Mala

Nikolina Nikolić

             Neki čudni grčevi, probadanje u nogama, osobito iznad koljena. Bol se širi sve do donjih leđa. Jedva sjedim. Kad se dignem i pokušam napraviti koji korak, još je gore. Je li to od današnjeg rintanja, propinjanja radi skidanja zavjesa, sumanutog usisavanja i klaćenja tepiha na balkonu?! Moglo bi biti. Iscukala sam se s tim tepihom. Što sam ga više tresla, više je prašine iz njega izlazilo. Ne volim generalke po kući jer one me podsjete što je sve dotrajalo, što bi sve trebalo zamijeniti i napraviti. Podsjete me istovremeno na nedostatak vremena i energije za sve to, ali i na stanje na računu koje ne bi podnijelo pozivanje majstora. Podsjete me na to da sam sama i da nema muške ruke u kući. Sin je u Zagrebu na studiju, a i nije bogznakako sposoban za kućne popravke. Otkad mi je muž umro, bojim se ikoga pozivati u kuću. Nemam ni u koga povjerenja. Samu ženu svi žele prevariti. Može mi bubnuti cifru za neki posao, a ja nemam pojma vrijedi li to toliko. E, Sofija, što si doživjela.

                 Ivu neću zvati iz principa, iako znam da ne bi mnogo naplatio, možda i ništa, i iako mi je njegova žena Štefica jako draga, dobra prijateljica još iz bivše firme. Starija je od mene, ali to se ne osjeća. Izuzetno vedra i uvijek spremna za druženje. Hoćeš na kupanje, u šetnju ili na ples u prostorije kulturno-umjetničkog društva, ona je uvijek spremna. Muža joj nikad nema, kaže, pa što će sama. On pak stalno radi.  – Da, radi – promrmljam. Ne želim da joj ton moga glasa, koji mi je pomalo izmakao kontroli, pokaže što doista mislim. I znam. Pred njom i ne spominjem svoju svekrvu. Izbjegavam o njoj govoriti da se ne bi slučajno otvorila bolna tema za moju obitelj, nešto zbog čega sam se uvijek sramila i svađala s mužem. Ne znam zna li Štefica uopće išta, sluti li što. Po njenom ponašanju ne bi se moglo zaključiti da sumnja. Nasmijana, s crvenim ružem na usnama i u odjeći jarkih boja  o svemu govori otvoreno, pa možda ni to ne bi mogla sakriti da nešto zna.

– Moj Ive, moj Ive – Ive joj je stalno na pameti – Moj je Ive vredan i daje mi novaca koliko mi treba. Vidiš da si stalno kupujem neke krpice. Ali znaš, mala, fali mi seksa. Retko je raspoložen. – govori uz glasan smijeh.

Meni nije ugodno slušati o intimnom životu Štefice i Ive, osobito što znam kome je često odlazio radi onoga što njoj fali. Sad je i tome kraj, hvala Bogu. Moju je svekrvu rak grla smlatio za tri mjeseca. Nije više mogla ni govoriti, a kamoli zapjevati i to ju je dotuklo. Operna pjevačica s rakom grla, čula su se šaputanja po bolnici kad smo je vodili na preglede.

                  Zato će moj Roland biti doktor. Moja nada. Nije se uzalud igrao onim plastičnim stetoskopom, preslušavao medu i postavljao mu dijagnozu. Kuhar ili liječnik, to je bila dvojba. Odlučio se za studij medicine i znao da će jednog dana imati svoju ordinaciju u djedovoj i bakinoj kući koju smo nekoliko desetljeća gledali kako tone u okrilju velike klaonice. Nije mi dobro, ali neću Rolanda zamarati. Neka on uči, ja ću već nekako. Ovaj mi je bicikl spasio život. Ne ovisim ni o kome. I Roland je time zadovoljan. Sutra ću nazvati Šteficu kad Ive ode u fuš da dođe k meni na čaj, iako mi se čini nekako čudnom u posljednje vrijeme. Čula sam da su je vidjeli u trgovini u Ivinoj radnoj odjeći. Nemoguće, uvijek je jako zbigecana, baš pazi na to.

               Na pročelju ciglene prizemnice, tik do ulaznih vrata, čiju je barem trećinu preuzeo bršljan, naslonjen je blijedozeleni ženski bicikl mjestimično poprskan bojom. Crvene mrlje rasprostrle su se uglavnom po sredini rame i zadnjem blatobranu, a ponešto i po stražnjoj gumi. Srećom, bio je Roland dovoljno daleko od zida koji su oslikavali klinci iz srednje grafičke da mu ljepljiva i gusta boja ne slijepi sve špajle i da se kotači ipak još mogu okretati. Taman dok se vozio pored njih, profesor s povećom sivom bradom otvarao je boju. Poklopac je pokušavao odvojiti šerafcigerom, ali mu se kantica izmakla i jarko crvena farba poletjela je oko metar i pol u zrak, a zatim se obilno, u obliku krvave mrljetine, zalijepila za asfalt.

Poprskala ga je prilično, uništila mu nove Calvin Klein traperice i jizice od 450 eura. Nije mu toliko krivo za odjeću i obuću, naručit će je ponovno, ali nije mogao podnijeti što mu je bicikl tako stradao. Iako je ženski, obožava ga i ne želi ga se odreći. Gradski bicikl s košaricom kupila si je majka još dok je studirao. Bit će joj odličan za obavljanje poslova i vožnju gradom, ne želi ni o kome ovisiti, govorila je. Bio je tada zadovoljan time jer majka nije vozila auto, a kad je otac umro, nije je imao tko prevažati kamo je trebala i htjela. Bicikl je riješio problem. Kad je i ona onako naglo umrla, auto je prodao, ali bicikl je htio obavezno zadržati. Iako su ga ljudi često čudno gledali onako visokog, širokih leđa i snažnih ramena kako se vozi na tom omanjem ženskom biciklu, on je svejedno povremeno zamijenio svoj Cube majčinom pastelnom ostavštinom s košaricom. Tada bi, ako nije bilo baš pakleno vruće, stavio i njezin narančasto-crveni svileni šal koji bi meko zavijorio iza njega alejom kojom je uvijek prolazio. Napunio bi na placu košaricu svježim povrćem i ostalim namirnicama od kojih je strpljivo, s užitkom, kao nekad uz majku, kuhao u svojoj staklenoj kuhinji po mjeri, a njegovi prijatelji pili bi pivo oko kuhinjskog otoka i smijali se uglavnom glupostima iz svojih ordinacija ili s bolničkih odjela. Buco se hvalio koju je sestru ovog tjedna natezao, a Kiki je pričao kako je u operacijsku salu došao mrtav-pijan i savršeno odradio jedan bruh. Ana je okretala očima na te priče svojih kolega i pravila se da ih zapravo ne čuje mazeći čupavog mačka Breda koji je ležao u svom krevetiću.

– Gle njega, on je u komunizmu – rekao je ozbiljno Dino gledajući mnogo više u Anu nego u mačka i otpivši još jedan poduži gutljaj Heinekena.

            Danas je Roland u ordinaciju stigao malo ranije da obavi neke formalnosti prije no što stigne prvi pacijent. Njegova medicinska sestra sve rješava pa nema mnogo posla oko administracije, što ionako ne voli. Kao i obično, naslonio je bicikl na prva i otvorio druga vrata kuće u kojoj je njegova otmjeno uređena ordinacija.

Tu je kuću također naslijedio od roditelja i ubrzo je nakon očeve smrti prenamijenio. Nije podnosio činjenicu da je služila kao upravna zgrada klaonice, za što ju je njegov otac morao predati tadašnjim vlastima. Svaki puta iznova se divio secesijskoj građevini s ciglenim polukružnim zabatima ponad prozora, vijencem s medaljonima ukrašenim željeznom petljom, s dinamikom postignutom izmjeničnim promjenama ciglenih i kamenih površina. Bršljan koji ju je dijelom obrastao nadograđivao je njezin šarm. Kad im je napokon vraćena u vlasništvo, Roland je želio da ostane sačuvana i da joj vrati, barem donekle, draž kakvu je nekad imala kao stambeni objekt očeve obitelji i okupljalište gradskog uglednog društva za vrijeme dok su u njoj živjeli njegov djed, poznati odvjetnik, i baka, operna pjevačica.

            Danas će na pregled doći gospon Babić, baš dobro, pa će ga pitati kako bi se mogla riješiti šteta na biciklu. Uvijek razgovaraju o praktičnim stvarima jer se Ive u sve razumije. Poznaje ga Roland još odmalena kad je Ive znao dolaziti u istu ovu kuću popraviti vodokotlić ili odčepiti odvodnu cijev, ili zalijepiti pokoju otpalu bijelu pločicu u kuhinji. Volio je slušati njegove šaljive doskočice dok bi baka na stol stavljala ukrasnu bocu s likerom i dvije kristalne čašice na stalak.  No, tada bi  Rolanda upozoravala da ne smije smetati majstoru i neka se ide igrati van, u dvorište. Roland je na dekici pod orahom ofucanom medvjediću mjerio temperaturu i davao injekcije iz kutije „Mali doktor“ koju je dobio od Djeda Mraza u majčinoj firmi.

Kad bi Ive popravio što je trebao, baka ga je ispraćala nasmiješena i rumena lica i Roland je mislio kako i ona sigurno voli Ivine šale. Osobito stoga što joj je Ive znao, uz mahanje rukom, odzdravljati:  ̶  Bok, mala. Bum došal skoro kad se opet kaj začepi!

Roland nije smio o tome govoriti, baka je inzistirala da o poslovima u kući samo ona smije izvještavati djeda. Ponekad je slušao kako se majka i otac svađaju, iako su to činili onako ispod glasa, kako on ne bi čuo, a razlog je uvijek bila baka. Majka je ocu govorila kako ih sramoti i kako je njegova dužnost nešto joj reći i upozoriti je da prestane s tim, no otac je uvijek odvraćao kako ništa od toga ne može biti istina i kako će je sutra o tome podrobnije pitati. Izgleda da sutra nikad nije došlo, što se toga tiče.

Ive je prema Rolandu uvijek bio ljubazan i on mu nije imao razloga išta zamjerati, dapače, smatrao ga je korisnim, sposobnim  i zanimljivim. Ako se može brinuti za svoju prilično dementnu ženu, koja ponekad zna odlutati daleko od kuće, ili ostaviti šparet uključen da ono što se kuhalo potpuno pougljeni dok Ive ne dođe, onda zna da je čovjek kakvom se samo može diviti. Njegova je supruga Štefica inače bila dobra prijateljica Rolandove majke. Sofija je uvijek posebno veselo govorila o Štefici diveći se njezinu entuzijazmu i životnoj energiji, sjećao se.

Priskoči mu Ive tako još uvijek i u ordinaciji ako što treba, osobito kad ne može na brzinu naći majstora. Inače radi za župni dvor i sjemenište otkad je u mirovini. Roland ga voli zafrkavati da tamo zarađuje popriličnu svotu jer svećenici imaju dobar budžet i to baš zato kako bi izazvao Ivu da mu ispriča kakvu anegdotu.

– O, Ivo, kako je? Kako šećer? Niste dugo radili krvne pretrage.

– Gospon doktor, kaj bum se stalno s tim zamaral? Dobro se osećam. Delam pomalo, puno ne jedem…

– Pijete li, Ive?

– Otkad sam prestal pit alkohol, opće više nisam žedan.

– E, uvijek me nasmijete. A zaradi li se što kod svećenika?

– Ma doktore, da vam rečem u poverenju, od kurve pičke zabadavo i od popa novce ne bute nigdar dobili.

Roland se glasno nasmije.

– Fakin ste vi, gospon Babić, i zafrkant, veliki. – kaže tada upravo ono što je Ive i želio čuti.

Uz savjete za zdravlje i opomenu da dođe na vrijeme sljedeći put na kontrolu, otpratio ga je Roland do prvih, bršljanom obraslih vrata gdje je stajao bicikl.

– Kaj se to dogodilo biciklu vaše pokojne mame? Ko ga je tak zašprical, bog ga dal.

– Recite vi meni kako bi se to dalo riješiti?

– Jedino ošlajfat ga skroz i prešpricat ponovno. Samo tu originalnu boju bute teško našli, znate. Mogu vam ja poiskat ako vi nemate vremena.

– Bio bih vam zahvalan, naravno.

– Bumo to rešili, gospon doktor. Ajte sad u ordinaciju. Vite da pacijenti već zaviruju kadi ste. Najte štentat. – kaže Ive kroz smijeh i krene laganim ali čvrstim korakom u svojim cipelama s potplatom od gume proizvedenim u Borovu, koje nosi samo kad ide k liječniku i u sličnim važnim situacijama.

Vozeći se u sumrak toga dana prema svome stanu, vidio je Roland dvije osobe pored rijeke, nedaleko od mosta. Ona je bila u svilenoj kućnoj haljini na preklop s krupnim ružičastim cvjetovima na svijetloplavoj podlozi i otimala se sitnijem muškarcu iste visine koji ju je pokušavao spriječiti da ne zagazi u vodu. Prvo je pomislio kako su žene nekad cijenile lijepe tkanine i ženstvene krojeve, no u isti tren je shvatio da su to zapravo Ive i njegova supruga Štefica. Skrenuo je niz nasip prema rijeci. Došavši blizu, Štefica ga je pogledala mutno i rekla mu:

– Mala, a kam si se ti uperila. 

Michael Redgrave, 1945. (Keystone Features/Hulton Archive - Pinterest)