Stubište, ulomak romana

Biljana Čakić

GRETA

Greta je, oslonjena na štap za hodanje čija je ukrasna drška izrađena od mahagonija, stajala na pragu stana u potkrovlju. Stropna žarulja iz predsoblja osvjetljavala je obrise mršave starice u dvodijelnom kostimiću, kose vezane u punđu. Nekoliko je puta krenula prekoračiti prag, a zatim se vratila. Svjetlo s malenog stubišnog prozora nije se moglo probiti kroz prljavo staklo. Samo je skromno javljalo da je vani dan.

Starica je pokušala sastaviti preostale komadiće odlučnosti, koja je bila važan dio njenog mladenačkog karaktera. Posljednji je put bila vani prije nekih petnaest godina, a za vrijeme zračnih uzbuna nisu je mogli nagovoriti ni do podruma. Rođena je za vrijeme Prvog svjetskog rata, sina je rodila u Drugom i nije joj palo na pamet plašiti se tog, takozvanog Domovinskog.  Najteže su joj padali sukobi proizašli iz prisilnog suživota generacije rođene u doba okrutnosti kad život nije imao neku naročitu cijenu, s ovom mirnodopskom koja vjeruje kako će se, u ime socijalne pravde, za njih pobrinuti država ili neki drugi autoritet. Možda se tako dobro razumije s Malenom jer je i ona rođena u ratu. Rade je išao na bojišnicu pa je još kao beba bila uronjena u izjedajuću mješavinu straha i beznađa sa začinom od kolektivne mržnje i raznih kućnih zamjeranja.

Ova hiža je moja! Moj ju je tatek z vlastitih ruku zgradil.  Nemreš mi prodavat maglu — točno znam kaj bu s ovom nesretnom deželom. Al gle, jedno od retkih pametnih kaj su napravili ovi novi domaći kmetovi na vlasti, kaj misle da su vlastelini, vraćaju nam stanove koje su oteli oni crveni. Vražji komunisti. Treba Malenu zbrinut, da ima nekaj svoje, sigurno, kak se šika. Treba iti v tu Općinu! Ajde, hodaj, stara!

Nije bila sigurna ni kako će to učiniti. Osjećala se kao otvrdla skupina bolnih kostiju koje žive svoj vlastiti život ne slušajući naredbe iz centrale. Jednom je nogom prešla prag pa tako ostala. Nije Greta strašljiva žena, nikako. Otkad joj je brat pao preko tog pokidanog gelendera, nerado izlazi na stubište. Uostalom, vani je neki svijet koji ne poznaje i ne sviđa joj se. Razočaranju zasigurno pridonosi činjenica da je ona svim srcem sudjelovala u stvaranju tog, navodno pravednog društva kao jedna od rijetkih djevojaka koja je imala priliku studirati. Odmah se priključila grupi feministkinja što su slobodno vrijeme provodile u obrazovanju puka, tog istog nepismenog puka koji joj je 1945. oduzeo kuću, muža, sve stvari i protjerao je u potkrovlje.

Prostorija mjesne čitaonice na Trešnjevci je niska i zadimljena. Zidovi okrečeni vapnom već su odavno izgubili bitku s vlagom. Na jednom visi karta Kraljevine Jugoslavije, na drugom izblijedjela slika kralja. Petrolejka baca žućkasto svjetlo po grubim drvenim stolovima. Greta odloži torbu na stol i skine damske rukavice.

„Dobra večer“, rekla je mirno.

Razgovor među okupljenima nije odmah utihnuo.

„Kaj bu nas sad gospođica učila?“ , dobacio je netko iz zadnjeg reda.

„Pisati, valjda“, odgovorio je drugi uz smijeh.

„Onda smo najebali.“

Smijeh.

„Ak ste već došli, bumo nekaj i naučili.“

Radnica u četrdesetim, s maramom na glavi, dovikne:

„Čujte ju, već po naški pripoveda.“

Napetost u prostoriji malo popusti. Greta je bila navikla na takve početke. Ovdje je najprije ona bila uljez. Počela je dijeliti pločice za pisanje i tek tada ga primijeti. Sjedio je u prvom redu. Muškarci su obično birali zadnje klupe, skrivali nesigurnost iza šale i dima cigareta. Ovaj nije.

               Ponekad bi tijekom predavanja osjetila kako je netko promatra. Podigla bi pogled i susrela oči nekog mladića iz zadnjeg reda. Pogled bi trajao sekundu predugo. Dovoljno da oboje shvate. On je znao da je nikada neće imati. Bila je za njega nešto što se ne dodiruje. Ona je znala da on to zna i upravo je u tome bilo nešto opojno. Nije to bio način ni na koji su je gledali mladići na plesovima ili sinovi očevih prijatelja, a ni način na koji je gleda ovaj muškarac neobično svijetlih očiju. U njima nije bilo ni divljenja ni nesigurnosti. Nisu to bile neke naročito lijepe oči nego pogled koji ju vidi.

             Sjedio je opuštenih ramena, kao čovjek koji se nikome ne mora opravdavati. Možda trideset godina. Radnička košulja je uredna, ali iznošena. Podlaktice preplanule, zapešća široka. Gledao ju je otvoreno, bez isprike, kao da između njih ne stoje godine školovanja, novac njezina oca, kuća u centru grada i cijeli poredak svijeta.

Odjednom osjeti nabor rukava na zapešću. Pramenovi kose ispale iz punđe počnu škakljati njen dugački vrat. Uvijek ju iznenadi koliko čovjek postane svjestan vlastitog tijela kada zna da ga drugi promatraju. Uzme kredu pa na ploču velikim slovima napiše svoje ime. Ćuti kako joj se bluza priljubljuje uz leđa dok podiže ruku. Tijelo je na trenutak izašlo iz pozadine i zavapilo za pozornošću. Siva vunena suknja padala joj je ravno niz bokove. Svilena košulja boje slonovače je jednostavna, gotovo stroga onako zakopčana do grla. Majka je bila zadovoljna njenim izborom garderobe - dovoljno pristojno i ozbiljno za mladu damu koja podučava. Ipak, nedovoljno neprimjetno. U velikom ogledalu izrezbarenih rubova  cvjetnim uzorcima koje je dominiralo njenom djevojačkom sobom, zadovoljno je promatrala  kako fina tkanina naglašava svaki privlačan dio njezine figure.

Na trenutak joj kroz glavu prođe besmislena slika ispucalih ruku muškarca iz prvog reda, na njenim bedrima. Obrazi joj se lagano zagrijavaju. Vrpolji se ispred školske ploče ne nalazeći riječi. Potisne tu misao, ljuta na sebe.

„Dobro!“, rekla je glasnije nego što je namjeravala,  „Tko zna napisati svoje ime?“

Tišina. Onda je upravo on podigao ruku.

„Znam“, glas mu je bio dubok, s međimurskim naglaskom.

„Onda napišite.“

             Ustao je bez žurbe. Dok je prolazio pokraj nje, osjetila je miris hladnog zraka, duhana i drveta. Nespretno je napisao svoje ime. Slova nisu bila lijepa, ali su bila čitka.

„Vidite!?“, rekao je okrenuvši se ostalima, „Ak sam ja naučil, budete i vi.“

Prostorijom je prošao smijeh: otvoren, iskren topao. Smijeh zajednice koja prihvaća.                   

Tada nije znala da je njena ljepota svojevrsna sudbina. Cijeli život ljudi će u njoj vidjeti nešto iznimno, profinjeno, gotovo nedodirljivo. U mladosti je to moć, a kasnije ono što je odvaja od drugih. Prvi je put otrgnuta iz izolacije i svrgnuta s postolja na koje su je drugi postavljali. Od tada je tragala za takvim očima i muškarcima koji su prisutni u trenutku.

Nastavi predavanje. Nitko drugi nije primijetio ništa ali je ona znala kako se negdje duboko u njoj pomaknula jedna od onih nevidljivih granica za koje čovjek vjeruje da će zauvijek ostati na mjestu.

Strašću svojstvenoj mladosti željnoj sudjelovati u stvaranju pravednijeg svijeta, suprotstavila se svojoj majci koja je bila članica Gospodinjskog kluba. Obje skupine žena, gospođe bogatih muževa i bojovnice za ženska prava, voljele su svoju zemlju, razlika je bila u kutu gledanja. Zajednički su se našle u njegovanju tradicionalnog veza koje je Greta, kao sitne motive, vezla po svojoj odjeći i torbama. Jednu od tih upravo nosi. U svoje je vrijeme bila poznata po kompletu koji je sama sašila, a radilo se o šokantnoj kombinaciji između muškog prsluka i međimurske narodne nošnje. Njenu majku Mariju je sve to izluđivalo. Marija se predstavljala kao dijete njemačke grofice koja je dobila izgon iz obitelji jer se udala za siromašnog umjetnika. Sukladno svom podrijetlu, padala je u nesvijest i prijetila samoubojstvom, iskreno strahujući da joj se kćer neće moći udati. Otac je na tu pobunu gledao kao na fazu života prije udaje, kakvoj je bila sklona tadašnja mladež. Razumio je moderna vremena. Istinu govoreći, sa sjajnom svijetlom kosom i bademastim očima koje su podsjećale na srneće, pitoma i graciozna, njihova kćer nije imala problem s količinom ozbiljnih udvarača. S obrazovanjem koji su joj omogućili nadali su se ulovu kakvog advokata, doktora ili čak veleposlanika, samo ako zašuti. Otac je smatrao kako će taj oblik ženske mudrosti doći s godinama. Utješno za roditelje bilo je što se u modernom društvu tridesetih djevojke nisu morale udati jako rano. Mnoge iz viđenijih obitelji su to napravile i poslije dvadesete.

Greta hrabro prebaci drugu nogu preko praga. Izašla je iz zone sigurnosti i sad počinje avantura. Zatvori vrata za sobom. Naježi se od dodira hrapavog drveta s kojeg se ljuštila boja. Kad bi netko oprao prozor, vidjelo bi se kako su ta vrata zelena. Zažalila je što nije uzela rukavice. Namjerno ih je ostavila jer ljudi damske rukavice tumače kao pokazivanje oholosti gotovo iskorijenjene aristokracije. Dame nisu bile na cijeni. Zato je voljela stare, crno–bijele filmove, posebno Hitchcocka, zbog Grace Kelly.

Krene niz stepenice izbjegavajući rukohvat. Uspjela se spustiti do prvog kata i nasloniti na zid piskutavo hvatajući zrak. Znala je da će joj po odjeći ostati ljuskice boje, ali je trebala oslonac. Tu je dopiralo svjetlo s prozora međukata i mogao se razabrati njen elegantan kostim, marke Coco Chanel, dostavljen direktno iz Pariza kao poklon za zaruke. Da je netko bio blizu, osjetio bi miris odjeće rijetko vađene iz ormara, lavandu protiv moljaca i drveta koje je vremenom upilo vlagu. Starica je te mirise probala neutralizirati parfemom koji je ostao još od Nataše. Nije osjetila da je ishlapio jer su joj čula otupila pa joj je osjetilno sjećanje jedina vodilja. Nekada je to sreća jer isto tako nije osjetila vonj kanalizacije pomiješan s vlagom kojim je odisalo stubište.

Dugo nije imala pogled iz ove perspektive. Siromašna svijest stanara po sebi je preoblikovala ovu, nekad lijepu jednokatnicu. Otkad je kuća postala društveno vlasništvo, nitko nije vodio brigu o njoj. Taj njen puk, društveno nije smatrao svojim. Kako je u  kapitalizmu sve nečije, oni snalažljivi su nakon Domovinskog rata, to ničije, naprosto uzeli sebi. Kao i obično, vrtjela je misli po glavi tražeći onaj oslobađajući osjećaj prihvaćanja zatečenog stanja jer se glupo nervirati zbog nečeg što nije mogla promijeniti. Oduzimalo je snagu, a sada joj je trebala. Kako bi zaboravila na to stubište, prestala je izlaziti van. Radije je gledala filmove koji su je podsjećali na odrastanje u bogatoj Jankovićevoj kući, blizu Dolca, gdje je stubišna ograda bila umjetničko djelo od kovanog željeza koje je za tu zgradu izrađeno u Bečkoj majstorskoj radionici. Misao je lakše tekla po viticama pa se, onako podatna, mogla vratiti vlasniku budeći osjećaj pripadanja nekom profinjenom svijetu.

Gretu je iz razmišljanja prenuo zvuk automobilske trube. Znala je da je doziva taksist ali se nije uznemiravala zbog toga. Rečeno mu je da upali taksimetar i čeka koliko treba. Zabrinuta je zbog prijetnje koja je dolazila iza susjedovih vrata. Jedno je vrijeme nepomično stajala i zurila u njih pokušavajući biti nečujna. Kako se ništa nije dogodilo baci preziran pogled na gelender i ravne željezne šipke koje su držale obični komad drveta, izlizan od znojnih ruku. Napravi odlučan korak. Nikad joj nije bilo jasno zašto su roditelji njoj i bratu dali izgraditi takvu praktičnu kuću, bez glamura. Zbunjivala ju je estetika stepeništa jer je njena mama puno pažnje pridavala uređenju svega što bi posjetioci mogli vidjeti. Njihov salon i trpezarija su morali imati najmoderniji secesijski namještaj. Obavezne su bile slike tadašnjih poznatih slikara, uglavnom austrijskih i njemačkih, s pokojim Francuzom. Danas ti umjetnici ne znače ništa, a onda su značili nešto oni na čijim su zidovima visjeli. Mada je Mariju Gretin otac upoznao dok je prodavala sir i vrhnje na Dolcu, svi su prihvatili da je ona potomak njemačke grofice. Za vrijeme prelaska s placa u viđene građane, Maria je točno znala koga treba pozvati na čaj. Slučajno bi sve to bilo servirano u skupom porculanu koji ima žig Meissena, u obliku prekriženih mačeva. One upućenije su odmah prepoznale taj pečat koji nije bilo samo na dnu posuda, nego je ugraviran i u uzorak korijena drveta na stijenkama servisa. To je bio dokaz da porculan nije jeftina imitacija i garantirao je da pripadaš višoj klasi jer su si ga mogli priuštiti samo oni najimućniji. Uz čaj je, u povjerenju i potkrijepljena decentnim suzama, bila ispričana romantična priča o Marijinoj majci koja je stradala jer je krenula za srcem. Samo za te dame, iz izrezbarenog se sanduka vadilo ulje na platnu, navodno zadnja slika koju je naslikao Marijin pokojni otac. Jedino je umjetnicima dozvoljeno da budu sirotinja i istovremeno ne izgube na značaju. Statusu potomkinje nesretne grofice pripomogao je i vješti Janković koji je znao kako biti dovoljno koristan uvaženim građanima Zagreba, nabavljajući im raznoraznu robu i ne postavljajući pitanja. Opijum je dovukao neke značajne ljude iz svijeta kulture, a za njima ide svatko tko se smatra pripadnikom uglednog društva. Tako je Marijina bliska prijateljica postala velepoštovana operna diva, Zinka Kunc. Redovno je prisustvovao i književni kritičar Krauss koji je bio mjerna jedinica važnosti tadašnje gradske kreme, ujedno i vlasnik knjižare Čelap, smještene iza Hrvatskog narodnog kazališta. Mariju s placa nitko nije prepoznao, mada je većinu žena osobno posluživala. Ako je netko i shvatio, bila ih je sramota priznati.

Janković nije bio škrt kad su bili u pitanju prijemi u njihovoj kući. Znao je da će se računica uvijek izjednačiti. Odrastajući, Greta je imala priliku prisustvovati učenim razgovorima o umjetnosti i politici te naučiti svirati klavir. Popularni Hanss, Gretin dvije godine mlađi brat, zabavljao je goste svingom koji je naučio svirati s gramofonskih ploča.

Od oca je Greta naslijedila zdravu pamet, a majka ju je naučila kako je najvažnija stvar u životu – porijeklo. Ono otvara ili zatvara vrata pa je u tridesetim njemačko ime Greta otvaralo vrata. Za vrijeme okupacije, to je ime neutraliziralo pogubno srpsko prezime Janković. U socijalizmu Greta je postala Jankovićeva pa joj nitko od mlađih stanara nije znao ime. Ne Paškinica, po mužu, nego Jankovićeva, po ocu, rođenom u Šapcu.

Bio je to prilično beznačajan, proćelavi čovječuljak svjestan svojih ograničenja. Nije ni nastojao raditi na svom značaju. Radije je koristio resurse koje su mu priroda i dragi Bog dali pa je zagonetnim stazama trgovca mješovitom robom, završio u Zagrebu. Marija se ponosila udajom za tog vještog mešetara rumenih obraza i živog pogleda koji je kroz malene proreze od očiju hipnotizirao potencijalne kupce. Greta je voljela promatrati svog oca dok radi, a on nikad nije zaboravio na njeno prisustvo. Svaki put kad bi natovarene mušterije izašle, okrenuo joj se i namignuo. Očarano je dodirivala zelene ladice s ugraviranim vitičastim natpisima dok ju je miris drveta smirivao. U staklenkama su pogled uveseljavali šareni slatkiši, a posvuda je bilo egzotičnih lampi, tkanina, porculana… U drugoj prostoriji mogli ste naći čizme, lonce, lopate, metle i slične korisne stvari. Kako je odrastala, dječja perspektiva se mijenjala ali ne i navika da svaki dan svrati u trgovinu.

Taksist ponovo zatrubi i na njen užas susjedova vrata se otvore i iz njih proviri Mladen. Zbuni ga što ju vidi. Bila je isto odjevena kad su se upoznali. Dužina suknje je jedva prikrivala koljena, što je u vrijeme njihove mladosti bilo revolucionarno, a njemu izazovno. Čudio se što joj odjeća još uvijek djeluje kao nova. Greta podlakticom stišće torbu uz tijelo. Ta gesta ne promakne vještom oku čovjeka koji je dugo radio za tajnu službu. Počne joj postavljati pitanja, glasno, kao da je gluha. Zanimalo ga je gdje je krenula. Ona prizna gdje ide ali ne želi reći zašto. Ne ispuštajući torbu iz vida, Mladen joj ponudi da je on ili Senka otprate do Općine. Ili da odu umjesto nje. Greta za to vrijeme zuri u njegov štrikani prsluk bez rukava, pun sitnih rupica, mucica i skoro neprimjetnih zakrpa. Kaj, taj nema drugi prsluk!?, zapita se.

          Mladena zanima kakvu to dragocjenost Greta skriva. Padne mu na pamet da sam zaviri u torbu ali se predomisli. Uzme joj štap i uhvati je ispod jedne od ruku koje počeše podrhtavati. Starački tremor. Svaki korak bila je sve nesigurnija te se nervozno okretala i pogledavala u vrata iza sebe. Pokušala je ubrzati silaženje, izbjegavajući se previše osloniti na njega. U tom, fizički napornom poduhvatu, uhvati se za gelender. Brzo povuče ruku trljajući ju uz suknju, kao da pokušava obrisati neku prljavštinu.

Taksist je sada upornije trubio. Dvoje putnika nekako je došlo do međukata gdje su stajale Senkine tegle s cvijećem. Greti se učini da su to iste tegle i isto cvijeće od prije četrdeset godina, kad se vrijedna Senka udala za Mladena i doselila u ovu kuću, nastojeći u nju unijeti malo života. Koliko god se trudila, te biljke nisu postale bujne. Uvijek su djelovale kao da venu ali su preživljavale. Ni žive, ni mrtve.

Baš kad su krenuli dalje, vrata se otvore i Senka svojom korpulentnošću zauzme cijeli okvir. Čim shvati što se zbiva počne inzistirati da ona ili Mladen idu u Općinu. Stepenica na kojoj je stajala starica počne se rastakati u živi pijesak. Mlatarajući rukama po eteru, pokušava se uhvatiti za nešto kako bi izbjegla utonuće, a jedino što postiže je da djeluje blesavo.

Senka je uvijek tako djelovala na nju. Od dana kad se doselila, preuzela je čišćenje i uređenje stubišta na sebe. Neprekidno se žalila na previše posla pa je zasluženo dobila status glavne žrtve nemarnih sustanara. Nikad nije psovala ili se svađala, nastojeći zadržati ugođaj zajedništva. Uvijek bi prešla preko nesuglasica te je svima pomagala, htjeli to ili ne. U početku su njih dvije nastojale provesti zajedničko vrijeme uz kavu ali to je bilo beskrajno dosadno za obje. Senka je tvrdila da je Jankovićeva izlapila, a Greta nije znala razgovarati o ručnim radovima, problemima susjeda i kolegicama u Općini. Senka ju nikada nije pitala za mišljenje, a Greta je bila previše pristojna da bi počela pričati o sebi i tome kako se osjeća. Poslije vjenčanja, mladenka je najljubaznije i najumiljatije uspostavila dominaciju nad Gretom koja nije shvaćala što joj se zbiva. Bila je ljuta bez nekog očitog razloga, optužujući samu sebe za aroganciju jer se ježi od te žene kao da je sami Sotona. Jednom joj je povjetarac kroz prozor donio glasove iz njihovog stana. Senka je pričala svojim kolegicama o njoj, Jankovićevoj. Ništa loše nije rekla. Nije bilo ničeg zbog čega bi je mogla optužiti, samo joj je taj posprdan ton izgovorenog izazivao osjećaj vlastite nebitnosti. Odaslana vibracija polagano je prodrla u organizam, preobrazila se u tvar poput katrana, metastazirala i iz Grete isisala sav život. Radost je nestala i ona samo postoji. Kao i Senkino cvijeće.

         Upravo tu, na rubu gelendera gdje sad stoji ta žena, Janković je držao svečani govor povodom useljenja. Rumenih obraza, uzbuđeno mašući rukama, zaželio je mladencima sreću i puno unuka koje će mu podariti. Bile su to najljepše godine Gretinog života. Udala za Paška, bili su na medenom mjesecu u Veneciji, a kad su se vratili, kuća je bila završena i spremna za useljenje. Veliki stan u kojem je sada Mladen, pripao je Hanssu, a manji stan iza trgovine u prizemlju dobila je ona. Paška je to ljutilo jer su oni bili bračni par koji će imati djecu, a nepouzdani Hanss je bio sam. Nije mu padalo na pamet zamijeniti brojne ljepotice s kojima je izlazio za dosadnu stalnost jedne partnerice. Greta se nikada nije suprotstavljala očevim odlukama, niti ih preispitivala jer je znala da on ima svoje razloge koji su se vremenom pokazali mudrima. Bila bi sretna s Paškom i u kolibi. U tom stanu su imali sve što im treba - spavaću sobu, mali salon, kuhinju i kupaonicu koju su dijelili s trgovinom. Njen muž je tamo prodavao, a Hanss vodio poslove nabave. Kao vjenčani dar dobili su i suvlasništvo nad trgovinom. Uostalom, ona je obožavala svog mlađeg bracu. Sve je okretao na šalu, a njegovi zanimljivi prijatelji bili su njeni stalni udvarači. S njima joj se život činio lagan i zabavan. Čista suprotnost Pašku koji je bio pomalo mračne prirode. Za Gretu su oba svijeta bila privlačna. Nadopunjavala su se, balansirajući njenu analitičku prirodu. Tada je stekla uvjerenje da je u manjim stanovima čovjek sretniji.

Nedostaje joj njen Paško. S njim pored sebe ne bi se tako odnosili prema njoj. Mada je znala da su te priče o muškarcima koji štite gluposti za malograđane, nije mogla pobjeći od stvarnosti u kojoj nešto vrijedi samo žena koja ima muža. Tog je dana išla s demonstracija ponosna na sebe jer je dobro odbrusila jednom gosponu koji se namjerio na njih dok su dijelile letke. Uzeo je letak samo zato da bi malo popričao s damama. Možda je bio usamljen, a možda je skupljao materijal za kafanu. Za vrijeme uzvikivanja parola koje su se odnosile na to da se ženama omogući pravo glasa, stao je ispred Grete lupkajući vanjskom stranom dlana po letku.

„Zakaj se vi tak sekirate oko te politike, gospođice?“

            Donedavno bi ušla u neko dokazivanje ili razgovore koji bi ponekad završili svađom i uvredama s obje strane, što ne priliči jednoj dami. Znale su za što se bore, svejedno je bilo teško podnijeti sva ta izrugivanja. Građani, ne samo muškarci, natjecali su se tko će ih duhovitije omalovažiti. Sve su se osjećale oblijepljene tuđom pljuvačkom i žigosane tako da budu prepoznatljive svima koji su bili mišljenja da je ženama mjesto u kuhinji, a ne u politici. Tu ljepljivu slinu od sramoćenja ne možeš oprati vodom i sapunom. Kao da se zalijepi na dušu. Krive su. Potrebno je puno razgovora, dobre literature i međusobne podrške da bi se vratile u revolucionarno raspoloženje. Na neki su način bile doživotno izolirane od zajednice koja se ponosila svojom normalnošću. Ovom gospodinu odgovorila je kao iz topa:

„Zato jer vi bute mogli odlučivati o mojoj budućnosti, a ja nemrem ni o svojoj.“

„Politika je muški posel, kaj ne?“

„Je?“

„Je!

„Onda ste ga dosad baš sjajno obavili“, ošinula ga je već pripremljenim rečenicama.

           U očevoj trgovini je crnokosi, žilavi mladić vješto slagao robu po policama.  Hans ga predstavi kao novog šegrta Paška Paleku. Kad ju ugleda, ljestve se zatresu. Svi pomisle da će tresnuti na pod. Paško se u sekundi sabere i samopouzdano nasmiješi otkrivajući zdrave, bijele zube. Plave oči iskre, a ona je sretna što je danas obukla najbolju haljinu. Taj kalfa ima onu rijetku sabranost koju je toliko tražila, a sve ostalo je dodala romantična mladalačka predodžba o ljubavi, satkana iz kvalitetne literature i nekoliko, u tajnosti ukradenih poljubaca. Možda ga je usporedila s muškarcem iz prvog reda na njenom predavanju. Nije znala da je ona za tog težaka bila simpatična puca, previše mršava za njegov ukus. Poštovao je što radi i trudi se, mada ne mora, za razliku od njih. Htio joj je malo pomoći pred barabama. Uz to, nije imao dovoljno slobodnog vremena na raspolaganju pa je poduzeo korake ne bi li se smušena učiteljica prestala vrtjeti pred tom pločom. Valjalo je naučiti pisati kako treba što prije jer je imao planove u životu.

U tom je trenutku Greta znala da će se udati za tog  Zadranina Paleku. Svjesna je klišeja u koji upada ali si nije mogla pomoći. Paška ona pak podsjeti na kip Madone Loretske. Lijepa mu je, a on u krevetu nema problema s klasnim razlikama.

            Došlo joj je da se uhvati za gelender ali se radije osloni na Mladena. Kad to primijeti, Senka počne još jače pritiskati pitanjima o razlozima staričina naglog izlaska. Neprekidno je izgovarala isto - Jankovićeva ne može, ne smije, opasno. Uzalud je Greta ponavljala kako može i želi ići sama. Zvuk njenog glasa naletio je na nevidljivu Senkinu barijeru. Mladen je samo šutio. Godinama je usavršio tehniku bijega u ravnodušnost.

             Senka vikne mužu da je pripazi i ode se presvući. Greta se odluči pridržati za gelender samo da se Mladen odlijepi od nje. Na prvi dodir s drvetom, pred njom se stvori Hans i fakinski namigne. Rukom odmakne čuperak koji mu je padao na plave oči. To joj ulije samopouzdanje. Ne, ne, mila moja… ak' me nešto još drži na nogama, to je to kaj još znam ko sam. A ja sam gospođa! Nekoliko puta to ponovi samoj sebi. Odlučno se uspravi i nastavi silaziti niza stube, naslanjajući se na štap. Mladen nije očekivao navalu tolike snage pa je samo poslušno slijedi. Kako se počnu približavati vratima trgovine u prizemlju, uspore. Nije znala što očekivati od tog prizora. Vrata zaključana lokotom bila su ista, samo trošnija. Od kad su joj komunisti zaplijenili trgovinu, tu je bila pekara, atelje, prodavao se alat, odjeća, a zadnji je prostor unajmio obućar. On je Greti bio najdraži jer mu je radnja mirisala kao trgovina njenog oca. Znala mu je praviti društvo dok je radio. Bio je jedina osoba kojoj je mogla sve ispričati jer su dijelili čežnju za prošlim vremenima. Vrlo brzo je propao, kao i svi koji su svoje obrte smjestili u to ukleto prizemlje.

Kad je Hans poginuo, Paško i ona su se preselili u njegov veliki stan na prvom katu. Greta nije bila sretna s tim jer nije više imala kontrolu nad trgovinom u kojoj je radila dvadesetogodišnja Kata. Tu žensku je dovukao njen otac kako bi pomogao nekom svom prijatelju iz Like, mada su svi znali da je ona u pokretu otpora. U njihovoj je kući Kata bila na sigurnom jer je Paško bio član Ustaške mladeži, kao i svi njegovi prijatelji iz ceha. Ustaštvo se sastojalo u tome da su se jednom tjedno sastajali i igrali nogomet. Greta je znala biti ljubomorna kad su partizanka, kako su je zvali, i njen suprug bili po cijeli dan zajedno u trgovini. Često je čula njihov smijeh. On se skoro nikad nije smijao kad su njih dvoje bili sami. Kata nije ni skrivala da je zaljubljena u njenog muža. Prilično je neprijateljski kibicirala Gretu, kojoj se pak činilo da njene tamne, užarene oči odaju opasnu osobu. Otvorenost i direktnost Ličanke, istovremeno ju je plašila i budila poštovanje. Znala se šaliti kako je po Kati nastala riječ strahopoštovanje. Bio je rat i kako ne bi izazvala neku nesreću, Greta se samo mudro povukla, ne odajući što osjeća. Smirivalo ju je kad je vidjela Katine debele listove u vunenim čarapama, nabijenim u stare cokule. Bila je to jaka ženska debelih usana iznad kojih su se nazirali brčići. Preko naglašenih bokova i prsa odjeća je uvijek bila nategnuta. Mada je većinu života provela u Zagrebu djelovala je kao da je sa sela, a tako se i ponašala. Ono što je privlačilo ljude na njoj, bila je gusta smeđa kosa koju nikakvo vezanje u pletenice nije dalo sputati. Uvijek je nekako ispadala i strčala. Nije joj se mogla osporiti neka, skoro primitivna putenost. U već poodmakloj trudnoći Greta se osjećala kao nasukani kit. Od suparnice je zadobila udarce pečatom na kojem je ugravirano - nebitna, dokseljubav njenog života pravila kao da se ništa ne zbiva, pravdajući se ratom. Pomirila se s tim da Paško možda ima nešto s tom ženskom jer nju već dugo, baš pred spavanje, boli glava. Uvjeravala je sebe kako je dobro da sad on ima nekoga da preuzme njene bračne dužnosti, a uskoro će nestati iz njihove kuće i života. Jedini oblik otpora ponižavajućoj situaciji bio je stalno propitkivanje muža, kad će ta partizanka otići u šumu. Smatrala je da tamo spada. Na pamet joj nije padalo da bi je Paško napustio zbog takve žene. Računala je na taštinu. Opsesivno je držao do ugleda koji mu pružao brak s Jankovićevom obitelji. Samujući u svom stanu, Greta se svakodnevno učila savladavati bol. Tako je razvila svojevrsnu otpornost. Uskoro je rodila sina, a partizanke se nisu riješili. Umjesto toga, na tavan su primili Mladena, Katinog maloljetnog brata koji je bježao pred Gestapom. A ni njega se nisu riješili, do dana današnjeg. Pogleda u čovjeka pored sebe koji je strpljivo čeka.

Pomiren sa situacijom taksist kratko zatrubi, a Senka se strči niz stepenice, navlačeći vestu. Uvidjevši kako je se neće riješiti, Greta pomisli da se vrati u stan i pokuša neki drugi put. Kad plati taksisti za čekanje, možda neće imati dovoljno novaca za sljedeći put. Sa svojom malom mirovinom sudjelovala je u troškovima kućanstva, nastojeći pomoći mladoj obitelji koja se nikako nije snalazila s novcem. Nije mogla uštedjeti jer je ostatak trošila na Malenu. Zadnje joj je kupila ruski foto aparat – Zenit, koji je u njeno vrijeme bio nešto najbolje što su fotografi mogli imati.  Mislila je: Ak je taj Zenit nekad valjal onda, bu valjda i denes – za jednu pucu od osam let je to dost.

Vrata ograde škripe. Greta počne moliti Boga da to nije Vesna, mada nije znala tko bi drugi mogao doći. Poštar je već bio, Rade je imao probu, a Malena školu. Vesna joj je prikrpala niz dijagnoza, pokušavajući je izliječiti od nečega što je samo ona znala. U životni zadatak si je uzela pomoći Staroj da izađe na ulicu, mada joj u ovom slučaju sigurno ne bi dozvolila da sama ode u Općinu. U neku ruku je bila Senkina produžena ruka. Kao da joj je potomak ona, a ne Rade. Greta nije više imala snage boriti se za svoje dostojanstvo kao ni ostati na nogama. Bujao je osjećaj vlastite mizernosti i zamaglilo joj se pred očima. Bojala se da će pasti u nesvijest, a onda tek neće moći do Općine. Strpat će je natrag u stan pravdajući se kako je spašavaju od nečega.

Sve te senzacije nestanu kada se na ulazu zgrade pojavi Rade s uplakanom Malenom. Osjećaj olakšanja nestane kad ugleda djetetove suze. Iznenađeni Rade nastoji ukapirati što se zbiva, dok ga Senka obasipa informacijama. Svu problematiku pokušaja starice da ode u Općinu je iznijela strastveno i uz puno kuknjave, kao da je ona osobno pogođena. Na prvu mu se učinilo da je Stara prošvikala. Sjeti se da je ujutro, dok su pili kavu, bila sasvim bistra i dobro raspoložena. Odluči se na radikalan potez koji će još dugo plaćati na ručkovima kod svojih i upita Staru što ona hoće. Zatim joj pomogne prevladati zadnjih nekoliko stuba. Gretine oči postanu ogromne i bistre. U njima se mogla očitati zahvalnost. Rade uhvati taj pogled i u njemu, na tren, naraste duboko zatomljena muškost viteza od Trešnjevke. Starica i njen spasilac se drže za ruke pokušavajući barem još malo osjetiti tu ugodnu toplinu ljudskog uvažavanja, za kojom su oboje predugo čeznuli. Čim se Senka sabrala od sinove izdaje, krenula je s nizom nabrajanja strahota koje se Jankovićevoj mogu dogoditi ako ode sama u Općinu, a on će biti kriv. Rade izađe van umiriti taksistu koji je svojim trubljenjem počeo nervirati susjede. Čulo se otvaranje prozora i psovke. Uplašeno dijete se privije uz baku, pokušavajući je tijelom zadržati. Greta je pomiluje po kosi. Okrene se prema Senki na čijim se čvrsto stisnutim usnama odražavala povrijeđenost. Osjeti navalu energije i pobjedonosnih misli. Kaj bu tek bilo kad Senka shvati da ni Nataša ta koja je Radeta zarazila s umjetnosti. Ja sam ga navlekla na to. Ja!

Odjednom osjeti miris cimeta koji dolazi kroz prorez na dnu vrata bivše trgovine. Mladen bi se mogao zakleti da vidi neki narančasti dim koji se blago valja preko puknutog praga. Taj miris Greti izazove mučninu. Mrzi ga gore nego miris raspadajućeg mesa. Za vrijeme rata nitko u toj zgradi nije bio gladan jer su njeni roditelji mogli pribaviti hranu, a između ostalog i skupe začine. Paško je obožavao pitu od jabuka posipanu cimetom koju mu je Kata redovno pekla. Da ne izazove Vraga, nabavljala  je sve sastojke omraženog kolača te ga je i ona pekla ali njenom suprugu nije bio dobar kao Katin.

          Greta krene prema zasljepljujućem svjetlu koje je dopiralo kroz ulazna vrata. Isprati je Senkina primjedba, izrečena pomirenim tonom, da susjeda više nije njena odgovornost. Malena i Mladen osjete neku nelagodu u želucu. Učini im se kako obrisi staričina tijela počinju nestajati u bljeskovima svjetla dok od nje ne ostane samo difuzna vijugava linija koja se kreće prema taksiju.

               Malena zaključi da je baku pojelo svjetlo.

Stubište u jednoj od vila Muenz, Pula (foto: Nataša Skazlić)