Monolit

 Sanja Miloloža

 I.

Malo bi tko od zainteresiranih arheologa i ljubitelja Dänikenovih  knjiga mislio da će se na Starom vrhu pronaći ključni artefakt kojim se dokazuje izvanzemaljska teorija nastanka ljudske civilizacije.

Priča o njemu alarmirala je cijelu arheološku, povijesnu i svaku onu struku koju zanima geneza uljudbe na planetu Zemlji. I ja sam sada, naravno, ovdje, na visini od 2.450 metara, 112 km sjeverozapadno od Cusca. Naime, ime Machu Picchu znači u prijevodu „stari vrh“. Vjeruje se da je grad izgrađen oko 1440. godine za vrijeme cara Pachacutija (1438–1472) kada je Carstvo Inka bilo na svom vrhuncu, a u Europi je zavladala Gutenbergova galaksija i začele se inkunabule. Pripadnik sam malog hrvatskog naroda, gospodin sveučilišni profesor arheologije u miru Dubravko Dović, stojim u gradu Inka i gledam svojim zdravim desnim okom neobičan predmet pred sobom, ostvarenje neostvarivoga. Reći ću vam, povijesne su dvojbe najobičnija stvar, kao što je najobičnije i to da ni vrijeme izgradnje Machu Picchua nije posve sigurno. No ovo, ovo sada mijenja perspektivu cijele povijesti, ne samo arheologije, a o tome sam, dakako, kompetentan govoriti kao umirovljeni sveučilišni arheolog, nego i svih drugih znanosti i njihovih gorljivih pripadnika koji su Ericha Antona Paula von Dänikena smatrali smijurijom. Sada je tomu kraj. Evo me, ja, Dubravko Dović, sa svojim šumskim imenom i golubljim prezimenom, stojim u prastarom gradu i svojim desnim okom gledam ono što su tek nekolicina prije mene vidjela uživo. Monolit koji je stajao preda mnom daleko je manji od onoga što je davno prikazano u 2001.: Odiseji u svemiru, ali sličnost je uspravnoga kamenog bloka bez ijedne neravnine nedvojbena: zrcalo bez zrcaljenja, slijepo ogledalo gleda me i šalje neke čudne zvukove neuhvatljive ljudskom uhu, ali vibracije ipak djeluju. Monolit nije ni crn, ni bijel, ni siv, ni smeđ, neodredive je boje, hladetinaste, želeaste, prozirne a opet neprozirne. Djeluje meko, ali dodirneš li ga, čvršći je od dijamanta. Pomislih: što je taj mačupikčasti monolit – izvanzemaljski  portal kroz koji u drugu dimenziju mogu proći samo životoljubna i mirotvorna bića – gledao pred sobom? Pomalo umišljena preplanula i vitka starca kojemu je lijevo stakleno oko jedini element što malo narušava skladnu mu pojavnost. Jednook, ali bogat i razdragan, stigao je na Machu Picchu kako bi zadovoljio svoju strast za otkrivanjem tajne početka civilizacije Homo sapiensa.

Jest, mogao bi tko ustvrditi da je taj jednooki starac ostao bez svoje ljubavi i opet sam kao smrt, ali koga, pred ovim peruanskim monolitom, briga za moju obiteljsku situaciju? Nisam uspio ostaviti trag u svojem potomstvu iako sve svoje zube još imam i zdravi su, prsti su mi čvrsti, tijelo gipko, desni vid nepomućen godinama, a ovo je sad slijepo ogledalo preda mnom: ne postoji ta sila koja bi me spriječila da ga dotaknem i osjetim se besmrtnim.

Ha, besmrtan! Rekla mi je Jasna da je besmrtnost trivijalna. Da je precijenjena, kao i smrt, uostalom. Znala bi mi katkad dati do znanja koliko cijeni praktične vještine: treba znati kopati krumpire, ugasiti požar, počistiti pećnicu Permetalom, iznijeti smeće, posisati kuću, oprati podove, osušiti ih, parkete premazati, isprazniti perilicu za suđe, napraviti koji put večeru za svoje najmilije. A ako već i nema obitelj, onda za svoju najbolju prijateljicu. Ona mi je najbolja prijateljica, i unatoč tim nerazumnim kućanskim glupostima (neka Mima čisti i kuha, za to je plaćena), ja sam se zaljubio. Možda zbog toga što smo zajedno obišli gotovo cijelu Hrvatsku planinarsku obilaznicu, možda zato što ima bademaste smeđe kravlje oči ili zato što sam pomislio da bi ipak bilo lijepo ostatak života ne provesti sam. Duga neromantična kišna poslijepodneva rado smo provodili zajedno uz društvene igre, u razgovoru o zajedničkim planinarskim zgodama i planinarima koji su dio seniorske sekcije našeg PD Matica ili u pričama o njezinim unukama koje su, Jasna tvrdi, živa srebrad i materijal za učenje strpljenja, ali, dakako, bez kojih se živjeti ne može. Ubit ću te male beštije, majke mi, opet su napravile nered u kuhinji! cvrkutala bi Jasna izrazom lica poništavajući ubilački glagol i bestijalnost metafore za dvije sasvim pristojne i bistrooke djevojčice, blizanke Lee i Lu čija su imena odavala majčino pomodarstvo. Uostalom, iz tih je razgovora pomalo doznavao da je Jasna jako voljela svog pokojnog muža Jurja, ali i da njihova kći Iris nikad s njom nije bila bliska –bijaše ona teško i neprilagodljivo dijete, prkosno i problematično koje rođenu majku nakon očeve smrti nikad nije više zvalo mama nego, jasno, samo imenom, a ja bih to sve slušao i sve se više zaljubljivao u dragu mi susjedu s trećeg kata. Onoga dana kad se Jasna odlučila prisjetiti našeg uspona na Bijele stijene, onda kad smo nasred makadamske ceste na povratku ugledali medvjedicu koja je s mladunčetom brzala prema šumi, i kad sam ja izišao s fotićem iz auta da uslikam medvjedicu, a ona me jesi-lud-dubravko povicima vratila u auto, e toga sam ju dana odlučio zaprositi. Rado bih ju imao uza se u godinama koje slijede. Ona je tako udobna osobnost. Već sam nas vidio u drvenoj kući blizu planinarskog doma u Tuku gdje provodimo svoje umirovljeničke dane uživajući u goranskoj svježini i našem zajedništvu aktivna života u nadahnjujućoj prirodi.

Machu Picchu i Dänikenovo duhovno nasljedstvo sve su promijenili. I bestidnica Iris. Te sam večeri, nakon još jednog telefonskoga razgovora s bivšim kolegom s kojim sam dogovarao detalje putovanja i smještaj u Cuscu, stajao u Jasninu dnevnom boravku, s buketom tulipana, Jasnina najdražega cvijeća, koje sam nervozno gnječio oznojenim rukama razmišljajući jesam li negdje umrljao možda svoje omiljeno laneno bijelo odijelo s neobičnim plavobijelim gumbima mornarskoga uzorka, a koje sam odjenuo specijalno za ovu prigodu. Kroz prozor je dopirao miris lipe, škripa tramvajskih kočnica, žamor prolaznika i neuobičajena hladnoća lipanjskoga mraka. Nimalo nisam dvojio o tome da treba prešutjeti kako me njezina kći pokušala zavesti, glupača. Da sam htio sponzorušu, sigurno ne bih tražio plastičnu napumpanu lutku na kojoj je rijetko koji dio prirodan. Nevjerojatno da je to Jasnina kći, i da je to majka Jasninih unuka. Svakakve kurve prođu kroz život jednog bogatog sedamdesetgodišnjaka, ali ovakvu drskost još nisam doživio. Ona bi, kao, sa mnom u Cusco. Tamo bismo, kao, otvorili hotel. Ja bih, kao, sve to financirao. A ona bi i dalje govorila kao kroz operirani nos ukrašen dijamantnom nanosnicom. Nemoj ti meni, kao, Iris, ne sramoti se više, idi i šuti, bestidnjušo! rekao sam joj kad je preda mnom, nakon spretnog zavodničkog pokreta, dopustila da joj skupocjena haljina sklizne niz barbikasto tijelo izbacivši ponosno netom operirane četvorke. Istina, prvo sam malo čekao, da vidim dokle ta parodija ide, i kakav je posao napravio plastični kirurg koji, ne bih rekao da pretjerujem, barem polovicu svoje imovine može zahvaliti Jasninoj kćeri, ali onda prerezah. Ta je kurvetina kći osobe koju ću zaprositi.

 I jesam.

– Udaj se za mene, Jasna. Lijepo nam je zajedno. Bit će nam lijepo i u Cuscu, vidjet ćeš. Europa, Južna Amerika… svejedno. – rekao sam prije no što sam, osjetivši da je malo zatečena, dodao još neke izjave o besmrtnoj ljubavi koje sam,  pripremajući se za ovaj čin, pročitao iz ženskih časopisa.

Otkrila je svoje nježno i iznenađeno lice iz buketa tulipana i pomilovala me svojim kravljim očima. Nije to bio pogled koji sam očekivao. Sažaljenje. Kakvo memljivo tulipansko sažaljenje. U grlu su mi stale rečenice: Ništa mi nije jasno, Jasna. Nudim ti južnoamerički san, a ti me odbijaš? Još gore! Sažalijevaš? O čemu ti to govoriš, ženo nejasna?

Zbogom je jedino što izgovorih. Njezinu Iris, koja je uletjela u dnevni boravak u trenutku kad su se iznenađene Jasnine oči podigle s tulipana prema mom desnom živom oku,  ni pogledao nisam, čak ni kad se počela histerično smijati i vrištati da sam trebao nju oženiti. Izjurio sam iz stana, Zagreba, Hrvatske. Južna Amerika moj je novi dom. A kad sam u časnoj sestri Marianne, koja je u Cuscu vodila dom za nezbrinutu djecu, upoznao kćer za koju dotad nisam znao, više apsolutno ništa iz moje prošlosti – ni činjenica da mi jedna od bivših djevojaka nije rekla za trudnoću, ni moja karijera, ni moja nacionalnost, ni moj zavičaj, ni moj ljubavni život, čak ni smrt mojeg lijevog oka – ništa, ništa nije bilo važno. Dotaknuo sam monolit i sve koprene šuštavih mutnoća koje otežavaju potragu za smislom spale su kao bestidničina haljina pokazujući Irisina gola umjetna kao prsa. Dotaknuo sam monolit i sve je bilo jasno. Svoj sam novac darovao kćeri i njezinim malim štićenicima. Besmrtan sam, monolite. I nisam sam, Jasna.

Jasna?

Oprostite, tko je Jasna?

II.

Ima nešto luckasto u tom čovjeku, ali da je tako lud…

– Jesi lud, Dubravko!?! – povikah vidjevši da izlazi iz auta kako bi snimio medvjedicu koja je s jednim svojim mladunčetom pretrčala preko makadamske ceste kojom smo se vraćali s uspona na Bijele stijene. – Vrati se! Dubravko!

Moj najdraži susjed i prijatelj, visoki sedamdesetogodišnjak u izvrsnoj formi, osvrnuo se, namignuo mi obješenjački i za još se nekoliko metara približio smeđoj medvjedici koja ga je sumnjičavo gledala i potihim brundanjem upozoravala svoje nestašno krzneno dijete na moguću opasnost. Klik, klik, klik. Škljocao je neumorno skupocjenim Kodakom kao da pred sobom ima pitomu malu macu, a ne opasnu divlju zvijer koja je još i majka. Ipak me nakon drugog seta mojih zabrinutih vriskova  jesi-lud-Dubravko poslušao i vratio se u auto. Drhtala sam od uzbuđenja, straha i ljutnje gotovo cijelim putem do Zagreba. Vizualni sam tip, a takvu nije teško zamisliti kako medvjedica luda od bijesa odgriza jednu sijedu zakrvavljenu glavu, a poslije ispljune samo kuglicu vrlo skupe očne proteze – s vrlo vjerno oslikanom plavom šarenicom – koja udara o kamen s crveno-bijelom markacijom i poslije se otkotrlja travnatom kosinom do ruba makadamske ceste. Baš na to pomislih kad me Dubravko prije mjesec dana  zaprosio.

Pažljiv je, zna da su mi tulipani najdraže cvijeće, sijevne mi misao kad sam uzela pruženi buket. Došao je sav gibak, preplanuo, ništa mu nije smetalo lijevo stakleno oko da hoda samopouzdano, gotovo manekenski, iako se činilo da ga malo žulja skupo bijelo odijelo i da se bezrazložno znoji. Gotovo da ga ne bih prepoznala u odnosu na onog povučenog gospodina susjeda koji je, na moje ugodno iznenađenje, također planinario kao i ja. Činio je na početku to uvijek malo odvojen od grupe kad smo s Maticom išli u hodnje po Gorskom kotaru, Velebitu, Biokovu, Dinari… Neke su iskusne planinarke već bacile svoje mreže na Dubravka, ali on nije djelovao zainteresirano. Sa mnom je bila druga priča. Osim što smo bili susjedi, pa nas je povezivalo sve ono što povezuje ljude koji dijele istu novogradnju, imali smo tu neku nit koja je ostale ostavljala po strani. Smijali smo se puno. Ljekovito. Prošli smo zajedno cijelu Hrvatsku planinarsku obilaznicu i dobili oboje najviše priznanje Hrvatskog planinarskog saveza. Naši razgovori oplemenjeni hodanjem u prirodi, svježim zrakom i mirisima slobode i smijehom omotali su nas u klupko prijateljstva, udobno i skupocjeno poput moher vune. Duga kišna poslijepodneva kratili bismo različitim društvenim igrama pomalo otkrivajući jedno drugom svoje životne priče, ako prvo nismo zajedno spremali nered u kuhinji koje bi napravile moje male dvije beštije, kako od milja zovem svoje unuke. Istina, nije bio baš vješt u pospremanju, ali trudio se to prikriti da mu valjda ne zamjerim. Kako bilo, jedva bismo čekali da nas osunča vremenski prozor pa da opet krenemo u svoje planinarske šetnje. Dubravko je govorio o tome da ga ništa ne sprječava da se sad, kako je umirovljen, preseli u Gorski kotar, osim činjenice da ja živim u Zagrebu. Tu i tamo pokušao mi je dobaciti kakvu nesusjedsku nježnost koju sam ipak pripisivala dobrosusjedskom odnosu i prijateljstvu. Nikad nisam drukčije shvaćala te njegove pričice. Moje je srce zauvijek pokopano s mojim Jurom. Ali bio mi je drag taj moj Dubravko, koliko to jedan stariji luckasti, razmažen i kronično usamljen muškarac može biti jednoj sredovječnoj udovici ocvale ljepote, imam ja ogledalo, bez brige, a imam i iskrenosti – što lagati sebi i drugima. Kad je pričao o svome životu, bilo kad je iznosio okolnosti u kojima je izgubio lijevo oko, bilo kad je gradio svoju karijeru arheologa i sveučilišnoga profesora, bilo kad je otvoreno govorio o svom novcu i nedostatku obitelji, sve to vrijeme slušala sam ga kao da slušam radijsku emisiju o nekom slavnom čovjeku koji nešto znači za hrvatsku kulturno-povijesnu arheološku scenu, ali nisam to povezivala s njim, sa svojim susjedom Dubravkom Dovićem s kojim planinarim i svaki dan pijem kavu. Bolje je da nisam vidjela svoj pokušaj osmijeha, ali ne možeš pobjeći od čistih prozora. Kao da me netko našopao paprenjacima, koje ne podnosim. Pozadina je uvijek dublja kad je u pitanju žena. Bila sam jako dobra supruga, ali vjerojatno sam podbacila kad je riječ o majčinstvu. Ne bi ona moja nesreća išla od muškog do muškog da sam se možda bolje snašla u ulozi samohrane majke. Rano sam je i rodila, ali sve je funkcioniralo dok je Jura bio živ. Nisam bila dobro, stvarno nisam, Jura, oprosti mi. Odjednom, tko zna čime izazvanu, u duhu ugledah sliku bijesne smeđe medvjedice koja, braneći svoje mladunče, napada Dubravka.

– Udaj se za mene, Jasna. Lijepo nam je zajedno. Bit će nam lijepo i u Cuscu, vidjet ćeš. Europa, Južna Amerika… svejedno. – živa mi rečenica prekine sliku.

Trgnuh se i pogledah ga širom otvorenih očiju, a potom unesem lice u buket tulipana koje mi je darovao kako bih pobjegla od značenja njegovih izgovorenih i svojih neizgovorenih riječi. Jesi lud, Dubravko? Kakvo vjenčanje? Kakav Peru? Da se preselim u Južnu Ameriku??? Ja volim svoj život u Zagrebu. Tu su mi unuke, tu mi je i kći. Istina, zove me Jasna otkako joj je otac umro, ja to ne mogu promijeniti, uvijek je bila čudnjikavo dijete. No kakva-takva, ali ipak je moja. Ne zanima me tvoj novac. Ne zanima me nikakvo otkriće koje mijenja povijest ljudske civilizacije. Meni ne treba nikakva promjena. Ja sam plemeniti plin, zadovoljan sam sobom. Bila sam zadovoljna i tobom, dok nisi počeo izjavljivati besmislice o braku i tražiti da se žrtvujem za tebe. Ti si razmaženac. Kad si zadnji put očistio pećnicu, ili kopao krumpire, ili barem pripremio večeru za nas? Tko si danas može priuštiti sluškinju? Osim tebe i Iris? I moj je život ovdje. U mojoj purgerskoj kulturi. Na Mirogoju leži moja jedina ljubav. Ne zanima me koliko će mi biti udobno i lijepo u Cuscu, ne želim ići tamo, razumiješ?

Nijedna se od tih mojih misli nije oglasila. Umjesto svega toga pogledala sam ga sažalno.

– Besmrtnost je trivijalna i precijenjena, kao i smrt, uostalom. – rekoh mu konačno kad je, želeći razbiti moju šutnju, počeo sipati bajkovite stereotipe da će me voljeti do smrti, da je naša ljubav besmrtna. – Ne pada mi na pamet da se udam za tebe i odem iz Zagreba.

Nisam u prvi čas opazila da je u napeto ozračje lipanjske večeri koje je vibriralo mojim dnevnim boravkom ušla Iris. Zamjerala sam joj puno toga – ljubav prema novcu veću od ljubavi prema kćerima, mahnito trošenje muževljeva imutka na luksuznu odjeću i obuću, silne plastične operacije, pretjeranu sklonost svemu što nosi muške gaće –  ali ipak se trudila da se naša majčinsko-bakinska veza ne izgubi. Jedina su mi obitelj. Zna da jako volim male beštije, i tu činjenicu iskorištava, no ja joj to dopuštam. Imala je ključ od mog stana od vremena mog oporavka nakon operacije bubrega. I evo je. Iris, napirlitana lutka u skupocjenoj haljini, stoji kraj nas dok joj oči rastu u nevjerici. Tramvajske kočnice zaškripe. Iz susjedne zgrade dopre miris pržena luka. Opet netko priprema ručak večer prije. A onda naglo zamiriše lipa. Iris uhvati histeričan smijeh.

– Što je kao ovo? Nemoj reći da kao prosiš moju mater! – zapiskuta nesretnica Dubravku. –Mene trebaš ženiti. Mene! Mater bi se ovdje brinula za cure, mogli smo svašta, glupi starče! Mogli smo imati poslovno carstvo! Jebate, tko lud prosi staru mater ako mu se nudi mlada 'ćer?! – nimalo damski izvali prije nove navale izbezumljena smijeha.

Ignorirajući je, Dubravko me pogledao gotovo jednako sažalno kao ja maločas njega. Smučilo mi se.

Zbogom. To je jedino što mi je rekao pošto ga odbih. Histeričnu Iris ni pogledao nije.

Kad sam ju zatražila da mi vrati ključ od stana, nisam više ni ja.

Nikad više.

III.

Sjedim pred psihom od ebanovine u spavaćoj sobi u kojoj odavna nije bilo muškarca koji bi me volio. Onih koji bi sa mnom dijelili krevet, njih je bilo: vrlo sam često imala odnose s različitim muškarcima,  ali imati odnose, to je vrlo rijetko – ako je ikad – ljubav. Pred oči mi iskoči slika krupnog poslovođe malog dućana koji je, dahtavo, pun testosterona, u uskom sjenovitom prolazu između dviju betonskih zgrada zaskočio zbunjenu i iskompleksiranu četrnaestogodišnjakinju koja se navečer vraćala iz škole prečicom. Prvi put vraćala se iz škole. Ostale se pute vraćala k njemu. Radi zlatne narukvice. Lančića. Prstena s plavim safirom za koji je naknadno otkrila da nije safir. Ili jednostavno zato što se osjećala važna. Glupa mala tinejdžerica. Jedna ogorčena crta iskrivi mi pune usnice pa se nasmijem na silu da sve pelinasto odmaknem od sebe. Soba je još uvijek, unatoč svemu, imala Petrov pečat. Neko dostojanstvo koje su zidovi čuvali kad im već gazdarica to nije mogla. Gotovo se osmjehnuh. Moj muž – Petar – možda me čak i volio. Možda sam čak i ja njega. Nije to bilo loše razdoblje, čak ni kad su djeca došla. Ali onda – odmahnuh rukom kao da tjeram dosadnu zunzaru. I tu me život iznevjerio, ponovno mi je odnio mog muškarca: prvo tatu, onda i Petra. Sad smo i Jasna, moja majka, i ja udovice. Ona izgleda kao udovica, ja ne. Uostalom, dva desetljeća nisu mala razlika. Ja sam u četrdesetoj, a nitko mi ne bi dao te godine. Ta mi pomisao izmami osmijeh. Procjenjujem svoj alat uredno posložen na psihi, iako mi oči tu i tamo nesvjesno skrenu površini zrcala i savršenu liku koji se na njoj ocrtava. Nije jednostavno biti ljepotica kakva sam ja. Uzdah koji mi se izvio iz pluća nadimajući nove čvrste grudi pomiješao se s cilikom zvonca s dječjeg bicikla koji je zatitrao iz popločenoga dvorišta. S prvog kata dvorišne zgrade zapuhnuo me miris mlada kuhana zelja. Namreškah nosnice, dijamantna nanosnica zasvrbi me pa lagano očešah nos dugim noktom maloga prsta lijeve ruke nalakiranim bojom trule višnje i ukrašenim srebrnom zvjezdicom. Vratih se poslu. Na lijevoj strani psihe uredno sam postavila četke, od najmanje prema najvećoj, i peglu za kosu, na desnoj su kreme posložene kao vojnici i skupocjen kozmetički kovčežić s puderima i šminkom. Počela sam četkati slap svojih crnih uvojaka. Imam sreće s kosom: vrlo je bujna, sjajna i podatna, i to prirodno. Nakon nekoliko odrješitih pokreta četkom, ostavih se češljanja. Još jednom duboko uzdahnem i izdahnem. Jedan kokos – dva kokosa – tri kokosa… Brojenje zamišljenih kokosa koji padaju s kokosova stabla koje raste samo u mojoj glavi često me smiruje, ali još se uvijek ne mogu riješiti bijesa koji me preplavljuje kad se sjetim kako me Dubravko, susjed i prijatelj Jasne, moje majke, odmjerio prije nego što me nazvao bestidnicom.

Kako sam se uopće našla u toj situaciji? Doznala sam od svojih veza da postoji taj neki umirovljeni sveučilišni profesor, bogatun koji se bavi arheologijom i koji je u društvu nekih uglednika najavio da odlazi u Južnu Ameriku. Navodno je riječ o nekom velikom otkriću povezanom s civilizacijskim izvanzemaljskim teorijama i svi arheolozi koji nešto znače u toj branši postali su iznimno zainteresirani za posjet gradu Inka. Ovaj pak nije mislio samo na posjet nego i na preseljenje. Nisam glupa, nema u Zagrebu tisuću umirovljenih iznimno bogatih arheologa, bivših sveučilišnih profesora, koji se žele preseliti u Peru. Sjekira mi je pala u med, to je Jasnin susjed Dubravko. Viđala bih ga kad bih Jasni dovodila blizanke, često je bio s njom. Da, Dubravko, Dović. Čak mi se i sviđao, unatoč činjenici da je ćorav na jedno oko i da je star. Gibak je, preplanuo, čak i šarmantan. Ruku na srce, seksala sam se i s puno gorima od njega. Tu mi misao prekinu zujava muha koja je uletjela kroz prozor i zabila se u sendvič s tunom koji je Lu ostavila posred klavira. Namrštih se i pozvah Berti, svoju kućnu pomoćnicu, da pospremi taj nered. I u mojoj je glavi nastao neočekivani nered. Nije išlo sve po planu. Pokušala sam ga kao zavesti, jesam, ali nije pomoglo ni moje najnovije poprsje za koje sam platila gomilu novca. Ali kao moram progutati ponos. Ponos? Saberi se, Iris, nemaš ti takvog ponosa, budi iskrena prema sebi. Jedan kokos – dva kokosa – tri kokosa… Puno je toga u igri, a ja ne prihvaćam da sam iz te igre ispala.

Dugo sam se uređivala. Namirisana, u izazovnoj i skupoj odjeći, s blistavim nakitom, osjetih zadovoljstvo samom sobom. Odlučila sam potražiti Dubravka kod kuće i ponovno ga pokušati osvojiti. Prvo ću svratiti do Jasne na kavu da provjerim zna li išta, ne bilo dobro da se stari prerano izlaje. Bilo bi mudro da tu tajnu čuvamo prije puta u Južnu Ameriku. Nije da mi je pretjerano stalo do Jasne, ali Lee i Lu vole s bakom provoditi vrijeme i korisna mi je. A poslije, poslije i tako nije bitno. Znam da će se ona i tako brinuti za cure, ništa im neće faliti. Kreni Iris, kreni, Cusco čeka, rekoh samoj sebi izlazeći na ulicu u oblaku ružina parfema koji se sukobio s reskim vonjem kuhana zelja što dopiraše s prvog kata dvorišne zgrade. Pobogu, tko u lipanjski suton kuha mlado zelje? Namreškah nakratko nosnice, stresoh glavom tako da mi je šešir sa srebrnom mašnom smiješno poskočio kao da je ispod kakva živahna vjeverica. Ogledah se, ljupko namjestih svoje skupo pokrivalo za glavu i nasmiješih se prolaznicima koji uvijek teško odvajaju oči od mene. Ja sam lijepa žena i prirodno, a uz pomoć mog kirurga i u luksuznim krpicama, sada sam doslovno ljepotica. Crni uvojci padaju mi do savršeno oblikovane stražnjice, imam krupne zelene oči na oca, jamice dok se smijem, a to radim često jer kažu da sam tako preslatka, nove četvorke, ruke i noge vitke su mi i preplanule. Imam ukusa. Lipanj je i ne treba mnogo odjeće, ali ona koja treba, treba biti najbolja. Volim ovu kombinaciju svu od srebra i boje trule višnje: laganu svilenu haljinu bez rukava ukrasila sam srebrnim dugim šalom, moj šešir koji se bojom poklapa s bojom tamne haljine ukrašen je svjetlucavom vrpcom, na nogama su mi štikle s blistavim remenčićem, a u ruci torbica sa sjajnom kopčom. Hodam manekenski zamamno njišući bokovima do svoje limuzine, oko mene se širi miris svježega cvijeća. Ignoriram kuhano zelje s prvog kata dvorišne zgrade koje se intenzivnim vonjem subverzivno probija kroz moj parfem. Znam da u Zagrebu mnogi nisu spremni na toliko dotjeranu i lijepu ženu, ali ja ću i tako uskoro odmagliti iz ove zeljaste prčvarnice zauvijek. Ljudi se okreću za mnom na ulici, i to nije prvi put, iznenadila bih se da to ne rade. I okrećite se, mnogo je novaca i muke utrošeno da izgledam kao što izgledam, a svi znamo da vrijeme ne ide na ruku nikomu, pa ni ljepoticama kao što sam ja. E, sad me odbij, Dubravko Doviću, ako možeš, pomislih ohrabreno.

– Štef, vozite do moje mame. – rekoh svom vozaču koji gotovo neprimjetno kimnu glavom. Jedino sam u razgovoru s njim Jasnu zvala mamom. Mama je postala Jasna još otkako je tata umro, a ima tomu više od dvadeset i sedam godina.

Neću Jasni ni javiti da dolazim. Još uvijek imam ključ od njezina stana koji je ostao kod mene nakon njezine operacije bubrega. Taj stan u novogradnji kupila je pošto je prodala onaj veliki stari stan, u kojem sam odrasla i iz kojega sam pobjegla kao djevojče. Nisam imala ništa protiv toga da ga proda, nikad na nj nisam pomišljala kao neku svoju potencijalnu imovinu. Zašto bih joj to komplicirala? I tako nisam s njom u nekim odnosima, ali, sudeći prema Lee i Lu, stvarno je dobra baka. Nije mogla ustajati neko vrijeme nakon operacije pa sam joj  predložila da cure budu s njom, a ja ću navraćati i donositi hranu. Još ne mogu razumjeti zašto nije htjela da se moja Berti privremeno doseli k njoj. Kao da je zločin imati novaca i sluškinju! Uostalom, novaca nikad dosta… zapravo, sve ga je manje…

Kad sam ušla, trebalo mi je nekoliko trenutaka da shvatim prizor pred sobom. Jasna gleda Dubravka pogledom krave koja se prežderala djeteline pa čedno zabada nos u tulipane, a taj tupan nju… prosi???

– Što je kao ovo? Nemoj reći da kao prosiš moju mater! Mene trebaš ženiti. Mene! Mater bi se ovdje brinula za cure, mogli smo svašta, glupi starče! Mogli smo imati poslovno carstvo! Jebate, tko lud prosi staru mater ako mu se nudi mlada 'ćer?! – vikala sam sva izvan sebe.

Jesam, izgubila sam razum. Kako ta stara ofucana laprdača može biti privlačnija i bolja bilo kojem muškarcu, a kamoli ćoravom starcu, od mene, ovakve?! Glupi, glupi, jebeno glupi starče. Ja bih se žrtvovala, ne bi smetalo to što imaš sedam banki i nemaš jedno oko. Cilj opravdava sredstvo. A cilj je bome bio sjajan. Visokobudžetni hotel u Cuscu, s mojim vezama iz visokih turističko-ugostiteljskih krugova, to bi bilo nešto posebno. Osim toga, odmorila bih se od Lee i Lu, ušle su već u ono glupo doba kad mogu i obrazložiti zašto im, kao, nedostajem. Pa što ako im nedostajem, nisu više male bebe. I tako su me izmrcvarile, morala sam dosta novaca i truda potrošiti da bih tijelo vratila u formu u kojoj sam bila prije poroda i dojenja. Sad više ne znam zašto sam uopće nasjela na tu pomodnost o nužnosti dojenja,  bilo je potrebno kao zbog imuniteta. Jasna je kriva za sve, i za tu glupost s dojenjem, i za tu prehranu. Kao, mora biti juha, mora biti variva, birana mesa, pečenja, mora biti povrća i voća, mora se jesti i špeka i luka… trpala me ko neko afričko siroče kojemu rebra iskaču i trbuh mu napuhnut od gladi, kao, hrana je lijek, a od mene je stvorila Miss Piggy! Jedino oko čega se brinula nakon tatine smrti bila je hrana. Koliko god da lijepa danas bila, katkad po noći, ako zaspim, još uvijek čujem kako me vršnjaci iz razreda zovu Miss Piggy. Nikako nisam uspijevala biti popularna. Svi su imali ljepšu odjeću od mene. Svi su bili ljepši od mene. Jasnu to ništa nije brinulo, govorila bi mi da su to tinejdžerske gluposti, da je važno imati krov nad glavom i pun želudac. Stvarno, neke žene stvarno ne bi trebale biti majke. Zato joj nisam više ništa govorila. Ni kad mi je jedne večeri kao četrnaestogodišnjakinji nakon dodatne iz kemije poslovođa našeg malog dućana, zaskočivši me, odlučio objasniti kako to ide s muškarcima i ženama u svijetu odraslih, pod prijetnjom da ne govorim nikomu što se dogodilo, a ako budem i dalje tako dobra i poslušna, da ću nešto i dobiti. Nisam glupa, silovao me, ali kao da me nije bilo briga. Bio je odvratan, ali mislila sam da to zaslužujem. Od tada sam izmislila svoje stablo kokosa i dok je svršavao po mojim nogama brojila sam ih: jedan kokos – dva kokosa… Ni to nisam rekla Jasni. Ni kad sam sama odlučila redovito dolaziti po svoju porciju kod istog stričeka. To je prestalo kad se zatvorio dućan zbog reorganizacije poslovanja i svi su službenici premješteni u poslovnicu na drugom kraju grada. Gotovo da mi je bilo krivo. Silno mi je bio potreban muškarac. Otkako je tata umro, Jasna je između nas postavila zid, kao monolit, i ja joj nisam trebala iako je ona trebala meni. Zapravo, trebala je samo svoju tugu. Katkad me gledala tim svojim mutnim kravljim pogledom kao da sam ja kriva za očevu smrt. Zašutjela sam u vezi sa svim što bi jednu majku trebalo zanimati. Nisam govorila ništa o svojim ženskim tajnama ni kokosima. Na pomisao o tajni malo zastah.

Prizor preda mnom bio je zapravo tragikomičan. Jasnine smeđe oči raširile su se od iznenađenja i samo su joj prsti drhtali kao da ima groznicu. Na Dubravkovu bijelu odijelu izbile su mrlje od znoja ocrtavajući srce. Kroz prozor je dopirala škripa tramvajskih tračnica i miris lipe. Isti miris koji me budio u sobici studentskog doma koji sam dobila preko veze kad sam pobjegla od Jasne i u kojem sam živjela za vrijeme studija ekonomije. U istoj sam sobici s mirisom lipe, pokušavajući postati popularna, radila ono što me striček iz dućana naučio – spavala sam sa svakim tko me je htio. Zanimljivo, nije im, tim dripcima, tada bilo bitno što ne nosim najmoderniju odjeću i što imam jača bedra. Seks mi je postao oružje. I ne znam ni sama kako, muškarci su me odjednom počeli smatrati sve privlačnijom. I ja sam se počela osjećati privlačnijom. Odlučih od povremenih studentskih poslova sve više ulagati u svoj izgled. Radila sam puno na različitim područjima, a neka su honorarčenja uključivala i plaćeni seks. Nikad nisam dramila u vezi s tim. Tijelo je samo sredstvo za postizanje cilja. A i stablo kokosa je pomagalo. Kad sam diplomirala, već sam imala status ljepotice koja drži do sebe i mode. Zaposlila sam se u Esplanadi jer je upraviteljev nećak bio slab na jamice dok se smijem i – naravno – na moje noge. Brzo sam napredovala – i u poslu i privatno. Nije mi trebalo puno da očaram  svog budućeg muža i postanem gospođa Kovač. To s vjenčanjem malo je popravilo stvar čak i između mene i Jasne. Napustila sam dobro plaćen posao jer mi više nije bilo potrebno raditi. Tijek misli prekinu mi bljesak uspomene: začuđujuće nježan osmijeh Petrova ispijena lica. Nije mi muž bio loš. Čak me možda i volio. Čak sam možda i ja pomalo voljela njega. Imala bih sasvim lagodan život da nije iznenada odlučio umrijeti. Ne znam kako bih to drukčije nazvala, doista mi se čini da je to bila njegova odluka. Zaspao je u utorak navečer, u srijedu ujutro nije se više probudio. Ustanovili su zatajenje srca. Cure su bile neutješne. Srećom, ostavio mi je doista velik imetak, dovoljan da se posvetim svojoj ljepoti i da vrlo lagodno živim kao samohrana majka dviju blizanki. Ali, novac se, iako sam mislila da je to nemoguće, prebrzo istopio. Trebao mi je netko imućan da se osiguram. Dubravko mi je došao kao naručen, ali on… Pogledah ga. On stoji pred Jasnom kao napukli hrast. Jasna ima kravlje oči. Tulipani su se savili pod njezinim prstima gubeći boju. Ja se histerično smijem. U daljini škripe tračnice. Miriše lipa.

– Zbogom. – rekao je ženi koja me rodila. Na mene se nije ni osvrnuo.

Jasna je jedno vrijeme stajala šuteći, uspravno kao svijeća, kao jebeni monolit u 2001.: Odiseji u svemiru. Njezine smeđe oči više nisu zračile kravljom blagošću – bijahu to sad dva okamenjena prepečena kestena, napukla po sredini. Zatražila je od mene ključ od stana bezličnim glasom telefonske sekretarice. Mislila je ozbiljno.

Pierre Joseph Redoute (1759-1840), Tulips (1802-1816) (wikipedia)