim maskama žene poklanjaju vrlo određenu pažnju, gurkaju ih snopovima lišća što ga nose u rukama, vrlo se izazovno o njih oslanjaju, škakljaju ih i natežu. Dvosmislenost te situacije, prizor žena koje se udvaraju muškarcima maskiranim u žene, bolje od ikojeg drugog obrednog čina kojem sam prisustvovala, izražava kompleksnost položaja spola kod Čambula gdje su muškarci nominalno vlasnici kuća, glavari obitelji pa čak i vlasnici svojih žena, ali je stvarna inicijativa i vlast u ženskim rukama. Muškoj maski žene izražavaju poštovanje samo riječima, a neke, obično starije i ozbiljnije i plešu s njima; dižu im nakit kad im padne. Prema ženskoj maski pokazuju agresivnu seksualnu požudu i razmeću se svojim pravom na inicijativu. Napokon, mladići mogu samo da prišapnu ženama u kojim maskama namjeravaju plesati i kako će im prepoznati noge. A zatim, ukliješteni u nezgrapnim, nestabilnim i pri vrhu teškim maskama i djelomično pod nadzorom starijih muškaraca koji plešu pod muškim maskama, oni mogu samo da se slijepo šeću gore-dolje po plesnom prostoru, iščekujući šapat ili udarac koji će ih obavijestiti da određene žene osjećaju njihovu privlačnost. Te ceremonije obično traju mnogo kraće nego što se to prvobitno planira jer glasine o ljubavnim vezama preplaše starije muškarce i oni se pokaju što su izvabili svoje žene na plesni prostor ni zbog kakva dobra razloga. Jer čak ako pod okriljem plesa nije sklopljena nikakva nova veza, već sam ženski ples namijenjen je pobuđivanju snažnog seksualnog uzbuđenja, a to se uskoro može pretvoriti u pravu provalu strasti. Mlade žene starih muškaraca najviše uživaju u takvim ceremonijama.

Te su svečanosti prekid u napornom svakodnevnom radu žena. Brzonoge, spretnih prstiju i radišne one se kreću amo-tamo, od ribarskih vrša do pletenja košara, od kuhanja do vrša, otresite, dobrodušne, nelične. Veselo drugarstvo, grubo, vrlo otvoreno zadirkivanje i primjedbe na dnevnom su redu. Svako toliko u kućanstvo pridolazi nevjesta-djevojčica od deset-jedanaest godina koju su poslali da se uda za svog bratića ili sestrića, jednog od sinova tog kućanstva. Ženama nije teško da usvoje mladenku. Ona je dijete njihova brata i poznaju je otkad živi. Dočekuju je s dobrodošlicom, uče je novim vještinama, daju joj ognjište na kojem će kuhati. I dok se životi muškaraca sastoje od mnoštva sitnih svađa, nerazumijevanja, pomirenja, ispovijedanja, nijekanja i protesta popraćenih darovima, ženski životi jedinstveni su po tome što ni najmanje nisu zamračeni ličnim pitanjima ni svađama. Na pedeset svađa među muškarcima jedva da je jedna među ženama. Pouzdane, pune briga, snažne, obrijanih neukrašenih glava one sjede u grupama i zajedno se smiju. Povremeno upriličuju noću ples na kojem, bez prisustva muškaraca, svaka žena pleše za sebe, plesnim korakom koji je po njenom shvaćanju najuzbudljiviji. Tu se opet pokazuje jednodušnost žena, ispraznost muškaraca. Stambena kuća kod Čambula simbol je tih odnosa. Ona prikazuje čudnovatu sliku u kojoj je cijeli središnji dio potpuno zauzet čvrsto ušančenim ženama dok muškarci sjede na rubovima, pokraj vrata, gotovo uvijek s jednom nogom na kućnim Ijestvama, neželjeni, prešutno podnošeni, spremni da uteknu u muškaračke kuće gdje za sebe kuhaju na vlastitoj vatri. Oni općenito žive životom sličnim životu neženja, u međusobnoj nelagodnosti i podozrenju.

Mladi muškarci kod Čambula razvijaju međusobne stavove u izvanredno napetoj atmosferi udvaranja u kojoj pojedinac ne zna na koga će pasti ženski izbor i svaki se mladić uzdržana daha nada, a nijedan nema povjerenja u drugoga. Do takvog udvaranja dolazi zbog prisustva udovica i nezadovoljenih žena. Nezadovoljene žene jednako kao i kod Mundugumora posljedica su vjernog pridržavanja obrasca, bez obzira na praktične posljedice razmjene. Ako među »majkama« njegove generacije, dakle među onima koje ima pravo da oženi, nema djevojke mlađe od mladića; klan njegove majke dat će nešto stariju djevojku. Dok je on još nezreo, nesiguran, uplašen seksom, ona sazrijeva i sklapa ljubavnu vezu ili s nekim njegovim starijim bratom ili po mogućnosti sa starijim rođakom. Njegovi će ujaci pokušati da to predusretnu; oni će se javno ismjehivati dječaku koji nije ušao u spavaću vreću svoje zaručnice i zaprijetiti mu da bi je mogli izgubiti odnosno da bi je mogao dobiti neki drugi klan. Posramljen, potišten i bijedan, dječak postaje još šutljiviji i još se više opire ženinu udvaranju. Tada obično dolazi do neke promjene, do njene udaje za nekog drugog muškarca istoga klana. Kod mlade udovice također je ženin izbor odlučan, jer muškarci neće biti toliko ludi da plate za ženu koja nije naznačila svoj izbor muža spavajući s njime! To bi, kako oni kažu, bio bačeni novac. Mlada je udovica strahovita obaveza za zajednicu. Nitko od nje ne očekuje da se smiri dok joj se ne ugovori novi brak. »Zar ona nema vulve?« pitaju oni. Taj se komentar stalno čuje kod Čambula: zar su žene pasivna bića bez seksa koja treba da čekaju dok završe sva natezanja kod formalnih razmatranja cijene za nevjestu. Od muškaraca čiji spolni nagon nije tako hitne naravi može se očekivati da se podvrgnu disciplini dužnog reda i prava prvenstva.

Ali tijek prave ljubavi, ovdje gdje dominiraju žene, nije glađi nego u društvima u kojima dominiraju muškarci. Ponekad, kod razmatranja sklapanja braka, prevladava tendencija da se ženina sloboda udaje za željenu osobu smatra jednim od neizbježnih efekata dominacije žena. Ali to je jednako neophodan aspekt ženske moći kao što je pravo mladića da izabere ženu neizbježni rezultat patrilinearnosti. Društvene ambicije majke mogu upropastiti brak sina i u najpatrijarhalnijem društvu, a kod Čambula ni muškarci ni žene ne misle da mladima puste na volju. Ideal je da se već kao djeca bratići ili sestrići žene s bratučedama ili sestričnama, i da se tako ukloni barem dio teškoća. Prednosti poliginije pokazat će se tek kad sazriju mladićeve draži. Stariji muškarci zavidno promatraju ljepotu i dražest svoje mlađe braće a kasnije svojih sinova, ljepotu i dražest koja će ih uskoro istisnuti kod žena, naročito kod njihovih mladih žena čiju su milost možda ugrabili u zadnjem bljesku snažnih srednjih godina. Mladi muškarci govore s gorčinom kako starci primjenjuju svu svoju snagu i stratešku vještinu da bi presjekli put mlađim suparnicima, kako bi ih osramotili i ocrnili pred ženama.

Najbrža metoda, uvijek pri ruci ljubomornim muškarcima da diskreditiraju mladog suparnika, jest optužba da je siroče. Ako je mladićev otac živ, on će pridonijeti možda deset a možda dvadeset posto cijene za nevjestu, rijetko kada više, a drugi će muškarci iz klana pridonijeti ostalo. Glavni prilog daje muškarac ili muškarci čije je svadbe pretežno financirao zaručnikov otac. Položaj siročeta stoga ne znači da mladić zapravo nije u stanju da plati cijenu za nevjestu, nego uglavnom to da se nalazi u istaknutom položaju kojim se drugi muškarci mogu koristiti. Na okrutni će način pohotni starac s jednom nogom u grobu iskoristiti moć da se umiješa između siročeta iz svog klana i mlade udovice koja je pokazala da joj se taj mladić sviđa. Jedna se od takvih drama u cijelosti odigrala dok smo bili kod Čambula. Čuikumban je siroče; i otac i majka poginuli su mu od pljačkaških pohoda lovaca na ljudske glave a sam pripada klanu što izumire. Ali mladić je visok, čestit i dopadljiv, premda nešto arogantniji i umješniji nego što su to muškarci kod Čambula. Yepiwali je njegova »majka«, djevojka iz majčina klana, ali je ona kao dijete bila udata u udaljenom dijelu naselja pa ju je Čuikumban rijetko viđao. A zatim, baš otprilike u vrijeme kad smo stigli k Čambulima, ta su se dva potencijalna bračna druga, Yepiwali, udovica već nekoliko mjeseci, i Čuikumban, siroče iz siromašna klana bez zaručnice, počeli viđati svakoga dana. Yepiwali koja je bolovala od teške framboesije posjećivala je svoje roditelje, a Čuikubman je pomogao kod izgradnje nove muškaračke kuće kod Monbukimbita. Tu uslugu dužni su da svi nećaci po majci učine svom ujaku. Yepiwali ga je vidjela, a on je u njenim očima spazio simpatiju. Ona rekne jednoj starijoj ženi da joj je Čuikumban dao dvije narukvice od perli. To nije bila istina nego hvalisanje kojim je namjeravala da stekne njegovu simpatiju. Tada preko njegovog šurjaka posla Čuikumbanu riblju glavu. Čuikumban pojede riblju glavu ali ni s čim ne odgovori na njeno udvaranje. Nakon nekoliko dana Čuikumban dobije dva mravara. Yepiwali to sazna i poruči mu: »Ako si za što, pošalji mi malo od tog mravara kao uzvrat za moju ribu.« Tada joj Čuikubman posla pola mravarovih prsiju. Narednog dana ode u zaselak Kilimbit i na putu susretne Yepiwali. Ništa joj ne rekne a ni ona njemu, ali ona primijeti njegov novi bijeli pojas. Te mu noći poruči da ako ima ijednu kost, neka joj pošalje taj pojas i sapuna i šibica. On joj posla.

Nekako u to vrijeme Yepiwalin otac odluči da je valja hitno preudati. Uvelike su kolale glasine o njezinoj vezi, pa nije bilo dobro da je se tako dugo ostavi neudatu. On nije s njom mogao da govori o njenoj udaji pa posla po jednog bratića po imenu Čengenbonga kojega je ona zvala »bratom«. Čengenbonga je upita za kojega od svojih »sinova« želi da se uda, a ona mu reče da je Tavalavban pokušao da je osvoji i da ju je primio za grudi kad su se sreli na putu, ali da joj se on ne sviđa. Pokaza Čengenbongu darove koje je izmamila od Čuikumbana i izjavi da bi htjela da se uda za njega. Čengenbonga je upita za pojas i ona mu ga dade. Čuikumban vidje pojas na Čengenbongi, ali ne reče ništa. Ubrzo nakon toga jedan muškarac iz jednog drugog plemena zatraži Yepiwalinu ruku, ali nakon dugotrajna pregovaranja bude odbijen — naravno ne prije nego što je objavljeno da je njen izbor pao na Čuikumbana. Među Čuikumbanovim rođacima pojavilo se sada pitanje da se plati za nju. Ali oni odbiše da je kupe jer ne zna da radi vreće protiv moskita. Neće oni da daju jednog od svojih momaka za ženu koja ne umije da snabdijeva porodicu. Njegov je poočim bio bez milosti: »Ti si siroče. Kako uopće pomišljaš da oženiš ženu po vlastitom izboru? Ta djevojka nije dobra. Izjeo ju je besposlen život. Ne zna tkati. Što ćeš imati od toga ako je oženiš?« To je Čuikumbana dovelo u stanje tuge i bijede. Uskoro nakon toga Čuikumban sasta Yepiwali na pustoj stazi; ona se zaustavi i nasmija mu se, ali on pobježe i od prevelikog stida što je bijedno siroče ne zaustavi se da se s njom upusti u ljubav. Yepiwali izgubi strpljenje. Izabrala je tog muškarca, zašto oklijeva? Posla obavijest muškarcima obližnjeg zaseoka i dvije košarice hrane s porukom da budući da muškarci iz njena zaseoka nisu ni za šta to jedan od njih može da dođe i da je odvede. Njeni se rođaci uzbuniše. Stali su je mnogo pažljivije nadzirati. Tada se usred žalobne ceremonije i strke u nekoj kući proču da se Yepiwali tajno s nekim sastaje. Ispalo je da je taj netko Akerman, jedan stariji muškarac iz klana u koji se ona slobodno smije udati. Čeznući još uvijek za Čuikumbanom, premda bijesna na njega i na sve mlade muškarce, navedena je da se uda za Akermana, uz utješne riječi jedne starije žene: »Druga Akermanova žena sestra je tvoga oca. Bit će ti dobra i neće te prekorijevati zato što ne umiješ da pleteš košarice.« Druga Akermanova žena umije izrađivati lijepe košare. Akerman je star i bogat i nikog se ne tiče što uzima mladu ženu. I tako je ljubav doživjela poraz jer su rođaci ocrnjeli Čuikumbana kao siroče i jer Yepiwali nije bila u stanju da zbrine mladoga muža.

Tako sukob žena, izvan zakona kod Arapeša zato što je naglasak na traženju žena za sinove, a vrlo značajan dio borbe i protuslovlja kod Mundugumora, postoji također i kod Čambula gdje se mladići i starci kradomice bore za ženske simpatije — ali ta je borba većinom zakulisna. Nije to bitka nego tajna utakmica u kojoj se najčešće događa da mladi muškarci i žene gube i popuštaju volji starijih.

Za položaj obaju spolova značajne su i tajne muškaračkih kultova i posvećenost njihovih kuća. Te muškaračke kuće u kojima su spojene funkcije klubova i kazališnih garderoba, mjesta u kojima muškarci mogu boraviti a da ženama ne budu na putu i pripremati hranu za sebe, gdje su njihove radionice i svlačionice za ceremonije, prilikom nekih obreda nisu zabranjene ženama. Kod skarifikacije djeteta žena koja je donijela dijete ulazi u muškaračku kuću, svečano i ponosno sjeda na stolac. Ako je došlo do neke svađe, žene se skupe na obronku i uzvikuju savjete i upute prema samom središtu kuće u kojoj se svađaju. Dođu naoružane prečkama pa ako je potrebno sudjeluju u bitki. Komplicirani obredi, udaranje u vodene bubnjeve, puhanje u svirale — sve to ženama nisu tajne. Kad su tako stajale i pažljivo i svečano slušale glas krokodila, upitah ih: »Znate li kako nastaje taj zvuk?« »Naravno, to je vodeni bubanj, ali mi ne priznajemo da to znamo jer bi se muškarci stidjeli.« A kad mladiće pitate znaju li žene njihove tajne, oni odgovaraju: »Da, one ih znaju, ali su dobre pa se prave kao da ne znaju jer se boje da bismo se mi stidjeli. Uostalom, mi bismo se mogli toliko zastidjeti da bismo ih izbili.«

»Mogli bismo se toliko zastidjeti da bismo ih izbili« — u toj je rečenici suprotnost što leži u korijenu društva kod Čambula, u kojem su muškarci teoretski, zakonski dominantni, ali igraju emocionalno podređenu ulogu, ovisnu o sigurnosti što im je žene pružaju, pa čak i u seksualnoj aktivnosti očekuju da žene poduzmu prvi korak. Njihova se ljubavna magija sastoji u čaranju kamenčićima ukradenim ženama kojima se one služe za auto-erotske svrhe. Muškarcima je to jako krivo i osjećaju da bi oni morali imati koristi od toga što su žene seksualno jače i što imaju jači nagon. Što će žene misliti, što će žene reći, što će žene učiniti, ta je misao u pozadini svakog razmišljanja dok muškarac tka suptilno i neizvjesno tkanje svojih krhkih odnosa prema drugim muškarcima. Svaki muškarac stoji sam za sebe, igrajući višestruke uloge, ponekad u savezu s jednim muškarcem, ponekad s drugim. A žene su čvrsta grupa, ne zbunjuje ih nikakvo suparništvo, žustre su, zaštitnički raspoložene i društvene. One hrane svoju mušku djecu, mlade muške rođake lopočevim sjemenjem i korijenjem, a muževe i ljubavnike nagrađuje malim dozama ljubavi. Pa ipak, muškarci su jači i muž može izbiti svoju ženu, a ta mogućnost pomaže da se zamagli cijela stvar ženske dominacije i muške čarobne, dražesne, koketne i zabavne pažnje.

Neplasirani muškarac i žena kod Čambula

Idealni muškarac i žena kod Čambula u oštroj su suprotnosti s idealima Arapeša i Mundugumora, i zapravo imaju vrlo malo zajedničko bilo s jednima bilo s drugima. Kod Arapeša i kod Mundugumora i muškarci i žene idealno posjeduju istu društvenu ličnost, dok se kod Čambula njihove ličnosti idealno suprotstavljaju jedna drugoj i međusobno dopunjuju. Osim toga, i Arapeši i Mundugumori zabavljeni su ljudskim odnosima radi samih odnosa, dok se Čambuli, teoretski, posvećuju ličnim umjetničkim ciljevima. Premda Mundugumori nastoje istaknuti vlastitu ličnost, prisiliti ostala ljudska bića da služe toj ličnosti, bezobzirno iskoristiti slabe i potisnuti u stranu jake što im se suprotstavljaju, a Arapeši nastoje više-manje potisnuti sami sebe pa su im idealni muškarac ili žena ličnosti koje nalaze zadovoljenje u tome što se posvećuju ciljevima drugih, ipak su Arapeši i Mundugumori krajnje lični po svojim značajkama. Struktura njihovih društava stalno se povezuje ili razbija kako bi poslužila ličnim potrebama i ambicijama, i nitko ne smatra da je sama struktura toliko vrijedna i lijepa da bi se pojedinac morao podrediti njenom održanju i usavršenju, tj. nitko ne smatra da valja vrednovati ples a ne plesača.

Ali Čambuli prvenstveno vrednuju svoj zamršeni i u pomne obrasce složen društveni život, beskrajne cikluse ceremonija i plesova, sjajnu površinu međusobnih odnosa. Ni muškarci ni žene idealno ni na koji način nisu zaokupljeni ličnim ciljevima; žena surađuje u velikoj srodničkoj grupi, muškarac je član različitih družina i pretpostavlja se da on u sebi pomiruje ciljeve i svrhe sviju njih. Uživajući u tom obrascu žene ribare i opetovano polažu vrše, veslaju jezerom u svježini rane zore, penju se natrag kućama da bi ondje sjedile cijeloga dana pletući vreće protiv moskita koje će dovesti u opticaj više kina i talibuna. Prisustvo kine i talibuna održava tok ceremonijalnog života jer svaki ples, svaki obred iziskuje da se troše hrana i vrednote. U te poslove žene unose impersonalnu, snažnu efikasnost; one ne rade prvenstveno radi muža ili sina nego zato da bi se ples održao u najdivnijem sjaju.

Budući da je zadatak žena plaćanje za ples, dužnost je muškaraca da plešu, da usavrše korake i tonove pa da izvedba bude što uspješnija. Prilog žena je opće naravi, novac i hrana koji omogućuju održavanje plesa. Muški je prilog specifičan i izvrsno ugođen, stvar istančanog vježbanja do usavršenja. Ugled koji bi se zasnivao na pojedinačnim junačkim pothvatima gotovo je potpuno isključen. Kupuju se žrtve koje se žrtvuju na obrednom prostoru, i to nadomješta žrtve hrabro ubijene u ratu. Pretpostavlja se da će brak, ugovoren i sklopljen po sasvim formalnim linijama, na temelju davnih emocionalnih i krvnih veza, biti sigurnom podlogom daljnjeg života.

Možda će se opis tog ideala jedne nelične umjetničke utopije čitaocima učiniti čudnim, nakon građe prikazane u posljednjem poglavlju, gdje je opisana sva sila kavgi, povrijeđenih osjećaja i tračeva karakterističnih za život muškaraca. Ali to i jest tako jer su Čambuli, kao i Arapeši i Mundugumori, izabrali da im bude suđen tako poseban put koji ne može biti svojstven svim temperamentima. Nadalje su to komplicirali time što su odredili da muškarci moraju osjećati i postupati na jedan način a žene sasvim drugačije. To smjesta uvodi novi odgojni problem. Ako mladići i djevojke treba da se adekvatno prilagode tako suprotnim stavovima prema životu, očekivalo bi se da će njihov rani odgoj pokazivati suprotne crte. Ipak, sve dok dječak i djevojčica kod Čambula ne navrše šest—sedam godina, prema njima se postupa navlas isto. A u toj dobi djevojčica počinje vrlo brzo vježbati ručni rad i uključivati se u trijezan odgovoran život žena, dok se dječaku ne daje adekvatna izobrazba za njegovu buduću ulogu. Ostavljaju ga na ivicama društva, malo je prestar za žene a malo premlad za muškarce. Nije dovoljno star da bi imali povjerenja u njega i ostavili ga u muškaračkoj kući za vrijeme tajnovitih priprema. Njegov bi se nezauzdani jezik mogao istrčati. Nije dovoljno star da nauči svirati bez greške na velikim sviralama. Ne mogu mu se povjeriti ni istančane tajnovite klanske pjesme koje će on kasnije, kad bude stariji, naučiti da trubi kroz trubu. Kad bi sav naglasak bio na vještini, na ovladavanju finom savršenom tehnikom, te bi dječake, čim napuste majčino okrilje, mogli izobražavati kao male izvođače. Zakulisna tajnovitost što su je Čambuli naslijedili od kulta tamberana iz drugih dijelova Nove Gvineje sprečava to. Ta tajnovitost, bez ikakva značenja, sasvim nefunkcionalna, a daje takvu težinu interesima plemena Čambuli — interesima koji su uvijek umjetnički a nikad religijski — ujedno i njihova propast. Onemogućuje da dječaka u razvoju vežu neličnom odanošću. Poredak ljudi na velikoj svečanosti vrlo oštro pokazuje položaj osmogodišnjeg dječaka. Iza kulisa od hasura od palmina lišća nalaze se starci, mladi muškarci, i upravo inicirani mladići što im obavljaju sitne posliće. Na plesnom su prostoru grupe žena i djevojaka, neke od njih plešući s grupom maski a druge sretno brbljajući. Neke djevojčice plešu, druge sjede sa ženama, drže male bebe, gule šećernu trsku mlađoj djeci za jelo i potpuno se i čvrsto poistovjećuju s vlastitim spolom. Samo su mali dječaci isključeni. Oni nikad ne pripadaju i svakome su na putu. Mrzovoljni i razočarani skupe se pa sjede na panjevima. Tu i tamo prime hranu kad im ponude, samo da bi je mrgodno pojeli a možda se zbog nje i posvađali. Zabava je za sve samo nije za njih.

To razdoblje, koje traje tri a ponekad i četiri godine, kod dječaka stvara navike koje prevladavaju u cijelom kasnijem životu. Osjećaj zapuštenosti, isključenja, ovladava dječacima. Kad ih muškarci ili mladići zamole da im obave neki posao, oni koji inače nikad nisu željeni osjećaju se korisnima. Kad padne noć, mladići ih potjeraju kući, a u kućama žena još ih uvijek maze i kljukaju široke ruke, plemenito i bez računa, što sve ne služi ublaženju njihovih povrijeđenih osjećaja, pa sjede i slušaju svirale. Oni znaju da čak i žene poznaju tajne. A njihove male sestre, koje su češće u društvu žena pa su načule više ženskog govorkanja, kad se približi dječak koji još nije iniciran snizuju glas i prestaju da se cerekaju i govore o svečanosti. Nitko ne navodi da se to radi za njihovo dobro, kako to objašnjavaju malim Arapešima. Ne, to je zato što tako odgovara starijim muškarcima. Stoga se manji dječaci crvene u negodovanju koje ih nikada neće potpuno napustiti, odrastaju da bi postali tipični Čambuli, preosjetljivi i preslabi muškarci, uvijek spremni na histeričnu prepirku. S godinama, jedan po jedan bivaju upućeni u tajne, ali ne smatraju da su im sada pokazane divne stvari pune strahopoštovanja, jer Čambuli nemaju takva religijskog osjećaja. Divna predstava koja gotovo ulijeva strahopoštovanje krajnji je proizvod nečeg što su dječaci pratili još od djetinjstva. Pokazuje se da su zakulisne tajne tek skup nevažnih drangulija, polumaski, neobojenih kalupa i komada povijuše od kojih se stvara predstava. Nakon što su inicirani, oni ulaze u grupu koja je već karakterizirana suparništvima i ljubomorama. Veći broj tih suparništava sličan je onima u baletskoj družini gdje potreba da se svi podvrgavaju određenom obrascu uvijek dolazi u sukob s pojedinačnim ambicijama i taštinom. Djelomično upoznavanje s tajnama i način kako se kao novaci u toku inicijacije pretvaraju u puki zalog bez vlastite uloge, dopunjeno je s nepodopštinama pa se nikad ne postiže posvemašnje prepuštanje plesu na koje računa ideal Čambula.

Ipak ta neznatna pukotina jedinstva i sklada neće ozbiljno ugroziti površinu života kod Čambula. Njihova se igra nastavlja, izrađuju se divne maske iskošenih očiju što podsjećaju na vukodlaka, nove svirale s dražesnim pticama kao ukrasom na krajevima, a kad se sunce spusti iza tihog nestvarnog jezera, zvuk svirala javlja se iz muškaračkih kuća. Premda su učesnici više zainteresirani za vlastite korake nego za cijeli ples, ipak je njihovo plesanje savršeno. Istina je da je cijeli život obuhvaćen nekim daškom nestvarnosti. Stvarne emocije toliko su zamagljene obredima tako da sve postaje pomalo nerealno, pa se čak i izražavanje bijesa i straha pretvara u plesne figure. Tako se s valovima oplakane jezerske obale čuju samrtni povici, zov upomoć i pogrebne čegrtaljke. Ali nitko se ne utapa, premda se i to događa — prošlog je tjedna Kalingmaleovo dijete gacalo po dubokoj vodi pa se zaplelo u travurine. Krici dolaze od mladića koji se igraju, igrajući oplakuju smrt. Na obližnjem obronku sjedi Kalingmale, pogleda uprta u sjekiru koju su žene uklonile iz njegove blizine. Njegova ga je žena optužila da je odgovoran za djetetovu pogibiju u vodi; on želi sjekiru da ubije djetetovu majku koja je bila s pokojnim djetetom ali se nije utopila. Dvaput ju je napao, a sada ga žene paze i ne ispuštaju iz vida. Ali dolje na obali mladići se histerično smiju i sad jedan sad drugi vrlo realistično oponašaju pogrebne čegrtaljke.

Ili može doći vijest da je neko drugo pleme ukralo jednu ženu. Pograbili su je dok je ribarila i odveli je da bude ženom neprijatelju. Mladići sjede u muškaračkoj kući, crtaju ornamente na novim posudama za vapno i kod svakog zaokreta rezbarskog oruđa kazuju dosjetku. »Ljutite li se«, jedan ih pita, »što su vam oteli sestru?« »Ne znamo još«, odgovaraju oni. »Starci nam još nisu ništa kazali.«

Ali ispod takvog veselog nezadovoljstva, implicitnog formalnom obrascu života, bez obzira na prvenstvenu emociju i interes za dražesnu formu, krije se još jedan ozbiljniji kulturni uzrok neprilagođavanju. Valja podsjetiti da u društvu Čambula postoji suprotnost u tome što pod patrijarhalnim oblicima dominiraju žene. Mnogo dominantnije i odlučnije kao društvene ličnosti nego što je uobičajeno inače kod žena čak i u matrijjarhatskom društvu, one su teoretski podložne muškarcima; njih su u stvari kupili i platili su za njih, a ta se činjenica često spominje. Stoga dječak kod Čambula raste u sklopu dviju suprotnih ideja; on sluša da je otac. kupio majku, koliko je platio za majku i koliko će sada skupiti da svom sinu kupi mladu ženu. Dječak sluša primjedbe slične onoj koju sam spomenula na kraju posljednjeg poglavlja: »Mogli bismo se toliko zastidjeti da bismo ih izbili.« On promatra mlade djevojke koje se zato što su neprikladno udate upuštaju u ljubakanje, ostaju u drugom stanju, a onda ih kinje i muškarci i žene pa se kao divlje bacaju niz kućne ljestve i po stjenovitim puteljcima sve dok ne pobace. I najzad, nakon svega toga napokon ih pitaju za mišljenje. U isto vrijeme dječak vodi život podešen ženskoj volji, sa svečanostima u čast žena i gdje žene imaju prvu i posljednju riječ u ekonomskim nagodbama. Sve što čuje o seksu ističe žensko pravo na inicijativu. Izabrani će mladić dobiti dar od djevojke, koja ga je izabrala; muškarci mogu imati želju ali im to malo vrijedi ako žene nisu aktivno zainteresirane, jer se one mogu opredijeliti i za autoerotiku. To je korijen sukoba u njegovom psihoseksualnom prilagođavanju; društvo mu kaže da on vlada ženama, a vlastito mu iskustvo na svakom koraku pokazuje kako žene očekuju da ovladaju njime kao što već vladaju njegovim ocem i bratom.

Stvarna dominacija žena znatno je realnija nego strukturalni položaj muškaraca, pa se većina mladića kod Čambula tome prilagođava. Navikavaju se da čekaju ženske riječi i želje. Navrh muškaračkih kuća sa spuštenim kapcima da prolaznikov pogled ne bi unutra zalutao nalazi se drvena figura žene s pretjerano golemom, grimizno obojenom vulvom. To je simbol koji upravlja njihovim emocijama. I premda se većina prilagođava, ovdje kao i druga dva promatrana društva ima pojedinaca koji nisu u stanju da se podese izrazima života na kojima kultura inzistira. Kod Čambula neprilagođeni su muškarci istog temperamenta kao i oni koji su neprilagođeni kod Arapeša, mladići muževnih osobina, siloviti, sebični, aktivno seksualni, koji ne podnose nikakve kontrole niti aktivnosti a da je sami nisu potaknuli. Ali kod Arapeša cijelo im je društvo svom svojom težinom protivno, samo isječci folklora, dijelovi zastarjele vrtlarske magije daju im nešto objektivnog materijala na koji će se osloniti u svom nepovjerenju i podozrenju. Ako se žešće udvaraju ženama nego što to nalaže arapeški osjećaj, njihove žene to barem neće smatrati narušavanjem svojih ženskih prava. Kod Čambula su, naprotiv, prilike mnogo teže. Silovit mladić koji želi da potiče i gospodari naći će mnoštvo opravdanja svojim ambicijama. Uzduž njegove muškaračke kuće vise nizovi glava, teoretski otetih neprijatelju. Godine i godine on sanjari o lovu na ljudske glave dok ne shvati da su to trofeji vjerolomstva a ne borbe. On vidi kako se isplaćuje cijena za buduću ženu. Jednog će dana ona biti njegova i on će s njom raditi što bude htio, nije li ona kupljena? To je sasvim dovoljno da ga zbuni. Takvi su mladići kod Čambula dokraja neprilagođeni, jače su neprilagođeni nego u svim drugim grupama koje sam proučavala. Taukumbank je bio osut tinejom; za vrijeme kratkog izbivanja iz sela zaboravio je svoj jezik i s ocem se morao razgovarati trgovačkim žargonom sa srednjeg Sepika. On je zbunjen to jače zbog neredovitog braka njegovih roditelja na osnovi kojeg je postao članom suprotnih društvenih grupa i dokraja su mu se zamaglili pojmovi o funkcioniranju društva. Čuikumban je bio histerično gluh i nije slušao nijedan nalog koji mu je bio upućen. Yangitimi je imao niz čireva i sve je jače hramao i sve se više povlačio u sebe, Kaviwon, lijepi mišićavi mladić, sin pouzdanika kolonijalne uprave Luluaija, pokušao je da preko očevog položaja ostvari svoju želju za vladanjem. Ali njegov je otac samo potresao kovrčama i maknuo se u stranu. Dok je sjedio na podu svoje kuće, Kaviwonom je ovladala neodoljiva želja da baci koplje u grupu žena što su brbljale pored kuće, i to njegove dvije žene i njihove sestre. Jednostavno je izjavio kako više nije mogao podnositi njihov smijeh. Snažno bačeno kroz pukotinu na podu, koplje je probilo obraz njegove žene i jedno se vrijeme mislilo da će umrijeti. Neurotski simptomi, neuračunljivi ispadi bijesa i nasilja karakteriziraju te mlade muškarce kojima njihovo društvo kaže da mogu gospodariti u svojim kućama, iako bi takvo ponašanje bilo sasvim neumjesno.

Žene takvih neprilagođenih mladih ljudi također trpe, ne samo od zalutalih pogodaka u obraz nego zato što smatraju potrebnim da što jasnije istaknu svoju dominaciju. Tako je bilo s Čubukeimom, Yangitimijevom ženom, lijepom visokom djevojkom s temperamentom primadone. Za vrijeme trudnoće Yangitimi se malo bavio njome; bio je mrzovoljan a čirevi su mu se pogoršali. Ona se svetila tako što je stalno na javnim mjestima i što je moguće uočljivije padala u nesvijest. Ta su padanja u nesvijest izazivala obrede, strku, sažalijevanje. S vremenom je Yangitimi zauzeo prikladan, brižan stav. Kad su počeli trudovi, Yangitimiju je ubrzo dojadio položaj bespomoćnog zabrinutog promatrača što sjedi na drugom kraju kuće dok mu je žena okružena babicom i očevim sestrama, jer žena koja rađa mora klečati među njihovim koljenima. Yangitimi se stao smijati i šaliti s vračom koji je pozvan da čara kod poroda. Njegova je žena čula taj lakomisleni smijeh i strahovito se razbjesnila. Došuljala se usred kuće gdje je nitko nije očekivao. Stade ječati i stenjati. Njegov lakomisleni razgovor usahnu. Ona se povuče. Ponovo joj do ušiju dopre tipični muški neodgovorni razgovor. Naglo prekinu učestalo ritmičko stenjanje koje se javljalo svakih pet minuta i zaspa. Kuću obuze briga. Ako izgubi snagu, umrijet će ona i dijete. Žene pokušaše da je probude. Muški lakomisleni razgovor utihnu. Probudila se. Ponovo se javi stenjanje i ponovo se ispolji Yangitimijevo nestrpljenje svojom ulogom. Čubukeima se opet podiči svojom boli i najzad opet zapadne u drijemež. Sve je to počelo rano izjutra i nastavljalo se u toku dana. Oko podneva muškarci su bili malo preplašeni. Pretresli su magijske mogućnosti, mogućnosti da je začarana. O svakoj se od tih mogućnosti gatalo i onda je odbacivalo. Žene su tužno ali bešćutno govorile da Čubukeima za vrijeme trudnoće nije nosila dovoljno drva. Poslijepodne pribjegnuše očajničkim mjerama. Odlučeno je da su kućni duhovi neprijateljski raspoloženi i da Yangtimijevu ženu valja prenijeti u kuću nakraj sela. To, rekoše, često navodi ženu da pojača trudove i rodi dijete. I tako odosmo milju i pol daleko, mučno se uspinjući grubom, sklizavom stazom. Ispred sviju išla je rodilja, sva bijesna, a pratile su je žene što na nju paze. A ja sam, jedva prizdravivši od napada groznice, bila na začelju. Kad smo stigli u izabranu kuću, ponovo je napravljen zabran i Čubukeima opet kleknu okružena koljenima očevih sestara. Ali sada je došlo do daljnje komplikacije; i žene izgubiše strpljenje. Njena je tetka sjedila glave okrenute nekoj drugoj ženi i s njom živo brbljala o daskama što ih sijeku ljudi iz zaseoka Indingai, o nedavnom pomirenju u Wompunu, o stanju lica Kaviwonove žene, i o tome što ona misli o muškarcima koji lica svojih žena probadaju kopljem. U stankama obraćala bi se bijesnoj rodilji što je klečala s primjedbom: »Rodi svoje dijete!« Čubukeima opet mrzovoljno legnu i zaspa. Tek oko dva sata ujutro, sada zaista zabrinuti Yangitimi platio je zemaljskom predstavniku jednog šamanskog duha kinu i tada se Čubukeima dala na posao da rodi. Dominantna žena muža koji odstupa bila je prisiljena da razvlači naširoko i nadugačko kako bi dokazala svoj položaj.

Razmatranje položaja devijantnih osoba kod Mundugumora pokazalo je kako je neprilagođavanje blage osobe, kad joj kultura nalaže da bude silovita i agresivna, manje značajno od neprilagođavanja silovitog pojedinca koji je osuđen, ali se tome ne podvrgava, da igra blagu, prijemljivu ulogu. Prilike kod Čambula potvrđuju taj zaključak. Muškarci su u znatnoj mjeri neprilagođeni, podložni neurasteniji, histeriji i manijačkim ispadima. Mirna, nedominantna žena u pravilu se gubi u udobnim granicama velike ženske grupe, zasjenjena mlađom suprugom, usmjerena svekrvom. Njeno neprilagođavanje ni u kom slučaju nije uočljivo. Ako i ne igra značajnu ulogu kako joj nalaže njen spol, ona se neće jako buniti zbog svog položaja.

Ako je naročito inteligentna, osoba kao Omblean kod Mundugumora, nadmudrit će svoju kulturu. Takva je žena bila Čengokwale, majka devetero djece, starija žena Tanuma, silovitog, drskog i potpuno neprilagođenog muškarca, našeg najbližeg susjeda. Čengokwale se prilagodila njegovoj silovitosti, i pristajanjem uz njega još ju je, nema sumnje, pojačala. U isto vrijeme malo se udaljila od jako seksualnih, agresivnih mlađih žena, njegove druge supruge i zaručnice njegova sina. I napravila je vlastitu karijeru kao babica, a to zanimanje Čambuli smatraju pomalo blagim i sentimentalnim. A kad bi se sastala grupa muškaraca da se savjetuje zbog neke komplikacije, jedina bi se među njima, jedina žena koja se bolje osjećala među brižnim, napastovanim muškarcima nego među dominantnim, samosvjesnim ženama našla Čengokwale, babica.

…

Prevela Dunja Rihtman Auguštin.

Urednik Rudi Supek.

NAPRIJED, Zagreb 1968. (reizdanje: Naklada Jesenski i Turk, Zagreb 2004.)

Mead [mi:d], Margaret, američka antropologinja (Philadelphia, 16. XII. 1901 – New York, 15. XI. 1978). Studentica F. Boasa i R. F. Benedict. Terenski je istraživala na Samoi, Novoj Gvineji i Baliju. Središnja je tema njezina rada odnos pojedinca i kulturnog obrasca, tj. ono što kulture čini posebnima i koherentnima (pristup koji je u antropologiji poslije postao poznat pod nazivom »kultura i ličnost«), s posebnim naglaskom na procesima ljudskoga razvoja, od kupanja novorođenčeta do razmjene nježnosti među spolovima i sl. Svojim je radovima pridonijela istraživanjima socijalizacije, djetinjstva, roda. Uživala je veliku popularnost, ali je bila i na čestoj meti kritike, osobito britanskih antropologa. Bibliografija joj broji više od 1400 jedinica, a već je njezina prva knjiga Odrastanje na Samoi (Coming of Age in Samoa, 1928) postala bestseler. Drugi značajniji radovi: Spol i temperament u tri primitivna društva (Sex and Temperament in Three Primitive Societies, 1935), Karakter na Baliju (Balinese Character, koautorica, 1942).

Citiranje:

Mead, Margaret. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 23.1.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/mead-margaret>.

Pripadnica plemena Čambula/Čambra danas - YouTube: Tribal Life - The Crocodile Men Initiation ceremony Papua New Guinea