Annie Ernaux, MJESTO (ulomci)

Pišem polako. Dok se trudim pokazati značajnu nit jednoga života kroz cjelinu činjenica i odluka, imam dojam da postupno gubim osobit lik svog oca. Nacrt ne ostavlja mjesta ničemu drugom, ideja brza sama od sebe. Ako,  nasuprot tome, pustim da klize slike iz sjećanja, ponovo ga vidim onakva kakav je bio, njegov smijeh, njegovo držanje, vodi me za ruku na sajam i jako se bojim vrtuljaka, sve naznake nekog stanja koje dijele i drugi postaju mi nevažne. Svaki se put otrgnem iz zamke pojedinačnoga.

Naravno, pisanje me nimalo ne usrećuje, ovaj rad u kojem se što vjernije držim riječi i rečenica koje sam čula, katkad ih naglašavajući stavljanjem u kurziv. Ne zato da bih čitatelja uputila na neki dvostruki smisao i ponudila mu užitak uživljenosti koji odbijam u svakom obliku - nostalgije, patetike ili poruge. Jednostavno zato što te riječi i rečenice govore o granicama i boji svijeta u kojem je živio moj otac, u kojem sam živjela i sama. I nikad ni za što nismo mislili da znači nešto drugo.

Djevojčica se jednog dana vratila iz škole bolnoga grla. Groznica nije prolazila; bila je to difterija. Kao ni druga djeca u Dolini nije bila cijepljena. Otac je bio u rafineriji kad je umrla. Kad se vratio, čulo ga se kako zavija s vrha ulice, Tjednima stanje otupljenosti, potom napadaji melankolije, bez riječi bi se zagledao kroz prozor sa svog mjesta za stolom. Udarao se za najmanju sitnicu. Brišući oči rupčićem koji bi izvadila iz džepa kute, majka bi rekla, „umrla je sa sedam godina, kao mala svetica“.

Fotografija snimljena u malom dvorištu na obali rijeke. Bijela košulja zasukanih rukava, hlače zasigurno od flanela, povijena ramena, ruke pomalo zaobljene. Nezadovoljan izraz, možda ga je zateklo prije nego što se namjestio. Četrdeset mu je godina. Na slici nikakve naznake proživljene nesreće niti nade. Samo jasni znaci starenja, malo širi struk, sve rjeđe crne vlasi, i diskretniji znaci životnog standarda, ruke odmaknute od tijela, zahodi i praonica koje malograđansko oko ne bi izabralo kao pozadinu za fotografiju.

…

Lokalni dijalekt bio je jedini jezik mojih djedova i baka.

Ima ljudi koji cijene „živopisnost dijalekta” i narodskog francuskog. Tako je Proust s užitkom bilježio nepravilnosti i arhaizme u Françoiseinu* jeziku. Važna mu je samo estetika, jer Françoise mu je sluškinja, a ne majka. Da on sam nikad nije osjetio spontan poriv da se i sam tako izražava.

Za mog oca dijalekt je bio nešto staro i ružno, znak inferiornosti. Ponosio se time što ga se dijelom uspio riješiti; iako njegov francuski nije bio dobar, bio je francuski. Na kirvajima u Y... zabavljači brzi na jeziku, odjeveni u normandijske nošnje, izvodili su skečeve na dijalektu, a publika se smijala. Lokalne novine imale su normandijski ljetopis za zabavu čitatelja. Kad bi liječnik ili bilo tko na visokom mjestu ubacio u razgovor neki lokalizam iz okruga Caux, poput „elle pete par la sente“** umjesto „nona je dobro", otac bi sa zadovoljstvom ponovio majci liječnikovu frazu, usrećen uvjerenjem da su ti ljudi, premda jako otmjeni, još uvijek imali nešto zajedničko s nama, neku malu inferiornost. Bio je uvjeren da im se to omaklo. Jer uvijek mu se činilo nemogućim da se spontano govori „pravilno". Bio čovjek doktor ili župnik, mora se forsirati, samog sebe slušati, dok se u svojoj kući može opustiti.

Govorljiv u kafiću i u krugu obitelji, pred ljudima koji su govorili pravilno šutio bi ili bi zastao usred rečenice i rekao "zar ne” ili samo ”ne” uz pokret rukom, pozivajući dotičnu osobu da shvati i nastavi umjesto njega. Neprestan oprez pri govoru, golem strah od krive riječi, od ružnog dojma ravnog onome kakav ostavimo kad nam pobjegne prdac.

No mrzio je otmjene fraze i nove izraze koji nisu "značili ništa”. Jedno vrijeme svi su u svakoj prilici govorili: "Sigurno ne”, a njemu nije bilo jasno zašto govore dvije kontradiktorne riječi. Za razliku od moje majke, kojoj je bilo stalo da djeluje napredno i koja se bez imalo nesigurnosti usuđivala eksperimentirati s nečim što je upravo čula ili pročitala, on nije htio upotrebljavati vokabular koji nije bio njegov.

Kad sam kao dijete nastojala pravilno se izražavati, imala sam dojam da se bacam u bezdan.

Jedan od mojih imaginarnih strahova bio je da imam oca učitelja koji me sili da bez prestanka govorim pravilno, odjeljujući riječi. Mi smo govorili cijelim ustima.

Budući da me učiteljica „ispravljala", kasnije sam ja htjela ispravljati oca, dati mu do znanja da „potumplati" ili „frtalj manje jedanaest" ne postoje.

Drugom prilikom: „Kako da govorim pravilno kad vi stalno govorite krivo!” Ja sam plakala. On je bio nesretan. Sve što se dotiče jezika u mom je sjećanju povod za kivnost i bolno zadirkivanje, znatno više nego novac.

…

Prošlo je nekoliko mjeseci otkako sam, u studenome, započela ovu pričuo Treba mi mnogo vremena zato što mi je obnavljanje sjećanja na zaboravljene činjenice teže od izmišljanja. Pamćenje se odupire. Nisam mogla računati na uspomene, u reskom zvoncu starog dućana i mirisu prezrele lubenice nalazim tek samu sebe i svoje ljetne praznike u Y… Boja neba i odrazi topola u Oisi tu sasvim blizu nemaju mi što reći. Lik svog oca tražila sam u načinu kako ljudi sjede i dosađuju se u čekaonicama, kako opominju svoju djecu, kako se opraštaju na peronu željezničke stanice. Zaboravljenu stvarnost njegova stanja pronašla sam u anonimnim bićima koja sam sretala bilo gdje i koja su i ne znajući nosila znakove snage i poniženja.

Nije bilo proljeća. Imala sam dojam da sam od studenoga bila zatvorena u nepromjenljive vremenske uvjete; prohladno i kišovito, usred zime samo malo hladnije. Nisam razmišljala o završetku svoje knjige. Sad znam da je sve bliže. Početkom lipnja počele su vrućine. Po mirisu jutra sa sigurnošću se zna da će vrijeme biti lijepo. Ubrzo više neću imati što napisati. Htjela bih odgoditi posljednje stranice, da uvijek budu preda mnom. Ali ne mogu se više vratiti daleko unatrag, retuširati ili dodati činjenice, čak ni pitati se gdje je bila sreća. Uzet ću jutarnji vlak i stići tek navečer, kao i obično. Ovaj put dovest ću im njihova dvoipolgodišnjeg unuka.

Majka je čekala kod izlazne ograde; navukla je jaknu skrojenu po mjeri preko bijele košulje i stavila maramu preko kose, koju nije bojila od mog vjenčanja. Dijete je na kraju tog beskrajnog putoVanja bilo šutljivo i izgubljeno, i prepustilo joj se da ga poljubi i povede za ruku. Vrućina je malo popustila. Majka uvijek hoda kratkim i brzim koracima Odjednom je usporila, uskliknuvši: „Ma gle, s nama idu male nožice!”  Otac nas je čekao u kuhinji. Nije mi se činilo da je ostario. Majka je napomenula da se prethodnog dana ošišao u čast unukova dolaska. Zbrka, uzvici, zapitkivanje djeteta ne čekajući odgovora, međusobno predbacivanje da zamaraju jadnog mališana, oduševljenje što je tu. Ispipavali su na koju je nogu ustao. Majka ga je odvela do bokala s bombonima. Otac u vrt da vidi jagode, zatim zečeve i patke. Potpuno su prisvojili svog unuka, odlučivali o svemu u vezi s njim, kao da sam još uvijek bila djevojčica koja nije sposobna brinuti se o djetetu. Sa sumnjičavošću su dočekivali odgojne principe koje sam smatrala nužnima, poslijepodnevni odmor i što manje slatkiša. Sve četvero jeli smo za stolom kod prozora, dijete meni u krilu. Lijepa mirna večer, trenutak nalik otkupljenju.

 *Sluškinja Proustove tete; u djelu Sodoma i Gomora Proust izričito govori o svom lingvističkom zanimanju za njezine pogreške u govoru.

**Doslovan prijevod mogao bi glasiti „ona prdi stazom”, ali, ponajprije zbog višeznačnosti glagola péter, i bitno drukčije.

Preveo Damjan Lalović

Disput, Zagreb 2008.

Robert Doisneau (1912-1994), La douche à Raizeux, 1949. (izvor: Facebook stranica J-Arts)