Intezivno, intenzivnije - Intenziv 2023.

Intenziv Kreativnog pisanja je ove godine održan za takozvanog toplinskog vala krajem kolovoza, na istom mjestu gdje i prošle godine. Baš zbog vrućine radilo se znatno više, jer smo popodnevnu šetnju šumom zamijenili pisanjem. Ukupno je, u šest dana, odrađeno oko četrdeset pet sati po polazniku. Na sam Intenziv je svatko došao s nekom zamisli, ali je vrlo brzo odlučeno da se pišu romani. Kad se sad sjetim prvih tekstova i onoga što smo čitali posljednjeg dana, presretna sam jer je iznad svih očekivanja ostvarena prvotna ideja Intenziva – pisati mnogo i sve bolje. Nisam se nadala da će biti tako mnogo i tako dobro. Bravo za sve!

Večer je bila rezervirana za šetnju, pečenje kiflica, igranje Catana. Spavali smo dobro, temperatura je sve vrijeme bila za barem tri stupnja niža nego u Zagrebu, a pred jutro se katkad trebalo pokriti i dekicom. Jeli smo puno i dobro, slatko i slano, gotovo sasvim zdravo. Ništa nam nije nedostajalo. Srnu s kojom smo se družili prošle godine sam samo ja jednom vidjela, možda zato što je brinula o tri netom rođene bebe. Fotografija drage Bine je prošlogodišnja.

Umjesto zajedničkog pisanja priče koje je prošle godine iznjedrilo dosta dobar tekst, ovoga smo puta, kao zadnju vježbu, pisali iz dobivenih rečenica drugih polaznika. Svatko je i dao i dobio po jednu rečenicu od svakog prisutnog. Pisalo se devedeset minuta. Unatoč zahtjevnim uvjetima, priče su ispale vrlo dobro. Možete ih pročitati u nastavku. Nažalost, jedna je polaznica morala nakratko otići do Zagreba zbog posla pa je preskočila ovaj zadatak.

Sljedeći bi se Intenziv trebao održati zimi. Pomislili smo da bi bilo zgodno ložiti peć, centralno je grijanje na drva, i doživjeti našu kućicu, šumu i kraj u sasvim drugačijim uvjetima. Izmaštali smo snijeg, vidjet ćemo jesmo li dovoljno željeli kako bi se i ostvarilo.

Napominjem da je Intenziv namijenjen polaznicima koji su završili neku od radionica Kreativnog pisanja i da polaznika može biti najviše pet, jer sa svakim radim i individualno, a to ne bi bilo moguće s više polaznika.

Imate li pitanja o Intenzivu ili bilo čemu drugom, pitajte na info@kreativnopisanje.hr.

Slijede priče!

ZADANE REČENICE:

Iako je kuća u kojoj je kupila stan građena početkom dvadesetoga stoljeća, sad joj po prvi put uređuju pročelje.

A kada vam kroz prozor uleti vreća puna pelena, znate da imate neprijatelje

Svećenik je nezadovoljno zastao usred propovijedi kako bi zastrašujućim pogledom ošinuo ministrante koji su se cerekali promatrajući kako ljudi iz crkve pokušavaju istjerati psa

Marina Čalić

OKRIVITE PSA

Nakon dugog razmatranja i u obzir uzevši ne baš obećavajuću alternativu, zaključila je da joj je ipak prihvatljivije sljedeća tri desetljeća na more ići svakih tri-četiri do pet godina, nositi odjeću dok se ne raspadne na njoj i akcijske kataloge koristiti kao mènī, pa je u četrdesetoj digla prvi kredit. To je nešto što je morala napraviti ako želi sačuvati zdrav razum.

Iako je kuća u kojoj je kupila stan građena početkom dvadesetoga stoljeća, sad joj po prvi put uređuju pročelje. Buka, prašina i građevinski materijal, razmješten posvuda bez ikakvog reda i logike, otimaju joj životni prostor, ali kao da to nije dovoljno, nepažnjom radnika, razbijen je jedan od prozora, onaj do ulice. Navodno će se sve riješiti, izvođač radova pokrit će štetu, budući da su odgovorni za to što je nastala, ali ne znaju kad točno.

- Pa što da radim dok prozor ne bude popravljen?

- Nadajte se da neće pasti kiša.

Njegov pokušaj duhovitosti naišao je na zid pa je, da ispravi situaciju, dodao da će se potruditi da bude brzo i dobacio nešto dvojici kolega koji su se besposleni klatili na skeli. Rupa u prozorskom staklu buljila je u nju gdje god bi krenula i neopisivo joj je išla na živce, pogotovo onako unakažena najlonom. Počela je razmišljati o prednostima novogradnje. Da zgrada nije stara, ne bi joj uređivali pročelje, pa ni prozor ne bi bio razbijen.

Od tada je sve išlo samo na gore. Jedne je večeri kroz dvorišni prozor u njezin stan uletjela vrećica s pelenama i to za odrasle. A kada vam kroz prozor uleti vreća puna pelena, znate da imate neprijatelje. Urlikala je hrpu psovki i uvreda, ali znala je da susjede to uopće nije dotaknulo. Da su normalni, ne bi svoje smeće razbacivali unaokolo. Mama ju je pozvala da dođe kući dok joj stan ne bude gotov, ali ipak je radije ostala u svom rupičastom stanu oskvrnutom tuđom nečisti.

Mučila ju je nesanica i imala je osjećaj da je tek zaspala kad ju je Loni, nenaviknuta na njezino dugo spavanje, obavijestila da mora obaviti nužde. Iskotrljala se s kreveta, navukla prekratke hlačice i izvela je. Mehanički je bauljala po jutarnje pustom nogostupu, a onda primijeti da psa nema. Dozivala ga je i tražila uokolo kada je iz crkve začula neko komešanje. Provirila je unutra. Oči su joj se s jakog jutarnjeg sunca brzo prebacile na polumrak, nepravilno raspoređen po nazočnima, taman u trenutku kada je svećenik nezadovoljno zastao usred propovijedi kako bi zastrašujućim pogledom ošinuo ministrante koji su se cerekali promatrajući kako ljudi iz crkve pokušavaju istjerati psa. Loni je zalajala i mašući repom došetala do nje, dok je svekoliko mnoštvo, iznenada i prerano iščupano iz, što vjerskog, što nekog drugog zanosa, gledalo ovaj nesvakidašnji prizor.

- Ispričavam se. Nikada ovo nije napravila. Samo vi nastavite. U biti, kad sam već tu, da pitam obavljate li egzorcizam?

2. ZADANE REČENICE:

Mamurluk koji je ujutro osjećala podsjetio ju je zašto je prestala piti pa si je opet, po tko zna koji put, obećala isto, iako je znala da se nema snage oduprijeti.

Nijedna od 246 sjemenki čileanskog bora nije preživjela

Većina ljudi na krcatoj gradskoj plaži zgrabilo je svoje mobitele kada se na obzorju pojavio kanader, spuštajući se prema površini i grabeći vodu.

Antonio Šuper

PREOSTALIH PET POSTO

Jutarnji mamurluk je natjera da se ponovno zakune kako više neće piti, ali zašto nikad nije uspijevala održati to obećanje bilo je van njenog shvaćanja. Nije mogla pronaći lijevu japanku no zato je u ogledalu vidjela da je uklonila šminku samo s desne strane lica. Uopće se nije sjećala da se šminkala. Zar su izlazile? Kava po kava, dva promila.

Stan je bio u neredu. Čaše umrljane ružem kojeg nije posjedovala. Jedan od ukrasnih jastuka je pronašla u frižideru. To se ispostavi kao dobitna kombinacija. Nasloni svoju bolnu glavu u hladnu utjehu devedeset i pet postotnog poliestera. Sadržaj preostalih pet je bio misterij otkad je Marinina mačka pojela pola etikete. Podrigne. Osjeti pečenje u prsima. Srećom, ne povrati.

Nijedna od 246 sjemenki čileanskog bora nije preživjela. Valjda. Nije se razumjela u biljke. Dok je prala zube primijeti na njima crne komadiće. Zar ih je jela? Panično progugla jesu li toksične. Prva dva rezultata pretrage su bila ljubičasta. Nisu otrovne, dapače, redovita su stavka jelovnika domorodačkih plemena u Argentini i Čileu, ali također piše da su najotporniji član tog roda borova što se nije pokazalo pretjerano učinkovito protiv nje u pijanom stanju. Cimerica će je ubiti i njeno tijelo upotrijebiti za kompost preživjelom sjemenu, ako ga je uopće bilo. Nema joj druge nego optužiti kućnog tigra.

Mobitel, isključenog zvuka još od 2018., počne vibrirati. Klara je zvučala onako kako se ona osjećala. Zove da obavijesti kako se ne osjeća najbolje, ali da je ipak krenula prema njoj. Nemajući ni najmanjeg pojma o čemu priča, suptilno je izvukla kontekst. Sinoć su se dogovorile poći na plažu. Ima li što gore nego trijezan ispoštovati planove koje ste pijani dogovorili?

Na plaži je bilo vruće, prenapučeno, a mamurlukom pojačanim osjetilima mogla je osjetiti svaku paštetu turista. Klara i ona su se sunčale nadajući se da će im vitamin D pomoći. Iz samosažaljenja je prene nadolazeći zvuk. Većina ljudi na krcatoj gradskoj plaže se primilo svojih mobitela kada se na obzorju pojavio kanader, spuštajući se prema površini i grabeći vodu. Pomisli kako bi bilo lijepo da postoje manji, u službi mamurnih ljudi, koji dolijeću u njenu sobu dok ona otvorenih usta čeka da je ispune hladnom vodom i svim tim divnim elektrolitima. Od slike neke daleke šume u plamenu osjeti krivnju zbog uništenog sjemenja. Potražit će kasnije ima li čitavih. Kupit će nove.

Mobitel jednom zavibrira. Nova poruka:

- Kava danas?

3. ZADANE REČENICE:

Pomislio je kako baš u ovom trenutku treba otići, kako bi i minuta duže bila previše.

Ulijevala je sve – viski, gin, tekilu – sve osim povjerenja.

Kada je ušla u stan, prvo što je ugledala bilo je sobno bilje okrenuto prema malom prozoru, jedinom izvoru svjetlosti tijekom tri tjedna zime.

Katarina Pučar

I MINUTA DUŽE BILA BI PREVIŠE

Živjeli su zajedno tri godine. Prva je bila idilična dok su s ljubavlju uređivali jednosoban stan, kupovali rabljeni namještaj na sajmu i premazivali ga bojama koje su najviše voljeli. Oko takvih sitnica su se uvijek mogli lako složiti. Siva da, maslinasto zelena ne. Možda ga je upravo to zanijelo, uvjerilo kako su dovoljno slični da bi mogli zajedno. S posebnom je pažnjom birao sobno cvijeće koje nije trebalo previše svijetla i koje je moglo opstati u suterenu zgrade na Gornjem gradu. Podsjećalo ga je na dom i sretno djetinjstvo, vrijeme kada je netko drugi brinuo i rješavao sve probleme koji nisu niti malo zadirali u njegov tada još savršen svijet.

Drugu godinu počela je redovito odlaziti na večernje domjenke s poslovnim partnerima te višednevna službena putovanja. Bio je ponosan na nju, ženu koja se uspješno probija u poslovnom svijetu. Nakon što je završio sa smjenom u školi, brinuo se da pokupi kostime u kemijskoj čistionici, ispegla bluze koje su se posušile, pripremi jelo sa svježim povrćem i kuhanim mesom kako bi barem navečer pojela nešto zdravo i tako pomogne njenom osjetljivom želucu na koji se često žalila. Vidio je kako joj je to od stresa i neredovitih obroka i želio joj je olakšati, tražeći način koji neće izazvati tiradu oštrih riječi kako je gnjavi i guši.

Treća se godina navirila na dvoje stranaca koji su se povremeno sretali u kupaonici i ležali u istom krevetu, ali svatko umotan u svoj pokrivač. Zaključavala je mobitel, izlazila na ulicu kako bi telefonirala, čak i kada je padala kiša. Svi zajednički dogovori bi se nekako izjalovili u posljednjem trenutku. Uhvatio se kako sam odlazi u kazalište, na obiteljsku vikendicu, u tjednu nabavku namirnica. Dolazila mu je bazdeći po alkoholu bez ikakve želje da podijeli gdje je bila, čime se bavila, kako joj je izgledao dan. Ulijevala je sve – viski, gin, tekilu – sve osim povjerenja.

Premetao je po zakrčenom stolu koji je služio kao radni i na koji su trpali sav višak stvari koje je trebalo privremeno negdje odložiti. Listao zadaće i dječje radove koje je redovito nosio na reciklažu. Bilo je tu i njenih papira koje je također sređivao, logikom zaključujući što je bitno, a što smeće. Uočio je zamolbu, dopis šefu u kojem piše kako bi voljela da joj izađe ususret i putovanje u Prag pomakne tjedan dana kasnije uvjeravajući ga kako to neće narušiti poslovnu dinamiku. Nekoliko puta je usporedio datume kako bi bio siguran. Tražila je izliku da izbjegne vikend njihove godišnjice, zajednički odlazak na more za koji se složila da bi to bilo lijepo i da već zaista dugo nisu nigdje bili zajedno. Pomislio je kako baš u ovom trenutku treba otići, kako bi i minuta duže bila previše. Kovčeg je začuđeno zinuo kada ga je naglo rastvorio, a dok je u njega trpao samo svoje stvari djelovao mu je kao da se smiješi.

Kada je ušla u stan, prvo što je ugledala bilo je sobno bilje okrenuto prema malom prozoru, jedinom izvoru svjetlosti tijekom tri tjedna zime. Djelovalo je prašnjavo, suho i napušteno. Sudoper je bio prazan, a na štednjaku nije bilo nikakvog lonca. Da umiri želudac iz pustog je frižidera izvukla bocu votke.