Raymond Carver, TOLIKA VODA TAKO BLIZU KUĆE

Moj muž jede s tekom, ali djeluje umorno, razdražljivo. Žvače polako, s rukama na stolu, zureći u neku točku na drugom kraju sobe. Povremeno me pogleda, a onda opet skrene pogled. Obriše usta ubrusom. Slegne ramenima i nastavi jesti. Nešto se ispriječilo među nama, ali on bi da ja to ne primjećujem.

„Što tako buljiš u mene?“ pita. „Što je?“ kaže i odlaže vilicu.

„Zar sam baš buljila?" pitam i bedasto, baš bedasto, odmahu­jem glavom. Uto zazvoni telefon. „Ne javljaj se!“ veli on.

„Možda je tvoja majka“, velim ja. „Ili Dean? Možda je nešto u vezi s Deanom?“

„U redu, vidi što je“, kaže.

Dižem slušalicu i slušam otprilike minutu. On prestaje jesti. Ugrizem se za usnu i spustim slušalicu.

„Što sam ti rekao?“, veli on. I nastavi jesti, a onda baci ubrus u tanjur. „Kvragu, pa zašto se ti ljudi ne mogu baviti svojim poslom?! Reci mi u čemu sam to pogriješio i saslušat ću te! Ovako nije fer. Pa ona je bila mrtva, nije li? I bili su tamo i drugi osim mene. Pretresli smo još jednom cijelu stvar i zajednički odlučili. Osim toga, tek smo bili stigli. Hodali smo satima. Pa nismo se mogli tek tako na peti okrenuti; bili smo pet milja od auta. Bio je prvi dan sezone. Pa što onda? Ja tu ne vidim ništa sporno. Ne, ne vidim. I ne gledaj me tako, čuješ li me? Neću da mi ti sudiš. Ti ne!“

„Ti najbolje znaš“, rekla sam i odmahnula glavom.

„Što ja to znam, Claire? Reci mi. Reci mi što ja to znam? Ja znam samo jedno: bilo bi bolje da se nisi ovoliko zapalila oko ovoga.“ Tad me pogleda onim, kako on misli, značajnim pogle­dom. „Bila je mrtva, mrtva, mrtva, čuješ li me?“ povikao je na­kon kraće stanke. „To je prokleta šteta, slažem se. Bila je mlada djevojka i to je šteta, i žao mi je, žao mi je kao i svakome drugo­me, ali bila je već mrtva, Claire, mrtva, i ostavimo više to. Molim te, Claire. Ostavimo više to!“

„U tome i jest stvar", velim ja. „Ona je bila mrtva. Ali zar ne shvaćaš? Bila joj je svejedno potrebna pomoć.“

„Ja dižem ruke", kaže on i zbilja diže ruke. Odgurava stolac od stola, uzima cigarete i izlazi na trijem s limenkom piva. Ho­da tako minutu gore-dolje, a zatim se zavaljuje u vrtni stolac i ponovno uzima novine. Tamo na naslovnici je njegovo ime za­jedno s imenima njegovih prijatelja, ostalih svjedoka „jezovitog otkrića".

Sklopim oči za trenutak i uhvatim se za sudoper. Ne smijem više razmišljati o tome. Moram prijeći preko toga, ukloniti to iz vida, iz misli i tako dalje, i „poći dalje". Otvaram oči. I usprkos svemu, svjesna rizika u koji se uvaljujem, zamahnem rukom duž sudopera i sve posuđe i čaše razlete se uz prasak po podu.

On, međutim, ni da se pomakne. Znam da je čuo jer je malko podignuo glavu kao da osluškuje, ali nije se uopće trgnuo, niti se okrenuo da vidi što se to dogodilo. I mrzim ga zbog toga što je tako mrtav-hladan nakon što sam to učinila. Sačekao je malo, a onda nastavio pušiti zavaljen u vrtnom stolcu. Sažalijevam ga zbog te suzdržanosti i osluškivanja, te njegove uljuljanosti i opuš­tenog uživanja u cigareti. Vjetar mu upravo otkida tanku prugu dima s usta i odnosi je. Zašto to primjećujem? Ni u snu ne sanja koliko ga žalim zbog toga što tako smireno sjedi naćuljenih ušiju ispuštajući brazde duhanskog dima iz usra...

Planirao je bio taj ribički izlet još prethodne nedjelje, tjedan da­na prije vikenda koji je pao na Spomen dan. On. Gordon lohnson. Mel Dorn i Vern Williams zajedno su igrali poker, kuglali i pecali. U ribičiju su išli skupa svakog proljeća i ranog ljeta, prva dva ili tri mjeseca u sezoni, prije nego što bi im obiteljski praznici, mala bejzbol liga ili eventualno posjeti rođaka mogli to uživanje poreme­titi. Svi oni su pristojni ljudi, obiteljski ljudi koji odgovorno rade svoj posao. Imaju sinove i kćeri koji idu u školu s našim sinom, Deanom. U petak poslijepodne njih četvorica krenuli su, dakle, na trodnevni ribički izlet na rijeku Naches. Auto su parkirali gore u planinama i propješačili nekoliko milja do mjesta na kojem su htje­li pecati. Ponijeli su vreće za spavanje, hranu, poljska kuhala, karte za igranje i viski. Prve večeri na rijeci, čak i prije nego su podigli logor, Mei Dom našao je tijelo mrtve djevojke kako golo pluta na rijeci, licem nadolje, zapetljano o obalno granje. Pozvao je i dru­ge i svi su je došli pogledati. Vijećali su što im je činiti. Jedan od muškaraca - Stuart nije kazao tko, ali moguće je da je to bio Vern Williams, krupan, dobroćudan čovjek, često spreman na smijeh - predložio je da se smjesta vrate do auta. Ostali su, pak, neodlu­čno šarajući potplatima po pijesku, izjavili da su oni skloniji tome da ostanu. Tvrdili su da su umorni i da je kasno, ističući činjenicu kako cura „ionako nema kud“. Naposljetku su se svi složili da ipak ostanu. Odmaknuli su se malo naprijed, ulogorili se, zapalili vatru i navalili na viski. Poprilično su popili, a kad je izašao mjesec, po­čeli su pričati o utopljenici. Netko je predložio da bi trebali nešto poduzeti kako tijelo ne bi otplutalo. Nekako su pomišljali da bi im to moglo početi stvarati probleme, u slučaju da tijelo preko noći otpluta. Uzeli su, stoga, baterijske lampe i spustili se dolje do rijeke. U međuvremenu je zapuhao vjetar, hladan vjetar, i valovi su počeli zapljuskivati pješčani riječni sprud. Jedan od muškaraca, ne znam koji, možda baš Stuart - budući da djeluje kao netko tko bi bio sposoban takvo što učiniti - zagazio je u vodu, dohvatio djevojku za prste i privukao je, još uvijek licem nadolje, u plićak bliže obali. Uzeo je zatim komad najlonskog konopca i vezao jedan kraj oko njezinog zapešća, a drugi za korijenje nekog drveta dok su svjetla baterija u rukama ostalih neprestano šarala djevojčinim tijelom. Vratili su se potom u logor, udarili još malo po viskiju i onda pošli na spavanje. Narednog jutra, u subotu, pripremili su doručak, popili dosta kave, i još više viskija, i onda se razdvojili i pošli u ribolov, dvojica uzvodno, a dvojica nizvodno.

Te noći, nakon što su skuhali ribu i krumpir, popili još kave i viskija, odnijeli su posuđe dolje na rijeku i oprali ga svega nekoli­ko metara od djevojčina tijela koje je i dalje ležalo u vodi. Ponov­no su se bacili na piće i kartanje nalijevajući se viskijem sve do onog trenutka kad više nisu bili u stanju dobro vidjeti karte. Vern Williams se tad povukao na spavanje, a ostali su nastavili pričati neukusne priče prepričavajući vulgarne i nečasne dogodovštine iz osobnog iskustva i nitko nije ni spominjao djevojku, sve dok Gordon Johnson nije, zaboravivši se na tren, počeo komentirati kako je užasno žilava bila pastrva što su je ulovili, tužeći se us­put i na jezivu hladnoću vode u rijeci. Tu je razgovor najednom zamro, no oni su svejedno nastavili piti dok se jedan od njih nije spotaknuo o plinsku svjetiljku i stao psovati, da bi onda svi skupa pošli na počinak uvukavši se svatko u svoju vreću za spavanje.

Sutradan ujutro probudili su se kasno, popili još viskija i peca­li onako više neobavezno, cijelo vrijeme cuclajući viski. Da bi u nedjelju, u jedan poslijepodne, dan ranije nego što su planirali, ipak odlučili otići. Sklopili su šatore, zarolali vreće za spavanje, pokupili svoje tave, lonce, ribe i ribički pribor i krenuli pješice prema autu. Na povratku se više nisu osvrtali na djevojku. Došav­ši do automobila, bez riječi su se zaputili autoputom sve dok nisu stigli do telefonske govornice. Stuart je nazvao šerifov ured, dok su ostali stajali uokolo na vrelom suncu i slušali. Dao je čovjeku na drugoj strani linije imena svih njih. Svih do jednoga. Nisu uos­talom imali što kriti, niti su se ičega stidjeli, i pristali su sačekati na servisnoj stanici dok se netko od nadležnih ne pojavi kako bi dali pojedinačne izjave i još podrobnije upute.

Te noći on se vratio kući u jedanaest. Spavala sam, ali sam se probudila kad sam ga čula u kuhinji. Ustala sam i zatekla ga kako naslonjen na hladnjak naginje konzervu piva. Zagrlio me svojim krupnim rukama i počeo mi dlanovima trljati leđa

odozgo-nadolje, onim istim rukama s kojima je prije dva dana tamo otišao, pomislila sam.

U krevetu me ponovno dograbio tim svojim rukama, da bi on­da u jednom trenutku zastao kao da nešto čeka. Ili kao da su mu misli negdje odlutale. Okrenula sam se neznatno i pomaknula no­ge. Znam da je dugo ostao tako bdjeti jer je još uvijek bio budan kad sam ja zaspala. I poslije, kad sam se promeškoljila i otvorila oči čuvši blago šuškanje posteljine, vidjela sam da je vani skoro svanulo i ptice su pjevale, ali on je i dalje ležao na leđima, pušio i gledao u zavjesu na prozoru. Onako u polusnu, dozvala sam ga, ali mi nije odgovorio. Tad sam ponovno utonula u san.

Jutros je bio na nogama i prije nego sam ja ustala da vidi, pretpostavljam, piše li što o tome u novinama. Malo iza osam zazvonio je telefon.

„Idite dovraga!“, čula sam ga kako viče u slušalicu. Minutu kasnije, telefon je opet zazvonio i ja sam požurila u kuhinju. „Ne­mam više što dodati na ono što sam već rekao šerifu. Baš tako!“, tresnuo je slušalicu.

„Što se događa?“ upitala sam uzbunjena.

„Sjedni, polako mi je rekao. Prstima je češkao i češkao izras­lu bradu. „Nešto ti moram reći. Nešto se dogodilo dok smo bili na pecanju." Sjedili smo za stolom jedno naspram drugog i onda mi je ispričao cijelu priču.

Pila sam kavu i zurila u njega dok je pričao. Zatim sam proči­tala vijest u novinama koje mi je dobacio preko stola:

„.. neidentificirana djevojka između osamnaest i dvadeset i četiri godine... tijelo tri do pet dana u vodi... silovanje kao mogući motiv... prvi nalazi ukazuju na smrt gušenjem... posjekline i masnice na grudi­ma i karličnom dijelu.... obdukcija.... silovanje, istraga slijedi.“

„Moraš razumjeti“, rekao je. „Ne gledaj me tako. Pazi sad, ali ne šalim se. Polako, Claire.“

„Zašto mi to nisi sinoć rekao?" upitala sam.

„Jednostavno... nisam. Što hoćeš time reći?" upitao je.

„Znaš što hoću reći", rekla sam. Gledala sam mu ruke, one široke prste s dlakavim člancima kako se miču, pale cigaretu, i te prste kojima me prošle noći dirao, te prste koje je u mene uv­lačio.

Slegnuo je ramenima. „Kakve veze ima jesam li ti to rekao si­noć ili jutros? Bilo je kasno. I ti si bila pospana pa sam računao da je bolje pričekati jutro da ti onda kažem.“ Gledao je vani na trijem: jedan vrabac je poletio s tratine, sletio na vrtni stol i po­čeo kljunom prebirati po svom perju.

„Ne mogu vjerovati", rekla sam. „Niste je valjda samo tako tamo ostavili?"

Hitro se okrenuo i kazao: „Zar sam ja što učinio? Slušaj me pažljivo sad, jednom zauvijek. Ništa se nije dogodilo. Nema mi zbog čega biti žao, niti se imam radi čega osjećati krivim! Čuješ li me?"

Ustala sam od stola i otišla u Deanovu sobu. Bio je budan i još uvijek u pidžami. Slagao je puzzle. Pomogla sam mu pronaći odjeću, vratila se u kuhinju i servirala mu doručak. Telefon je zazvonio još dvaput ili triput i svaki put Stuart je bio odrješit dok je pričao i ljutit nakon što bi poklopio slušalicu. Nazvao je Mela Dorna i Gordona Johnsona i razgovarao s njima, polako i ozbilj­no, a onda je otvorio pivo i popušio cigaretu dok smo Dean i ja doručkovali i ja ga propitivala o školi, prijateljima itd., onako kao da se ama baš ništa nije dogodilo.

Dean je želio znati što je to otac radio dok je izbivao i Stuart je izvukao neku ribu iz zamrzivača da mu je pokaže.

„Vodim ga na dan kod tvoje majke", rekla sam.

„Dobro", rekao je Stuart i pogledao u Deana koji je u rukama držao jednu od smrznutih pastrva. „Ako ti tako želiš i ako on to hoće. Ali nema potrebe, razumiješ. Sve je u redu."

„Bez obzira", rekla sam.

„Mogu li tamo kod bake na plivanje?“, upitao je Dean brišući prste o hlače.

„Mislim da možeš“, rekla sam. „Topao je dan, zato ponesi svo­je kupaće i sigurna sam da će se i baka složiti s tim.“

Stuart je zapalio cigaretu i pogledao nas.

Dean i ja smo se odvezli na drugu stranu grada do Stuartove majke. Ona živi u stambenoj zgradi s bazenom i saunom. Ime joj je Catherine Kane. Prezime joj je Kane, isto kao i moje djevoja­čko. Znam da zvuči nemoguće, ali je baš tako. Prije puno godina - Stuart mi je pričao - prijatelji su je zvali Candy. Catherine je visoka, hladna, sijeda plavuša. Imam osjećaj da neprestano samo nekoga ili nešto mjerka i prekorava. Objasnila sam joj potiho što se dogodilo (još uvijek nije bila pročitala novine) i obećala da ću navečer doći po Deana. „Ponio je kupaće“, napomenula sam. „Stuart i ja moramo nešto popričati“, dodala sam neodređeno. Uputila mi je smiren pogled preko onih svojih naočala, kimnula i okrenula se Deanu rekavši: „Kako si ti meni, mali moj čovječe?“ Zatim se sagnula i zagrlila ga. Na odlasku, dok sam otvarala vra­ta, ponovno me je pogledala. Ona me zna tako nekako pogleda­ti, a da mi ništa ne kaže.

Kad sam se vratila kući, Stuart je za stolom nešto jeo i pio pivo...

Nakon nekog vremena pokupila sam one ostatke skršenog posuđa i staklarije i izašla pred kuću. Stuart je ležao na travi ispružen na leđima, s novinama i limenkom piva nadohvat ruke, i zurio u nebo. Vani je bilo toplo, puhao je povjetarac i čule su se ptice.

„Stuarte, zar se ne bismo mogli malo provozati?“, upitala sam. „Bilo kamo.“

Prevrnuo se na trbuh, pogledao me i kimnuo glavom. „Pokupit ćemo usput par piva“, rekao je. „Nadam se da se sad osjećaš bolje u vezi s onim. Samo me pokušaj razumjeti, to je sve što tražim.“ Ustao je i u prolazu me potapšao po boku. „Bit ću spreman za minutu.“

Kroz grad smo vozili bez riječi. Prije nego što smo zašli u pri­rodu, zaustavio se kod samoposluživanja na periferiji kupiti pi­vo. Unutra sam, odmah iza vrata, ugledala poveću hrpu novina. Na najvišoj stubi na ulazu jedna je debela žena u haljini tiskanog uzorka pružala nekoj djevojčici slatkač na štapiću. Za nekoliko minuta prešli smo Everson Creek i skrenuli u predio odmah do vode gdje vikendaši idu na piknike. Tamo jedan potok teče pod mostom i otječe u prostrano jezerce udaljeno kojih stotinjak metara odatle. Raštrkani duž obale, desetak ribiča, muškaraca i dje­čaka, pecali su pod vrbama.

Tolika voda tako blizu kuće, a on je morao prevaliti tolike mi­lje da bi pecao, zašto?

„Zašto si uopće od svih mjesta morao ići baš tamo?" upitala sam.

„Na Naches? Pa uvijek idemo tamo. Svake godine, barem jed­nom."

Sjeli smo na jednu klupu na suncu i on je otvorio dvije konzer­ve piva i pružio mi jednu. „Kako sam, pobogu, mogao znati da bi se takvo što moglo dogoditi?" Odmahnuo je glavom i slegnuo ramenima kao da se sve to dogodilo prije puno, puno godina i to nekome drugome. „Uživaj u ovom poslijepodnevu, Claire. Pogle­daj ovo vrijeme.“

„I oni su tvrdili da su nevini."

„Tko? O čemu govoriš?"

„Braća Maddox. Ubili su djevojku po imenu Arlene Hubly bli­zu grada gdje sam odrasla, da bi joj zatim odrubili glavu i bacili tijelo u rijeku Cle Elum. Ona i ja išle smo u istu srednju školu. To se dogodilo kad sam bila cura."

„Kakva prokleto dobra tema za razmišljanje", rekao je. „Daj, molim te, zaboravi na to! Razljutit ćeš me u sekundi. Kako bi bilo da prestaneš s tim i to odmah, Claire?"

Pogledala sam u potok. I vidjela sebe kako širom otvorenih očiju, licem nadolje, zagledana u stijenje i mahovinu s dna, plu­tam nošena maticom prema jezercu, kako klizim njegovom površinom tjerana povjetarcem. Ništa se neće ni za dlaku promijeniti. Mi ćemo ići dalje i dalje i dalje i dalje - i to čak činimo upravo sad - kao da se ništa nije dogodilo. Pogledala sam ga tamo za su­protnom stranom onog izletničkog stola tako silovito da lice sa­mo što mu se nije počelo cijediti poput voštanice.

„Ne znam što je to s tobom?“ veli on. „Zbilja ne znam...“ Tu ga pljusnem i prije nego sam shvatila što činim. Podignula sam ru­ku, sačekala djelić sekunde, a onda ga silovito ošamarila po licu. Ovo je suludo, mislila sam dok sam ga udarala. Morali bismo se nekako zajednički izvući. Trebali bismo jedno drugome pomoći. Ovo je suludo.

I prije nego sam ga uspjela ponovno dohvatiti, zgrabio me za zapešće i podignuo ruku. Čučnula sam, sačekala i vidjela kako mu nešto preplavljuje pogled, a zatim hitro iščezava. Spustio je ruku. A ja nastavila sve brže i brže plutati jezerom.

„Idemo, ulazi u auto!“ veli on. „Vodim te kući.“

„Ne, ne“, otimam se odupirući se od njega.

„Idemo!“ ponovi on. „Bogamu!“

„Nisi fer prema meni“, rekao je poslije u autu. Kroz prozor su promicala polja, stabla i farme. „Nisi fer. Ni prema kome od nas. Ni prema Deanu, mogao bih komotno dodati. Pomisli na Deana, bar načas. Pomisli na mene. Misli malo i na druge za promjenu, dovraga, a ne samo na sebe.“

I onda mu više ništa ne mogu reći. Pokušava se usredotočiti na cestu, ali neprestano provjerava retrovizor. Krajičkom oka pogledava na mene koja sjedim s koljenima podignutima pod bradu. Sunce mi prži ruku i jedan dio lica. On za volanom otvara još jednu limenku piva, naginje je i poteže dobar gutljaj, a zatim je nabija među noge i snažno izdiše. On zna. Mogla bih mu se nasmijati u lice. Mogla bih zaplakati.

Stuart vjeruje da me je jutros pustio da spavam. Ali ja sam bila budna i prije nego što se budilica oglasila i razmišljala sam, tamo daleko na drugoj strani postelje, daleko od njegovih dlakavih no­gu i njegovih debelih usnulih prstiju. Probudio je Deana za školu, obrijao se, odjenuo i otišao na posao. Dvaput je povirio u spava­ću sobu, nakašljao se, ali ja sam i dalje držala oči sklopljene.

U kuhinji sam našla cedulju koju je potpisao s „Volim te“. Sje­dim u kuhinjskoj niši pod sunčevim svjetlom, pijem kavu i otis­kujem na cedulju kaveni prsten u obliku dna šalice. Ali telefon je prestao zvoniti i to je bar nešto. Od sinoć nije bilo nikakvih po­ziva. Gledam u papir i okrećem ga tamo-amo po stolu. Prinosim ga zatim očima i čitam što na njemu piše. Tijelo još uvijek nije identificirano niti ga je itko tražio budući da očigledno nikome i ne nedostaje. A tijekom protekla dvadeset i četiri sata razni muš­karci su ga razgledavali, gurali predmete u njega, rezali ga, vaga­li, mjerili, vraćali ga na stol i pilili ne bi li utvrdili točan uzrok i vrijeme nastupanja smrti. Sve u potrazi za dokazom da je bila silovana. Sigurna sam da se nadaju da će utvrditi da je bila silova­na. Silovanje im je lakše razumjeti. Novine kažu da će tijelo biti odvezeno u pogrebni zavod Keith & Keith kako bi se pripremilo za sahranu. Ljudi se mole da pristupe, kažu ono što znaju itd.

Bilo kako bilo, dvije su stvari sigurne: 1) ljude više nije briga što se događa drugima i 2) svima je sve svejedno. Pogledajmo sa­mo što se dogodilo, a ipak se u Stuartovom i mojem životu neće ništa promijeniti. Uistinu promijeniti, hoću reći. Zaći ćemo u godine, oboje, i to se već vidi na našim licima, u zrcalu u kupao­nici, na primjer, ujutro kad smo oboje u isto vrijeme tamo. Neke će se stvari oko nas promijeniti, otežat će ili olakšati, postati ovakve ili onakve, ali ništa se neće doista promijeniti. Uvjerena sam u to. Donijeli smo određene odluke, naši životi su stavljeni u pokret i nastavit će se sve dok se jednom ne zaustave. Pa što ako tome i jest tako? Hoću reći, što ako i vjeruješ u to, ali držiš to u tajnosti, sve dok se jednom ne dogodi nešto što bi trebalo donijeti nekakvu promjenu, da bi naposljetku uvidio da se ništa zapravo ne mijenja. I što onda? U međuvremenu, ljudi oko tebe nastavljaju razgovarati i ponašati se kao da si ti onaj isti od jučer, ili od prošle noći, ili od prije pet minuta, a ti zapravo proživljavaš krizu i srce ti se ćuti okrnjeno...

Prošlost je nejasna. Te prve rane godine kao da tavore pod tan­kim filmom prašine. Ne mogu čak niti biti sigurna da su se stvari kojih se sjećam doista meni i dogodile. Bila jednom djevojčica koja je imala majku i oca koji je bio vlasnik male taverne gdje je majka radila kao konobarica i blagajnica, i ta je djevojčica prošla kroz osnovnu školu kao kroz san, a zatim i kroz srednju, i onda kroz godinu ili dvije završila i školu za tajnice. Da bi se kasnije, puno kasnije - što se uopće zbilo s onim vremenom u međuvreme­nu? - zatekla u nekom drugom gradu gdje radi na prijavnici jed­ne elektroničke tvrtke i upoznaje jednog inženjera koji je poziva na izlazak. I ona mu naposljetku, prozrevši mu namjere, dopušta da je zavede. Tada je imala intuiciju i uvid u zagonetku zavođenja koje kasnije, kolikogod da se trudila, više nije mogla prizvati. Na­kon nekog vremena odlučili su se vjenčati, i prošlost se, njezina prošlost, već počela gasiti. Budućnost je, s druge strane, bila i jest nešto što se ne dà zamisliti. Kad razmišlja o budućnosti, ona se sa­mo smješka, kao da krije neku tajnu. Jednom, prilikom neke po­prilično grube svađe oko nečega čega se više niti nije mogla sjetiti, otprilike pet godina nakon vjenčanja, rekao joj je da će ova afera jednom (»ova afera“ - njegove riječi) okončati u nasilju. I to je upamtila. Pohranila je to negdje u pamćenju i s vremena na vrijeme naglas ponavlja. Katkad provede cijelo jutro na ko­ljenima u pješčaniku igrajući se s Deanom i jednim ili dvojicom njegovih prijatelja. Ali svakoga popodneva u četiri nju počinje boljeti glava. Drži se za čelo i osjeća vrtoglavicu od bolova. Stua­rt je moli da ide liječniku i ona odlazi potajno zadovoljna doktorovom zabrinutošću i pažnjom. Odlazi zatim na neko vrijeme nekamo, slijedeći liječnikovu preporuku. Stuartova majka dolazi na brzinu iz Ohija kako bi se pobrinula za dijete. Ali ona, Claire, sve kvari i nakon svega nekoliko tjedana vrača se kući. Njegova majka se zatim iseljava i unajmljuje stan na drugoj strani grada gdje se ugnježđuje kao da na nešto vreba. Jedne noći u postelji, dok oboje plutaju na rubu sna, Claire mu kaže da je čula neke pacijentice u bolnici kako raspravljaju o felaciju. Ona misli da je to nešto što bi on možda volio čuti. I Stuartu je drago što to čuje. Počinje je stoga gladiti po ruci. Sve će biti u redu, kaže. Ubuduće će sve biti drukčije i bolje za njih. Na poslu je unaprijeđen i dobio je osjetnu povišicu. Čak su kupili i drugi auto - karavan, samo za nju. Ubuduće će živjeti ovdje i sada. On tvrdi kako mu se čini da se prvi put nakon godina i godina počinje osjećati opušteno. I nastavlja joj u mraku milovati ruku... on i dalje kugla, redovito karta i s ona svoja tri pajdaša odlazi u ribolov.

Te večeri događaju se tri stvari: Dean kaže da su mu djeca u školi rekla da je njegov otac našao neki leš u rijeci. I on želi znati u čemu je stvar.

Stuart mu na brzinu objašnjava u čemu je stvar izostavljajući dobar dio priče. Rekao mu je samo da su on i još trojica ljudi pronašli nečije tijelo dok su pecali.

„Kakvo tijelo?" pitao je Dean. „Je li bila djevojka?"

„Da, bila je djevojka. Žena. A onda smo pozvali šerifa." Stuart me tad pogleda.

„I što je on rekao?" pitao je dalje Dean.

„Rekao je da će se on pobrinuti za to."

„Na što je nalikovalo tijelo? Je li bilo jezivo?"

„Dosta je razgovora", umiješala sam se. „Operi svoj tanjur, Deane, i onda si slobodan."

„Ali kako je izgledala?" ustrajavao je Dean. „Želim znati!"

„Čuo si me", podsjetila sam ga. „Nisi li me čuo, Deane? Dea­ne!" Došlo mi je da ga dobro prodrmam. Željela sam ga tako tresti sve dok se ne rasplače.

„Poslušaj majku", tiho mu je naložio Stuart. „Bilo je to samo mrtvo tijelo i to je sve."

Čistila sam stol kad mi je Stuart prišao s leđa i dodirnuo me po ruci. Njegovi prsti su me bezmalo pekli. Toliko da sam skoro ispustila tanjur.

„Što ti je?" upitao je povukavši ruku k sebi. „Što ti je, Claire?"

„Preplašio si me“, rekla sam.

„Pa zato i pitam što ti je. Morao bih te moći dotaknuti a da ne skočiš kao oparena." Stajao je preda mnom s onim svojim tipič­nim smiješkom, pokušavajući mi uloviti pogled, da bi me zatim obujmio oko struka. Drugom rukom uzeo je moj slobodni dlan i položio ga na prednji dio svojih hlača.

„Stuarte, molim te", odgurnula sam ga i on je odstupio pucnuvši prstima.

„Ma kvragu onda", rekao je. „Neka bude tako, ako hoćeš. Ali samo zapamti..."

„Zapamti što?" odvratila sam spremno. Pogledala sam ga i zadržala dah.

„Ništa, ništa", rekao je i slegnuo ramenima.

Te večeri, dok smo u tišini gledali televiziju, on u svojoj kož­noj fotelji, a ja na kauču s dekom i časopisima, dogodila se i ta druga stvar - najednom je, naime, prekinut redovit program i spiker je objavio da je djevojka identificirana. Više pojedinosti najavili su za vijesti u jedanaest sati.

Pogledali smo se. Nakon nekoliko minuta on je ustao i rekao da si ide natočiti čašicu prije spavanja. Pitao je želim li i ja nešto popiti.

„Ne", odvratila sam.

„Ne smeta mi piti sam", zaključio je. „Samo sam pomislio da bih te mogao pitati."

Vidjela sam da ga nešto nevidljivo tišti pa sam skrenula po­gled, istodobno postiđena i ljutita.

Stuart se dugo zadržao u kuhinji, ali se vratio s pićem baš kad su počinjale vijesti.

Spiker je prvo ponovio priču o četvorici lokalnih ribiča koji su pronašli tijelo mrtve djevojke. Da bi zatim prikazali djevojčinu sliku s maturalne zabave: tamnokosa cura, okruglastog lica i punih, nasmiješenih usana. Odvrtjeli su zatim i snimak na kojem se vi­di kako djevojčini roditelji ulaze u mrtvačnicu identificirati tijelo. Unezvijereni i shrvani vuku se pločnikom do ulaza gdje ih dočeku­je neko službeno lice u tamnom odijelu i pridržava im vrata. Da bi potom, nakon naizgled svega nekoliko sekundi - kao da su se ušavši unutra jednostavno okrenuli na peti i odmah izašli - isti par bio prikazan ponovno, ovaj put kako napušta zgradu. Žena je u suzama maramicom prekrivala lice, a muškarac se zaustavio da bi reporteru priopćio: „To je ona, Susan. Ne mogu vam u ovom tre­nutku ništa više reći. Nadam se da će uhvatiti onog ili one koji su to učinili, prije nego se to još jednom ponovi. To nasilje.“ Blago je mahnuo televizijskoj kameri, a zatim su se on i ona utrpali u svoj stari auto i nestali u prometnoj vrevi kasnog poslijepodneva.

Spiker je nastavio kazavši da je djevojka, Susan Miller, iza­šla s posla iz kina u Summitu, gradiću oko 120 milja sjeverno od našega grada, gdje je radila kao blagajnica. Zeleni automobil novijeg modela zaustavio se ispred kina i djevojka, koja je pre­ma svjedocima izgledala kao da nekoga čeka, prešla je na drugu stranu ulice do auta i sjela u njega, što je organe reda navelo na pretpostavku da je vozač automobila zapravo bio njezin prijatelj, ili barem poznanik. Organi bi željeli porazgovarati s vozačem tog zelenog auta.

Stuart se nakašljao i zavalio dublje u fotelju otpivši gutljaj svog pića.

Ono treće Što se te večeri dogodilo jest to da se Stuart nakon vijesti protegnuo, zijevnuo i pogledao me. Ustala sam i počela sebi praviti ležaj na kauču.

„Što to radiš? “, upitao je zbunjeno.

„Ne spava mi se“, odgovorila sam izbjegavajući njegov pogled. „Mislim da ću još malo ostati budna i nešto pročitati prije nego zaspim. “

Gledao me kako prostirem plahtu preko kauča. Kad sam poš­la po jastuk, stao je na vrata spavaće sobe i pripriječio mi put.

„Upitat ću te još jednom“, rekao je. „Što misliš da ovim, zabo­ga, postižeš?“

„Večeras moram biti sama“, rekla sam. „Treba mi vremena za razmišljanje.“

Uzdahnuo je. „Mislim da time radiš veliku pogrešku. Mislim da ti je bolje da još jednom razmisliš o tome što činiš, Claire?“

Nisam mu mogla odgovoriti. Nisam znala što reći. Okrenula sam se i počela utiskivati krajeve deke u utore među jastucima na kauču. Motrio me je još nekoliko časaka, a onda sam vidjela kako sliježe ramenima. „Kako god hoćeš. Živo mi se jebe, uosta­lom“, rekao je. Okrenuo se i otišao niz hodnik češući vrat.

Jutros sam pročitala u novinama da će se služba božja za Su­san Miller održati u Kapeli borova, u Summitu, sutradan u dva popodne. Isto tako, policija je uzela izjave trojice ljudi koji su je vidjeli u zelenom ševroletu. Ali još uvijek nemaju registraciju au­ta. Međutim, informacija je sve više i istraga se u svakom slučaju nastavlja. Dugo sam sjedila tamo na kauču i razmišljala s novina­ma u rukama, a onda sam nazvala frizerku da ugovorim termin.

Sjedim tako kod frizerke pod haubom s nekim Časopisom u krilu i puštam Millie da mi sređuje nokte.

„Sutra idem na sprovod“, kažem nakon što smo malo popriča­li o nekoj curi koja tamo više ne radi.

Millie gleda najprije u mene, a zatim u moje nokte. „Žao mi je što to čujem, gđo Kane. Baš mi je žao.“

„To je sprovod jedne mlade djevojke“, velim.

„Ti su najgori. Meni je sestra umrla kad sam bila curica i još uvijek je nisam preboljela. Tko je umro?“, pita ona nakon možda minute.

„Jedna cura. Nismo baš bile bliske, doduše, ali svejedno.“

„Šteta. Baš mi je žao. Ali bez brige, dobro ćemo vas srediti, makar i za tu nesretnu prigodu. Kako vam se čini?“

„To je... u redu. Millie, jesi li ti ikad poželjela biti netko drugi, ili još gore - nitko ili ništa, ama baš ništa?“

Ona me gleda. „Ne bih rekla, ne, da sam nekad osjetila takav poriv. Ne, kad bih bila netko drugi, to bi me uplašilo i možda mi se ne bi svidjelo tko sam.“ Uhvatila me je za prste i učinilo se da se nad nečim nakratko zamislila. „Ne znam, jednostavno ne znam... dajte mi sada tu drugu ruku, gđo Kane."

U jedanaest sati navečer opet pravim ležaj na kauču. Ovaj put me Stuart samo pogledao, jezikom prošao iza usana i zaputio se niz hodnik prema spavaćoj sobi. Negdje usred noći probudila sam se čuvši vjetar kako mlati vratašcima na ogradi. Nisam htjela ostati budna pa sam dugo ležala sklopljenih očiju. Napokon sam ustala i otišla niz hodnik s jastukom. U našoj je sobi gorjelo svjet­lo i Stuart je ležao na leđima razjapljenih usta i teško disao. Ušla sam u Deanovu sobu i zavukla se do njega u krevet. Pomaknuo se u snu da mi napravi mjesta. Ležala sam tako nekoliko časaka, a onda sam se privila uza nj zagnjurivši svoje lice u njegovu kosu.

„Što je, mama?" upitao je.

„Ništa, srce. Spavaj. Ništa nije, sve je u redu."

Kad sam čula Stuartovu budilicu, ustala sam, skuhala kavu i, dok se on brijao, pripremila doručak.

Pojavio se na kuhinjskim vratima s ručnikom preko golog ra­mena procjenjujući situaciju.

„Evo kave", rekla sam. „Jaja će biti gotova za minutu."

Kimnuo je.

Probudila sam Deana i sve troje smo doručkovali. Jednom ili dvaput Stuart me pogledao kao da mi kani nešto reći, ali ja bih svaki put nešto upitala Deana, na primjer želi li još mlijeka, tosta itd.

„Mislim da danas neću biti kod kuće", smrsila sam hitro. „Da­nas imam puno toga za obaviti. Možda ću zapravo i zakasniti na večeru."

„U redu je, nema problema", rekao je prebacivši aktovku iz jedne u drugu ruku. „Mogli bismo večeras zajedno negdje vani na večeru? Kako ti se čini ta ideja?", upitao je ne skidajući pogled s mene. Već je i zaboravio na djevojku. „Je li s tobom sve u redu?"

Prišla sam mu da mu popravim kravatu, ali onda mi je ruka jednostavno klonula. Htio me poljubiti na odlasku. Ustuknula sam. „Uživaj u ovom danu, onda", istisnuo je na koncu. Okre­nuo se i zaputio se stazom prema automobilu.

Odijevala sam se pažljivo birajući odjeću. Probala sam šešir ko­ji nisam nosila godinama i pogledala se u zrcalo, a onda sam ga skinula, lagano se našminkala i napisala poruku za Deana:

Srce, mama ima popodne nekih stvari za obaviti, ali će poslije doći doma. Ti budi u kući ili otraga na trijemu dok se jedno od nas ne vrati.

                                                                                                                           Volim te

Pogledala sam u riječi „Volim te“ i podcrtala ih. Ispisujući po­ruku shvatila sam da nisam sigurna piše li se „trijem" sa „i" ili bez. Nikad prije nisam razmišljala o tome. Malo sam se zamislila, a onda umetnula ,,i“.

Zaustavila sam se na crpki da natočim gorivo i raspitala se kako doći do Summita. Mehaničar Barry, brkati četrdesetogodišnjak, izašao je iz WC-a, prišao automobilu i naslonio se na prednji blatobran, dok je onaj drugi, Lewis, uguravši crijevo u rezervoar, stao polako prati vjetrobransko staklo.

„Summit, dakle", počeo je Barry gledajući me i gladeći prstom naizmjence jedan pa drugi brk. „Ne postoji prečica za Summit, gospođo Kane. Hoće vam se dva do dva i pol sata vožnje tamo i ovamo. Kroz planine. To je dosta dug put za jednu ženu. Su­mmit? Što ćete u Summitu, gospođo Kane?"

„Imam nekog posla tamo", odgovorila sam s blagim prizvu­kom nelagode. Lewis je otišao asistirati nekoj drugoj mušteriji.

„Eh, da me ne vežu obaveze tamo prijeko", kazao je poka­zavši palcem prema zaljevu, „ponudio bih se da vas odbacim do Summita i vratim vas natrag. Cesta uopće nije tako dobra. Mi­slim, dovoljno je dobra, ali ima previše zavoja i tako dalje."

„Snaći ću se. Ali hvala vam svejedno." Stajao je i dalje tamo naslonjen na blatobran, tako da sam otvarajući torbicu osjećala njegov pogled na sebi.

Barry je uzeo kreditnu karticu. „Ne vozite noću“, napomenuo je. „Kao što rekoh, cesta uopće nije dobra. Mogao bih se kladiti da s ovim autom nećete imati problema, jer znam ovaj tip kola, ali svejedno nikad ne možete biti sigurni da vam neće možda puk­nuti guma ili vas već snaći neka nezgodancija. Zato je najbolje za svaki slučaj provjeriti gume.“ Šutnuo je jednu od prednjih guma cipelom. „Dići ćemo ga na dizalicu. Neće potrajati."

„Ne, ne, u redu je. Više zbilja nemam vremena. Gume mi iz­gledaju u redu."

„To je gotovo za minutu", inzistirao je. „Sto je sigurno - sigur­no je."

„Rekla sam - ne. Ne! Meni izgledaju dobre. Sad moram ići. Barry..."

„Gospođo Kane?"

„Moram ići."

Potpisala sam neki papir. Dao mi je račun, vratio karticu, i pružio nekoliko potrošačkih markica. Sve sam spremila u torbi­cu. „Samo polako", rekao je. „Vidimo se."

Čekajući da se uključim u promet, osvrnula sam se i ugledala ga kako me ispraća pogledom. Sklopila sam oči i ponovno ih otvorila. I vidjela ga kako mi maše.

Skrenula sam na prvom semaforu, a onda još jednom, i vozi­la sve dok nisam izašla na autoput i spazila oznaku „SUMMIT -117 MILJA". Bilo je deset i trideset i bilo je toplo.

Autoput vodi najprije kroz predgrađe, a zatim izlazi u seoski predio načičkan farmama prolazeći uz polja zobi i šećerne repe, pokraj voćnjaka s jabukama, kroz nepregledne pašnjake po ko­jima pasu raštrkana omanja stada, da bi se naposljetku krajolik sasvim izmijenio, Nastambe su se prorijedile sve više nalikujući na kolibe, a ne na kuće, dok su naslage trupaca odmijenile voćnja­ke. I najednom sam se našla u planinama odakle se dolje s desne strane pruža pogled na rijeku Naches.

Uskoro sam za sobom opazila zeleni kamionet koji me zatim nastavio pratiti miljama. Usporavala sam, ali izgleda u pogrešnim trenucima, u nadi da će me preteći, pa onda opet ubrzavala, i opet u pogrešnom trenutku. Tako čvrsto sam držala volan da su me prsti počeli boljeti. I na jednom pravcu on se zbilja dao u pretjeca­nje, ali me nije pretekao, već je jedno minutu vozio paralelno sa mnom: unutra je sjedio kratko ošišan muškarac u ranim trideseti­ma u plavom radnom odijelu. Razmijenili smo poglede. Mahnuo mi je i naposljetku se, dvaput zatrubivši, odlijepio od mene.

Usporila sam i pronašla mjesto za parkiranje: odvojak neas­faltirane ceste kod ugibališta. Parkirala sam i ugasila motor. Ne­gdje dolje među drvećem čula sam rijeku. Zemljana cesta preda mnom vodila je u šumarak. Ali ubrzo sam čula onaj kamionet kako se vraća. Upalila sam motor u trenutku kad je stao iza me­ne. Zatvorila sam vrata i spustila prozore. Dok sam ubacivala u brzinu, lice i ruke orosili su mi se znojem, ali nisam se imala kamo pomaknuti.

,Je li s vama sve u redu?" upitao me prišavši mome autu.

„‘Bar dan, halo vi tamo!" Pokucao je na staklo. „Jeste do­bro?" Naslonio je ruku na vrata i unio se licem prema prozor­skom staklu.

Zurila sam u njega ne nalazeći odgovarajuće riječi.

„Nakon što sam vas pretekao, malo sam usporio", rekao je.

„Ali kad vas više nisam vidio u retrovizoru, skinuo sam se s ceste i sačekao par minuta. I kad ni dalje niste nailazili, pomislio sam da je bolje da se vratim i vidim što je s vama. Je li sve u redu? Što ste se tako zatvorili unutra?"

Odmahnula sam glavom.

„Dajte, spustite prozor. Hej, jeste li sigurni da je s vama sve u redu? Valjda znate da nije dobro za ženu da sama tumara po ovoj divljini." Podignuo je glavu i pogledao tamo na autoput, a zatim u mene. „Dajte sad spustite taj prozor, može? Ne možemo ovako razgovarati."

„Molim vas, moram ići."

„Otvorite vrata, hoćete li?" navaljivao je kao da me ne čuje.

„Ili barem spustite prozor. Ugušit ćete se unutra."

Počeo mi je gledati u grudi i noge. Suknja mi se povukla do iznad koljena. Pogled mu je bludio mojim bedrima dok sam tako sjedila kao okamenjena, paralizirana strahom.

„Hoću se ugušiti", rekla sam. „Gušim se, zar ne vidite?"

„Ma baš me briga", rekao je i odmaknuo se od vrata. Okre­nuo se i vratio se svom kamionu. Da bih ga zatim ponovno ugle­dala u retrovizoru kako se vraća. Tad sam zatvorila oči.

„Hoćete li da vas otpratim do Summita, ili nešto, bilo što? Ni­je mi problem. Jutros sam malo dobio na vremenu?"

Odmahnula sam glavom.

Malo je oklijevao i onda slegnuo ramenima.

„U redu, gospođo, kako god hoćete. U redu", zaključio je.

Sačekala sam dok se nije odmakao do autoputa pa sam se da­la u rikverc. Polako je mijenjao brzine i udaljavao se vrlo sporo, motreći me u retrovizoru. Zaustavila sam se na ugibalištu i klo­nula glavom na volan.

Lijes je zatvoren i prekriven cvjetnim aranžmanima. Glazba s orgulja počela je baš kad sam zauzela mjesto u stražnjem dijelu kapele. Ljudi su ulazili i sjedali. Neki od njih sredovječni, neki postariji, ali većina u ranim dvadesetima, ili čak i mlađa. To su ljudi koji se doimaju neudobno pod odijelima i kravatama, kon­fekcijski krojenim kaputima i laganim hlačama, pod tamnim halji­nama i kožnim rukavicama. Jedan dječak u širokim hlačama i žu­toj košulji kratkih rukava sjeo je do mene i počeo gristi usnu. Na jednoj strani kapele otvorila su se vrata pa sam podignula pogled i učinilo mi se da se vani parkiralište pretvorilo u livadu. Ali to je bio samo odbljesak sunca o vjetrobranska stakla automobila. Obitelj ožalošćenih ulazi u grupi i zalazi u omanju prostoriju sa strane odijeljenu zavjesom. Stolci škripe dok ljudi sjedaju. Nakon nekoliko minuta, jedan suhonjav, vitak čovjek u tamnom odijelu ustaje i sve nas moli da pognemo glave. U ime nas živih izgovara kratku molitvu i kad završi, moli nas da se u tišini pomolimo za dušu pokojnice Susan Miller. Sklapam oči i prisjećam se njezina lica iz novina i s televizije. Vidim je kako izlazi iz kina i ulazi u ze­leni ševrolet. Zamišljam je potom kako brodi niz rijeku: nago joj tijelo udara o stijenje, zapliće se o granje, pluta i okreće se dok joj vodena masa raznosi vlasi. Vidim joj ruke i kosu zapletene o nad­vijene grane koje je odbijaju pustiti iz zagrljaja, da bi zatim naišla neka četvorica muškaraca i stali je zagledati. Vidim kako je jedan od pijanih muškaraca (Stuart?) grabi za zapešće. Zna li uopće ov­dje itko za to? Što ako ovi ljudi znaju za to? Okrećem se i gledam lica oko sebe. Postoji neka veza među svim ovim stvarima, ovim događajima i ovim ljudima, samo je moram naći. I glava mi puca i razlijeće se od napora da dokučim tu vezu.

Čovjek hvali vrline Susan Miller: njezinu vedrinu i ljepotu, gracioznost i entuzijazam. Iza povučene zavjese netko se nakašlja­va, netko šmrca. Počinje glazba s orgulja. I služba je gotova.

Zajedno s ostalim korotnicima milim lagano prema lijesu. Izla­zim potom vani na stube i kročim u blještavu i vrelu popodnevnu svjetlost. Preda mnom neka žena srednjih godina šepajući silazi niza stube, izlazi na pločnik, osvrće se i spazivši me veli: „Bar su ga uhvatili, ako je to neka utjeha. Jutros su ga priveli. Čula sam na radiju kad sam se spremala ovamo. Neki momak tu iz grada. Neki dugokosi, kao što biste i pretpostavili.“ Hodamo tih neko­liko koraka zajedno niz pločnik. Ljudi pokreću automobile. Pru­žam ruku i hvatam se sata za parkiranje. Sunce bljeska o ulaštene haube i blatobrane. U glavi mi se ljulja. „Priznao je da je s njom imao odnose te noći, ali tvrdi da je nije on ubio.“ Žena nešto brunda i negoduje. „Dat će mu nešto uvjetno i pustit će ga.“

„Možda nije bio sam“, napominjem. „Morali bi to dobro provjeriti. Možda on samo prikriva nekoga, brata ili nekog pri­jatelja."

„Ja to dijete znam otkad je bila curica", nastavlja žena drhta­vim glasom. „Dolazila bi k meni i pekla bih joj kolačiće i ona bi ih jela i gledala televiziju." Skrenula je zatim pogled u stranu od­mahujući glavom dok su joj se suze kotrljale niz obraze.

Stuarta nalazim kako sjedi za stolom s čašom pred sobom. Oči su mu zakrvavljene i načas pomišljam da je možda plakao. On me samo gleda i šuti. Na tren me u srcu presiječe sumanuta pomisao da se Deanu možda nešto dogodilo.

„Gdje je on?" pitam. „Gdje je Dean?“

„Vani je", kaže Stuart.

„Stuarte, tako se bojim, bojim se", kažem naslanjajući se na vrata.

„Čega se to bojiš, Claire? Reci mi, dušo, i možda ću ti pomo­ći. Volio bih ti pomoći, omogući mi to. Tome služe supruzi."

„Ne mogu ti objasniti", kažem. „Jednostavno se bojim. Osje­ćam se, osjećam se, osjećam se..."

On iskapi svoje piće i ustaje ne odvajajući pogled od mene.

„Mislim da znam što je tebi potrebno, dušo. Igrat ćemo se doktora, je 1’ može? A sad se samo smiri." Obujmio me jednom rukom oko struka, a drugom mi je počeo otkopčavati jaknu, a zatim i bluzu. „Idemo ipak nekim redoslijedom", kaže pokušava­jući se šaliti.

„Ne sad, molim te", govorim mu.

„Ne sad, molim te", ponavlja on zadirkujući me. „Ništa ja te­be ne molim", veli on i zakoračivši iza mene obuhvati me snažno oko struka i klizne jednom rukom ispod mog grudnjaka.

„Prestani, prestani, prestani!" preklinjem ga. I gazim po nož­nim prstima.

Međutim tad osjećam kako gubim tlo pod nogama i padam. Sjedim na podu i gledam gore u njega, vrat me boli, a suknja mi se podigla do iznad koljena. On se naginje dolje prema meni i govori: „Neka te onda vrag nosi, jesi li me čula, kučko!? I dabog­da ti pička otpala prije nego je opet dotaknem!" Uto mu se otme šmrcaj i ja shvatim da on ni sebi ne može pomoći. I kad sam ga vidjela kako onako pokunjeno odlazi u dnevnu sobu, spopaio me takvo sažaljenje prema njemu.

Sinoć nije spavao kod kuće.

Jutros mi, međutim, šalje cvijeće, crvene i žute krizanteme. Pila sam kavu kad se oglasilo zvono na vratima.

„Gospođa Kane?“ rekao je mladić pružajući mi cvjetni aran­žman. Kimnula sam u znak pozdrava i stegnuta ogrtač čvršće ispod grla.

„Poručitelj je rekao da ćete vi već znati od koga je." Momak je pogledao u moj ogrtač iz kojeg je provirivalo golo grlo i dotak­nuo obod kape u znak pozdrava, stojeći tamo preda mnom blago raširenih nogu i stopala čvrsto prilijepljenih za najgornju stubu trijema. „Želim vam ugodan dan“, rekao je.

Malo zatim zazvonio je telefon i javio se Stuart. „Dušo, kako si? Večeras ću ranije kući. Volim te. Jesi čula? Volim te, žao mi je, iskupit ću se. Zbogom, moram sad ići."

Stavila sam cvijeće u vazu nasred stola u blagovaonici i odnije­la svoje stvari u gostinsku sobu.

Sinoć, negdje oko ponoći, Stuart je razbio bravu na mojim vratima. Učinio je to, pretpostavljam, samo zato da mi pokaže da je to sposoban učiniti, jer kad su se vrata širom otvorila ništa nije poduzeo, samo je stajao tamo u donjem rublju s nekakvim glupavim izrazom zatečenosti na licu s kojeg je polako kopnjela ljutnja. Zatvorio je zatim vrata polagano za sobom, da bih ga ma­lo kasnije čula kako lomi led iz ledenice u kuhinji.

Ležala sam u krevetu danas kad je nazvao da mi kaže kako je za­molio majku da ostane s nama nekoliko dana. Sačekala sam trenu­tak razmišljajući o tome, a onda sam mu u pola rečenice poklopila slušalicu. Ali nakon nekog vremena okrenula sam njegov broj na poslu. I kad se napokon javio, rekla sam: „Nije bitno, Stuarte. Kad ti kažem da nije bitno. Svejedno je, kako god okreneš."

„Volim te", kaže on.

I još doda nešto. Slušam ga kimajući polako glavom jer me hvata san, no onda se najednom trgnem i kažem: „Ali, zaboga, Stuarte, pa ona je bila tek dijete!"

Stop bombarding me with lies, Marta Glińska (artlimited.net)